 |
|||
U tom slučaju mi nije jasno zašto mu ne da 1. Naša učiteljica je uredno stisla Vidu jedinicu iz prirode jer nije predao one svoje praktične radove o kojima sam pisala, a svode se na crteže jeseni. Sad su mu odjednom naglo ti radovi postali "zanimljivi" i jučer je napravio novi radi samoinicijativno i bez ikakvog prenemaganja.Kosjenka prvotno napisa
Pa kad ima, nije on jedini na tom satu i vidim i čujem da im pomogne koliko god može svima u svemu.
To s 20 na grbi je moj stav i ok prvi put, drugi put objašnjavati, pomagati pa ovako pa onako...a ako se netko iz sata u sat pravi grbav, to je onda za dva.
Tu nekako je Martin sa prirodom i ne da mu se, eto ni mom se ne da.
Ok sad mu se ne da, ali tko zna možda mu se iduće polugodište neće dati množiti ili mu u jednom momentu dosadi pisati velika slova na početku rečenice.
Šljivi mi se za likovni, ali brate mili puno stvari će biti u životu koje ti se neće dati pa svejedno moramo.
otkud vama svima to da je nas sustav prilagodjen prosjeku?
pa bili bi na konju da je tako, jer vecina je nas i nase djece, ipak, prosjecna
sustav nije prilagodjen nikom, a njegova najveca mana je upravo to sto nije prilagodjen prosjeku
u cemu je uspjeh finskoga sustava koji svi hvale? upravo u tome da je velika paznja posvecena prosjecnoj djeci
U potpunosti si u pravu. Naš sustav je loš i treba djecu naučit da što jednostavnije kliznu kroz njega. A to nije jendnostavno.
Kosjenka meni to izgleda kao problem grafomotorike.
Imalo moje dijete i kao posljedica u tom razdoblju nije želio vuči crte i nikako crtati i bojati.
Poslije smo nakon duže vremena shvatili da ne želi, jer ne može napraviti lijepo.
Probaj izvuči iz svojeg "u čemu je problem".
Nakon 2 godine vježbe, njemu i dan danas crtanje i bojanje nikako nije na listi omiljenih aktivnosti.
Sad zna i crtati i bojati, ali isto mu treba vremena da u to krene.
Kao osoba koja nije voljela likovni, suosjećam s Kosjenkinim sinom i ostalom djecom koja se ne nalaze u tome. I meni bi ono drvo bilo dovoljno
Ne znam kako on razmišlja, ali sjećam se da nisam uživala u procesu crtanja, upravo suprotno, bila mi je muka. Trudila se, ne trudila, uvijek mi je to izgledalo bezveze pa zašto da se uopće trudim?
I kad bi nastavnica "naručila" temu, ja bih ili napravila nešto na brzaka i onda "pustite me na miru" đir, ili bih sat vremena razmišljala, gledala oko sebe, lunjala među klupama (to se moglo u višim razredima), gledala što drugi rade i tražila inspiraciju jer često nisam znala odakle uopće početi i kako to nešto nacrtati pa bih zadnjih deset minuta nacrtala nešto tek toliko da ne predam prazan papir.
Kako prisiliti dijete da se likovno izražava ako ono to ne voli ili ne želi? Bi li ga trebalo prisiljavati? Možda ima načina da zavoli s nekim drugim tipom zadatka, ne znam. Ja sam u višim razredima osnovne na likovnom znala cijelo vrijeme imati suze u očima od bijesa i nemoći.
Mislim da svoje tadašnje razmišljanje i osjećanje mogu sažeti u: "kako da čovjek uživa u nečemu u čemu nikad neće dobiti 5 pa čak ni kad se potrudi? Pa ako ne može 5, e, onda tko te šljivi, predmetu."
Možda bih bila i uživala da se nije ocjenjivalo, mada sumnjam. Ni u vrtiću, a ni kasnije, nisam voljela ona bojanja, plasteline i slično. Ne znam je li do grafomotorike, znala sam pisati prije škole.
Stvar je kompleksnija; mozak, afiniteti, pristup, motivacija, sustav, svačeg malo...vjerujem da se s pravim pristupom sve može, ali nekad ga je teško pronaći.
Anemona imaš pravo. Samo kako to riješiti ako ne trudom i vježbom?
Drugo nitko ne omalovažava njegov rad, njegov rukopis samo mu se govori da mora više vježbati i truditi se i ne mora biti to krasopis, ali mora paziti da bude čitljivo.
Ovo mi je dobro poznat osjećaj, a bogme i razmišljanje koje stoji iza toga (već sam pisala po forumu kako je prof likovnog na moje radove reagirala riječima "Ajme!" i "Kuku!").
Ali to već izlazi iz okvira ove teme, jer nema nikakve veze s ambicioznošću, nego s idejom da predmete kao što su likovni, glazbeni ili tjelesni ne bi uopće trebalo ocjenjivati. Ili ih ocjenjivati opisno. Ili neko treće rješenje koje mi trenutno ne pada na pamet.
(pod tim ne podrazumijevam predmete kao što su likovna ili glazbena umjetnost u SŠ, koji uključuju pravo učenje, a ne dobivanje ocjene na temelju sposobnosti)
Iako, pomaka u ocjenjivanju ipak ima... npr. u svoje doba ja nisam imala šanse dobiti 5 iz likovnog, kao da imam 2 lijeve ruke (a rukopis savršeno uredan). Moj sin, sa sličnim naslijeđenim afinitetima i sposobnostima
Kosjenaka, nemam pametno rješenje - baš tako trudom i radom, ali na njemu zanimljiv način.
Ne treba pisati slova ako ga to ne zanima, neka prepisuje matematičke zadatke, bilo što.
Mi smo znali spojiti npr. 12 A4 papira da bismo dobili ogromni papir, onda bi nacrtali veliku stazu za utrku od početka do kraja papira (jednu crtu je crtao on, drugu ja) i onda bi on uzeo jednu bojicu ja drugu i imali bi utrku s jednog kraja staze na drugu - tko će brže doči, a da "ne izleti" sa staze, iliti da vuče crtu unutar zadanih linija.
Pa smo crtali ogromne omiljene likove (isto brdo spojenih papira) iz omiljene igrice.
Ja bih crtala osnovne konture, on npr. oči i dodatke, pa bismo zajedno bojali. On s jednog kraja, ja drugog. Bitno da radi.
Milijon puta smo radili takve velike "mape s blagom", opet bi on prvo nacrtao put, pa bismo crtali neke prepreke (gromove, oblake, rijeku,...) i izrezivali (vrlo važno za motoriku) iz kataloga brusilice, vešmašine i slično, pa lijepili kao prepreke na mapu (opet važno za motoriku),...
Ima 100 načina, bit je zainteresirati ga na njemu interesantan način, ne kažnjavati lošom ocjenom.
ovo je jako zanimljivo.
malo sam čitala sad o finskom obrazovnom sustavu, nisam znala da predstavlja primjer sustava kojega svi hvale i koji je toliko uspješan.
Ako je školovanje priprema za stvarni život, ovo je najbolji mogući stav!
tocno to.
inace, nisam ni stigla sve procitati, stvarno ste se raspisale cure. :
hvala vam.
mi smo odlucili prepustit odluku njemu. stagod napravi je ok. i ponosni smo na njega sa cetvorkom.
znam da nije bitna ta cetvorka, decko je pametan i inteligentan, ali bas zato mi se cini da mu je potrebno nesto vise. neki veci poticaj. program je isti za sve, i njemu je dosadno jer vecinu toga zna, pa mu to sto rade nije izazov. a doci ce vrijeme kad ce uciti i nesto sto ne zna, pa me malo strah kako ce se tada snaci.
ma nismo ga tjerali na nista! :
i nije bio najbolj, bilo je i petica. on je dobio 4 bez ucenja i bez truda. s jedne strane smo iznimno ponosni sto imamo tako bistrog decka, ali s druge strane se osjecam kao da nije ostvario svoj potencijal.
i naravno da smo ga pohvalili.
Eto, ispunila si svoj potencijal u ocima naseg skolskog sistema. Ja se jos uvijek nisam uspjela prisiliti. Upisala sam ja i drugi faks, cista logika, ali opet ooooogromna kolicina kojecega nepotrebnog i teskog, na kraju kao apsolvent nasla dobro placen posao u nekoj trecoj bransi, i dok sam kod privatnika vise ih zanima iskustvo i znanje nego diploma i tako... Odustala. Priznajem. Nije bilo nikakve zivotne svrhe osim opet - "papira". Iako znam da bi mi bilo lakse da dobijem i diplomu. Pa sam upisala jos jedan faks uz rad, opet dogurala do apsolventskog statusa i opet ostalo brdo nekakvog strebetanja na faksu koji me ionako samo djelomicno zanimao, jer sam ga upisala primarno zbog papira. Sad bi se nekako trebala prisiliti to napokon "rijesiti" ali sto sam starija to sve vise osjecam da sam "too old for this shit"
Mozda se zbog djece izmotiviram, ali eto dijete mi za dvije godine krece u skolu, i muka mi je kad pomislim da krece u jos gori sustav nego kad sam ja isla, onda nije bio bad imati par cetvorki, sad treba imati 5.0 + dodatno a "puni potencijal" se ne svodi na puni potencijal znatizelje, istrazivanja, snalazljivosti i logickog zakljucivanja vec ucenja beskrajne kolicine cinjenica uz nemogucnost da te bas briga za cetvorku iz likovnog ili zemljopisa ako zelis u XV. Gimnaziju. Pa tako tema je li cetvorka u trecem razredu "puni potencijal" ili nije. Ama zasto bi morali ostvariti puni potencijal, zar nije bitnije biti sretniji sto si se "provukao" pa makar i malo underperforming... Pogotovo u trecem osnovne.
Zaboravila sam napomenuti da se nikad nisam u školi osjećala kao da sustav ne funkcionira, bila sam zadovoljna i baš sretna u školi.
Samo ispravak- vozaci zeta imaju vecu placu o specijalizanata doktora medicine. Imaju, fakat. I jos ti isti doktori izdvajaju od place za postdiplomski i edukacije. To je tako, vjerovala ti ili ne.Joj znate što...
O papiru i znanju.
Možda nije kako bi trebalo, možda ne otvara sva vrata kako bi trebalo. Evo i liječnici štrajkaju i pitaju se da za što su se školovali i bulazne da neke čistačice imaj veća primanja od jih, da vozači imaju veće plaće.
Budimo realni, nemaju.
Nitko ne kaže da nisu potplaćeni i liječnici, profesori, znanstvenici..nastavi niz. Ali opet sa "papirom" imaš više mogućnocti i realno bolje je.
Pogledajte oko sebe kako i gdje živi većina ljudi koji imaju slabije kvalifikacije.
Nazad na temu.
Anemona vidjet ćeš kada ti klinac krene u školu, ok prvi razred možda ne toliko ali već u drugom se vide nijanse između 4 i 5.
Recimo moj je donio 4 iz engleskog, ljuta sma ko pas na njega ne zbog četvorke nego jel nije ni pogledo, jel on zna..
A ja mu nudim da se igra, neka se igra na onom starfallu, čita priče na eng ali ne, on zna. Pa naravno da sam ljuta. Nije pogledao ni mrvu energije uložio ...
Ali! Ja isto mislim da je "papir" vazan. I bez obzira na jad ove zemlje pokusati cu svoju djecu duboko motivirati za stjecanje znanja, i formalnu potvrdu istih.
i ne samo od specijalzanata
imaju veću plaću i do većine dr opće medicine
i ne samo vozači zeta
i prodavačice u jednom trgovačkom lancu imaju veću
i još dobiju i božičnicu, regres i 4x godišnje poklon paket
ali slažem se, treba ulagati u znanje i "papir"
Pa i ja se sjećam uglavnom samo dobrih stvari. Ne mogu tvrditi da je bilo bolje riješeno, nego samo da nemam trauma, isto ovako. Nadam se da će tako i moja djeca jer mi se trenutno čini da ja imam veće traume od njihovog školovanja nego oni sami (ne radi se o problemima, nego baš o nesavršenosti sustava), ali i to je s vremenom popustilo. Rekao mi je prijatelj iz učiteljskog jata da se to zove roditeljska zrelost.
Ne znam više što mislim o tome. Nekako, što sam starija (i iskusnija) sve više uviđam da nije papir taj koji je važan nego djeca sposobna za život. Samostalan život od nekog (suvislog) trenutka. Nije da ja nemam papir pa da mi se čini da nije važan. Naprotiv, muž i ja imamo papira i papira, pa se svejedno ponekad pitam jel mi to sve doista trebalo.
A, molim te, dijete vježba doktorski rukopis za budućnost, a ti ga tjeraš da "lijepo" piše. NE može biti doktor ako lijepo piše. Zar ne?
(Uostalom, imamo tipkovnice, tko više piše rukom.)
Moja djeca nisu ambiciozna. Nismo ni ja ni tata im. I biti odličan od početka do kraja, nikako ne znači i biti ambiciozan. Znam po sebi. Odlična bez muke, od početka pa sve goodine školovanja, a baš mi je lijepo biti doma, odgajati djecu, saditi cvijeće, kuhati, piti kavicu, putovati. Ambicija 0. Nismo svi isti.
Ustvari, ambicija može biti i proživjeti svaki dan uzevši od njega najbolje što znaš. Može li? Ili su samo titula i položaj odraz ambicije?
Ja sam imala izrazito ambicioznu majku, tj. ja sam joj bila projekt.
I moram priznati da sam uspijevala vrhunski svašta, ali kada sam vidjela koliko u svemu nije bitno ŠTA znaš nego KOGA znaš sve mi je dozvizdilo.
Jedino gdje to nije bilo izraženo u tolikoj mjeri je bilo izvan granica lijepe naše, ili je to bio samo moj subjektivni osjećaj.
Eh, draga... Sigurno ima puno ljudi koji bi ovako, ali ne mogu si to priuštiti. Netko mora za to zaraditi, ovdje ili ondje.
I mnogi ambiciozni isto si ne mogu priuštiti ovakav način razmišljanja.
kad se već osvrćemo na to sve skupa.
Ja Vas moram pitati šta bi liječnicima značilo da zetovci imaju manje plaće?
Ono što sam htjela reći da ok ako zetovi vozaći imaju veću plaću ili trgovkinje u dm-u, ali i dalje je puno više prodavača, vozača i sl zanimanja koji imaju jako malu plaću.
Što smeta liječnike da neki privatnik koji ima dobit tu svoju dobit podjeli sa svojim radnicima?
Jel bi bili sretniji kada bi oni te pare zamračili, dio isplatili na crno pa da se ne uplate ni doprinosi ni porez i da se dobit na određene domaće načine "zamrači"?
Daleko od toga da se liječnici potplaćeni, da su uvjeti u bolnicamam katastrofa, da nema matrijala itd.
Ali čemu te usporedbe, koliko ima dm-ova prodavačica?
Kad smo papira mogu vam pisati koliku neto plaću imaju ing. strojarstav tu jednoj našoj lokalnoj firmi, 3.500,00 kn. Koliko je to podcjenjivanje znanja i papira?
Ali nekako opet mislim da bi mi sin imao veće mogućnosti da ima taj papir pa sve da neko vrijeme i radi za mizeriju.
Da, netko mora zaraditi konkretan novac. U mojoj obitelji muž zarađuje, a na meni je sva logistika da mu to omogućim. I jučer sam ga vozila na put. Telefon zazvoni, a ja pakiram, printam mailove, tražim kakvo je vrijeme u tom dijelu svijeta kamo ide, spremam dokumente... I brinem sama o baš svemu. Ne mogu reći: to će moj muž, jer on je svuda, samo ne na raspolaganju kad meni treba.
Tako da, nikad nije sve crno niti bijelo. Ne padaju mi novci s neba. Ali, ni ne žalim se. Neka druga, ambicioznija osoba, ne bi se zadovoljila pozadinskim poslovima. Iako, da mi je bilo ući u onaj avion...eh, da sam bila ambicioznija
Ako dijete želi i hoće, treba mu to omogućiti da samo odluči. Ako je zadovoljno sa manje škole, sa jednostavnijim poslom, pa pustimo ga. Nakon što mu objasnimo i pokažemo kako to ide u svijetu odraslih. Jer, većini odličan uspjeh neće dovesti do glamuroznog posla. Bar danas i ovdje. Tko zna kako će biti za 20 godina. No, ako se nastavi kao što je prethodnih 20 godina i neće biti bolje.
Pokušavam objasniti svoj stav. Kad vidim da dijete uči s guštom, da mu je škola zadovoljstvo, onda je sve u redu. Ako nije...ne vjerujem da će kazne i tjeranje na učenje išta postići. Učiti se mora željeti. Prisila tu baš i ne pomaže.
Iako, trebaju biti svjesni da će morati raditi i zarađivati ako žele opstati u današnjoj civilizaciji, pa će većina shvatiti da će im to lakše biti raditi ako rade nešto što vole, makar za to morali malo više učiti, iako to ne vole.
Kako to sve uskladiti kao roditelj? Eee, to je već pitanje.
Pod jedan zetovi su vozači plaćeni iz holdinga- tj. mojeg prireza. Nije mi žao da prodavačice u dmu imaju veliku plaću, ali mislim da je nešto jako krivo u društvu ako liječnici imaju manje plaće od takvih, tradicionalno manje plaćenih, zanimanja. Skroz sam OT, ali uvijek to ovako ide: prvo se tvrdi da liječnici uopće nemaju tako male plaće, nego da pretjeruju i izmišljaju, onda kad ispadne da ipak imaju, onda se redovito izvlače primjeri teta iz konzuma koje jedva preživljavaju. vrhunac mi je bio kad mi je par ljudi reklo da sam si to sama htijela- bavit se medicinom, pa eto. Na temu! Da li bih htijela da mi dijete studira 6 godina užasno zahtijevan fax, da onda stažira godinu dana za siću, da onda- ako je bio vrhunski student- dobije specijalizaciju koju želi, da onda specijalizira 5 godina uz postdiplomsk i dežurstva sa svom odgovornošću koju liječnićki posao nosi? ( I koja je znatno veća od one tete iz dma)? Ne. Odgovorno tvrdim da ne želim da mi djeca u Hrvatskoj završe medicinu. Nije vrijedno. Eto.
I još jedna stvra, mi ne radimo neko vrijeme za mizeriju. Nego svo vrijeme. Plaća nešto sitno poraste nakon specijalističkog. Sad se ukidaju dodaci za doktorate. Svi drugi su davno ukinuti. Priče o liječnicima koji zarađuju 30 000 kuna su deplasirane. Tako da se ne radi o kratkoročno lošim primanjima!
Ma ne zanima mene kako ti to rješavaš u svojoj konkretnoj situaciji. Karte su davno podijeljene. ALi zanima me kako će danas sutra moja djeca (neambiciozna ili ambiciozna) naći posao.Da, netko mora zaraditi konkretan novac. U mojoj obitelji muž zarađuje, a na meni je sva logistika da mu to omogućim. I jučer sam ga vozila na put. Telefon zazvoni, a ja pakiram, printam mailove, tražim kakvo je vrijeme u tom dijelu svijeta kamo ide, spremam dokumente... I brinem sama o baš svemu. Ne mogu reći: to će moj muž, jer on je svuda, samo ne na raspolaganju kad meni treba.
Tako da, nikad nije sve crno niti bijelo. Ne padaju mi novci s neba. Ali, ni ne žalim se. Neka druga, ambicioznija osoba, ne bi se zadovoljila pozadinskim poslovima. Iako, da mi je bilo ući u onaj avion...eh, da sam bila ambicioznija
Ako dijete želi i hoće, treba mu to omogućiti da samo odluči. Ako je zadovoljno sa manje škole, sa jednostavnijim poslom, pa pustimo ga. Nakon što mu objasnimo i pokažemo kako to ide u svijetu odraslih. Jer, većini odličan uspjeh neće dovesti do glamuroznog posla. Bar danas i ovdje. Tko zna kako će biti za 20 godina. No, ako se nastavi kao što je prethodnih 20 godina i neće biti bolje.
Pokušavam objasniti svoj stav. Kad vidim da dijete uči s guštom, da mu je škola zadovoljstvo, onda je sve u redu. Ako nije...ne vjerujem da će kazne i tjeranje na učenje išta postići. Učiti se mora željeti. Prisila tu baš i ne pomaže.
Iako, trebaju biti svjesni da će morati raditi i zarađivati ako žele opstati u današnjoj civilizaciji, pa će većina shvatiti da će im to lakše biti raditi ako rade nešto što vole, makar za to morali malo više učiti, iako to ne vole.
Kako to sve uskladiti kao roditelj? Eee, to je već pitanje.
Pa nije moja motivacija tlačiti djecu da uče zato jer su moj projekt. Niti me zanima kako i na koji način drugi ljudi zarađuju. Zanima me tko će zaraditi za moju mirovinu i gdje. Zanima me kako usmjeriti djecu u zemlji s ovako visokom stopom nezaposlenosti, da imaju kakve takve šanse opstati + biti zadovoljan. Mi smo svoje odradili, naša generacija. I bilo nam je lakše i školovati se i naći posao i vidjeti nekakvu perspektivu.
Moja djeca i cijela njihova generacija su druga priča. Nema šanse da se školuju za nešto što vole (štajaznam arheologiju) ako će s tim biti na mojoj grbači, na burzi i na socijalnoj skrbi.
nisam ambiciozna, ali ja si ne zelim priustiti takav zivot. meni je kuca krletka za 24/7, ali utociste u moje slobodno vrijeme. mozda sam ipak malo i ambiciozna
jel ti ovo ozbiljno?
pitam iako imam papir, radno iskustvo i placu ispod drzavnog i gradskog prosijeka. zapravno ne zanm da li sam ikad imala ijedan prosijek.
radila na faksu, a sad u jednoj drzavnoj instituciji. ali da neki privatnik podjeli dobit sa svojim radnicima mi je OK, ali ipak mislim da ne mozemo si dopustiti da lijecnici, ucitelji i profesori budu mizerno placeni.
ali vidim da je sasa napisala sto i ja, pa cu je samo quotati
na boldano tri kceri su bile projekt oca lijecnika, koji je specializirao, da nikako ne zavrsimo bilo medicinu bilo da radimo u istoj, na kraju jedna kcer je faramceut (bogati dio vezan uz medicinu LOL), jedna uciteljica, jedna biotehnolog. ipak iz ovih cipela cini mi se da je farmaceut najpametnija bila, iako su sva tri zanimanja izabrana s ljubavlju. tako da gledajuci papir o kojem ovdje pricamo vec je odavno bezvrijedan, sad se sjetih Boljeg zivota i pokusaja da im se zaposli sin pravnik, cini mi se. Sve u svemu godinama je isto, ali opet cu napraviti sve da usmjerim svoju djecu prema tom papiru. samo da li tu ili negdje drugdje ne znam, a ovisit ce i o prilikama koje ce biti tada.
Posljednje uređivanje od spajalica : 25.10.2013. at 10:37
ma nisam ni u jednom momentu rekla da su oni preplaćeni i da nemaju pravo na štrajk, da im je super i da palemude bezveze.
Ja samo govorim da je meni iz mog kuta gledanje uspoređivanje prodavačica i njihovih plaća i plaća liječnika mijšanje krušaka i jabuka.
I dalje mislim da je liječnički posao potplaćen. Da su uvjeti u bolnicama katastrofalni, o tome kako se specijalizacije dodjeluju bi se mogli romani napisati (odnosno horori) itd...
No ono što želim reći da su svi potplaćeni, evo i ti sa poslom u državnoj upravi i oni ing. strojarstva sa 3500,00(ne to nije pripravnički niti neki sl. posao, to je pravi posao i prava plaća a jedini spasa im je otići drugdje, naravno kada nađu drugi posao )
Ne kada nego AKO...
A možda bi mogli u nogometaše....
Da se sva ta lova koju peru preko nogometnih klubova pretoči u zdravstvo ili prosvjetu ili socijalu - gdje god treba, gdje bi nam bio kraj???
ja, kakva sam, podržavam svaki štrajk kad se bilo koji radnici bore za svoja prava
no, razgovarala sam s nekoliko liječnika, kojima plaće nikako nisu mizerija. faks, KBC, dodaci za dežurstva, dodaci za pripravnost...i koji smatraju da su zahtjevi sindikata u ovom štrajku promašeni. u situaciji u kojoj nam se zdravstvo nalazi. i s puno većim problemima od plaća.
Cvijeto ti se u nekom finom drustvu kreces. Koliko postotak lijecnika radi na faksu? Koliko ih ima pripravnosti? Strajka se upravo zato sto se i dezurstva pokusavaju srezat.na nekim je klinikama uveden rad u 3. Smjene- pa nema dezurstava, a bome ni kvalitete zivota.
a nisu mi baš društvo
Posljednje uređivanje od cvijeta73 : 25.10.2013. at 11:55
Beti, ja se slažem sa svim što si napisala. Ali neimanje škole te ograničava na taj položaj. Ne možes se kasnije predomisliti. Tj. , možeš, ali to onda ide puno, puno teže.Da, netko mora zaraditi konkretan novac. U mojoj obitelji muž zarađuje, a na meni je sva logistika da mu to omogućim. I jučer sam ga vozila na put. Telefon zazvoni, a ja pakiram, printam mailove, tražim kakvo je vrijeme u tom dijelu svijeta kamo ide, spremam dokumente... I brinem sama o baš svemu. Ne mogu reći: to će moj muž, jer on je svuda, samo ne na raspolaganju kad meni treba.
Tako da, nikad nije sve crno niti bijelo. Ne padaju mi novci s neba. Ali, ni ne žalim se. Neka druga, ambicioznija osoba, ne bi se zadovoljila pozadinskim poslovima. Iako, da mi je bilo ući u onaj avion...eh, da sam bila ambicioznija
Ako dijete želi i hoće, treba mu to omogućiti da samo odluči. Ako je zadovoljno sa manje škole, sa jednostavnijim poslom, pa pustimo ga. Nakon što mu objasnimo i pokažemo kako to ide u svijetu odraslih. Jer, većini odličan uspjeh neće dovesti do glamuroznog posla. Bar danas i ovdje. Tko zna kako će biti za 20 godina. No, ako se nastavi kao što je prethodnih 20 godina i neće biti bolje.
Pokušavam objasniti svoj stav. Kad vidim da dijete uči s guštom, da mu je škola zadovoljstvo, onda je sve u redu. Ako nije...ne vjerujem da će kazne i tjeranje na učenje išta postići. Učiti se mora željeti. Prisila tu baš i ne pomaže.
Iako, trebaju biti svjesni da će morati raditi i zarađivati ako žele opstati u današnjoj civilizaciji, pa će većina shvatiti da će im to lakše biti raditi ako rade nešto što vole, makar za to morali malo više učiti, iako to ne vole.
Kako to sve uskladiti kao roditelj? Eee, to je već pitanje.
Ja sam jedan dio života živjela kao ti. I bilo mi je dobro i lijepo. Bili smo sretni. A onda je meni bilo dosta. Htjela sam svoju karijeru i imam je jer mi je školovanje to omogućilo. A kaj da nisam to imala? Bila bi sada nesretna. Škola je uvijek dobar back-up. Nikad ne znamo što nam život nosi. Svom djetetu želim da bude sretan, ali ako vidim da je intelektualno sposoban završiti dobru školu i dobar faks, bome ću ga tjerati da to i napravi. Makar ga to ne veselilo. Neka on spremi tu diplomu u ladicu i ide kam god hoće. Tako je meni moj tata rekao i sad mi je drago jer vidim da je bio u pravu.
I ja sam uvijek za diplomu i nikako ne mogu prihvatiti da "papir" nije važan.
Važan je itekako ili će biti važan u nekom trenutku.
Uvijek je lako izvaditi papir iz ladice, ako ga imaš, a ako nemaš nije baš lak put do njega.
I jos nesto- malo me frustrira da se diploma naziva papirom, zato sam ju i stavila u navodnike. Evo konkretno lijecnici- pa nije bas isto hoce li vam terapiju prepisati netko sa papirom ili bez papira. Hocu reci da nije taj papir samo forma kao sto se to ovdje ponekad provlaci..
Ne volim umanjivanje diplome. Iza dobivanja diplome ipak mora stajati nekakav rad, u večini slučajeva i vrlo težak i dugotrajan.
Ju razlike - papir za liječnika ti je po mom mišljenju isti kao i papir za građevinara koji nam gradi kuću, cestu, strojara koji nam gradi kanalizaciju, vodovod itd., odgajatelja-učitelja-profesora koji ti školuje djecu, farmaceuta... inženjera koji nam osigurava struju, telekomunikacije, sve ostalo... agronoma koji nam osigurava hranu. Hrpu sam i preskočila.
Papir je važan, svaki, ne samo liječnički. Znam, nisi to rekla. To se provlači zato jer su liječnici trenutno u štrajku. A država nema novaca. Jer nema tko zaraditi za sve te ljude. Ne samo za (neke) liječnike.
Pa ja prva i tvrdim da je papir vazan. Tj.da nije samo papir, lijecnike navodim jer sam i sama te struke.
Kad ovo citam vidim da su mi djeca zapravo projekt, silom prilika i bez namjere.
da li se moze imati projekt bez nekog konkretnog i opipljivog cilja?
da budu zadovoljnija, ispunjenija , sigurnija u sebe, da lakse kliznu kroz sustav.
da li je to dovoljan cilj?
Ili bas moram imati u cilju ocjene i diplomu?
a cuj, moj otac je imao cilj ne odredjenu diplomu, i ostvario ga je.
ja sam odrastala u familiji gdje je bilo, ono, prirodno da se ide na faks. nije se forsiralo, kao ono - to je obaveza, nije se računalo niti u neke uspjehe, nego pod normalno. završila je mama, tata, teta, svi. isto tako, pod normalno je bilo da ako se ne uči, i kad se završi s učenjem (srednja, faks), onda se radi. bila je cijela panika oko mog pauziranja godine i odlaska u italiju kao baby sitter. i sjećam se sjednice kućnog vijeća kad je mama rekla, ok, ne moraš ti faks završiti, al onda se zaposli. pa putuj. al ipak sam uspjela natjerati vodu na svoj mlin i objasniti mami da pauziranje jedne godine nije ravno smaku svita i ne moram odmah naći posao sa stažom i socijalnim
priznajem, ne možeš daleko od odgoja, pa i ja tako nekako imam u glavi vezano uz svoju djecu.
i uopće ih ne smatram nikakvim projektom.
vidim da j itekako može, vidim da mu učenje u principu leži, da s malo truda sve pohvata i sve može. i zato inzistiram na odličnim ocjenama.
ne razmišljam uopće o budućnosti. najozbiljnije. niti o srednjoj, a kamoli o faksu.
a da mi j s 14 godina kaže da bi baš želio biti kuhar ili frizer, ne bih riječ rekla. ali, to ne možeš očekivati od neambicioznog djeteta, kakav je on
briga njega za sve na ovom svijetu. a sigurnosti u samoga sebe mu ne fali. niti kliženja kroz sustav. tu je dr.sc. samo da se ne mora truditi.
već sam pisala s kojim zadovoljstvom nam je rekao kako on nema talenta za nogomet i kako bi bilo pametno da ga ispišemo.
a isto se odnosi i za školu.
ok, matematiku da lijevom nogom računa ne može omanuti peticu.
al ovo ostalo...dobiej 3 iz talijanskog (jer ga iznenadilo, pojma nije imao da pišu kontrolni) i odmah krene s - što fali trojici, pa nemaju svi smisao za strane jezike, npr
kužiš, ne mogu sad, u ovoj sadašnjosti, slušati ta njegova s*anja i vrdanja.
Ma kuzim ja tebe .
Ali izgleda da meni zaista djeca JESU projekt.Tezak projekt . Sa jednim sam imala intenzivan projekt zdravlja , a sa drugim skolstva . Svakodnevni vrlo tezak rad od sat ili vise sati ( i) skolovanja kod kuce. A daleko od toga da mogu samo o odlicnim ocjenama govoriti. Hocu reci , vjerojatno sam i ja duboko u sebi ambiciozna , samo nisam jedina koja odgovara za rezultate. Svaki projekt ima svoja ogranicenja i predispozicije za napredovanje.
Ne želim da se stekne dojam da ja od svih tu banaliziram diplomu. Nikako.
Samo su moja razmisljanja isla su smjeru da to stvarno nije presudno u životu. Neki ljudi se ni s diplomom nisu u stanju ostvariti kao osobe, dok drugima nikakva škola ne treba da bi bili potpuni.
i moj je cilj jednak i jako, jako ću s truditi da ga ostvarima cuj, moj otac je imao cilj ne odredjenu diplomu, i ostvario ga je.
ono što kaže sasa
a što se tiče mog projekta
idemo sad pješice doma iz gš i vidimo radnike na cesti, kopaju
mrak je, oni kopaju, neki sa strane sjede i jedu sendviče, ono kvarat kile kruha i dvaest deka jeftine salame
i kažem ja mojoj kćeri, opalim monolog kog se ne bi postidio ni otac Bane Bumbara:
vidiš kako je njima teško
danas je super vrijeme, nije im ni hladno, ni vruće, nit im išta pada za vrat
ali oni će to raditi i na +40 i -15 i kad bude padala i kiša i snijeg
moraš se, kćeri, truditi učiti
da imaš dobro ocjene (nisam zaboravila ni znanje
da završiš neku dobru školu, da se ne moraš u životu tako mučiti
a kaže meni moja pametnica:
znači da imam neki posao na kom ću zimi imati grijanje, ljeti klimu
Hm. Moj brat je recimo odustao od grijanja ljeti i klime zimi i sad kopa. Ono, svojevoljno.
eh, da je presudno, di ćeš lakšeg zadatka
aleks
eto, klima i grijanje i štaš više tražiti od života
marta, nekako mi je razlika između svojevoljnog i prisilnog kopanja, nek kopa ako mu se kopa
A može imati i Građevinski fakultet pa će opet ljeti raditi na vrućini, a zimi se smrzavati, ako radi na gradilištu.
Ili Pomorski fakultet, pa će godinu dana biti sluga svima na brodu dok završi kadeturu, pa državi plaćati basnoslovne svote za stručne ispite, pa ploviti po valovima od 9 metara, smrzavati se i kuhati, i biti daleko od svih.
Ili Fer pa će dane i noći, tjednom i vikendom tipkati po kompjuteru, a to neće biti iz gušta. Doduše vjerojatno mu neće biti hladno ni vruće, ali očima neće biti lako.
Ili Geodetski, pa će u gumenim čizmama hodati blatom i mjeriti kuće cijelu godinu u Gorskom kotaru, legalizacija na djelu, zima i vrućina.
Ili Medicinski pa će...ah, što li sve doktori rade, mislim da je kopati daleko lakše.
Samo primjeri iz moje najbliže okoline. Ali, uglavnom svi vole svoje poslove, bez obzira na uvjete. Samo hoću reći da diploma u džepu ne omogućava idealne radne uvjete. Ustvari, možda je nekome baš kopanje idealan posao. Mozak na pašu, mišići jaki bez teretane, novac u džepu. Ne bih ništa podcjenjivala. Nikakav posao.
Ako netko nije ambiciozan po prirodi, mislite da mu se ambicioznost može utjerati silom? Ili će imati samo traume iz djetinjstva?
ja ne podcjenjujem kopanje
nego mislim da ti ljudi jako teško svoj kruh zarađuju
i voljela bih da moje dijete ne mora tako teško raditi da bi imala pristojan život
a istina je da i i inženjer građevine i na hladnom i na vrućem, ali ipak ne krampa
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom
