 |
|||
Za pocetak razlikovati:
a) prekidanje nepozeljnog ponasanja
b) motiviranje da se postigne pozeljno ponasanje
samo obratite malo paznju na to i biti ce vam jasno da kod ove dvije stvari treba dva razlicita pristupa, i da je puno teze postici ono navedeno pod b)
Meni se taj pristup "ja želim" "ja se brinem" "ja trebam" baš svidio i kad sam ga pokušala primjeniti na mojoj curi dobila sam odgovor "ali maama JA želim" i "ne trebaš se mama brinuti" i sl. Mudricanekad mi i upali pokušaj
Meni su te ja-poruke i ja želim-ti želiš stvari totalno nefunkcionalne. Zašto moja želja vrijedi više od njihove? Zašto je moje "umorna sam" bitnije od mmovog "ne da mi se"?
Meni to sliči na jednu veliku igru i filozofiranje oko svakodnevice koja je zapravo jako jednostavna.
Postoje pravila ponašanja, ne zato što sam ja tako rekla/ja želim nego jer su neke stvari ispravne za nas. A ogoljeno gledano ispravno je sve što nam olakšava zajednički život.
U jednom se slažem s beti3, malo dijete nas ne bi trebalo izbaciti iz cipela, jer to govori o nama, ne o njemu. Onog trena kad sredimo stvari sa sobom kao čudom se rješava i djetetov konflikt.
Djeca traže roditelje, ne partnere ni prijatelje. A treba i prvo odgojiti sebe da bi mogli odgajati njih.
Bubilo, konkretne primjere sam imala (od jutra do sutra), dok god su me izbacivali iz cipela oni su i trajali. Onog trena kad sam nabacila smješak (isto od jutra do sutra, pretvorio se u tik) i smanjila ton stvari su se bitno počele popravljati. Ali da, teško je i iscrpljujuće reagirati ispravno a ne kako bi žellio.
Ma imaš momente kad ti pregovaraš, nagovaraš, pitaš ih jesu možda nešto ljuti ili tužni kad sjede na podu i ne žele krenuti. A oni ne žele s poda bez obzira koliko se mi trudili,ponekad nema pomaka. Sjedi,neće da krene i točka,mogla bih se posadit na glavu ona bi i dalje ostala na podu,a krajnji je čas da krenemo. Ja tada najavim kaznu (odaberem igračku koja je najaktualnija tih dana i kažem da će na ormar ili u smeće) i brojim...na tri je gotovo. Ili kažem "Odmah" i odmah je na nogama. Onda putem riješavamo problem koji se dogodio. Možda mi i nije neka metoda al brate mili kad ona nešto odluči baš nju briga šta piše Juul, Kuljiš,Nives Celzijus...ona je svoje odlučila pa se ti mama misli šta ćeš i kako ćeš. Drago mi je samo šta nam ovi trenutci pripadaju povijesti,sada je to jako jako rijetko..na sriću
Sorry, ali ovo već spada u generaliziranje, jer po ovoj logici svi mi ovdje koji smo jednom ili dvaput flisnuli dijete po dupetu, smo potencijalni fizički zlostavljači svoje dijece.zasad skulirana prvotno napisa
A usput da još nešto dodam, djeca nisu glupa. Niti životinje. Prije nego što smo dobili prvo dijete, bavili smo se sa psima preko 15 godina i to onima malo teže kategorije nego što je recimo njemački ovčar. Danas smo ušli u svijet konja. Materijal je isti, sve ostalo su nijanse.
Jedino što nas bitno razlikuje je razum, koji je kod ljudi, tj. čovjeka bio u svom začetku razvoja prije ca. milijun godina, a kod nekih životinja, opet ne svih, je u svom začetku tek danas.
Niti sa jednima, niti sa drugima se već odavno ne prakticira odgoj putem fizičkog kažnjavanja, već pozitivne motivacije!, međutim zna doći do situacija, i to pretežno upravo kod mladih životinja koje tek uče, gdje pozitivna motivacija ne vrijedi u datum trenutku ni pišljiva boba, a ne reagiraš li odmah, voz je prošao i propustio si priliku i potencijalno stvorio spiralu negativnih konotacija koje, kad mlada žvotinja više neće biti tako mlada i kudikamo snažnija, mogu biti i vrlo opasne, ne samo za nju, već i za druge.
Ti možda nikad nisi pljusnula dijete po dupetu, ili ga, ne znam, povukla za uho, ali da li si doista toliko 100% uvjerena da ne griješiš nigdje u svom odgoju i svojim odgojnim metodama i pristupima? I da možda moguće stvaraš svojim metodama odgoja milje za razvoj posljedica kod svog dijeteta koje će se možda jednom na tvoje dijete reflektirati teže i negativnije, nego što će na moje dijete ikad to jedno ili dva pljus po dupetu?
Kao što sam već rekla, ništa nije crno bijelo u životu niti jednoznačno, da bi se stvari mogle tako lako genralizirati, pospremati u ladice i etiketirati.
Bilo bi isuviše lako, da je tako, a svi znamo da je sve samo ne lako.
Ovo je zanimljiva postavka, recimo mene fascnira kod ljudske prirode kako uspijevaju uopće totalitarni režimi, kada se uzme u obzir da je masa naroda daleko brojnija od onoga koji vlada i njegove svite i vojske. Ovo je naravno više retoričko pitanje, nema možda baš izravno veze sa temom ovdje, ali me podsjetilo.kazne su ok. ali, ako malo razmislimo - one su neučinkovite. strah od kazne jednostavno nije dovoljan da bi spriječio neželjeno ponašanje. kad malo razmisliš, tako je i kod odraslih. što te priječi opljačkati dućan, recimo? strah od zatvora? ne. onda nitko nikada ne bi počinio niti jedno kazneno djelo jer se nikome neda završiti u zatvoru.
malo čudna paralela, al stoji
sad možda idem malo u off topic, ali eto da napišem nešto još o ja-porukama što me svrbi odavno
Ja-poruke nije izmislio Juul, to je stara stvar koja se uči na praktički svim radionicama na temu socijalnih i komunikacijskih vještina. I super su one, i ja ih isto primjenjujem tj često komuniciram tako spontano, a vrlo rijetko na razini ti si ovakav/onakav. Međutim, često mi se čini da ljudi na radionicama od njih očekuju čuda koja im nitko nije obećao. To što koristiš ja-poruke ne znači da će se svi svinuti tvojim željama i granicama. A ja sam svojedobno skovala i izraz "nasilje ja porukama", jer recimo u civilnom društvu i određenim strukama ljudi su to učili milijun puta i kao koriste u komunikaciji, a ponekad je u pozadini vrlo agresivan stav, koji iscuri neverbalno, a ponekad sam se iskreno osjećala emocionalno ucijenjeno nečijim ja-porukama, kao on se sad tu osjeća ovako ili onako zbog mog ponašanja i ja bih ga trebala promijeniti bez propitivanja, jer osoba je izrazila svoje osjećaje i očito je onda u pravu.
Nije bitnija, bitno je ono što se dogovorite, to je samo način na koji izgovaraš rečenice.
A kod klinaca - to je ta granica koju mu postavljaš - ja (danas-sutra netko drugi).
Meni je važno da s mojim malim funkcioniraju, i da ga uspijem dignut s poda, ili da se obuče. Inače bi to bila cjelodnevna deračina, i moja i njegova, a to nitko ne želi. Da upotrijebim opet tu riječ
Naravno da se i ja umorim, i da imam "brojim ti do 3", ali bolje pali ovo drugo. I nije bitna samo ja-rečenica. Nego i ostatak konstrukcije - početak - "vidim te-prepoznao sam što hoćeš" i kraj "umjesto toga možeš ovo".
Već sam napisala, ako ste zadovoljni načinom na koji rješavate stvari ok, a ako niste, zašto ne pokušati i nešto drugo.
Vjerujem ti tangerina, mogu misliti.
Ali ne odbacujem ih dok pale kod mene doma. Kad se vratim u svijet vidjet ću što ću s njima
Ja sam recimo to prolijevanje vode dopuštala, to je trajalo jedno ca. godinu dana, ta fascinacija sa vodom, igrala se u kupaoni za lavaboom sa igračkama i pustila sam je. naravno da je nekad kupatilo plivalo u vodi pustila je da se izigra, kad joj je bilo dosta, pobrisala sam i sredila kupatilo, nju presvukla i to je to. Sad je i mali u toj fazi, i njemu to dopuštam, jest da je malo bed kad moramo na wc, ali obujem gumene papuče, obavim i pustim ga da se izigra
Šta ja znam, recimo to nisam doživljavala ko nešto što se ne smije niti treba dopuštati, nego želja za istraživanjem, pa im pustim jer nemamo vrt da mogu to vani u nekom plastičnjaku. A hoće i prčkati po wc školjki, najradije bi se uvukao unutra, ali to mu ipak ne dopuštam, mičem ga, makar desilo se ponekad da okupa ruke u školjki, jel nisam naravno stalno u wc-u.
Posljednje uređivanje od šafran : 30.06.2014. at 08:44
A zašto bi i kako bi dijete trebalo shvatiti da sam ja umorna?!?
Mene su uvijek fascinirale " savršene" mame.
Uvijek vedre, osmjeh od uha do uha i takve su redovito puštale djeci sve. Baš sve.
Moja najbolja frendica je bila jedna od tih mama.
Njena mala, isto stara ko moja je znala divljati ko tasmanijska neman po DM-u i porušiti redom sve s polica do kojih bi dosegla, a moja frendica je sa smješkom na licu hodala za njom i vraćala stvari na police.
Mala se i bacala po dućanima, vrištala, tukla sve oko sebe i iako je radila šta je ona htjela nikad nije bila zadovoljna.
I onda je jednom frendica pukla.
U autu smo bile.
Nas dvije naprijed i naše kćeri otraga.
Njena je namjerno okrenula bocu s vodom nek curi po autu.
Ja sam ju upozorila da to ne radi.
Nije me poslušala.
I tada je njena mama počela urlati, psovati, prijetiti se.
Ja sam ostala u šoku.
Odakle sad to?!?
Poslije mi je rekla da to jutro nije popila tablete.
Ma koje tablete ženo?!?!
Pa za smirenje. Šta ti misliš da bi ja bez njih mogla funkcionirati?
To mi je rekla.
Dakle, svašta.
Piti tablete da te dijete ne izludi.
Imam sličnih primjera gomilu.
Knjige, tečajevi i sl. su kao mala pripomoć ok, ali dijete nije iz kalupa i ne može tamo neki Juul, ovaj ili onaj znati bolje moje dijete i kako ga odgojiti.
Sent from my iPhone using Tapatalk
Naravno! Nema nikakve svrhe kazniti dijete, ako ono ne razumije zašto je do toga došlo. A obrazloženja treba prilagoditi dobi.kazne su ok. ali, ako malo razmislimo - one su neučinkovite. strah od kazne jednostavno nije dovoljan da bi spriječio neželjeno ponašanje. kad malo razmisliš, tako je i kod odraslih. što te priječi opljačkati dućan, recimo? strah od zatvora? ne. onda nitko nikada ne bi počinio niti jedno kazneno djelo jer se nikome neda završiti u zatvoru.
malo čudna paralela, al stoji
S druge strane, ja imam iskustvo da je dosljednost zakon. To sam JA SEBE morala naučiti i pritjerati. Znači, da bi čovjek učinkovito odgajao djecu, prvo mora sebe dovesti u red. Kod mene je to značilo ovo:
- odrediti prihvatljivu razinu (ne)dosljednosti - kod nas tu baš nema puno manevarskog prostora, dosljednost je bitna (ne kažem da je tako kod svih)
- naći zajedničku platformu s mm-om tj. usuglasiti se oko bitnih stvari
- prilagoditi se potrebama i karakterima djece
I tek nakon što sam sama sebi odredila što mi je bitno (odgojila sebe, riješila dileme s ostalim odraslima tipa bake, deda itd. koji isto sudjeluju ili utječu na odnos s djecom), mogla sam se prebaciti na odgoj djece. I gle čuda - nije više ostalo puno posla...
Bubilo Bubich, i mi smo imali tu fazu i to bas onda kada sam ja pocela koristiti te "ja zelim" poruke, onda ih je pocela i moja kcer koristiti (odnosno ja NE ZELIM poruke, lol), pa je tako zahtijevala i da joj vratim u nos sadrzaj koji sam joj netom iscupala odatle
A sto se ponasanja u parku tice, da, i ja govorim o dobi od 1-3 god (starije dijete nikada nisam odgajala) i vani ih vodim upravo zato da se istrce i izigraju. Naravno da ce ponekad uzeti neciju igracku, kao i netko drugi njihovu - u tom slucaju ljubazno pitam roditelja smije li se moje dijete igrati s njihovom igrackom i ako roditelj dopusti (dosad mi se nikada nije dogodilo suprotno), pustim djecu da se sami dogovore oko igracaka. Naravno da bih intervenirala da se moje dijete ponasa kao mali divlji nasilnik koji redom otima, ali ni to jos nisam dozivjela. A sitne kavge oko igracaka smatram dijelom djecje igre i ne mijesam se dok ne vidim da ce situacija eskalirati.
Izbjegavanje ljuljacki necu niti spominjati, nisam luda da dopustim da mi dijete udari u glavu. To spada pod onu "zivotnu ugrozenost".
Moja djeca su se sasvim lijepo igrala i u toj dobi i uzivali su u prisutnosti druge djece. Nema tu smislene igre niti interakcije, dovoljno im je sjediti i puzati s drugom djecom i ponekad razmijeniti igracku.
No, sto je moja kcer bila starija, vise smo se zajedno igrale - bojale, citale, slagale kockice i pravile tijesto, to mi je bilo prirodnije.
da, i ja imam problem s tim ja porukama, ne osjećam se jednostavno ugodno ako ih nasilu govorim. probala u jednom periodu kao i mamica, al ne ide, smeta mi nekako stavljanje sebe u prvi plan, i onda još uplitanje svojih osjećaja. uuu, ja ću biti umorna i žalosna - i? so what? ako me posluša, onda će dijete biti žalosno.
ali, bubilo, zanemari nas, znaš onu - ne mijenjaj konja koji pobjeđuje
Sve te nabrojane stvari su precijenjene. I dosljednost i ja poruke i kažnjavanje i glađenje percem po guzici, sve je to precijenjeno ukoliko vjerujete da ste time sve riješili i ako postaju same sebi svrha.
a recimo situacija.
u parku ste i vrijeme je za doma, a dijete neće ići doma. recimo, 5-godišnje dijete.
prvo kažeš - idemo doma.
neeeeeeećuuuuu. još 5 minuta. (legendarnih 5 minuta - ja sam uvijek uračunala 2x5 minuta u prvu objavu da idemo doma).
ajde može, još 5 minuta.
ako ti se jako žuri, onda skratiš tih 5 minuta na 3, šta petogodišnjaci znaju što je 5 minuta.
evo, prošlo je 5 minuta, sad idemo doma.
neeeećuuu, još 5 minuta moooooliiiim te mama.
dobro, može još 5, al onda je gotovo.
nakon slijedeće 2 minute
alii zašto?
e sad, ovo je ključni trenutak, tu treba imati valjan razlog. i isto tako biti spreman pojesti go*no i popustiti, hebi ga, ako inzistiraš bezveze na odlasku jer se tebi ide doma.
puno puta u principu nema nekog valjanog razloga da se mora ići doma, a djeca su još u parku.
dakle, hebi ga, zaletio si se, prerano si rekao idemo doma, štaš sad inzistirati, vrijeme je za popuštanje. ono, nekakvi trivijalni razlozi poput moraš ići u kadu.ko da druga djeca ne moraju. i ko da se svaki dan treba kupati, malo šporkice nikoga nije ubilo.
ako je razlog dovoljno uvjerljiv - onda obično ne bude problema. naravno, nakon produžetaka. ono - mora se. recimo, negdje idemo. vide ti po faci da nema druge.
a ako se odlučimo na inzistiranje no matter what, a zna se desit i da je takva odluka donijeta u trenu, znate ono - e sad ću baš biti dosljedna, dosta me to dijete zahebavalo, utrpat ću te u tu kadu pa nek je pun park djece baš me briga, e onda slijedi - objasnila sam ti, idemo, za ruku, dreka ko da ih kolju, povuci - potegni, borba, i doguraš ih nekako do kuće.
a iz parka te gleda tanči i ekipa i misle si - jadna ova, ne zna odgajati djecu, vid mojih kako su dobri i poslušni, a ovi samo taki divljaci.
uu, marta, malo je reć da lajkam, ovo je za staviti u potpis
Imam troje, svakakve dobi.
Prvi je ko plastelin, sve mu se moglo objasniti i sve se moglo dogovoriti. I dobro da je bio takav, ja sam bila mlada i neobrazovana po pitanju pedagogije, vjerujem da bi ga po kratkom postupku sprašila po guzici da nije bio lako odgojiv.
Druga je zid. Mogućnosti nagovaranja nje na bilo što su NULA! Sva sreća da je takva uglavnom doma, u socijalnim kontaktima (vrtić, škola) odlično funkcionira. Na nama se ispucava. Da se ona kojim slučajem rodila umjesto sina prvijenca vjerujem da bi joj slomila kuhaču na guzici. Za nju odgajat treba ući u zen fazu.
Treći je, na moju sreću, isto obično dijete s elementima ponašanja dvogodišnjaka. Ali on ko dvogodišnjak nije ništa u usporedbi sa srednjom. Ona me iscrpljuje do daske.
Moj zaključak, nije sve u odgoju.
Možete vi odgajati koliko hoćete, pitanje je koga odgajate.
A rezultati... Pa vidjet ćemo za 20-ak godina.
je ima toga kakva je narav, moji su slični gitinoj djeci,
Ovo me podsjeća na pristojnost koja to nije. Sjećam se moje nećakinje kad je imala 4 godine. Bili smo u parkiću, i ona me pita: Can we go to the other playground, PLEASE? Can we go NOW, PLEASE?sad možda idem malo u off topic, ali eto da napišem nešto još o ja-porukama što me svrbi odavno
Ja-poruke nije izmislio Juul, to je stara stvar koja se uči na praktički svim radionicama na temu socijalnih i komunikacijskih vještina. I super su one, i ja ih isto primjenjujem tj često komuniciram tako spontano, a vrlo rijetko na razini ti si ovakav/onakav. Međutim, često mi se čini da ljudi na radionicama od njih očekuju čuda koja im nitko nije obećao. To što koristiš ja-poruke ne znači da će se svi svinuti tvojim željama i granicama. A ja sam svojedobno skovala i izraz "nasilje ja porukama", jer recimo u civilnom društvu i određenim strukama ljudi su to učili milijun puta i kao koriste u komunikaciji, a ponekad je u pozadini vrlo agresivan stav, koji iscuri neverbalno, a ponekad sam se iskreno osjećala emocionalno ucijenjeno nečijim ja-porukama, kao on se sad tu osjeća ovako ili onako zbog mog ponašanja i ja bih ga trebala promijeniti bez propitivanja, jer osoba je izrazila svoje osjećaje i očito je onda u pravu.
Uglađeno američki, i pita, i kaže molim, ali po tonu i izrazu lica vidiš da nema cile mile, ako ne odemo, bit će papra
Naravno da je to sasvim ok za malo dijete, mene je nasmijala kontrast lijepa forme koja je bila baš isključivo forma.
Ja želim, i slično: to može služiti upoznavanju, na duge staze uči dijete da drugi imaju svoj prostor i da ga treba naučit poštovat, ali nije način kako ćete navest dijete da nešto napravi ili da s nečim prestane (premda nije ni to nemoguće, sto djece, sto ćudi).
I ovo što marta kaže, definitivno još jednom potpisujem.
Posljednje uređivanje od vertex : 30.06.2014. at 10:33
I ja se slažem s Martinom rečenicom, sažela je jednu od poanti ove i sličnih diskusija.
A oko metoda...nama kazne ne pale, pokušali smo, ona je u stanju ili dosta olako istrpiti sve zabrane, ili ih oplakati, ali to ništa ne mijenja u njenom ponašanju.
Nama najviše pali motivacija, potom pregovori, a vrlo često ozbiljan razgovor kao s odraslom osobom. Ima do karaktera, ima i do načina na koji smo naučili komunicirati (ili nas je na njega prisilila od ranih dana). I ja sam bila takva.
Naravno, ponekad ne pali ništa od toga pa puštamo da se isplače i odtuguje, ponekad sam cool, ponekad nisam
Baš se jutros osjećam grozno jer nam u zadnje vrijeme ide teže, kužim da je ljuta na mene zbog trbuha i bebe, pa zna puknuti da glupostima (neće da je tata digne, nego mama pa ide scena), pa se toga nagomila, pa ja puknem...najbolje da potražim prikladan topic, sigurno je već netko imao ovakav problem.
Ajoj Zuska
Zapravo mi je glupo kad netko trubi svoju metodu kao svetinju kada ustvari kod neke djece ne pali ista. Najbolje je proširiti spektar pa u datom trenutku ići redom. Djeca su različitih karaktera i nemoguće da svi jednako reagiraju. Nevidim zašto bi moje imalo traume kad presječem s "jer ja tako kažem" a neće imati traume i posljedice od "ja želim"
Zamisli da čekaš red u banci 45min i netko ti uleti "ja bi htjela samo trenutak prije vas da ne čekam" hello,a ja bih da staneš u red kao ja. Sve ima svoje granice. Treba učiti djete da uvažava druge,ali i da zna uvažiti SEBE. To je ono šta je za mene bilo važno da JA naučim,da netreba svaka moja biti "Idemo" kad može biti "Hoćemo li ići" tako je naučila da u drugom slučaju ima izbor,a u prvom nema. Naravno da u prvom slučaju nije uvijek pristala iz prve,bilo bi mi čudno da je,al s vremenom se tu stvorila granica. U fazi kad je sve bilo "Idemo" a nemoramo,pa popustim jer nam se ne žuri izgledala sam zbunjeno i nedosljedno i sebi i njoj. Važno je sebe preodgojiti,lijepo je to rekla tangerina,onda sve ide lakše. Svi smo mi ovdje različiti s različitom djecom i treba shvatiti da NEMA ni čarobne tehnike odgoja,nit je svaka 100% uspješna jer da je tako u 21st nebi nam trebala ova tema. Nitko ne bi imao problema.
Jeste li primjetili kako su nam većonom prva dječica "teška"
a recimo situacija.
u parku ste i vrijeme je za doma, a dijete neće ići doma. recimo, 5-godišnje dijete.
prvo kažeš - idemo doma.
neeeeeeećuuuuu. još 5 minuta. (legendarnih 5 minuta - ja sam uvijek uračunala 2x5 minuta u prvu objavu da idemo doma).
ajde može, još 5 minuta.
ako ti se jako žuri, onda skratiš tih 5 minuta na 3, šta petogodišnjaci znaju što je 5 minuta.
evo, prošlo je 5 minuta, sad idemo doma.
neeeećuuu, još 5 minuta moooooliiiim te mama.
dobro, može još 5, al onda je gotovo.
nakon slijedeće 2 minute
alii zašto?
e sad, ovo je ključni trenutak, tu treba imati valjan razlog. i isto tako biti spreman pojesti go*no i popustiti, hebi ga, ako inzistiraš bezveze na odlasku jer se tebi ide doma.
puno puta u principu nema nekog valjanog razloga da se mora ići doma, a djeca su još u parku.
dakle, hebi ga, zaletio si se, prerano si rekao idemo doma, štaš sad inzistirati, vrijeme je za popuštanje. ono, nekakvi trivijalni razlozi poput moraš ići u kadu.
ako je razlog dovoljno uvjerljiv - onda obično ne bude problema. naravno, nakon produžetaka. ono - mora se. recimo, negdje idemo. vide ti po faci da nema druge.
A ja onda dobim situaciju, već je 19 h, mali je postao cendrav, mora i jesti, iako su slistili sve što sam ponijela, a to je obično kofer hrane, jel oni su stalno gladni, čak i meso nekad nosim sa sobomA jedu normalne dnevne obroke.
Ono, i sad taj ključni trenutak moramo ići stvarno, nakon x ponavljanja i najava, jer oboje u pijesku od glave do pete, mali je već polako neizdrživ, treba ih oboje okupati, srediti za krpe, još nahraniti, još jednom, i u 20 h moraju najkasnije u krevet, jer je sutra vrtić, radni dan, a malom je to ionako granica za spavanje.
I onda kad iscrpim ovaj i onaj razlog, kažem kao zadnju obranu, dijete brat je umoran mora ići spavati, vidi ga kako cendra. A ona meni, pa neka ide braco, meni se ne spava, ja ću ostati. Ja reko sama? Da, sama!
A super, majke ti drage. I onda ide ono, zauzimanje stava, polurežećim glasom, idemo, sad, odmah, kreni, sad! I onda, nekad upali, nekad i ne. Za ovo drugo kad ne upali me ne pitajte. Ali ne, da vas ujtešim, ne dobi po riti
Ovako sam rješavala to s parkom: kolica u jednu ruku, vrištalicu u drugu. I tako do njegove 3-3.5 godine. Nakon toga je naučio, a do tada je imao nadimak lignja.
Nema druge, jedino što je meni dodatni problem što mali više nije za kolica, niti hoće više kolica, pa se oboje trgaju svaki na svoju stranu, dok ja još guram kolica natrapan torbama i igračkama, ma ono, nekad se osjećam ko da me pregazila lokomtiva, časna riječ, ali ajd dobro i to će sve proći.
A ništa, svakog pod ruku i kreni.
Ja sam s parkom imala cijelu strategiju. Čim bismo stigli rekla bih - znaš što, došli smo na kratko, nećemo dugo (u stvarnosti bi ostali bar 1 do 2 sata).
Nakon pola sata bih pitala je li umorna, igraj se još malo pa ćemo uskoro doma. Pa onda serija napominjanja - još 60 min. pa idemo doma, još 50 min. pa 40.... pred kraj bi bilo: počni se pozdravljati s prijateljima, za 10 min. idemo i onda stvarno krenem.
Nakratko nikad nismo ni dolazili u park
kad je mlađa otkrila hodanje i još se vozila u kolicima (a mrzila ih je),
uvijek bi imala u rezervi neke grickalice koje voli (štapići, ribice, sokić, tako nešto).
i s njima bi ju podmitila da sjedne u kolica tako da starijeg mogu za ruku i brzinski van iz parka.
sad samo viknem "ajmo" kad odlučim da je dosta, uputim se prema izlazu iz parka a mlađa onda trči za mnom.
ako ju treba dodatno motivirati, kažem da moramo u dućan (tu ju uvijek dobijem).
uglavnom im dajem vremena da se još malo poigraju. jedino kad naprave neku svinjariju
odmah odlazimo iz parka, uz jezikovu juhu.
Ma to i radim, kako drugačije, nema tu prijateljskog uvjeravanja, pozitivne motivacije, ovo, ono, ili ja to ne znam, u svakom slučaju, nekako se dokobeljamo do stana, dodouše ne mogu ih pod ruku, preveliki su za to, ali za ruke, i ajmo. Sreća pa je park odma iza ugla, u protivnom ciknula bih da moram preći rutu ko neke.
Posljednje uređivanje od šafran : 30.06.2014. at 14:22
Probala i to, nekad pali nekad ne. Uglavnom je park pun djece iz vrtića koje zna i jbg ona sad mora doma. A oko 7 navečer je najljepše po ljeti, u biti i meni, nije više vruće, dan je, baš postane ugodno, čak i romantično, i realno ona bi i mogla ostati do 8 dok ostaju i druga djeca, ali radi brace je to sad malo zeznuto, a kad nema muža, ali dobro je, nije smak svijeta, već će dogodine biti zera lakše.Ja sam s parkom imala cijelu strategiju. Čim bismo stigli rekla bih - znaš što, došli smo na kratko, nećemo dugo (u stvarnosti bi ostali bar 1 do 2 sata).
Nakon pola sata bih pitala je li umorna, igraj se još malo pa ćemo uskoro doma. Pa onda serija napominjanja - još 60 min. pa idemo doma, još 50 min. pa 40.... pred kraj bi bilo: počni se pozdravljati s prijateljima, za 10 min. idemo i onda stvarno krenem.
Nakratko nikad nismo ni dolazili u park
Da se ubacim...meni juul nije nikako legao... citala sam njegove knjige al tesko mi je sve to provesti u praksi... ne samo zbog sina u kojeg ne pali ono sto vecini druge djece pali, nego i zbog sebe. Ja jednostavno ne mogu glumiti svu tu osjecajnost koja se toliko kroz njegove knjige prozima. Primjerice, dijete trusne i udari se, place...dolazi do mene, vidim da mu nije nista strasno al on vristi...i sad bi ja kao trebala biti puna razumjevanja i osjecaja i reci "joj sigurno te jako boli i mora da si se prestrasio, dodi da te mama zagrli..."... ali ja nisam takva i prije cu reci "ajde mali dizi se, nije to nista"... probala sam prvu varijantu ali bas se osjecam da glumim... a nije dobro ni glumiti?
Meni se cini da nisi dobro shvatila njegove knjige.
ako je bilo sto u njegovim knjigama vazno , to je cinjenica da je preporuka da roditelj nikad ne glumi bilo sto . ( Makar u tom trenutku urlikao. Roditelj. Ne , dijete. )
a sto se tice tvog primjera...
sto ti smeta ako urlice nakon pada.
zdravo je izbaciti frustraciju ( nije samo bol u pitanju).
a sve je to stvar nijansi, mislim da samim time što npr pogledaš mjesto gdje se dijete udarilo već daješ poruku "zanima me, vidim" i sasvim je legitimno zaključit da to nije ništa kad - nije ništa.
nema ništa od forsiranja komunikacije koja nam je neprirodna, a baš taj primjer s udaranjem svi znamo da roditelji znaju previše dramit, i onda djeca pokupe taj strah i napravi im se medvjeđa usluga.
Ja nikave velike osjećajnosti u Juula ne vidim, nekad mi sve skupa kod njega čak baca na hladnoću :D
a bome mene nervira i to "nije ti ništa" od mm-a
kad "nije ti ništa" toliko boli (a boli kad se odereš na asfalt. i peče, i najmanja ogrebotina), a šta je onda kad je nešto? :D
xBit će ti lakše krenuti ako primijetiš da i nije nešto sretna, niti joj je osobito lijepo
Nije lako popravljati, ali se može. Ja mislim da ti već znaš kojim putem otprilike treba krenuti.
x
x
mislim da je to počelo dosta ranije, a da su se unatrag 4-5 godina počele uočavati posljedice takvog pristupa i mijenjati trendovi.
kad su mi djeca bila jako mala, imala sam doslovce strah od ovog foruma.
iz perspektive roditelja blizanaca, moje je iskustvo da sam često sa zavišću gledala roditelje, obično jednog malog djeteta, koji bi sagnuti
na njegovu razinu dugo, strpljivo objašnjavali zašto je nešto ovako, a ne onako ili bi imali snage ići s njim ne znam gdje, nakon ovog i onog,
poštovali njegove želje unedogled, dok su moja djeca najčešće (osobito do 4. godine) dobivala odgovor "ne" i "zato jer ne može".
Za razliku od pokretačice teme, sebe bih u tom razdoblju opisala kao mamu iz Malcolma u sredini. I zbog toga mi je naravno bilo neizmjerno žao.
Međutim, mislim da je dobar roditelj upravo onaj koji se propituje i koji ne misli da je njegov pristup jedini ispravan, koji ima volje mijenjati se i učiti,
poput pokretačice teme.
haha, mm je suprotan, nekad kad dijete padne, prvo provjerim kako je muž i treba li ga na hitnu vozit. Trebam li reći da krivim paranoju njegove mame?a bome mene nervira i to "nije ti ništa" od mm-a
također, kad se ja porežem na papir, da mi netko kaže da to nije ništa gađala bih ga klamaricom
Pa zar nije malo previše očekivati od djeteta da će odustati od svog stava zato što je braco umoran? Ja i dalje mislim da ovo objašnjanavnje više izmori i iscrpi mamu nego što ima učinka.I onda kad iscrpim ovaj i onaj razlog, kažem kao zadnju obranu, dijete brat je umoran mora ići spavati, vidi ga kako cendra. A ona meni, pa neka ide braco, meni se ne spava, ja ću ostati. Ja reko sama? Da, sama!
A super, majke ti drage. I onda ide ono, zauzimanje stava, polurežećim glasom, idemo, sad, odmah, kreni, sad! I onda, nekad upali, nekad i ne. Za ovo drugo kad ne upali me ne pitajte. Ali ne, da vas ujtešim, ne dobi po riti
Oni su mali, djeca, dovoljno im je reći vrijeme je da idemo doma..bez puno zašto zato..idemo i pođeš..pa krenut će za tobom nakon 10 koraka. Ja nisam vidjela dijete koje objašnjavanjem odustane od svoje želje i ide doma, ako mu se još igra.
Nekad ostat duže ok, ne treba uvijek kruto, ali sva ta juulovska objašnjavanja..malo too much
Ja kažem : Idemo kući za 10 minuta pa opet za 5 i onda kažem: Recite boooog! I krenem... Ako krene prigovaranje, primim za ruku i vodim, ako krene urlanje, nosim... Nezgodno je ako obojica urliču, jer su stvarno teški, ali to se rijetko događa.
I by the way, ne znam čitamo li mi istog Juula... Meni su te osjećajne samoobjašnjavajućedobesvijesti majke nešto strašno nesimpatično, a Juul mi je baš legao.
Ja kad ima papercut volim da mi se kaže Nije ništa strašno... inače bih mogla valjda sat vremena gledat u prst i mislit Boooli a to mi ne pomaže. Ovako krenem dalje pa manje boli.
LOL kako smo različiti, i mi i deca
I nikad mi nije upalila ta strategija "Ćao, ja sad idem!" - kad ionako ne bih zapravo otišla bez nje.
Pa smo redovno završavali sa nošenjem vrištavaca iz parka, isto jedno vreme nismo ni išli. A sad sam omatorila i postali su preteški, a ne mogu beskonačno ni da izbegavam park, pa im nepedagoški uvek planiram sladoled posle parka...Tu sam omašila sa postavljanjem granica, ili, lepše zvuči ako napišem da sam strateški odabrala da tu bitku izgubim
Pa točno to, i ja kažem
pulinka
casa, nije ništa strašno i ma daaj, nije ti NIŠTA - su dvije dijmetralno suprotne rečenice
Same here, a to mahanje, ajme kad se samo sijetim, vrtirepka malaLOL kako smo različiti, i mi i deca
I nikad mi nije upalila ta strategija "Ćao, ja sad idem!" - kad ionako ne bih zapravo otišla bez nje.
Pa smo redovno završavali sa nošenjem vrištavaca iz parka, isto jedno vreme nismo ni išli. A sad sam omatorila i postali su preteški, a ne mogu beskonačno ni da izbegavam park, pa im nepedagoški uvek planiram sladoled posle parka...Tu sam omašila sa postavljanjem granica, ili, lepše zvuči ako napišem da sam strateški odabrala da tu bitku izgubim
Ma da bi mi bar mahnula,nego se nastavi igrat a ja mogu na Mars šta se nju tiče
Onda "Idemo kući pa ćemo gledat crtiće"
Imaš pravo... Nije ti ništa ne govorim. Valjda.pulinka
casa, nije ništa strašno i ma daaj, nije ti NIŠTA - su dvije dijmetralno suprotne rečenice
naravno,da,kljucna rijec potencijalni...isto kao sto nece svi koji puse joint kasnije postati narkici i zavrsit na igli...no,odredjeni postotak ipak hoce...
ne,nisam dosad nijednom fizicki kaznila (ni po ruci,guzi,uhu) ali zato dreknem...ne bi trebalo ni to, znam, ali se ne mogu uvijek iskontrolirat....no,obecala sam samoj sebi da si necu nikad dozvolit da me toliko izbaci iz takta da ju ikad klepnem jer bi me bilo strah sto ce biti poslje...
ako prestane - katastrofa - eto mi razloga da to opet ponovim u trenutku slabosti u nekoj drugoj situaciji
ako ne prestane - opet katastrofa - moglo bi mi se dogodit iduci put da u nemoci udarim jos jace...
to su sve po meni legitimni strahovi, mislim da je najteze je 1vi put nesto ucinit...onda kad jednom "probijes led" kasnije ti je vjerojatnije da ces ponovit istu radnju....i zato ne mogu zamislit da razmisljam da nije tako strasno klepit 1-2x i onda da to nikad ne uradim....pa sama sam sebi unaprijed dala opravdanje...
inace,mi smo bas neki dan prosli nosenje bicikle i kacige u jednoj ruci a potezanje nje do auta u 2goj...cijela uvala se orila koliko je urlikala,ljudi su je poceli imitirat....bolje da ne kazem koja je sitnica bila trigger... sa djecjeg smo se rodjendana prosli vikend momentalno skupili doma kad je zavitljala pjat sa tortom na pod....(ja iskidala komade vilicom da moze jesti a ona zamislila to sama)
meni se pokazalo kao pravilo: sto ja mirnije ishendlam situaciju,ona ce brze izac iz tantruma....nije lose ujutro naviti budilicu kojih 15min ranije,uvijek iskalkuliram da imam vremena za ispad ili 2 a da ne zakasnim na posao...
Posljednje uređivanje od zasad skulirana : 30.06.2014. at 19:20
Zato što si ti ....zasad skulirana
I u pravu si
Pa, da, svodi se na to-moraš imati dobar mamacOnda "Idemo kući pa ćemo gledat crtiće
A meni je to bila svetska misterija pre tri godine - kako tuđa deca uvek lepo i sa osmehom idu kući iz parka, a samo moja urliče kao da je koljem?
Pa sam malo prisluškivala, gledala-i shvatim-tuđa deca dolaze retko i odlaze uz kojekakva roditeljska obećanja koječega. A mi dolazimo svaki dan i idemo jer "moramo da idemo".
Pa sam mislila, ta neću je valjda svaki dan mititi sladoledom. Neka nauči da se jednom mora ići kući.
Pa je u računicu upao i beba bata, koji "je umoran". Pa jedno vreme nismo ni išli. Pa smo išli, a oni vrištali u duetu. Pa sam proredila odlaske, i uvela mito. U međuvremenu je, o čuda moga velikoga, kod moje cure od 5 godina počela actually da pali moja rečenica-"Ali JA sam umorna i JA se osećam grozno ako ti kreneš da urlaš da nećeš kući!" Ali, avaj, sin je i dalje u fazi izuzetno glasnog urlikanja jer neeeeećeeee kuuuuućiiiiiii.
I tako, do daljnjeg ostajem u režimu nešto ređih poseta parku+mamac do kuće.
Jedino se češće zapitam da li je sin stvarno lakše odgojiv ili sam ja samo kvarno promenila strategije i ciljeve?
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom