Slazem se . Nazalost , odustala sam od ideje da ce sistem biti drugaciji .vertex prvotno napisa
Obzirom da imam dijete kojem sistem nije prijatelj stvari se lome na njemu , a i na meni jer ga moram ugurati u ocekivane kutije.
 |
|||
|
|
|||
Slazem se . Nazalost , odustala sam od ideje da ce sistem biti drugaciji .
Obzirom da imam dijete kojem sistem nije prijatelj stvari se lome na njemu , a i na meni jer ga moram ugurati u ocekivane kutije.
X
To i radim, od 1. razreda.
I što se desi - dijete me neki dan lijepo zamolilo da mu prestanem zadavati ekstra zadatke iz matematike, jer istu zbirku koristi i učiteljica na dodatnoj, pa se on blesavo osjeća kad isti listić rješava dvaput.
Morat ću prijeći na drugog izdavača
Matematika mi je najizrazitiji primjer, jer za nju ne mora apsolutno ništa napraviti da bi testove riješio bez greške. U drugim predmetima povremeno uhvatim neku "slabu" točku (koja još uvijek nije ništa posebno, ali postoji), pa bar tu i tamo ima što za ponoviti ili provježbati (npr. veliko i malo slovo, engleski i sl.).
Ja sam se u zivotu na kraju zbog "snalazenja" opekla, 12 godina skolovanja odlican uspjeh uz gotovo nikakav trud, pojam ucenja mi je bio procitati polugodisnje gradivo (zvrljotine i natuknice u biljeznici) navecer i dobiti pet to prijepodne.
i onda odaberem moju veliku ljubav za faks i naavno zesca katastrofa jer faks je bio maksimalno streberski, nista, apsolutno nista od teorije se nije moglo svladati na satovima, samo nastrebetati 500-1000+ stranica knjizurina po kolegiju, a ja uopce nisam imala metodologiju kako tome pristupiti niti me itko poducio. I jos raspored koma, izmedju svakog sata smo se presetavali preko pol grada do drugog zavoda, itd. Ispit naravno samo na kraju godine, do tad te nitko ne pita sto radis, kako ide, nit ih boli briga. Iz prakticnih kolegija (vjezbe) sam imala sve petice jer mi je to lezalo ali taj nakaradni sustav naseg sveucilista me na zalost kostao da nemam "papir" kako u obitelji volimo zvati diplomu - bez uvrede imateljima iste, bas zbog tog iskustva posebno cijenim trud svih onih koji su uspjeli i istrajali, ja eto nisam.
Na poslu nisam nikad imala problema s ucenjem jer je znanje bilo prakticno, korisno i primjenjivo, na faksu je bilo suhoparno, ogromno, posve nejasno sto je bitno a sto nebitno i totalno odvojeno od iceg prakticnog i zivotnog... Zalosno, danas mislim da sam trebala te ratne 92. zapaliti u London ili tako negdje, zaposliti se ko konobarica i studirati na nekom tamo sveucilistu, zivot bi mi bio zacijelo puno drugaciji...
sillyme, slažem se s tobom i istovremeno ne.
Imam potpuno jednako iskustvo kao i ti, možda čak po opisu i isti faks.
I završilo je potpuno jednako.
Ali nakon tog razočaranja upisala sam drugi koji me apsolutno nije interesirao nikad, potpuno štrebanje na pamet bez ikakve logike i završila sam ga u roku - zato jer sam ja tako odlučila.
Tako da moje iskustvo je da se čovjek može itekako potruditi na napraviti što želi, jedini problem što je tu nastradao moj san.
ja imam probelm kako tu ambicioznost potaknuti kod djeteta, kad sam i sama debelo razocarana sustavom skolstva kod nas. Ne pricam sad bajke, ne osjecam se prikracenom icim, ali majko moja.
kad pogledam knjige svog djeteta, kad pogledam samu skolu, kad pogeldam sistem cijelog skolstva, imam uvid i u znanstveni dio. ne znam, mene je uhvatila apatija i to me brine.
ne mogu naci ni zar objasniti djetetu npr. krajolike. najradje bi ga odvela u svaki za jedan vikend pa da vidi na mjestu, ali za to mi fali vrijeme i na zalost financije. a obozavam landrati, srecom zivimo u jednom krajoliku, bake u druga dva, pa cetvrti se da docarati.
no mozda se probudim, iz te apatije i pokusam to nekako srediti.
a ne da drvim kao moja majka obrazvanje je tvoj posao, to je tvoj kruh u rukama i moras raditi i raditi. kao da me jedan osmogodisnjak moze shvatiti, moram priznati ni ja nisam, ali u srednoj mi je to objasnila konacno tako da sam je shvatila ozbiljno.
ovo je moje trenutno stanje, mozda me prodje za godinu dana, ali me zalosti sto sustav skolstva koji je kod nas nece se promjeniti ni sljedecih 15 godina.
I ja več unaprijed imam problem, jer bih željela potaknuti ambicioznost kod djeteta, a opet s druge strane da li stvarno svi moraju biti jednako ambiciozni i kud to vodi?
Dodatak: moje razmišljanje o budućem školovanju djeteta je da mi je važno da da sve od sebe, da znam da je napravio najviše u skladu sa svojim mogućnostima.
Zvuči lijepo i dobro, ali da li ću ja stvarno znati realno procijeniti njegove mogućnosti?
Ok one neke očite stvari kad znaš da zna matematiku, a dobije 2, ali nijanse između 4 i 5 - teško.
Gdje je granica?
nije stvar da li moraju vec po meni ako imaju potencijal, vidis da mogu, onda ih treba malo pogurati ako su inertni. ne moraju gristi svi, ali mislim da niko od nas ne zeli svom djetetu koje ima potencijal pustiti, pa kako bude. vec svi zelimo najbolje za njih.
naravno da ne budem djete tjerala da bude savrsen u literarnom pisanju kad je poput mene i ne mari za ljepote opisa. kako si, dobro, bez onih odlicno jer znas dogodilo mi se to i to. njeki za to imaju dar, ali niti ja niti moje starije djete ne.
ali ako kaze uciteljica da u zadatcima iz matematike vidi ono sto drugi ne vide, onda ne mislim mu pustiti da ne ide na dodatnu, jer bi mu bilo zanimljivije igrati karte s drugim klincima.
e sad mene ponekad uhavti malodusnost i pomislim, a zasto bi ga gnjavila s tom dodatnom. jer eto ja sam taj dan umorna i bilo bi mi lakse da ga pokupim ranije i da se dovucem doma i vegetiram. jer znam da ti znanje nuzno ne otvara sva vrata u zemlji u kojoj jesam, iako jos uvijek vjerujem da mi je to jedinin i nabolji kapital koji imam i koji mi moze oduzeti samo onaj gospodin njemac (Altzheimer)
mislim da sam sad sa svojom maloduisnosti otisla OT, idem siriti taj svoj kapital, jer iako me niko ne potice, san o vecoj placi me ipak lagano gurne
Hm, po opisu studija, čini mi se da smo bile na istom faksu
Moj sin je krenuo u 1. razred jedva čekajući dodatnu iz matematike. Matematika mu je bila broj 1 i prije nego što je krenuo u školu.
I što se dogodilo... učiteljica stavi dodatnu iz matematike zadnji sat, a oni koji ne idu, idu se van igrati. Nakon mjesec dana, i moj A. je poželio odustati. Naravno da je, pa htio se igrati.
Nisam mu dozvolila, srećom, i učiteljica je tu reagirala u pravo vrijeme na pravi način, pa je na kraju ostao na dodatnoj. I još uvijek ide, a ja mu u argumentaciji govorim upravo ovo o čemu govorimo na ovoj temi - ako ima potencijal za nešto, onda ga treba razvijati, a ne zapustiti. Sad je već dovoljno velik da to pomalo i sam može shvatiti (a i voli kad može biti najbolji u nečemupa ga to gura naprijed).
Teško je to znati... Zato je i otvoren ovaj topic, jer se i pokretačica topica pitala što učiniti i što je ispravno.
Ja mislim da u osnovnoj školi svakako treba dijete poticati, jer osnovna škola = osnovno znanje, a kasnije kad dijete odluči što ga to zanima i privlači, mora imati dvije stvari: dobre temelje i radne navike
Znam nekoliko bliskih osoba koje su u životu odabrale potpuno krivo usmjerenje, a nisu mogle štajaznam ni srednju školu birati po sklonostima jer npr. nisu voljele i znale kemiju iz osnovne škole. Pa tako čovjek koji je mogao biti vrhunski voćar ili agronom (a ne zna kemiju) završi kao prosječni i nezadovoljni referent u drugoj struci.
Rijetki su klinci koji (kao moj stariji) od malih nogu pokazuju svoje sklonosti. Zato ih treba motivirati da solidno znaju sve u osnovnoj školi, da im kasnije izbor ne bude ograničen.
Meni ambicioznost i ostvarivanje potencijala nisu jednake stvari , niti blizu.
ambicioznost u ovom sustavu skolovanja i ovoj zemlji je promasen pojam. Tko misli drugacije u gadnoj je zabludi.
Kad nasa djeca zavrse skolovanje pojam ce biti potpuno promasen.
ostvarivanje potencijala je nesto sasvim drugo, i znaci prepoznavanje pocencijala u necemu sto mu dobro ide i za sto je motiviran. To znaci usmjeriti ga u nesto sto ga zanima unutar necega sto ce u buducnosti imati smisla.
Ne znam da li sam dobro objasnila , ali moram o tome puno razmisljati jer moje dijete ima iznad prosjeka potencijale potpuno nepotrebne u nosem skolstvu , a ispod prosjeka one koje su potrebne u nasem skolstvu.
Pa se stalno mucim ugurati ga u trazeno.
mog je to ulovilo sad na pocetku drugog, ali niti mi niti ucuteljica nismo to stavili u razmatranje. tako da kao sto rekoh na pocetku mene je uhvatila malodusnost. pa sad se jadino brinem da je ne prenesem na potomak.
Moj sin je krenuo u 1. razred jedva čekajući dodatnu iz matematike. Matematika mu je bila broj 1 i prije nego što je krenuo u školu.
I što se dogodilo... učiteljica stavi dodatnu iz matematike zadnji sat, a oni koji ne idu, idu se van igrati. Nakon mjesec dana, i moj A. je poželio odustati. Naravno da je, pa htio se igrati.
Nisam mu dozvolila, srećom, i učiteljica je tu reagirala u pravo vrijeme na pravi način, pa je na kraju ostao na dodatnoj. I još uvijek ide, a ja mu u argumentaciji govorim upravo ovo o čemu govorimo na ovoj temi - ako ima potencijal za nešto, onda ga treba razvijati, a ne zapustiti. Sad je već dovoljno velik da to pomalo i sam može shvatiti (a i voli kad može biti najbolji u nečemu
Vjerojatno mu je dosadno (i mom je tako bilo, povremeno). Treba pronaći pravi način za motivaciju, ali tu bi i učiteljica morala sudjelovati, čak i više od roditelja.
Za malodušnost, sebi sam zabranila da me hvata u vezi s njegovim školovanjem
Joj znate što...
O papiru i znanju.
Možda nije kako bi trebalo, možda ne otvara sva vrata kako bi trebalo. Evo i liječnici štrajkaju i pitaju se da za što su se školovali i bulazne da neke čistačice imaj veća primanja od jih, da vozači imaju veće plaće.
Budimo realni, nemaju.
Nitko ne kaže da nisu potplaćeni i liječnici, profesori, znanstvenici..nastavi niz. Ali opet sa "papirom" imaš više mogućnocti i realno bolje je.
Pogledajte oko sebe kako i gdje živi većina ljudi koji imaju slabije kvalifikacije.
Nazad na temu.
Anemona vidjet ćeš kada ti klinac krene u školu, ok prvi razred možda ne toliko ali već u drugom se vide nijanse između 4 i 5.
Recimo moj je donio 4 iz engleskog, ljuta sma ko pas na njega ne zbog četvorke nego jel nije ni pogledo, jel on zna..
A ja mu nudim da se igra, neka se igra na onom starfallu, čita priče na eng ali ne, on zna. Pa naravno da sam ljuta. Nije pogledao ni mrvu energije uložio ...
Peterlin u potpunosti se slažem, ali ponovno sam na početku teme i iskreno smatram, ako će me mučiti pitanje da li u 3. osnovne tjerati dijete da ispravi 4 na ispitu na kojem je bio najbolji - za mene je sve otišlo u kupus.
Nekako se stavljam u poziciju tog djeteta koje je bilo najbolje na testu, neminovno ti se tu javljaju neki osjećaji (veselje, ponos, nešto,...) i nakon 2 dana ti mama kaže da bi bilo dobro da pišeš ponovno.
Meni bi bilo ??????????????? iznad glave.
Netko je več napisao slično.
Ja bih pohvalila dijete, pustila ga neka uživa u svojoj "maloj pobjedi", a ako smatram da nema dobre radne navike, to ne bih rješavala na ovom (za mene svijetlom) primjeru.
Sto , trebala ti je cetvorka da vidis da nista ne uci?Joj znate što...
O papiru i znanju.
Možda nije kako bi trebalo, možda ne otvara sva vrata kako bi trebalo. Evo i liječnici štrajkaju i pitaju se da za što su se školovali i bulazne da neke čistačice imaj veća primanja od jih, da vozači imaju veće plaće.
Budimo realni, nemaju.
Nitko ne kaže da nisu potplaćeni i liječnici, profesori, znanstvenici..nastavi niz. Ali opet sa "papirom" imaš više mogućnocti i realno bolje je.
Pogledajte oko sebe kako i gdje živi većina ljudi koji imaju slabije kvalifikacije.
Nazad na temu.
Anemona vidjet ćeš kada ti klinac krene u školu, ok prvi razred možda ne toliko ali već u drugom se vide nijanse između 4 i 5.
Recimo moj je donio 4 iz engleskog, ljuta sma ko pas na njega ne zbog četvorke nego jel nije ni pogledo, jel on zna..
A ja mu nudim da se igra, neka se igra na onom starfallu, čita priče na eng ali ne, on zna. Pa naravno da sam ljuta. Nije pogledao ni mrvu energije uložio ...
da je bila petica ne bi ti smetalo?
Da li razumijes sto zelim reci?
Kosjenka, jasno je meni da ću vidjeti razliku, vidim ju več i sad npr. na natjecanju iz sporta kad se ne potrudi dovoljno, jer mu se baš nije dalo i kad se potrudi, da sve os sebe i osvoji 1. mjesto.
Zato i jesam na ovoj temi, jer me muči nedostatak natjecateljskog duha i ambicije kod mojeg djeteta, ali primjer iz prvog posta iz kojeg je krenula dilema je meni potpuno neprimjeren za natjeravanje ambicije.
Ne trebala mi je četvorka da mu dokažem da ne zna sve, da mu dokažem da treba učiti.
Kosjenka, a zašto smatraš da ti dijete treba imati sve 5?
Da li je to stvarno nužno?
Ma ne, gluposti...
Ali ako je 4 ili manje dobio jel je napisao kojekakve gluposti iz brzanja, jel se natjecao u brzini rješavanja testa sa par istih takvih bisera.
Ili je recimo zadaću iz te cjeline pisao tako da je po 15 minuta urlao mama to mi nismo učili, kakva su to pitanja. A pred njim samo radna i ne želi izvadit udžbenik iz torbe jel se sigurno to ni ne spominje, niti je učiteljica to spomenula kamoli na ploču napisala...
Moje dijete će za takvu četvorku dobit jezikovu juhu, koliko god to ambiciozno zvučalo.
Niti kad ima 5 , ne zna bas sve. Zna samo trazeno. Bilo je dobro koncentrinano na zadatke. Razumjelo je pitanja.
hocu ti pokazati razliku od znanja i znanja za odlican.
imam dijete koje ima poteskoca u ucenju pa on moze kad zna sve trazeno dobiti 3 iz testa zbog dekoncentracije ili cudno postavljenih pitanja. Ne znam da li razumijes razliku?
Posljednje uređivanje od sirius : 24.10.2013. at 09:44
ocijena definitivno nije omjer znanja/ulozenog truda.
i to je ono sto mene muci u sustavu, jako.
Eto, meni se čini da je ovdje rečeno bitno - nema pravila! I kod istog djeteta u jednoj situaciji će za istu ocjenu (četvorku) dobiti jezikovu juhu ako se dogodilo kako si opisala, a drugi put može dobiti pohvalu.
Da je moje dijete dobilo četvorku iz matematike kao u prvom postu ovog topica, doma bi dobio pohvalu i ne bih ga tjerala da ispravlja, ali bih mu dozvolila da odluči kako god sam želi i osjeća da treba.
S druge strane - za ovakvu četvorku iz engleskog isto bi po svoj prilici dobio jezikovu juhu. Teško je o tome suditi, treba gledati ne samo svako pojedino dijete nego i svaku pojedinu situaciju.
Mislim da ga treba potaknuti da proba bolje.
Argument za njega: ako je mogao za 4, vjerojatno može i i za 5.
Neznam o kojem se razredu radi, ali bez obzira, nikad ne bih djeci
prepuštala odluku da sami odluče da li da pokušaju dobiti bolju ocjenu ili ne.
Ne kažem da je jedna ocjena odlučujuća na cjeloživotnom planu, ali živimo na mjestu
i u vremenu gdje ocjene jesu važne.
Neka su djeca toga više svjesna, neka manje, ali je odgovornost nas roditelja da im
na tu činjenicu ukazujemo, koliko god se s njom slagali ili ne.
Naravno da 4 nije loše, pogotovo u okolnostima koje si navela, ali nije bit u tome,
nego ga potaknuti da proba biti bolji, da se još potrudi.
Trebamo ih hrabriti da oni to mogu, jer sistem će ih kad tad početi uvjeravati u suprotno.
Srećem razne ljudi, i one koji nisu zadovoljni dokle su sa svojim školovanjem došli,
i često zam čuti izjavu: da su me barem roditelji natjerali da učim.
nema se smisla time mučiti, nego se tome treba prilagoditi
A kako da se tome da ocjena nije mjerilo znanja prilagode djeca s disleksijom ili smanjenom pažnjom? O tome Sirius govori, a i moja djeca su iskusila (u manjoj mjeri, ali jesu).
Pri upisu u srednju školu gledaju se ocjene.
A ako bi se uveo ekvivalent državne mature za upis u srednju školu, opet je sr*nje jer može se dogoditi da i dijete s odličnim znanjem ima loš dan pa taj ispit loše napiše.
Ja mislim da je ocjenjivanje daleko najteži dio prosvjetarskog posla. Stvarno je teško učiniti da bude objektivno, poticajno i pošteno, da se uzmu u obzir sve one finese koje je teško svesti u prostor od 1 do 5, jer nema svaka ocjena za svakog učenika (pa i za istog učenika) istu specifičnu težinu.
Razumijem ja razliku.
Ali ne znam dali ti razumiješ mene, ja mu ne mogu tolerirati nerad i zezanciju(već spomenuto natjecanje) koje dovodi do glumpavih grešaka.
I bitne su mi greške koje je napravio, recimo nije mi isto kada u hrv pogriješi u malom i velikom slovu na početku rečenice ili recimo kada uskrs napiše malim. Ili kada pogriješi s uskličnikom/točkom ili upitnikom.
I ta četvorka, trojka mi nije razlog za dramu, kazne kojekakve ili što ja znam nego razlog da se taj dan ne bleji u tv nego se uz zadaću malo više pažnje obrati na ono što je bilo poblem u provjeri znanja.
A ispravljanje ocjena mi ne dolaze u obzir. Loša ocijena znači jedino da će po to gradivo malo više ponoviti doma da ono najproblematičnije donekle svlada.
I da tu govorim o prosječnima, niti o lumenima niti o djeci koja imaju problema s koncentracijom.
Ma razumijem ja tebe . Ne znam bas tocno o kojem se razredu radi, nizi osnovne pretoatavljam.
ali ja nekako od roditelja ocekujem da se ukljuce u proces , malo vise , u svakom slucaju vise od samo pricanja u stilu : " ne bulji toliko u televizor , uzmi knjigu."
Nekako , ocekujem da oni dijete nauce kako se uci , jer sistem to nece , ili rijetki ucitelji to cine. A znati optimalno uciti za svako dijete ( nacin na koji se to radi) moze biti jako razlicit.
Eto ,tako pisem iz cipela roditelja koji silom prilika mora biti jako u toku sa gradivom , a jos vise sa nacinom kako pripremiti dijete za testove i odgovaranja na optimalan nacin za njega.
Ma moj je drugi osnovne, bitno mi je da svlada osnove pismenosti(materinjeg i stranog jezika) i osnove matematike.
A ono što je najbitinije da se trudi.
Bila sam na informacijama prošli tjedan, jedan od većih problema mu je likovni i 15 minuta smo drvile o tom likovnom. Poludila više i reko dajte mu jedan, pa kao nema jedan pa reko onda mu dajte dva pa kao ni to nije opcija. Jedina opcija je natjerat ga da crta duže od pet minuta.
Osim ponavljanja uči ne bleji u tv ja sam mu skroz na raspolaganju, ne da sjednem s njime i pišem zadaću nego se muvam oko njega pa ćirnem, pitam...
Pa ako vidim da ima problema tražimo kvizove, listiće i koješta. No za neke stvari ne vrijedi, ima katastrofa rukopis i to mora sjest i pisati.
I zato mi je drago da nekad dobije lošiju ocijenu, da vidi da ne zna sve, da se za neke stvari mora i malo potruditi.
I tako, zapravo sama sebe pripremam za nagodinu kada kreće mlađi u školu, izrazito svojeglavo dijete sa blagim poremećajem u koncentraciji...
Imam iskustva s trojicom u školi, potpuno međusobno različiti, sve vrste gluposti moram hendlat.
Najstariji (14) je lijen i uči kad ga se pritisne. On zapravo misli da sve zna i da je sve naučio i onda dobije 3, pa se čudi ko pura dreku. Njemu sam baš jučer dala 2 mjeseca da dovede svoje ocjene na maksimum ili ukidam sport i umjesto istog uvodim prisilno učenje u terminima sporta.
Srednji je pretjerano ambiciozan, zapravo pitam se baš ovih dana što ga potiče, želja, neka računica ili zapravo nesigurnost (tj. potreba za dokazivanjem, sebi ili drugima). Da ilustriram, u školi ide na dodatnu iz matematike, zbor i nekakvu likovno-modelasku grupu, također ide u glazbenu školu, 3 puta tjedno na sport i jučer se upisao u seosku limenu glazbu (drugi instrument, nije ni nalik onome tšo svira u glazbenoj).
Najmlađeg sam već otračala na onom topicu Zašto nisi - jer mi se ne da.
Znači, razne vrste (ne)ambicioznosti su mi poznate i vrlo često se uhvatim kako razmišljam da je to na kraju sve ionako ista pašta i da jednostavno treba naučiti djecu kako da kliznu kroz sustav bez da se previše s njim petljaju.
Skolarac ti ima problema u finoj motorici izgleda , los rukopis i poteskoce u likovnom .
sto se tice likovnog , neka uciteljica razmisli u cemu je problem i kako ga motivirati. Ne mozes ti sjediti na nastavi i drzati mu kist. Ako mu je tesko crtanje zbog lose fine motorike neka takoder razmisli kako mu pomoci. ( inace , moj je imao jedinice iz glazbenog u nizim razredima jer nije htio pjevati pred razredom , a to nije htio jer nije znao pljeskati ritam rukama u isto vrijeme. Napravila sam mu zvecku kod kuce i rekla neka udara sa njim ritam, uciteljca se slozila. I nakon toga nije bilo problema. Neki problemi zahtjevaju malo maste.)
Ja znam šta bi mog motiviralo, loša ocjena to bi ga motiviralo.
Njemu je bezveze i besmisleno sjedit i pisat, bojat, vući crte itd...to što je i napraavio u predškolskoj dobi je napravio jel je morao, nikad tu sreće nije bilo. Pohvala za nešto takvo mu nikada nije puno značila. Što bi on crtao i vukao kojekakve crte kada može matematiku "vježbati"
Ne znam kako bi ga to posebno učiteljica motivirala, pa ima ona njih 20 na grbi, sad bi ona trebala plesati oko gospodina kojem je to mrsko i koji u 5 minuta završi crtež.
Otvoreno joj je rekao da je to njemu bezveze, pa nekome su druge stvari bezveze pa svejedno odrađuje i mora neki minimalan trud uložiti. I ona ga uvjerava da nije bitno kako to izgleda, da je bitno da se potrudi, da proba. Ja mu to drvim od predškolske dobi ali jbg, ne voli.
On napravi trazeno i onda se dosaduje?
mislis i dalje da je problem u njemu ili u sustavu?
sirius, vrlo je teško komentirati kosjenkinu situaciju, iz perspektive ove tvoje. a uspoređivati je - nemoguće. kako kaže peterlin, nema pravila. i kod istog djeteta su naše reakcije različite, ovisno o situaciji. a kamoli kod različite djece.
evo, vidi martu, moj je neka kombinacija njenog najstarijeg i najmlađeg, ovaj srednji ga je u potpunosti zaobišao
a da dodam, moj je valjda i malo, hm, uobražen, ne znam kako da drugačije to kažem, a da opisuje pravo stanje stvari
e sad, jedino što ja uopće ne mislim da je sustav skroz tako loš, kako vi kažete. recimo, spajalice, pa ne bih se baš složila s tobom da ocjena definitivno nije omjer znanja/uloženog truda. opet ponavljam, ako govorimo o prosječnoj djeci. i, sad dolazimo do najveće mane tog sustava. prilagođenost prosjeku.
mislim, mana. i nije mana jer tako i treba biti. no, uz vrlo male promjene, taj problem se izuzetno efikasno rješava. i u tom slučaju, na sam sustav u principu, ja osobno, i nemam neke veće primjedbe. samo, nažalost, te promjene ovise o entuzijazmu prosvjetnog radnika.
Hocu reci , da stavom : " neka izvoli kao drugi i sve sto drugi."
mu dajes do znanja sa je greska u njemu.
ja mislim da je u, ovom konkretnom slučaju, problem u - njemu. ne može u 5 minuta dovršiti crtež jer se to od njega ne traži. od njega se traži da ga dovrši do kraja i da se vidi da se potrudio. i to je po meni isto bitno kao što je bitno da se potrudi otrčati krug oko igrališta, riješiti zadatke iz matematike i naučiti pjesmicu napamet. bitno je.
i ne znam zašto mu ne zapiči tu dvojku iz likovnog nego filozofira bezveze.
Joj, plesati oko gospodina...ako njoj mali ide na živce kao tebi, sve vidim kako će vaša uvjeravanja da on nešto treba pasti na plodno tlo :D
On ne napravi traženo. Recimo zadatak je jesen, on nacrta drvo sa žutim lišćem. Prvo to drvo ne ispuni cijeli papir nego nešto malo negdje ni svoj svome...Onda dođe učiteljica pa kaže dobro a gdje je to drvo, jel u parku, šta je dolje na tlu, šta je gore, šta je okolo dali je lišće samo žute boje ili ima i crvene. Toliko toga još može, ali ne. Njemu je to drvo dovoljno.
Stvarno ja ne znam šta bi ona trebala.
Zapravo i nije tesko . Moje skolarac je " dva u jedan". On je darovit i iznad u necemu , a ima poteskoca u necem drugom.sirius, vrlo je teško komentirati kosjenkinu situaciju, iz perspektive ove tvoje. a uspoređivati je - nemoguće. kako kaže peterlin, nema pravila. i kod istog djeteta su naše reakcije različite, ovisno o situaciji. a kamoli kod različite djece.
evo, vidi martu
a da dodam, moj je valjda i malo, hm, uobražen, ne znam kako da drugačije to kažem, a da opisuje pravo stanje stvari
e sad, jedino što ja uopće ne mislim da je sustav skroz tako loš, kako vi kažete. recimo, spajalice, pa ne bih se baš složila s tobom da ocjena definitivno nije omjer znanja/uloženog truda. opet ponavljam, ako govorimo o prosječnoj djeci. i, sad dolazimo do najveće mane tog sustava. prilagođenost prosjeku.
mislim, mana. i nije mana jer tako i treba biti. no, uz vrlo male promjene, taj problem se izuzetno efikasno rješava. i u tom slučaju, na sam sustav u principu, ja osobno, i nemam neke veće primjedbe. samo, nažalost, te promjene ovise o entuzijazmu prosvjetnog radnika.
Tako da ja moram balansirati izmedu potrebe za ponavljanjem i vrijedanjem negove inteligencije. Tko nije probao , ne zna .
hvalaja mislim da je u, ovom konkretnom slučaju, problem u - njemu. ne može u 5 minuta dovršiti crtež jer se to od njega ne traži. od njega se traži da ga dovrši do kraja i da se vidi da se potrudio. i to je po meni isto bitno kao što je bitno da se potrudi otrčati krug oko igrališta, riješiti zadatke iz matematike i naučiti pjesmicu napamet. bitno je.
i ne znam zašto mu ne zapiči tu dvojku iz likovnog nego filozofira bezveze.
Reci mu da nacrta drvo pred prozorom ili jos bolje odvesti ih u park?
)))
a daaaaj, mali na temu "jesen" nacrta nekakvu črčku od drva u kutu papira jer mu se neda, a vi bi sad motivacijske seminare držale u razredu
Posljednje uređivanje od cvijeta73 : 24.10.2013. at 11:46
ja površno nisam sve čitala, ne mogu ja to
ali zapravo ne vidim ništa loše u tome da dijete u 3. razredu ima sve 5
zašto se ne bi inzistiralo na dobroj ocjeni?
naravno na učenju, na radnim navikama, na znanju
ali što fali petici?
X
Kosjenka, pa uciteljicin posao i jeste da mu objasnjava što sve treba nacrtati. Zašto bi se podrazumjevalo da mora nacrtati drvo u parku ako je zadala da se nacrta drvo sa žutim lišćem? Moj ima problema sa crtanjem svog doživljaja pjesmice iz glazbenog. Jer nema pojma odakle da krene i meni je to jasno i razumljivo i ne smatram da je to problem koji on treba riješiti. Baš suprotno, mislim da učiteljica tu s 2 dodatna pitanja može napraviti čuda. Bez da meni objašnjava na informacijama 15 minuta kako on ne nacrta sve što je ona zamislila da treba. Nekoj djeci treba i likovni objasniti, baš kao što drugoj treba objasniti da je 2+3=5 iako se već reklo da je 3+2=5.
bili su u parku, vodila ih je u sklopu prirode. Nosili su u školu kojekakve plodove jeseni pa su svejedno neki napisali da su plodovi jeseni banane, a za divlje svinje da su domaće životinje.Reci mu da nacrta drvo pred prozorom ili jos bolje odvesti ih u park?
Ponavljam mi živimo na selu, ovako odokativno mi se čini da je barem 80% ljudi u kućama sa dvorište, ponekom životinjom, puno baka tu još drži koke, zeke, svinje...
Moj sin je u nekoliko navrata vozi kombajn(ne sam) i vršio žito i svejedno je u stanju reći da se žito vrši u jesen.
marta nisi me razumjela. Ona njemu objašnjava, želi mu pomoći ali on tvrdi da je to drvo samo po sebi tako dovoljno.
Hehe, što bi rekla Peterlin :Da daaaaj, mali na temu "jesen" nacrta nekakvu črčku od drva u kutu papira jer mu se neda, a vi bi sad motivacijske seminare držale u razredu
Meni je i jedinica opcija, zašto ne? Ali mislim da je pogrešan ovaj stav: ima ih ona 20 na grbači.
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom