Napad zbog neodlaska na vjeronauk u 1. razredu osnovne

[.kala.]

Poštovani roditelji,

jučer mi je dijete, inače prvašić došao kući izbezumljen jer su ga svi u razredu napali (vikali na njega) jer on jedini iz razreda ne ide na vjeronauk.

Ne mogu vam niti opisati koliko se kao roditelj grozno osjećam i koliko smatram nepravedni što su tako mala djeca koja u principu pojma nemaju niti što je to religija već u stanju osuđivati druge koji ne misle isto kao i oni.

Moj je sljedeći korak razgovor s učiteljicom i upozoravanje na to da je došlo vrijeme da u svom razredu održi predavanje na temu različitosti, diskriminacije i tolerancije.

Svom sam djetetu objasnila (doduše već davno prije, ali jučer sam ponavljala) da ima ljudi koji imaju drugačija mišljenja od nas, no da nikad ne smijemo zato napadati druge i vrijeđati ih. Oni vjeruju u boga, idu u crkvu, na vjeronauk. I to je njihovo pravo baš kao što je i naše da ne idemo i ne vjerujemo. No zbog toga se ne smijemo osuđivati.

Jučer nakon škole su ga trojica dečki iz razreda gurali i udarili. Ne znam koliko je to sve povezano sa događajem iz razreda od istog dana, jer moj dječak ne priča baš puno...Rasplakao se i vidjela sam koliko mu je teško zbog svega. Želim mu pomoći najbolje što mogu, tako da već danas idem do učiteljice porazgovarati o svemu.
Čak se razmišljam da i sama stanem ispred njegovog razreda i obavijestim djecu da nije njegov izbor da li će odlaziti na vjeronauk ili ne, već isključivo samo moj. Odnosno, želim da se njega izuzme iz te priče koliko je god moguće.

Jako mi je teško i jako sam tužna i razočarana u ovo društvo koje je prepuno netolerancije. Danas su to prvašići, mala djeca, a sutra će biti pubertetlije koje će se na potpuno drugačiji, često brutalniji način obračunavati s drugačijima (znam i kako, radim u školi).

Molim vas, recite mi kako bi se vi postavili, što bi učinili?

[trampolina]

Popričati s učiteljicom. Pitanje je li žena uopće vidjela što se dogodilo.

Nemoj izlaziti pred razred, za to je ona tu. A objašnjavati sedmogodišnjacima da je to tvoja a ne njegova odluka mi je suludo, ne bi se nitko trebao pravdati ni objašnjavati svoje odluke. Ne ide. Točka.

[sirius]

Svakako razgovaraj sa uciteljicom i strucnom sluzbom ( ako uciteljica ne odradi posao). Zapravo je vec trebala.
Mi smo imali slican slucaj u 3. razredu , kad jedini nije isao na prvu pricest. Ali puno blaze , bez fizickih maltretiranja ili nastrtanja pod odmorom . Sve se svodilo na cudenje i glasno zapitivanje pod nastavom, ali je na to uciteljica reagirala i prije nego sam ja saznala.

[spajalica]

Definitivno prvo uciteljica i strucne sluzbe. Nadam se da ce se rjesiti vec i nakon razgovora s uciteljicom.

[Peterlin]

Svakako razgovaraj sa uciteljicom i strucnom sluzbom ( ako uciteljica ne odradi posao). Zapravo je vec trebala.
Mi smo imali slican slucaj u 3. razredu , kad jedini nije isao na prvu pricest. Ali puno blaze , bez fizickih maltretiranja ili nastrtanja pod odmorom . Sve se svodilo na cudenje i glasno zapitivanje pod nastavom, ali je na to uciteljica reagirala i prije nego sam ja saznala.

Upravo tako.

A stručnoj službi treba reći da vjeroučitelju/vjeroučiteljici kaže da djeci na satu vjeronauka kaže o tome dvije-tri suvisle. Ako je osoba normalna, to bi moglo funkcionirati dobro. Ako nije - uzalud vam trud, svirači...Ako se stvari ne poprave (a to trebaju riješiti odrasli) nema druge nego reći na roditeljskom, pa kud puklo.

[tanja_b]

Poštovani roditelji,

jučer mi je dijete, inače prvašić došao kući izbezumljen jer su ga svi u razredu napali (vikali na njega) jer on jedini iz razreda ne ide na vjeronauk.

Ne mogu vam niti opisati koliko se kao roditelj grozno osjećam i koliko smatram nepravedni što su tako mala djeca koja u principu pojma nemaju niti što je to religija već u stanju osuđivati druge koji ne misle isto kao i oni.

Moj je sljedeći korak razgovor s učiteljicom i upozoravanje na to da je došlo vrijeme da u svom razredu održi predavanje na temu različitosti, diskriminacije i tolerancije.

Svom sam djetetu objasnila (doduše već davno prije, ali jučer sam ponavljala) da ima ljudi koji imaju drugačija mišljenja od nas, no da nikad ne smijemo zato napadati druge i vrijeđati ih. Oni vjeruju u boga, idu u crkvu, na vjeronauk. I to je njihovo pravo baš kao što je i naše da ne idemo i ne vjerujemo. No zbog toga se ne smijemo osuđivati.

Jučer nakon škole su ga trojica dečki iz razreda gurali i udarili. Ne znam koliko je to sve povezano sa događajem iz razreda od istog dana, jer moj dječak ne priča baš puno...Rasplakao se i vidjela sam koliko mu je teško zbog svega. Želim mu pomoći najbolje što mogu, tako da već danas idem do učiteljice porazgovarati o svemu.
Čak se razmišljam da i sama stanem ispred njegovog razreda i obavijestim djecu da nije njegov izbor da li će odlaziti na vjeronauk ili ne, već isključivo samo moj. Odnosno, želim da se njega izuzme iz te priče koliko je god moguće.

Jako mi je teško i jako sam tužna i razočarana u ovo društvo koje je prepuno netolerancije. Danas su to prvašići, mala djeca, a sutra će biti pubertetlije koje će se na potpuno drugačiji, često brutalniji način obračunavati s drugačijima (znam i kako, radim u školi).

Molim vas, recite mi kako bi se vi postavili, što bi učinili?

Skroz razumijem kako se osjećaš, ali moja preporuka ti je da prvo provjeriš (pažljivim ispitivanjem i iščitavanjem "između redaka") tko su to "svi u razredu" i kako je točno izgledao taj "napad".
Naime, djeca u toj dobi vole uopćavati i uveličavati događaje (jer su ih tako i doživjeli, nije to svjesno preuveličavanje, nego njihov doživljaj svijeta).
Svakako razgovaraj s učiteljicom, ali lako je moguće da ona ništa nije ni primijetila. Ako je tako, onda joj treba skrenuti pažnju na tu stranu.
Naguravanje s dečkima dan kasnije ne bih povezivala s ovim, bar ako nemate konkretne indicije da je vjeronauk razlog. Ali opet, to je drugi problem, napad trojice na jednog nikako nije opravdan ni iz kojeg razloga, i to bi isto trebalo riješiti s učiteljicom.
Nemoj izlaziti pred djecu i govoriti im bilo što, ne bi shvatili poruku, a još bi si mogla navući probleme od drugih roditelja (koji bi opet mogli dobiti nakrivo prepričanu verziju događaja od svoje djece).

[tangerina]

Ja ne vidim razliku između toga je li se radilo o 10 djece (dok su ostali tihi promatrači) ili 20 djece koja su ga napala/zadirkivala. I u jednoj i u drugoj situaciji, mislim da učiteljica (i vjeroučitelj, odlična ideja), treba sa cijelim razredom otvoriti temu toleriranja različitosti, pričati o tome zašto je loše nego zadirkivati zbog toga. Tako, ako par hahara i nastavi, ovi neutralni promatrači će se ohrabriti stati na stranu tvog sina.

.kala. sretno, pratim što će se dogoditi jer me ne bi iznenadilo da i mene dočeka slična situacija za par godina.

[tanja_b]

Ja ne vidim razliku između toga je li se radilo o 10 djece (dok su ostali tihi promatrači) ili 20 djece koja su ga napala/zadirkivala. I u jednoj i u drugoj situaciji, mislim da učiteljica (i vjeroučitelj, odlična ideja), treba sa cijelim razredom otvoriti temu toleriranja različitosti, pričati o tome zašto je loše nego zadirkivati zbog toga. Tako, ako par hahara i nastavi, ovi neutralni promatrači će se ohrabriti stati na stranu tvog sina.

Iz vlastitog iskustva (nevezano uz vjeronauk, nego u drugim situacijama): vrlo često ispada da "svi su me napali" zapravo znači "posvađao sam se s dvojicom dječaka s kojima se inače puno igram i do čijeg mi je mišljenja jako stalo".
Imao je moj sin i otvorenih "napada" (npr. kad je u 1. razredu sjedio na satu vjeronauka, jer nije imao gdje biti, pa je jedna učenica tužila njega i još jednog dečka vjeroučiteljici da "ne vjeruju u boga" ali vjeroučiteljica je to savršeno riješila s cijelim razredom jednom zauvijek).
Slažem se da treba upozoriti učiteljicu i tražiti da se situacija raščisti s razredom, koliko god bilo tih zadirkivača. Ali ne bih dramatizirala unaprijed dok ne znam što se točno dogodilo.

[Zuska]

Draga .kala.,

ajme, sad ću biti malo podulja.

Bila sam u isto situaciji kao tvoj sin prije jako puno godina, bila sam jedina u cijeloj školi koja nije išla na vjeronauk, mada je tada vjeronauk bio u crkvi (50 m od škole). Nije mi bio problem u tome da sam jedina i da ponekad sama čekam ispred škole da mi razred dođe pa da krenemo u učionu jer mi je već tada bilo jasno da je to izbor moje obitelji, ali i moj, i vjerovala sam u njega.
Osjećala sam se osnaženo jer sam puno pričala s roditeljima o životnim i vjerskim temama, o crkvi i vjeronauku kao takvom. I mogla sam obraniti takav stav i odluku pred drugom djecom. Kasnije sam bila jedina na školi koja je išla u muzičku pa se to nekako kompenziralo.
Osnažuj svoje dijete doma, a povremeni osećaj usamljenosti, izdvojenosti i posebnosti, osjećaj manjine, mogao bi mu pomoći kasnije u životu na vrlo konstruktivan način.

Međutim, ono što je meni teško padalo je da sam u početku znala dobivati jako ružne komentare od djece u razredu, od toga da se ne žele sa mnom igrati ili mi dodati loptu jer ne vjerujem u boga, do toga da se u bilo kojoj svađi na kraju znalo potezati taj argument da ja ne idem na vjeronauk. Uh, koliko sam puta pričala s tatom o takvim događanjima....

Olakotna okolnost je da sam s dobrim dijelom te djece išla i u vrtić pa smo se znali, a najbolje od svega je što je uz mene cijelo vrijeme bio kolega, moj susjed s kojim sa odrastala, i čija je obitelj izuzetno religiozna. Bili smo najbolji učenici u razredu i najbolji prijatelji, podržavali smo jedan drugoga i nadopunjavali si, on je bio matematički tip, ja više društveni i puno smo i zajedno pričali. On me štitio svaki put kad bi me netko napao, doslovno, bi stao ispred mene i branio moje pravo da ne idem u crkvu, da ne idem na vjeronauk i da ne verujem u boga, govoreći drugoj djeci da to što netko ide ili ne ide na vjeronauk ne znači da je netko dobra ili loša osoba. Te je stavove, naravno, pobrao od doma, od roditelja koji su divni ljudi. Jako sam im zahvalna.

Ja bih vjerojatno uspjela proći kroz sve to i bez njega, ali uz njega je bilo puno lakše. Nadam se da tvoje dijete ima ili može steći takvog prijatelja u razredu, nekoga tko će mu biti podrška i tko će zajedno s njim stati pred drugu djecu.

Moram reći i to da je moj razred vremenom bio "odgojen", nisu me više napadali, čak su me branili pred drugom djecom iz drugih razreda na odmoru. Znalo se dogoditi da mi se netko dijete u igri kaže, iz čista mira, ti si loša jer ne vjeruješ u boga ili tvoja obitelj je loša jer je ide u crkvu; pa do toga, baka mi je rekla da se s tobom ne smijem družiti jer tvoj tata ima dugu kosu i svira.
To mi je znalo probosti srce, njoj je baka rekla da se ne igra sa mnom zvog mog tate, najboljeg tate na svijetu!
Sjećam se da sam se s tom curom poželjela intenzivnije družiti samo da joj dokažem neke stvari i na kraju sam došla k njoj na igranje samo da upoznam baku, a zapravo da baka upozna mene..uf.

No, upisat ću ti još jednu scenu da vidiš do kud sve to može ići.

Ide moj razred s vjeronauka s časnom prema školi, ali ne dolaze pred školu, nego stanu pokraj i zovu me. Mislim da sam bila 4. ili 5. razred. I ja im priđem, a oni me okruže, stajala sam u krugu, dok mi je časna pred djecom govorila da je njima svima jako teško što sam jedina koja ne ide s njima na vjeronauk i da je njima jasno da je to odluka mojih roditelja, ali ako se sad tu pred njima prekrižim, oni će znati da sam njihova i ja ću to znati....
Ne znam jel' možete zamisliti kako sam se osjećala, gledala sam u nju, pa u njih, iznutra se tresla, ne znam jesam li imala suze u očima ili mi je sve bilo u grlu... Odmahnula sam glavom, odbila sam se prikrižiti i rekla, pustite me na miru.
I to sam provarila doma s tatom.
A on mi je uvijek govorio da ih moram razumjeti jer da su oni tako odgojeni, da to nisu loši ljudi, ali da u svom svijetu oni misle da je to ispravno, da se plaše drugosti, da je to selo, da se takve stvari pobjeđuju obrazovanjem i edukacijom itd., uvijek mi se trudio pojašnjavati ne dopuštajući da me obuzimaju emocije mržnje ili bijesa.
Ne znam što bih rekla o takvom pristupu, jer danas u sebi osjećam neku vrstu iracionalnosti kad se govori o crkvi, ali tada sam doista bila puna razumijevanja i dijaloga. Čak sam u ime suradnje pristala doći na sat vjeronauka gdje smo pisali oproštajno pismo svojoj nastavnici iz nižih razreda škole. Ja sam ga napisala, a djeca su rekla da časna jako lijepo piše i da bi nam ona mogla pomoći dotjerati pismo. U konzultaciji s roditeljima, otišla sam tamo, a tamo.."ajmo se svi prekrižiti i pomoliti da ona vidi kako mi to lijepo radimo i kako smo složni..." Moram li reći da su tadašnji pop i njegove časne bili savršeni manipulatori (još iz vrtića pamtim dijeljenje bonbona i zvanje s prozora).

Eto, baš sam se raspisala jer me tema dirnula.
I još nešto, nikad,ali baš nikad nisam požalila što nisam išla na vjeronauk. Dapače, hvala roditeljima što su mi pružili takvu priliku, što su puno razgovarali sa mnom i bili mi potpora. Nikad nisam požalila na tom osjećaju izdvojenosti, osjećaju nelagode, osjećaju da se moram braniti pred većinom. Kasnije sam imala potrebu uvijek braniti druge, imala sam radar za diskriminaciju i u svojoj blizini nisam dopuštala neka ponašanja ni u osnovnoj, ni u srednjoj školi, a bogme ni kasnije. Koliko je bilo u mojoj moći, naravno.

Zato bih u cijeloj ovoj situaciji koju imaš vidjela priliku za dodatno osnaživanje i sazrijevanje tvoga sina.

Sretno, grlim vas.

[jelena.O]

ponašanje je razgovor s učiteljicom is trućnim ljudima i pronalazak k boljem rješenju.



sad pitanje zuski, kak to da si jedina bila u školi bez vjeronauka ( malo mi je to preočita tvrdnja), mogu reć da iz mojeg razreda je samo nas 30% išlo na vjerkas, i nikad niko nikoga nije šikanirao zakaj ide ili ne ide.

[Zuska]

jelena.O, ti si iz Zagreba, ja sam živjela u malom turbokatoličkom mjestu. Onda i sada. 10 km dalje u gradu bila je druga priča.

[cvijeta73]

ajme zuska. rasplaka me. to na onu temu od tigrić patnji radi djece od kad smo roditelji

svaka čast tvom tati, ja bih iz kože iskočila i počupala tu časnu, majke mi moje. i napravila krivo, znam, on je bolje postupio.
ne znam ga, al dođe mi sad da ga izgrlim

[Sumskovoce]

Pratim i čitam razvoj situacije, jako me zanima tema.
Kao mala sam išla na vjeronak, i u crkvi i u školi, sve dok nisam razvila vlastitu misao (negdje u 1. srednje).
I tad sam se usprotivila stavu vjeroučiteljice ( koje gluposti je ta trkeljila, ni pas s maslom to ne bi pojeo).
Izbacili su me s vjeronauka, onako sramotno. A ja sam uživala u svom buntu. Župnik je zvao moje roditelje doma, da me cinka i osramoti, ukaže na moje skretanje s pravog puta
Mama je bila u laganom šoku, tata je bio sretan jer nisam trpjela pranje mozga.
Kako sam tada stala iza svojih stavova, izborila se za slobodu svojih misli - to je jedan od poteza mog života na koji sam najviše ponosna.
Od onda sam striknto ireligiozna i tako odgajam svoju djecu. Srećom, našla sam i muža istih stajališta.
Sinove neću upisat na vjeronauk.
Da mi se jednog dana dogodi scenarij kojeg .kala. opisuje, burno bih reagirala. Ne bih se znala suzdržati.
Roditeljski sastanak bi mi bio idealna prilika za razgovor na temu
Nisam jedna od onih finih i suzdržanih, ponekad na sreću, ponekad na žalost.

[Deaedi]

Grozna situacija!

To se desilo u Zagrebu?

Trebaš odmah reagirati, nadam se da će se sve riješiti!

[Zuska]

Cvijeto, i ja bih se počupala da moje dijete prolazi kroz to.
Ali moj stari nije normalan stanovnik ovog planeta, s tim se mnogi slažu

I mislim da bi bez problema mogla pogoditi o kojem se mjestašcu radi, lol (samo nemoj tu pogađati,heh).

[jelena.O]

jelena.O, ti si iz Zagreba, ja sam živjela u malom turbokatoličkom mjestu. Onda i sada. 10 km dalje u gradu bila je druga priča.

ja baš nisam živjela u Zagrebu, već tada selu pokret Zagreba

[mama courage]

Moj je sljedeći korak razgovor s učiteljicom i upozoravanje na to da je došlo vrijeme da u svom razredu održi predavanje na temu različitosti, diskriminacije i tolerancije.

upravo ovo.

nemoj ići pred djecu.

imali smo sličnu situaciju. bullying zbog "ne vjerovanja u boga". škola je to ekspresno riješila i iskoristila situaciju da se u razredima povede rasprava oko toga tko u što vjeruje i da svi imamo pravo da vjerujemo u ono što želimo.




zuska, svaka ti čast. i tebi i tvojim roditeljima.

[Zuska]

ja baš nisam živjela u Zagrebu, već tada selu pokret Zagreba

Onda definitivno nismo iz istog sela.

[.kala.]

Hvala vam svima na savjetima.

došla sam danas s njim u školu, no doznala sam da je učiteljica danas odsutna i da ima zamjenu. znam da nije svako zlo za zlo, tako da sad imam još dan da se situacija "slegne" u meni samoj.

..a što da vam kažem, plačem uglavnom cijeli dan, jako me pogodila ova situacija, tim više što sam i sama isto prolazila 90-tih...nikako nisam željelja da isto dočeka i moje dijete (ista sredina, neki novi klinci), a eto to se ipak dogodilo.

Zuska, ti si me dodatno rasplakala svojom pričom, prvo zbog tate dugokosca zbog kojeg si bila nepoželjno društvo, a potom i zbog niza neugodnosti. imala si sreće što imaš roditelje koji su ti posvetili toliko vremena. moji sa mnom nisu imali toliko vremena (nisu me dobro vidjeli? nisu znali kako mi pomoći? ne znam više) tako da sam bila jako usamljena u svemu tome.

...i nakon mnogo godina vraćam se u taj mali gradić, sada s djetetom...i povijest se ponavlja.
doznat ću sutra kad vidim učiteljicu što će se i kako odvijati. dobar vam je prijedlog da se vjeroučiteljica obavijesti o istom i da se povede rasprava o toleranciji. hvala vam.

[Rivendell]

Ja sam isla na vjeronauk, ali ovo je samo jos jedna od onih situacija zasto mu nije mjesto u skoli.
Mi smo imali u razredu jednog koji nije isao na vjeronauk, zivjeli smo u malom mjestu i takvih je bilo svega nekoliko. Igrom slucaja taj decko je bio jako zabavan i drustven pa ga nitko nije zezao, ali se dobro sjecam da su nam roditelji govorili da se ne druzimo s njim...
Hocu reci da se u toj dobi jos uvijek dobar dio nosi od doma, pa mozda ne bi bilo lose jedan roditeljski odrzati na tu temu.

[sirius]

Hvala vam svima na savjetima.

došla sam danas s njim u školu, no doznala sam da je učiteljica danas odsutna i da ima zamjenu. znam da nije svako zlo za zlo, tako da sad imam još dan da se situacija "slegne" u meni samoj.

..a što da vam kažem, plačem uglavnom cijeli dan, jako me pogodila ova situacija, tim više što sam i sama isto prolazila 90-tih...nikako nisam željelja da isto dočeka i moje dijete (ista sredina, neki novi klinci), a eto to se ipak dogodilo.

Zuska, ti si me dodatno rasplakala svojom pričom, prvo zbog tate dugokosca zbog kojeg si bila nepoželjno društvo, a potom i zbog niza neugodnosti. imala si sreće što imaš roditelje koji su ti posvetili toliko vremena. moji sa mnom nisu imali toliko vremena (nisu me dobro vidjeli? nisu znali kako mi pomoći? ne znam više) tako da sam bila jako usamljena u svemu tome.

...i nakon mnogo godina vraćam se u taj mali gradić, sada s djetetom...i povijest se ponavlja.
doznat ću sutra kad vidim učiteljicu što će se i kako odvijati. dobar vam je prijedlog da se vjeroučiteljica obavijesti o istom i da se povede rasprava o toleranciji. hvala vam.

Zaista nema potrebe da toliko to uzimas k srcu.
Uvijek ce biti situacija kad ce grupa ili pojedinci lose reagirati zbog razlicitosti.
danas vjeronauk, sutra nesto drugo.
Nije to osobno ( niti zbog tebe , niti zbog tvog djeteta). Razgovaraj sa uciteljicom i biti ce ti lakse.

[.kala.]

upravo ovo.

nemoj ići pred djecu.

imali smo sličnu situaciju. bullying zbog "ne vjerovanja u boga". škola je to ekspresno riješila i iskoristila situaciju da se u razredima povede rasprava oko toga tko u što vjeruje i da svi imamo pravo da vjerujemo u ono što želimo.

na kraju nisam zatražila izlazak pred djecu, popričala sam se s učiteljicom i ona je odlučila intervenirati. ne sumnjam nimalo u nju, dapače, odmah mi je rekla da i ona misli pozvati stručnu službu i da se o tome svemu popriča, a spomenula je također i mogućnost sazivanja roditeljskog. uglavnom smo ostale na tome da se čujemo za dan-dva i da vidimo gdje smo po tom pitanju.

učinilla je čak i više od očekivanog za sada. naime, učiteljca nije religiozna, tako da je stala ispred djece i rekla im kako ni ona ne vjeruje u boga, niti odlazi u crkvu. nadam se najboljem ishodu, a ovo ću nesretnu situaciju pokušati iskoristiti da se više pričam sa sinom o ljudima i životu uopće..

[apricot]

sad pitanje zuski, kak to da si jedina bila u školi bez vjeronauka ( malo mi je to preočita tvrdnja), mogu reć da iz mojeg razreda je samo nas 30% išlo na vjerkas, i nikad niko nikoga nije šikanirao zakaj ide ili ne ide.

a zašto ti sada to propituješ?
jel hoćeš reći da zuska laže?

pa sve i da ih je bilo deset, treba se koncentrirati na onaj njezin predivni post, a ne razmišljati koliko je djece bilo ili nebilo na vjeronauku.

[Peterlin]

Ja sam isla na vjeronauk, ali ovo je samo jos jedna od onih situacija zasto mu nije mjesto u skoli.
Mi smo imali u razredu jednog koji nije isao na vjeronauk, zivjeli smo u malom mjestu i takvih je bilo svega nekoliko. Igrom slucaja taj decko je bio jako zabavan i drustven pa ga nitko nije zezao, ali se dobro sjecam da su nam roditelji govorili da se ne druzimo s njim...
Hocu reci da se u toj dobi jos uvijek dobar dio nosi od doma, pa mozda ne bi bilo lose jedan roditeljski odrzati na tu temu.

x

Digresija - klinci možda nose od doma, ali treba razumjeti i da se u čoporu ponašaju drugačije nego svaki za sebe... Većina ide na vjeronauk, osjećaju se jakima, pa im je dobro došao izgovor da zafrkavaju dijete koje je drugačije. To nije nužno morao biti vjeronauk. U našoj školi je učenik stranac koji je također meta koječega. Dovoljno je da jedan kolovođa počne, a gomila neodlučnih krenut će za njim. Zato je bitno da klinci znaju da odrasli (roditelji, učitelji, školsko osoblje) ne podržavaju takvo ponašanje. Uvijek će se naći zlostavljača, ali većinu se može od toga odvratiti nekakvim normalnom odgojnim metodama.

[Peterlin]

na kraju nisam zatražila izlazak pred djecu, popričala sam se s učiteljicom i ona je odlučila intervenirati. ne sumnjam nimalo u nju, dapače, odmah mi je rekla da i ona misli pozvati stručnu službu i da se o tome svemu popriča, a spomenula je također i mogućnost sazivanja roditeljskog. uglavnom smo ostale na tome da se čujemo za dan-dva i da vidimo gdje smo po tom pitanju.

učinilla je čak i više od očekivanog za sada. naime, učiteljca nije religiozna, tako da je stala ispred djece i rekla im kako ni ona ne vjeruje u boga, niti odlazi u crkvu. nadam se najboljem ishodu, a ovo ću nesretnu situaciju pokušati iskoristiti da se više pričam sa sinom o ljudima i životu uopće..

Bravo za učiteljicu! Sretno!

[Zuska]

Digresija - klinci možda nose od doma, ali treba razumjeti i da se u čoporu ponašaju drugačije nego svaki za sebe... Većina ide na vjeronauk, osjećaju se jakima, pa im je dobro došao izgovor da zafrkavaju dijete koje je drugačije. To nije nužno morao biti vjeronauk. U našoj školi je učenik stranac koji je također meta koječega. Dovoljno je da jedan kolovođa počne, a gomila neodlučnih krenut će za njim. Zato je bitno da klinci znaju da odrasli (roditelji, učitelji, školsko osoblje) ne podržavaju takvo ponašanje. Uvijek će se naći zlostavljača, ali većinu se može od toga odvratiti nekakvim normalnom odgojnim metodama.

Istina. Kod nas nije na tapeti bio samo vjeronauk, već i debljina, nošenje naočala, nečistoća...a sjećam se i jedne situacije kad se jedno dijete narugalo drugom jer nema tate. Jako je bitan odgoj roditelja, ali i kako škola pristupa takvim temama, koliko se o tome razgovara na satu i kakav je stav razrednice.
Moji rođaci danas imaju problema u školi jer imaju majku druge rase, pa ih svakako zovu. Jedna razrednica to zove dječjim poslima.

Rijetka su djeca koja barem u nekom trenutku nisu bila predmetom sprdnje, ignoriranja ili zlostavljanja većine, većine u tom trenutku. I mislim da je ključno da ih takvi trenuci ne frustriraju na način da jedva čekaju u sljedećoj prilici uzvratiti nekome na isti način, nego da iz toga izvuku pouku, da budu empatični i snažni, da mogu ustati protiv većine i reći - to je ružno, to se ne radi, zamislite kako bi bilo vama...A to se može samo uz mnogo razgovora, doma i u školi.