Nešto kao loša veza...

[sirius]

Samo jedan dodatak ...
kod mog sina ( prvorodenca) citala sam juula i pohadala sve zive radionice. Zasita sam osjecala da nisam kompetentna za njegov odgoj, a na van je izgledalo ( po njegovom ponasanju) kao da zivi u najpremisivnoj obitelji na planeti.
ali mi smo samo birali bitke , i bili iznimno dojedni u rutini. Svejedno je on stalno i stalno rusio granice i bio nezadovoljan.
isao je u kolektiv , i tada ( da sam bila mudrija i iskusnija) lampica mi se trebala upaliti kad sam cula da je tamo jednakog ponasanja kao i kod kuce.
konacno , u dobi od sedam jedan psiholog je prepoznao u cemu je kvaka .
darovit sa ADHD-om i sklon perfekcionizmu.
Nase drugo dijete sada ima 5,5 g , kod nje smo prirodno nastavili sa istim metodama kao i kod starijeg i one su UVIJEK upalile. Dosljednost , rutina i jasne granice . Uvijek su palile , svaki put , bez greske.
Na njoj se jasno i kratkorocno vidi da joj to pruza sigurnost.
Ali sto se detalja tice , moze izabrati da ne jede kad nije gladna ili da ne spava kad nije umorna.
samo sto je ona jako svjesna svojih potreba ( i to bez kompliciranja) pa onda jede kad je gladna i ode spavati u 20 sati kad je umorna. Ali na meni je da stvorim uvjete za to , da ona prepozna svoje potrebe .
znaci na meni je da stavim hranu na stol ili krenem sa rutinom pripreme za spavanje.
kod starijeg je bilo isto tako , ali na nekim stvarima se moralo inzistirati jer on nije prepoznavao svoje potrebe.
pa je sav umoran i frustriran trcao po stanu ( zelja) i histerizirao jer nije znao se zaustaviti i prepoznati svoju potrebu za odmorom.

[sasa]

naravno da griješimo. i da nismo uvijek kompetentni. ali ja sam stekla dojam da smatras da su to dobre odgojne metode, kada si pisala o Turcima koji te podsjete na stare stavri, no možda sam te krivo razumjela, u tom slučaju izvini.

[Zuska]

Veliki potpis na Sasu. Permisivni odgoj je ekstrem i doista nisam naišla da ga netko ovdje zagovara.

Posljedice koje nastaju iz ovakvog odgoja nisu isprika za autoritarni oblik odgoja koji je fokusiran na kontrolu,, prijetnje, fizičke i verbalne kazne, s ciljem dobivanja poslušnosti (ko fol pristojnosti iako se pristojna djeca odgajaju i bez toga), a djeca potom svoje ponašanje uglavnom temelje na strahu od autoriteta.

Kristina_zg, super si detektirala svoje probleme. Djeca u roditeljima ne trebaju prijatelje, već autoritet, uzor, primjer; manje im je važno oko što govorimo, a više ono što i kako radimo i ponašamo se.
A što se tiče pretjeranog objašnjavanja, to su obrazlagale tete koje kod nas vode najbolju vrtićku grupu - roditelji, pretjerano objašnjavate sve svojoj djeci i zbunjujete ih. Prvi put kad sam to čula, u meni se javio otpor prema tim tetama, kasnije sam skontala što to znači. Treba objašnjavati primjereno djeci, a ne primjereno nama

I da, potpis na ono da trebamo mijenjati sebe, djeca bi u nama trebala izazivati upravo taj osjećaj - želim se mijenjati, postati bolja osoba, bolji roditelj, želim rasti zajedno s djetetom, to nam je najveći izazov.

[Mima]

1. gledanje djeteta kao prijateljicu - velika greška koju i sama često radim i onda pucam kad ne bih trebala pa dobivam nesigurno dijete...
2. pretjerano tumačenje - već mi stotinu ljudi reklo da previše obrazlažem, govorim i sama se uzrujam i uspušem i dijete se u svemu tome izgubi

a uz sve to sklona sam i vikanju...zbog kojeg sam opet izrazito ljuta pak na sebe i eto samo se vrtim u krug...

Kad bih sama za sebe trebala reći u koju vrstu roditelja spadam, zaista ne bih znala...sve mi se čini da idem iz krajnosti u krajnost...s jedne sam strane previše popustljiva, a onda s druge prestroga- i to često u krivim stvarima..(MM kaže da sam navikla da bude sve po mom i kad nije tako gubim se, drugim riječima- imam problem sa samokontrolom)

Odlično si ovo napisala kristina, ovo je po mom mišljenju esencija onoga što ljudi zovu modernim odgojem, a zapravo nema veze sa odgojem i svakako nitko to nije pročitao kod ijednog stručnjaka - s jedne strane prevelika popustljivost, sa druge praskanje radi gluposti, istjerivanje pravde na nepotrebnim sitnicama, zanemarivanje sebe kao osobe i svojih zadovoljstava radi grižnje savjesti (a treba znati reći ne mirne savjesti). Ima toga puno i kod mene, a MM je vrhunski primjerak ovakvog roditelja.

[Trina]

I meni se dogodilo nešto slično. Studirala predškolski, pročitala hrpetinu knjiga, naučila svašta nešto i onda rodila. Kad se samo sjetim koliko smo se ja i muž razilazili u odgoju, muka me hvata. On bi sve bio rješavao po kratkom postpuku, postavio granice odmah i bez obješnjenja a kad ne ide, onda malo po guzici. A ja sve obrnuto, ja sam objašnjavala, pričala, molila...E kako mi je žao što nisam muža poslušala. Koliko sam pogrešaka u odgoju napravila, umjesto da jednom objasniš, ako neće, malo ga kazniš ili ga opališ po peleni (stvarno to mislim, nisam ironična) i jasno postaviš granice. Kasnije sam naučila jasno postavljati granice (ne lupanjem po guzici, to još nisam naučila) i razlika je velika. Ne u rezultatima, jer svi su oni meni više manje super, nego je meni jednostavnije dok su bili svi mali. Ja sam mater, ti si dijete i da te čula nisam. Zašto? Zato jer sam ja tako rekla!! I gotova priča.

tebe tvoja mala zahebava i vrti oko malog prsta. I koliko god tebi bilo teško mijenjati sebe i svoje odgojne metode, ti moraš znati da su takva djeca najnesretnija djeca i izgubljena u vremenu i prostoru. Ona ne može biti prepuštena sebi i svojoj volji i odlukama. To je tvoj posao. Ne znam kako da sad promijeniš i sebe i metode ali idi malo po malo i mijenjaj. Eto. za početak priznaj mužu da si svjesna da si zeznula stvar, probaj s njim doći do nekakvog rješenja. A onda i maloj objasni da je došla zločesta vila i sve je otišlo u pm, pa si sad malo drugačija, uvodite nova pravila. malo karikiram ali poanta je jasna. Morat ćeš i maloj objasniti da se pravila mijenjaju. Ja bi objasnila to tako da bi joj rekla da sam puno razmišljala, nisam zadovoljna nekim stvarima i uvodiš nova pravila. (koja možeš i napisati na papir npr pa i njoj pročitati). Npr vrištanje zabranjeno (iako ćeš to vrištanje slušati do trećeg osnovne), kad mama kaže ne, ima štojaznam 5 sekundi da posluša, ili njena najdraža igračka ide na godišnji malo...

Još nešto sam htjela reći. Dobila si novu bebu i ova velika ti je postala malo naporna. Razmisli malo i o tome.

[Bubilo Bubich]

Meni su tete na Unicefovim radionicama govorile da ne mogu ja postaviti granice kad ih ni sama nemam. Godinu dana nakon radionica smo imali jednu ponovoljenu radionicu, i tad mi je na moje "Ali vi ne razumijete koliko je on uporan i cviliiiiiiiiiiiii" rekla da ću ja morati ponovo na cijeli tečaj.

I onda kad je on imao nešto preko 3, a sestra mu 4-5 mj., i kad fizički (a bome ni psihički) više nisam mogla ispunjavati sve njegove želje, a bome ponekad ni potrebe... i kad sam se umorila od misli kako da se kloniram, lupilo me po glavi da mu samo trebam reći NE, i da se neće jadno malo moje prvorođeno biće srušit u nesvijest jer nešto ne može. Meni Juul je posložio neke stvari u glavi.

Uopće nije bilo lako napraviti taj prijelaz... ali došla sam u fazu da ga mirno pogledam i kažem:

JA (ja, ja, ja, samo ja) - Ja ne ŽELIM sad tamo ići jer sam umorna, ja želim ići doma. ...
Možemo sad odmah ići doma da se ja odmorim, a tamo otići popodne. ....
Ako ćemo se ovdje svađati, potrošit ćemo vrijeme. Pa ću se ja kasnije odmarati. Pa kasnije nećemo ići. ...
Odluči sam, idemo li se doma odmoriti, pa kasnije doći, ili ništa od toga. ...
Što si odlučio? ...


Ja sad želim oprati suđe da imamo čistu žlicu i čašu. Pričekaj me ili složi sam garažu. "Aliiiiiiiiiiiiiii mamaaaaaaaa cviiiiiiiiiiiiiiiii". Želim oprati suđe. Pričekaj ili sam složi. "cviiiiiiiiiiiiiiiiiiili". Ignore. "cviiiiiiiiiiiiiiil". Rekla sam ti već kad ću ti složiti garažu. "cviiiiiiiiiiiiil". Ne želim te slušati kako cviliš, to mi se ne sviđa. "cviiiiiiiiiiiil". Ako razgovaram s tobom, ne perem suđe, i još ćeš me duže čekati. ....

I tako to traje, pa se cviljenje skraćuje. Bitno je samo da se ne uzrujam, da ne ispilim (e da, da ne ispilim)... nego tupim svoje kratkim rečenicama.

Ja sam izbacila "moram/moraš"... kod mene je samo "ja želim".
I ja sam važna, i ja sam osoba, nisi sam na svijetu.

Vidim da ne želiš jesti povrće, ali ja želim da ga pojedeš jer se brinem za tebe i želim da budeš zdrav.
Pojede li ga uvijek? Ne uvijek, biram bitke.


"Ja VIDIM da si se ti jako uzrujala jer su se vrata zaključala (vidim te - prepoznajem što ti ne valja). Ali vrata su takva da se sama zaključavaju. ...
Možeš mirno pričekati da se baka vrati ili se ljutiti. ...
Meni se ne sviđa što vičeš, ja to NE ŽELIM slušati jer mi nije ugodno i lijepo".

Basta, i odem. I onda ponavljam ključne kratke rečenice, jednu po jednu, u sve dužim intervalima između urlanja, kao mantra. "Vrata će se otvoriti kad se baka vrati." / "Ne želim slušati vikanje jer mi nije lijepo".

Nemoj sebe nazivati ružnim riječima, roditeljstvo je tako teška stvar, sigurna sam da si predivna mama. Polako, malo mira (u svojoj glavi), strpljenja i dosljednosti, i posložit će se sve to.

[šafran]

naravno da griješimo. i da nismo uvijek kompetentni. ali ja sam stekla dojam da smatras da su to dobre odgojne metode, kada si pisala o Turcima koji te podsjete na stare stavri, no možda sam te krivo razumjela, u tom slučaju izvini.

Nema problema sasa, ovako preko foruma je užasno teško objasniti, preslikati, nacrtati, što točno čovjek misli.

Ovo za Turke, nisam mislila, tipa, oni rade pravu stvar, nego ono što je dole napisala Trina, da sad opet ne duljim i ne odem u dubiozu i ne nažiem opet par postova jedan za drugim.

Jer evo samo jedan primjer. Već pola godine moj muž priča o našoj djeci u svojoj novoj firmi kolegama, parterima, svima, svi imaju klince i svi su milslili da pretjeruje, posebno što se tiče male, do jučer kad je u firmi bio organiziran za sve obiteljski dan, roštiljada, cuga, kolači i tako to, klasika. Tada su ih doživjeli na svoje oči. Šta da kažem, čitavo vrijeme od 20toro djece su moji bili u centru pažnje, i naravno ja skupa sa njima, što mi je već nakon 3 sata bilo lagano previše. Da se razumijemo, oni nisu bili zločesti, čak štoviše mala je šarmirala čitavu ekipu tamo, od konobarica do partera i direktora firme, ali svi zu zaključili da je imati takvu tempramentu, živu, znatiđeljnu i samostalnu djecu pravi izazov. Tako da, teško je ovako prako foruma prenijeti sve, svaki dan, našu svakodnevnicu, čitav život i sve one i male i velike stvari koje ga sačinjavaju, i moram priznati da se često osjećam i nekompetetnom i nedoraslom svim tim izazovima, ali nadam se zbilja najboljemo i dajem eto sve od sebe.

[šafran]

I evo na opet se krivo izrazila. Što znali uopće zločesto dijete? Glupav izraz, mislila sam na ono, ne znam da su se derali bez razloga, vrištali, bili nepristojni, nekulturni i to, naravno to vrijedi za malu, mali je premali za to, ali hebi ga bilo ga je svuda, hvata staklene čaše sa stola, penje se na stolove, pokušava otkinuti krilo šatora, dohvatiti roštilj, poepo se u jednom trenu u bačvu sa pićem i ledom u sekundi, samo što sam tri rečenice progovrila sa jednom ženom i tako...male je imala svoj valsitti shov, opet zapjevala božićnu pjesmicu na nekom falsh engleskom, pa j ekipa umirala od smjeha i tako...

[Tanči]

Potpisujem Trinu u potpunosti.
Pravila postoje. Oko njih nema rasprave.
Jesti, prati, spavati, učiti, pospremiti sobu... se mora.
Mora! I nema rasprave, ni demokracije oko toga.
Sve drugo je podloźno dogovoru.
I treba djecu tesat dok su mali jer poslije je kasno.
Primjer: moj nećak. 9 godina star. Živi s ocem koji radi po cijele dane i ne može i ne zna i ne stigne ništa, a majka je pokojna.
Mali je neuredan za popi..., ali kad sam ja s njim prljavi veš odnese u koš, a kad mene nema doslovno posrane gaće ostavi na podu nasred sobe i u stanju je danima preskakivat preko njih. I to zato jer zna da tata ne bu niš za to rekao, a da ću ga ja kaznit.
Ne s batinama, već uskratim sladoled, a to je njemu najgora kazna.


Sent from my iPhone using Tapatalk

[mikka]

JA (ja, ja, ja, samo ja) - Ja ne ŽELIM sad tamo ići jer sam umorna, ja želim ići doma. ...
Možemo sad odmah ići doma da se ja odmorim, a tamo otići popodne. ....
Ako ćemo se ovdje svađati, potrošit ćemo vrijeme. Pa ću se ja kasnije odmarati. Pa kasnije nećemo ići. ...
Odluči sam, idemo li se doma odmoriti, pa kasnije doći, ili ništa od toga. ...
Što si odlučio? ...

evo konkretan primjer, bas mi je dobro dosao. analiza: ja zelim ici doma--to je super. cim spomenes da cete tamo ici popodne to je vec znak da osjecas krivnju jer bi zeljela ispuniti njegovu zelju, a krivnja je koma i na nju se klinci odmah uhvate. sljedeca recenica je isto suvisna, jer pokusavas objasniti djetetu nesto sto ne moze shvatiti, tj. zelis da on shvati tvoj razlog za ici doma i da ne prosvjeduje--a to ne ide i zadnje--previse izbora.

znaci da si mirna sa svojom odlukom on bi rekao da hoce ici nekam, ti bi rekla vidim da zelis ici tamo, ali sad idemo doma. tocka. bez objasnjavanja i izbora i onda dijete malo odtuguje i basta. ako mu pokusas objasniti da cete se vratiti, i da ispricavajucim tonom objasnjavas kako si umorna.. onda si gotova, dijete ce te samljeti cim nanjusi natruhu griznje savjesti ili slabosti. dijete trazi i ocekuje od tebe cvrstocu. i svojim ponasanjem te tjera da popravis (na sebi) stvari u kojima stekas

poanta je u tome da budes sam sebi u fokusu, a ne da bude dijete. da naucis donositi odluke. za nas neodlucne je to ogroman posao

to su neke stvari koje sam primijetila u zadnje vrijeme u kojima ja grijesim (a imam ih troje!!) i sad ih ispravljam. znacajno mi se popravio odnos s najmanjom otkad sam se pocela fokusirati na sebe i svoje potrebe i napokon donositi neke odluke za nas.

[kristina_zg]

Da, dobro Mikka kažeš, u mnogim situacijama žrtvujemo sebe za "dobrobit" djeteta nesvjesni činjenice da to nije dobrobit, već nešto sasvim suprotno. Evo i ja sama x puta ih vodim u park unatoč tome što se ne osjećam dobro...no što sam primijetila je to da nemam problema sa odlaskom kući- ja se dignem i krenem i znaju da se mora ići, i zaista dođu za mnom svaki puta. Koji puta prigovaraju i negoduju no ne obazirem se. Bitno je ostati hladne glave, što nije svaki puta jednostavno. I mi imamo loš dan, nedostatak strpljenja, a čim oni osjete naš nemir ili neodlučnost - gotovi smo!!!
Trenutno se veselim malo duljem porodiljnom koji je preda mnom kada ću sve svoje misli i djela posvetiti odgoju/preodgoju i sebe i djece! Jer uskoro će i mojih biti troje i doći će nove radosti, no i novi problemi..

[Bubilo Bubich]

Mikka hvala na dopuni, slažem se s tobom. Ali bih dodala, da nekako uvijek gledam da, na jedno "to ne može", dobije jedno "ali ovo može". I npr. za ovu konkretnu situaciju, nikad mu ne bih lagala da ćemo tamo ići popodne, ako to ne namjeravam. Onda bih mu rekla da ćemo ići tamo za 10 dana, a sad idemo doma, a doma će npr. dobiti ili raditi nešto drugo što voli. Što ne mora nužno imati ikakve veze sa šećerom bilo koje vrste, naprotiv, izbjegavam kupovanje slatkišima. Kad god se može .

[Trina]

Ja bi samo dodala Blazer, nisi ti loša mama, dapače, ti si ona koja se čitava daje u odgoj i pritom sebe stavlja u drugi plan, nije to lako . Ali nije ni dobro, eto

[Mima]

Bubilo a kaj da on odluči da ne idete doma, ići ćeš umorna tamo gdje ne želiš?
Nema on što odlučivati ako ne želiš, ti imaš pravo ići kući ako si umorna.

[Bubilo Bubich]

Nema on taj izbor. Njemu je izbor:
A) Idemo sad doma, pa kasnije tamo.
B) Sad se svađamo pa uopće ne idemo tamo.

Jako brzo nauči da treba odabrati A.

[maria71]

upravo se vratila s kave.

dakle, bila na kavi s mamom i njenim 4 godišnjim djetetom, koje je sve samo ne umiljato ali ima utemeljene i čvrste granice i na kraju smo nas dvije i uspjele popričati.
( naravno ja sam donijela bojanke za njega, ona je imala bojice i još smo usput naučili 3 slova i on ej u par navrata imao riječ)

a stol do nas je bila mlada ili mladolika mama koja se više brinula za nekakvog džukca u svom krilu nego za svoje dvoje djece od cca 2 i 4 godine koji su terorizirali cijelu terasu svojim krikovima i trčanjima , a finale je bio kad se mali dokopao biljarskog štapa i kao na alci trčao gore dolje.

ja sam joj bome rekla, da pusti psa na pod i da si iskontrolira dijete.

[Mima]

Nema on taj izbor. Njemu je izbor:
A) Idemo sad doma, pa kasnije tamo.
B) Sad se svađamo pa uopće ne idemo tamo.

Jako brzo nauči da treba odabrati A.

Ha ha, pa kad B nije nikakav izbor.

Ne znam, ja ne bih govorila djetetu takve stvari nego - idemo kući i točka.

[Tanči]

upravo se vratila s kave.

dakle, bila na kavi s mamom i njenim 4 godišnjim djetetom, koje je sve samo ne umiljato ali ima utemeljene i čvrste granice i na kraju smo nas dvije i uspjele popričati.
( naravno ja sam donijela bojanke za njega, ona je imala bojice i još smo usput naučili 3 slova i on ej u par navrata imao riječ)

a stol do nas je bila mlada ili mladolika mama koja se više brinula za nekakvog džukca u svom krilu nego za svoje dvoje djece od cca 2 i 4 godine koji su terorizirali cijelu terasu svojim krikovima i trčanjima , a finale je bio kad se mali dokopao biljarskog štapa i kao na alci trčao gore dolje.

ja sam joj bome rekla, da pusti psa na pod i da si iskontrolira dijete.

Bravo Mare,
Meni se slično dogodilo neki dan u katamaranu: bila je gužva, sva mjesta popunjena, vozimo se tri sata i meni je jasno da je djeci dosadno, ali ja sam mislila na to unaprijed i svoje zabavila.
Međutim, jedan mali od cca 4-5g je jurcao, urlao i tako u krug oko svih nas pa je pao i opet urlao pa je nastavio jurcat, a ja se vrtim i pogledom tražim roditelje.
Nema ih.
Mali kao da je sam, a znam da nemre bit.
Čak sam stala ispred svih putnika, naprijed na vrhu. Izgledalo je kao da ću neko predavanje održat
Uzalud.
Onda sam sjela.
I evo malog. Juri i urla.
A mene boli glava za poludit...
Kad evo i gospođe majke.
Onda sam joj rekla o ona krene molit malog, a on ni da trepne i nastavi divljat.
Onda sam joj rekla da će ih izbacit iz broda i naplatit kaznu ako ne prestanu jer ugrožavaju plovidbu i tek tada je uzela malog i odnijela sa sobom u zadnji dio plovila.
Pa mislim...
Ne krivim uopće dijete, ni malo, već nju/ njih.
Roditelje.
Jer ne može ostavit dijete bez nadzora da divlja po plovilu ili bilo gdje drugdje.


Sent from my iPhone using Tapatalk

[bubica27]

NIsam ni ja za puno pregovaranja ni izbora. Eventualno najavim iduću radnju..npr moji nisu spavalice, ne vole spavanje otkako su se rodili..realno, nakon popodnenog spavanja makar pola sata oni su razumna djeca do kraja dana..kad sam slušala savjete " ako mu se ne spava on sam odlučuje i ja to prihvaćam"..on je bio nemirniji i umorniji krajem dana.. teže meni teže njemu/njima..
Za spavanje najavim, bez ucjena , nakon spavanja igrat ćemo blabla..i tako bude..i svi sretni..
Uglavnom, zaključila iskustvom da je bolje što manje pregovaranja i davanja njima na izbor, teško je to njima.. mislim da niti ne razumiju toliko objašnjavanja tipa "ako se budemo svađali izgubit ćemo vrijeme.."

[maria71]

Jučer isto, hebiga samo se po kavama povlačim, 3 puta sam upozorila vlasnike pasa da mi smeta što me njihova zvjerad njuška i liže. Nek bude na lajni do gazde , a ne kraj mene .

A dva puta sam za ruku odvela dijete koje je naravno došlo k meni ( da zračim tako valjda XP ) do stola njegovih roditelja i održala kratak govor.
Najlakše se zavalit u fotelju na terasi i prepustit random ljudima da ti zabavljaju dijete.

[Trina]

A nekidan je jedna mala skoro utopila malog brata provocirajući ga, gnjurajući i zahebavajući u moru. A matere i oca nigdi.

[Bubilo Bubich]

Ja pregovaram i nudim (prividne) izbore jer želim uspostaviti partnerski odnos sa svojim djetetom, pun međusobnog poštivanja i uvažavanja . Odnos u kojem ja držim uzde i dajem strukturu, ali ne koristim argumente "jer sam ja tako rekla". (Kad sad navalite... )

A drugi razlog tome je fizičke prirode. Nemali broj puta sam vidjela djecu koju se lupi po guzici, ili izdere na njih da se bace, vrište, postanu još gori, pa ih se odnese doma ili u auto. Ja mog ne udarim, ali ako pokušam bilo što osim pregovora dobijem sjedenje i vrištanje na sred ceste (ne, neću ga ni tad udariti po guzici). S obzirom da od svoje zgrade do civilizacije imam cca 700-800 metara ceste bez nogostupa i ikakvog hlada, bebu koja je ili u marami ili u kolicima urla jer je u kolicima, nemam puno izbora nego ispregovarati, jer ne mogu nositi njega/bebu/kolica/bicikl i što još imam. Osim da ih oboje ostavim na sred te ceste na suncu i odem sama, kud god .

[bubica27]

Zato ja volim najaviti radnju..npr za 10 min idemo tu i tu.. iako dok su mali nemaju predodžbu o trajanju 10 min,ali neka zna radnju koja slijedi..a ne dijete samo prekinuti dijete u nečemu i reći idemo sad..naravno da negoduje.. ne znači ne pregovaranje odmah lupanje po guzi i vrištanje.

[Optimist]

Kad već spominjemo pse...

Mene hebeno živciraju roditelji koji bez pardona puštaju djecu da se zaletavaju prema psu, koji je na lajni, meni u krilu ili na ručniku na plaži (ovo su samo neki od primjera).

Dakle, moj pas je dobar, drag, umiljat, ali je pas, životinja, uvijek sam na oprezu, pogotovo kad su mala djeca u pitanju. Sve to mogu tolerirati dok se ne pređu granice.

Ali da mi stalno djeca dotrčavaju do ručnika dok se pokušavam odmoriti, čitati, sunčati, bilo što i da se osjećaju pozvanima samim prisustvom psa, to mi je baš nekulturno. I cimaju psa, kojem nije stalo do navlačenja.

Još jedan primjer: večer, kafić, MM, pas i ja. I nepozvana djeca. Slatko mi je kad dođu do nas, pitaju smiju li podragati psa, malo popričamo, našalimo se i to je to. Ali, ovi ostali. I sto pitanja. I sto dodira (iako smo im rekli da je psu sad dosta maženja). Pas se uzvrpoljio. Uzvrpoljili se i mi. Roditelji za drugim stolom cugaju, pričaju, ne bendaju. Onda smo im u jednom trenutku ulovili pogled i zamolili da pozovu djecu k sebi.
I da pas zareži (što se nikad nije dogodilo, ali ne znači da neće), pas i mi bismo bili krivi.

I to nije do djece, naravno, već do roditelja.

Većinom su to izuzeci, ali ih ima. I iritantni su. Većinom su djeca i roditelji pristojni, pitaju smije li se pas podragati, poigrati i to mi je baš lijepo.


Neki dan smo se spuštali stazom Bliznec i dvoje djece je toliko išlo na živce šetačima da je jedan stariji gospodin podviknuo na njih. Roditelji su bili toliko bučni, bila ih je grupica, a klinci oboružani štapovima su lamatali okolo, udarali po raslinju, natrčavali gore-dolje po stazi da je bilo baš ružno za vidjeti. Tada ih je taj g. opomenuo i rekao im da prestanu udarati štapovima. Iskesili su mu se i nastavili divljati.

[Audrey]

Što fali argumentu 'jer sam JA tako rekla'?. Da sam bila pametnija, koristila bih ga više i ranije.
Neki dan mi moja kći, friško tinejdžerica i u pubertetu, na svaku moju riječ kojom objašnjavam da zašto ona ne može ići van navečer na fontane odgovara s tri riječi barem. I nakon 10 minuta natezanja meni pukne film i kažem 'ne možeš jer JA tako kažem!'. Kraj priče, gospodična se nadurila i otišla u svoju sobu. Durila se punih 10 minuta a ja sam si mislila da koja sam ja kokoš i idem se uopće objašnjavati s tinejdžericom oko stvari za koju i ona zna da neće proći, ali mora testirati (jer je takvog karaktera, koji pubertet definitivno nije ublažio).

[Tanči]

Ovo sa psima isto potpisujem.
Imam tri patuljasta pinča, od toga jedna ženkica u tjeranju.
Jedan muški je moj, a drugi dedin i ženkica od bratića, ali su svi sad sa mnom na moru.
Uglavnom, muž stoji na rivi i drži pse na lajni.
Ja sam pored i koordiniram sladoled među djecom.
Protrčava neka mala i čim je spazila pse, ravno na njih uz urlike kak su slatki, kak su mali..a psi od straha skoče i zalaju, mala vrisne, a evo i majke koje do sad nije blizu bilo i prijekorno pogleda muža, a maloj na sav glas, jer je to išli nas, kaže; ovo su opasni psi!!!
Ma nemoj, a nisu plišanci koje tvoje derište može razvlačiti okolo?
Ovakvih uleta imamo na svakodnevnoj bazi nekoliko, a psi su uvijek vezani i ne diraju nikoga, ali "tak su slatki i mali"
Da su doge sigurno ih nitko ne bi pokušao navlačiti bez pitanja.


Sent from my iPhone using Tapatalk

[cvijeta73]

ma vi ste sve neke stroge.
meni nikad ne smetaju ni tuđa djeca ni tuđi psi (osim u slučaju da su agresivni), pa ne znam što da rade.
i šta sad ako djeca nisu baš uvijek na oku roditeljima, šta će se desiti. ako ti se neda zabavljati ih, kažeš im sad dosta, vidi di su ti majka i otac pa prošećite lagano do njih, ajmo, razlaz. a ne ko neki policajci gledati koja mama priča na mob, a koji tata pije pivu. il obratno.
eto tako ja mislim.

[cvijeta73]

Roditelji za drugim stolom cugaju, pričaju, ne bendaju. .

pa uživaju ljudi, malo se opustili, misle da se djeca zabavljaju sa psom i eto odmah frka i panika
a i ne znaju da to smeta i vama i psu. il ne idu za tim.
drugi put nemojte čekati da se iznervirate do kraja nego recite djeci da se maknu. jel to tako teško?

[tangerina]

evo konkretan primjer, bas mi je dobro dosao. analiza: ja zelim ici doma--to je super. cim spomenes da cete tamo ici popodne to je vec znak da osjecas krivnju jer bi zeljela ispuniti njegovu zelju, a krivnja je koma i na nju se klinci odmah uhvate. sljedeca recenica je isto suvisna, jer pokusavas objasniti djetetu nesto sto ne moze shvatiti, tj. zelis da on shvati tvoj razlog za ici doma i da ne prosvjeduje--a to ne ide i zadnje--previse izbora.

eto, i jedan primjer kako recepti ne postoje, kad zamislim sebe i svog sina, ova mi analiza uopće ne stoji
ne vidim zašto bi bilo pokazivanje osjećaja krivnje da kažem da možemo tu doći popodne, ako to zaista i mislim
i u tom mi je slučaju sasvim ok dati mu do znanja da mu tu želju ne namjeravam sada ispuniti, ali kad se promijene uvjeti - može
moj bi to bolje prihvatio od samog ne, kao i ja kad se zamislim u njegovim cipelama

[Optimist]

pa uživaju ljudi, malo se opustili, misle da se djeca zabavljaju sa psom i eto odmah frka i panika
a i ne znaju da to smeta i vama i psu. il ne idu za tim.
drugi put nemojte čekati da se iznervirate do kraja nego recite djeci da se maknu. jel to tako teško?

I mi smo htjeli uživati i opustiti se. I rekli smo djeci (iako nam je to teško, jer su djeca). Rekli smo im nekoliko puta. Nisu bendali. Sve bi bilo OK da su (kao i cijeli dan, i dane prije toga druga djeca) došli, malo popričali, podragali psa i otišli. Ali, ovo je traaaajalo.

I ovako kako pišeš, ispada da sam baba roga A nisam

[bella77]

http://youtu.be/RCK5uQxOCrM

ne ide ovo nikog, ali me bas dio rasprave potsjetio na ovu scenu.
apropo teme, ima trenutaka kada ni ja svojega ne drzim na oku. iskreno, jedva sam docekala da se moze sam popeti na tobogan da ne moram trcati od stepenica do spusta svaki put.
ako idem piti kavu ili cu otic gdje moze trcati ili cu ici bez njega ili ne idem.
od pasa ga odvlacim jer znam da moze reakcija biti svakakva. mislim da roditelji koji puste dijete prema psu nisu imali sami previse susreta sa psima.
ako mi u nekom trenu necije dijete smeta pitam ga di mu je mama ili tata i lijepo ga posaljem tamo. poslusaju, jer im se obratim takvim tonom.
nije to neki big deal. razlicite stvari nas smetaju u razlicitim trenucima. dok nisam imala dijete smetala me dreka djece u parku... a da ima nekulture, ima. ali toga je bilo i biti ce. ne uzrujavam se.

[Mima]

Pa zapravo i je teško reći djeci da se maknu, posebno ako ne poslušaju od prve.
Ali što jest, jest, treba savladati tu nelagodu i zaštititi svog psa, jer na kraju krajeva često se sreću djeca i bez pratnje roditelja koja navale na psa.

[bella77]

i da dodam za pse: psi se moraju drzati na uzici. ima jako bezobraznih i neodgovornih vlasnika pasa sto vodaju cucke ko da su vani s frendom a ne sa zivotinjom.

[Mima]

Ima, a ima i jako puno ljudi koji tuđeg psa doživljavaju kao plišanu igračku,i smatraju da se podrazumijeva da djeca mogu navlačiti psa kako im padne na pamet, pa na to uopće ne reagiraju - pače, uvrijede se ako im se kaže da dijete ne smije dirati psa, a da pas loše reagira uopće nema sumnje da bi podigli tešku frku.

[bella77]

ma mene ne dira jel se netko uvrijedi ili ne. ako se osjecem pozvanom da nesto kazem, onda kazem. drugi put kad me ta osoba sretne lijepo ce me zaobici i svi sretni.
ja nemam problem da mi netko kaze da mu moje dijete smeta ili da to kaze njemu. jos se nije dogodilo ali eto cekam.
pa ako je opravdano ok. ako nije, nije. i opet je tu subjektivna procjena jel moje dijete smeta ako je glasno u parku, a taj park je pod necijim prozorom spavace sobe.

[Carmina406]

Meni uopće nije teško ponoviti tuđem djetetu da se makne ako me ne posluša prvi put. Dapače. Onda sam ja babaroga.

Moja je cura živahna,pomiče granice kad god može. Biram bitke,inače bi se borile svaki dan po cijeli dan. Bilo je tantruma,bilo je objašnjavanja,bilo je trenutaka kad bih rekla "zato jer ja tako kažem" a i ona meni isto. Lol. Ne trudim se više biti savršen roditelj i puno mi je tako lakše. Ako moja priča i zamolba ne uspije ili ju uzmem za ruku i odvedem. Ili ju pustim da se isplače pa onda idemo. (bude onako kako sam htjela u tom trenu) Onda naknadno razgovaramo što,kako i zašto je nešto bilo. Kažem joj da je mama voli do neba i da ne želim da je ljuta i tužna ali smo stvarno morali ići (složiti igračke,ići na spavanje,nismo neku igračku kupil itd) Polako s vremenom vidim da nam odnos cvijeta. Nikoga malo suza nije ubilo. Meni je bilo teško vidjeti ju tužnu,ali bez toga nema života. Ako njena sreća ovisi o tome da 36h bez prekida provede na toboganu onda će nažalost biti tužna,a to je tuga i grintanje od 5min. Kada sam shvatila da ću svaki dan bar jednom vidjeti njene suze jer joj nešto nije po volji i da te suze ne znači da će imati psihičke posljedice u životu postala sam dosljednija, bolja mama,veselija i prijateljica svojoj curi,a i suza je sve manje i manje. Kako sebi želim uspjeh kod ove moje tremperamentne heroine tako i vama također. Mama voli i kad nešto zabrani..naučila sam napokon

[annvilli]

Pritom, uvažavanje djeteta kao osobe ne znači uvažavanje svih djetetovih želja, već prepoznavanje prihvaćanje i uzimanje za ozbiljno kako dijete doživaljava sebe ili neku situaciju (npr. vidim da bi najradije obukla svoju zelenu majicu, ali ona je nažalost mokra, tu su ti plava i crvena majica pa odaberi koju ćeš obući dok se zelena ne osuši. Ali ja bih zelenu! Da znam, nju najviše voliš, žao mi je što je sada ne možeš obući..)

I onda? Meni je situacija u kojoj bi ja svom prvorođencu ovo rekla a on odgovorio: ok mama, sad kad si mi objasnila razumijem i uzet ću plavu majicu - ravna znanstvenoj fantastici.

Bila je slična situacija kad je htio nositi sandale kojima je remen bio potrgan, pa je zahtjevao da mu ih popravim. objasnila sam da mora uzeti druge cipele, objasnila sam zašto mora i da ne stignem popravljat cipele, da nije važno koje ima i da ćemo ih popraviti kasnije. i NIŠTA nije palilo kod njega. mogla bih ja objašnjavat do preksutra, njemu na jedno uho unutra na drugo van i samo ponavlja što on želi. kad je počeo urlat i bacio cipele koje sam mu dala rekla sam mu da ima 2 minute da se smiri i obuje one koje sam mu rekla, ili ne idemo u park. nije se smirio i nismo otišli.
to je bilo jedino što je palilo kod njega. što je bio stariji to je bio bolji i razumniji
istu stvar bi prakticirala kad bi se moji posvađali oko igračke, upozorim ih da se dogovore ili ću im uzeti igračku. ako se ne dogovore, uzmem. ako su roditelji u takvom pristupu dosljedni, upalit će. zapravo su prazne "prijetnje" najgore. ili odustajanje nakon njihovih tantruma. kad jednom shvate da divljanjem i suzama mogu dobiti što žele u problemima smo.
meni bi ponekad došlo da mu jednostavno dam što želi i prekinem natezanje, ali sam se tješila da je malo muke sad dugoročna investicija u moj duševni mir. i bome je

[Zuska]

Ja sam kao Bubilo Bubich, u detalje. Struktura, granice, ali i bome puuuno pregovaranja i razgovora. Za sad dosta pali, ali baš iscrpljuje jer ta više ne može oaviti nikakvu radnju bez da pita "a zašto?". Kažu tete u vrtiću da je ful razumna i suradljiva, ali da za sve traži objašnjenje.
Pa sad je li sve to dobro, loše, vako ili onako, pokazat će vrijeme.

Možda se s drugim djetetom apgrejdam u sljedeći razred, tamo prema Mikki i Trini

Cvijeta

[Zuska]

I onda? Meni je situacija u kojoj bi ja svom prvorođencu ovo rekla a on odgovorio: ok mama, sad kad si mi objasnila razumijem i uzet ću plavu majicu - ravna znanstvenoj fantastici.

Hej, to je light primjer iz skripti

[Mojca]

Super tema.
Ne stignem sad.. Ali moram ju pročitati.

[tangerina]

ja volim objasniti, jednom ili dvaput, ali u situacijama kao što opisuje anvilli, kad zapili i nakon objašnjenja, mislim da nema nikakve koristi objašnjavati dalje.
Imam i ja takve momente, kad sve razumijem, ali ne bih da je tako

pustim ga da se isplače i izviče i na kraju ipak odabere neku opciju koja je, jel, moguća

[bubica27]

Imam i ja takve momente, kad sve razumijem, ali ne bih da je tako

[Kloto]

Pratim temu, jako zanmljivo.

Moja je curka jako mala još no evo gledam frendicu svoju. Nakon što je dugo vremena bila roditelj kakvog se juul ne bi posramio, jednostavno je od takvog pristupa odustala. Dokopala se neke knjige koje se zove Have a new kid by friday, stanovitog dr. Lehmana.

Ona se kune da je to genijalan i najbolji pristup koji je dao fenomenalne rezultate. Pročitala sam knjigu i još uvijek ne znam što bi o tome mislila - s jedne strane doima se nevjerojatno učinkovitim, ali s druge strane mi je malo odbojan.

Basically, s djetetom ne ulazite u rasprave ni objašnjavanja nikad TIJEKOM situacije nego nakon. Sve se radi po principu say it once and leave. Nema ljutnje, ali prvom prilikom djetetu uskratite nešto što ono traži od vas i onda mu objasnite da je to zato i zato.

[KrisZg]

Pratim temu, jako zanmljivo.

Moja je curka jako mala još no evo gledam frendicu svoju. Nakon što je dugo vremena bila roditelj kakvog se juul ne bi posramio, jednostavno je od takvog pristupa odustala. Dokopala se neke knjige koje se zove Have a new kid by friday, stanovitog dr. Lehmana.

Ona se kune da je to genijalan i najbolji pristup koji je dao fenomenalne rezultate. Pročitala sam knjigu i još uvijek ne znam što bi o tome mislila - s jedne strane doima se nevjerojatno učinkovitim, ali s druge strane mi je malo odbojan.

Basically, s djetetom ne ulazite u rasprave ni objašnjavanja nikad TIJEKOM situacije nego nakon. Sve se radi po principu say it once and leave. Nema ljutnje, ali prvom prilikom djetetu uskratite nešto što ono traži od vas i onda mu objasnite da je to zato i zato.

To je ono sto je moja baka zvala: "Razgovarat cemo kada dodemo kuci" zaista pali....

[jennifer_gentle]

Baš!

Ja imam upravo taj problem s "vrtlarskim" stilom, meni je savršeno jasno zašto on mene ne sluša i radi po svom i mislim da stvarno ne trebam kopati po emocionalnim uzrocima njegova neposluha za koje smatram da su u potpunosti svodivi na dječju i ljudsku prirodu (recimo danas sam mu 3 puta rekla da ne otvara plastelin koji smo kupili dok ne ručamo, dok sam ja postavljala stol, naravno da ga je raspacao po cijelom boravku ), ali mi treba recept da me počne slušati gdje sam shvatila da nakon jalovog objašnjavanja i objašnjavanja zašto ne može ovo ili ono zapravo u najvećem broju slučajeva jedino pali kazna, ili kako se ono ljepše kaže, suočavanje s posljedicama.

[annvilli]

Nisam pobornik nikakvih strogo određenih pristupa, svako dijete je drukčije pa i zahtjeva drukčiji pristup odgoju.
Recimo ovo što Zuska kaže da je light primjer iz skripte uglavnom funkcionira za mog mlađeg sina, on je jako kooperativan i razuman :D
Inače prvo objasnim, ako treba i više puta, onda upozorim i ako tad ne poslušaju slijedi ovo na što sam ih već upozorila. Ako tijekom objašnjavanja počne bacanje po podu ili deranje na mene (to je stariji radio) prekidamo svaku raspravu i više ne objašnjavam. Ne deremo se mi na njih pa to ne dopuštamo ni obrnuto.

A što se tiče udaranja "po peleni" mislim da to stvarno nije dobar pristup, odnosno da se može i bez toga u svakoj situaciji.
Ne mogu ja lupit svoje dijete kad napravi nešto s čim se ja ne slažem, i onda se ljutit na njega kad on lupi svog brata ili sestru jer su mu uzeli igračku ili što već. Isto je sa deranjem - ti se ne smiješ derati na mene, ali ja na tebe smijem. djetetu se šalju različite informacije i to ih zbunjuje.
Samo što tu treba puno samokontrole od roditelja, a to nije lako, bar meni

[pulinka]

Hm, vrtlarski stil... Meni zvuči jako idealizovano.
Jer, kada bih pustila svoju ćerku da ostvari svoje unutrašnje biće, bojim se da bih dobila pricezu koja bi bila zadivljujućeg intelekta i energije, beskonačno zabavna i obrazovana, rođena glumica i zabavljačica, ali bi morala da ima i ličnog slugu koji će da je hrani, oblači, češlja, sklanja za njom i planira slične trivijalnosti.
Kad bolje razmislim, to i jeste život jedne dive.
Samo ja imam predrasude o tome...
Problem je zapravo, sličan kao što je čokolada, mislim, napisala-ona ili ne prepoznaje svoje potrebe ili ih aktivno zanemaruje. Radije će se svađati mrtva gladna deset minuta oko ručka nego sesti dva minuta i pojesti nešto. Što mene naravno, izluđuje.

[mikka]

eto, i jedan primjer kako recepti ne postoje, kad zamislim sebe i svog sina, ova mi analiza uopće ne stoji
ne vidim zašto bi bilo pokazivanje osjećaja krivnje da kažem da možemo tu doći popodne, ako to zaista i mislim
i u tom mi je slučaju sasvim ok dati mu do znanja da mu tu želju ne namjeravam sada ispuniti, ali kad se promijene uvjeti - može
moj bi to bolje prihvatio od samog ne, kao i ja kad se zamislim u njegovim cipelama

dobro, ja gledam iz perspektive odnosa s mojom najmladom. kad joj kazem da nesto nemre, ako samo pokusam to ublaziti nekom drugom opcijom onda sam j*** jeza. ali mogu joj nekad kasnije spomenuti da mozemo ici tamo, samo ne u trenutku dok joj govorim da ne idemo sada, kad ona zeli. ali imam ja i dijete s kojim se lako dogovoriti , i jos jedno koje vrlo lako ulazi u tantrume. pa ucim kako da to ishendlam, a da ostanem psihicki zdrava. i ovaj zadnji pristup mi dosad najbolje uspijeva, puno sam mirnija, samouvjerenija i ne umaram se psihicki kao prije.

[pulinka]

Vidim da sam pogrešila, dakle, ne čokolada, mislila sam na ovo što je sirius napisala o sinu:

kod starijeg je bilo isto tako , ali na nekim stvarima se moralo inzistirati jer on nije prepoznavao svoje potrebe.
pa je sav umoran i frustriran trcao po stanu ( zelja) i histerizirao jer nije znao se zaustaviti i prepoznati svoju potrebu za odmorom.

Slična je i moja starija, što mene baca u očajanje, jer se zamišljam kako je ispraćam na maturu i pitam da niko ne čuje: "A jesi piškila...?"
I da, pokušavam (godinama) da je pustim da sama prepozna svoje potrebe, bez moje intervencije, ali rezultati su-pa, slabiji nego kod prosečnih vršnjaka, recimo.

[Bubilo Bubich]

Ja na sve te metode gledam samo kao na način kako da preživim dan i ostanem normalna (i usput naravno ostvarim juulovski san našeg odnosa ). Uopće se ne zanosim da će itijedna struktura razgovora dovesti do toga da sutra ne "pila po zelenoj majici koja je na štriku", nego će samo pomoći meni da budem kul, i da ta situacija danas traje 17 minuta, a sutra 14, pa nakon nekog vremena dođem na 3 min. Kao što su mi tete na radionici rekle, kad sam pitala, "Ali koliko puta moram to ponavljati dok ne nauči?!". Sto puta .

I upravo je u tome poanta annvilli, da nije otišao van - super, i još 3 dana za redom, pa možda 4. dan pristane na druge sandale. Jednostavno i kratko:

1. VIDIM TE (prepoznajem tvoju želju) da želiš ove sandale/zelenu majicu, ali ne možeš ih/ju dobiti, jer su potrgane/na štriku.
2. ALTERNATIVA: ali možeš dobiti to i to. Želiš li obući plavu ili crvenu majicu, ili ćemo ostati doma?
(Naravno u idealnim situacijama kad nam se ne žuri u vrtić/posao i sl., a na to tete na radionicama kažu "ustanite ranije" )

I naravno da mu najavljujem sve događaje kad nekud idemo, naš odlazak u park ili dućan ima opsežniji plan nego neki Vladin plan. Ma i krasno je on dijete, mi se sve tako lijepo dogovorimo . Problem nastaje kad se dogodi nešto nepredviđeno na putu - sretnemo njegovog prijatelja koji ide s mamom na sladoled - a to nije i nikako ne može taj tren biti u našem planu. I bilo bi prejednostavno da možemo otići doma i tamo raspraviti - ne znam za vas, ali u gomilu situacija imam stotinu fizičkih prepreka (drugo dijete, stvari, cesta...) za doći do doma, moram na licu mjesta. Čak i da sam ispred same zgrade, milostivi neće ući u haustor. A da je on (a ne i beba, i vrećice...) sve što trebam unijeti...

Ovo mi je zapravo još jednostavniji primjer.

NAJAVA I DOGOVOR: Idemo se sad kupati u kadu. Možeš se igrati s kanticama/čašicama, ali ne želim da prolijevaš vodu izvan kade na pod, jer ne želim to čistiti. Ako budeš prolijevao, idemo odmah van. Je li dogovoreno? Je.

SITUACIJA - prolijeva vodu na pod: Vidim da ti je to jako zabavno. Ali ja ne želim čistiti kupaonicu i brisati tu vodu, i ja ne želim da prolijevaš van. Možeš se igrati ovako unutra. Ako opet budeš prolijevao vodu, ideš van iz kade. Želiš li polijevati unutar kade ili ići van?

Jasno i odriješito ponoviš, možda jednom, dvaput, i ako i dalje polijeva vadiš ga van iz kade.
(MM to obično ovako, s pojačavajućim stupnjem iznerviranosti: "A daaaaaaaaaaaaj nemoj, pa mooolim te neeemoj, pa jesam te lijepo zamoooooooolio, pa zašto si tako zločest, ajde sad dosta, jesam rekao dosta? Nemoj da te moram po guzi. Žeeeeeenooo, on me ništa ne sluša, i sve je mokro!")

Dakle, ponoviš, opet prolije, vadiš ga van. Urla ko majmun. Sutra opet isto. I prekosutra. I onda jednog krasnog dana... gle kako se lijepo igra u kadi.