Trebam savjet na koji način da svojoj J. (4,5g) pomognem da ne osjeća toliku nelagodu zbog odvajanja.
Stvar je u tome da je krenula na psihološke radionice i ne želi tamo ostati bez mene, ne želi uopće sudjelovati u zajedničkoj igri i ne komunicira s psihologicom, čim se spomene njeno ime povlači se u sebe. Grčevito se drži mene. Ista stvar je i s tatom.
Radionice su vrlo ležernog karaktera, nitko ju na ništa ne prisiljava, sve ide postepeno i polako. Na radionice je krenula zbog perfekcionizma.
Na posljednjoj roditeljskoj radionici psihologica je rekla da je J. ekstremniji primjer perfekcionizma i da je vrlo bitno da sada prvo odradimo to odvajanje kako bi uopće počela sudjelovati u radionicama.
Savjetovala mi je da kod kuće pričam s njom o tome da ja ne mogu biti tamo jer nisu ni drugi roditelji, da možemo ostaviti vrata otvorena i da ja sjedim pred vratima, a kad ona osjeti potrebu da može izaći i doći do mene pa se vratiti. Ja pričam s njom o tome od kad smo krenuli na radionice međutim svaki taj razgovor završi tako da ona počne jako plakati i govoriti da onda ne želi ići itd.
Ne znam na koji još način mogu potaknuti njezino odvajanje bez tolikog osjećaja nelagode.
Taj problem imamo i u svakodnevnom životu a ne samo na psihološkim radionicama. Zapravo u svakoj novoj situaciji, nepoznatoj okolini ili nepoznatim ljudima ona se grčevito drži nas. Imali smo sada puno dječjih rođendana s njezinim najdražim prijateljima na kojima je trebalo od 2-5h da nas pusti i krene se igrati s djecom. Jedan rođendan je bio zamišljen da roditelji ostave djecu i kad smo kući pričali o tome počela je histerično plakati.
Odraslim ljudima...našim prijateljima i poznanicima ne odgovara na pitanja...znači ljudima s kojima se povremeno družimo. Kada joj se netko obrati okreće se prema meni ili MM i glavu nam zabije u trbuh.
Šta još mogu napraviti osim razgovora da joj pomognem? Samo da napomenem, to nisu nikakvi dugi i iscrpljujući razgovor, već joj svaki dan ili svaki drugi spomnem u 3-4 rečenice.