Naravno da uvijek netko plače.
Stvar je organizacije. Ako imaš klince na adaptaciji, onda ih ne zoveš sve u isto vrijeme, već u različita vremena. Jedno u 9, drugo u 10, treće u 11... ovako je nastao cirkus. Dvije mame kojima jučer nije bio prvi dan su morale van, nama je bio prvi dan pa sam ja mogla ostati... ova mala je plakala, Smjehuljica je u čudu gledala, mala je tražila moju pažnju kad tetinu nije dobila, ja nisam znala reći ne... bila sam rastrzana između nje i Smjehuljice.
Na kraju sam samoinicijativno izašla u neki predprostor i tamo smo Smjehuljica i ja našle plastelin i modelirale. Nakon toga je mala prestala plakati i ostala u grupi.
Možda ja pretjerujem, ali vjerujem u onu "samo jednom imaš priliku za prvi dojam", a oni se nisu potrudili oko njega.
Uglavnom, trebali smo doći u 9.30, došli smo 10 min ranije (svo troje), pronjuškali pod hodniku-garderobi. Tu je istražila par zidnih igrački, pregledali smo sve postere, našli njeno ime na vješalici, našli njen znakić, dobila je škarice, što se odlično poklopilo jer je upravo u fazi rezckanja i fascinacije škarama.
Nakon tog smo polako ušli, teta nas je spazila, ja sam ju predstavila, teta je rekla "a ti si Smjehuljica, tebe smo čekali" i dala nam znak "feel like home". Snimila sam jednu curicu koja se igrala sama s kamionom (dakle, adaptiranu po slobodnoj procjeni), prišle smo joj, pitale kako se zove, počeo je razgovor, sjela sam na pod, uskoro je došao jedan dečko rekao da se on zove Spiderman, pohvalio se majicom na Spidermana, papučama i gače ima na Spidermana... lool... pa je došao sljedeći, svaki sa svojom pričom... malo po malo svi klinci su se izredali pred nama... što u tom kutku s kamionima, što u drugom s kuhinjom, gdje su mi kuhali razna čudesa, a sladoled mi izlazi na uši..
Svi vrijeme sam balansirala između toga da pažnju podijelim između njih i Smjehuljice.
Nakon toga je Smjehuljica spazila grožđe i rekla je da bi ga jela. Uputila sam ju na tetu, ona je potiho rekla što želi... pa sam morala glasno ponoviti, dobila je grožđe i onda je krenulo to plakanje jer su ostale mame morale van. Po meni, teta je trebala u tom trenu i nas poslati van, makar nije prošlo predviđeno vrijeme za zajednički boravak, a ne mene jedinu ostaviti u sobi. To plakanje je trajalo nekih 5 - 10 min, a onda sam ja rekla da ćemo mi izaći na dvorište jer je Smjehuljica ionako to htjela. Pa nam je rekla da odemo u taj predprostor (koji je pun rekvizita za likovno izražavanje), pa smo našle plastelin i navalile. Tu negdje mi je negdje mi je dva put rekla nek ja idem doma.
Iz tog predprostora se ide u wc, vrata su širom otvorena, pa smo išle i tamo malo pronjuškati... odmah joj se piškilo, naravno, isprobala je mali wc, pranje ruku je bilo katastrofa, jer oni dispenzeri za sapun su tako kruti da nije mogla sama pritisnuti da joj iscuri koja kap sapuna. Naravno, ja bakteriofob sam bila oduševljena!
Nakon toga se opet pojavila teta, pa sam pitala kako da odemo do dvorišta, pa nam je objasnila. Obule smo se i krenule. Vrata na zaključana, otključam, ali ne mogu zaključati izvana... a vani se prvo uđe na neku kao natkrivenu terasu i onda u dvorište. Kako su ljetos mijenjali zatvore, tu na terasi koja je zapravo skladište igračaka i koječega, su stajala jedna stara vrata i okvir od vrata... na ne baš najsigurniji način.
Smjehuljica je odmah zgrabila neki autić, malo se provozala, pa prešla na penjalicu, pa na tobogan, pa u blato, pa sve redom... onda su izašli i klinci iz druge grupe, pa je s njima trčala po dvorištu... nekoliko puta sam ju pitala hoće i sad ići doma na prvo "da" smo se povukle.
Taman nakon izlaska nazvala je baka, pa joj je pričala kako je bilo u vrtiću, "dobro" kaže ona, ali vidim ja ga ima dio koji ne verbalizira, da razina energije kad kaže "dobro" naglo pada... Njoj treba puno vremena da se opusti, a kad se opusti nema joj kraja. Nadam se da ćemo uspjeti dobiti to vrijeme.
I sve je to jako bučno... ona nije navikla na toliku razinu buke. Kad ja tu i tamo dreknem ona u čudu pita zašto vičem.