 |
|||
sad ste mi dale misliti...
ja ovako ko Trina
nisi učila, a štoš, moraš podnijeti posljedicu
i ja ti neću u tome pomoći
a ne znam ni da li je to baš dobro
možda bi bolje poruku shvatila da iznimno stanem uz nju
u takvim slučajevima
ali onda opet ne bi bila zadovoljna, zbog laži
a to stvarno ne volim
ko će ga znati, valjda sam prekruta...
potpis na trinu. mi smo u skoli imali takve. za svaki kontrolni.
i ne, nije fer. i to treba sankcionirat
pa, tako dijete možeš poštediti dva puta u toku školovanja, sve više je pravilo, a ne iznimka. Naravno da mi principi nisu ispred djeteta, ali granice negdje mora biti...
Ja sam Trina tim.
To mi dodje kao da ne odem na posao, javim da sam bolesna i ocekujem da me posao ne doceka.
Radimo svima.samo mesjedju uslugu. Ja bi svoje stitla, kao lavica bi rado bila, ali rasargat ce ih neki copor kad tad. A di cu biti ja?
Ja ne moram govoriti šbbkbb, kod nas je to već bilo.
Redovno sam puštala da ne idu u školu, ako kažu da ne mogu ići. Redovno sam opravdavala markiranja.
Zato što znaju da ih razumijem, nikad nisu pretjerali. Dan, vrlo rijetko dva mjesečno ( nekad ni jedan, naravno ), tu i tamo zadnji sat, vrlo rijetko 2-3 zadnja, a tada je bilo opravdanje tako inovativno, da sam uz smijeh opravdavala razrednici. Ortodont je uglavnom zaslužan za ta opravdanja.
Jednom: Mama, WC je toliko prljav, a ja sam morao s...., ali išao sam radije do kafića, nego da se zarazim, ili klasika: pa, morao sam je otpratiti, prejaka bura, jugo...
Glavno da su djeca relativno pristojna, uče, zadovoljna su životom, nisu roditelji tamničari.
Ionako izostanu puno kad su bolesni, pa neka im, radije da znam, nego da mi se boje reći-
Iako, ja sam bila jedna od onih koja nikad nije markirala, čemu, kad je u školi zanimljivije nego gljivariti okolo. Nisam bila štreberica, svima sam pomagala.
eto, ovo kao beti nikad ne bih radila. niti neću. osjećala bih se skroz glupo i to nisam ja. kako kaže bubica - dva puta u toku školovanja. osnovne. i dva puta u toku srednje :D nek mu je to kvisko.
ima jedan takav u razredu od j, taj niti jedan test ne piše s ostatkom razreda. to mi je očajno.
Posljednje uređivanje od cvijeta73 : 14.11.2014. at 23:52
Lako se to rijesi. Takvim izbjegatorima samo treba pripremiti tezi test nego ostatku razreda.
Upce ne razumijem zasto bi netko markirao ( i roditelj podrzavao) kod najavljenih testova. Osim ako u jako zgusnuti pa se dijete nije stiglo spremiti za svaki.
meni su najavljeni testovi super, onda ja vodim njegovu brigu i mogu ga natjerati da se pripremi.
meni su koma petominutni , koje prof. najavi usputno na satu prije.
M. zaboravi na njih , cim zvono zazvoni.
Ti idu na srecu, i tako ih ne moze markirati jer se na satu iznenadi (" upsic, pa test je danas!").
u svakom slucaju , ne bih podrzavala markiranje najavljenih testova , jer onda dijete nema pojma kad ce ga pitati ili pisati ( a to meni i njemu nosi stres).
ali mi nismo neki primjer, obzirom da dijete ima poteskoca u ucenju.
Posljednje uređivanje od sirius : 15.11.2014. at 06:57
Moja mama je više puta bila u čudu kad bi došla u školu, ja tonu izostanaka, a svi opravdani... Sve ih opravdala razrednica. Imala sam puno hobija koji su se preklapali sa školom, nisam markirala, samo mi je bilo zanimljivije drugdje, a razrednica je to kužila i dopuštala do odem.
A radilo se o aktivnostima koje nisu bile vezane za školu.
Jedne godine sam otišla par dana prije završetka nastavena koncert Joan Baez u Ljubljanu, ona je molila ostale profesore da mi na vrijeme zaključe ocjene, da mogu otići.Predivna žena je bila.
Dan danas mi je tlaka kad moram biti na poslu, a nešto uzbudljivo se dešava 'vani'... Dok su bila normalnija vremena i šefovi, primjenjivala sam slični model izostanaka.
Mi smo imali u srednjoj izradjen model markiranja - imali smo jedan pecat na kojem su se mogla mijenjat slova i brojevi pa bi si iskopirali ( isprintali) prazne ispricnice i onda pecatirali dr. Ta i ta i tako. Ne trebam govorit da sam u sr. skoli preboljela sve bolesti koje postoje na planetu zemji. Nije na odmet reci da sam bila u đackom domu pa je sve skupa bilo toliko lakse, i kad bi mama nesto nanjusila ne bi bilo frke jer bi ja bila kilometrima daleko, a do vikenda se vec ohladila... Svasta smo radili, sve ovo sto citam je mala skolica za nas, ponekad se pitam kako sam uopce zavrsila skolu i ostala ziva. Mislim da me moji klinci nece moc samo tako vrtjeti oko prsta jer se svih tih stvari jos jako dobro sjecam i znam da masta moze svasta... I znam da mi klinci nikada nece u đacki dom, no way.
Znali smo otici stopom iz jednog kraja slovenije na drugi na koncert, prespavati tamo negdje ( u parku, podrumima,...) i drugi dan otici na nastavu popodne. I milijon drugih opasnih stvari, da moja mama zna pola toga pala bi u nesvijest.
Haha, isto.Mojca prvotno napisa
Moja mama je više puta bila u čudu kad bi došla u školu, ja tonu izostanaka, a svi opravdani... Sve ih opravdala razrednica. Imala sam puno hobija koji su se preklapali sa školom, nisam markirala, samo mi je bilo zanimljivije drugdje, a razrednica je to kužila i dopuštala do odem.
A radilo se o aktivnostima koje nisu bile vezane za školu.
Jedne godine sam otišla par dana prije završetka nastavena koncert Joan Baez u Ljubljanu, ona je molila ostale profesore da mi na vrijeme zaključe ocjene, da mogu otići.
Dan danas mi je tlaka kad moram biti na poslu, a nešto uzbudljivo se dešava 'vani'... Dok su bila normalnija vremena i šefovi, primjenjivala sam slični model izostanaka.
Znala sam imati po 150-200 sati ili više izostanaka, a nikad bolesna, sve slobodne školske i izvanškolske aktivnosti, ako nije htjela raska pravdati, onda bih išla kod direktora, on je volio aktivne učenike
Imala sam u trećem srednje jednu fazu hvatanja vitamina D, a u četvrtom ljubavnu fazu, ali nisu toliko utjecale na broj izostanaka kao te aktivnosti.
opravdati jednom, dvaput u toku školovanja to mi je ok. posebno ako znaš da ti je dijete odgovorno i obično svoje obaveze izvršava na vrijeme. redovito opravdavati nemar za mene je roditeljski promašaj
Potpis na cipelicu.
konačna se ocjena ne mora izvoditi kao aritmetička sredina-ako je netko dobio 1, pa naučio za 5, to je 5, a nikako 3. cilj je škole znanje, a ne skupljanje ocjena.
ali vjerujem da to nije svugdje tako.
inače, što se tiče nedolaska na testove-jednom se naučiti mora, pa je dijete bolje učiti da svoje obaveze ne odgađa previše i konstantno. ali ako se to dogodi koji put mislim da nije smak svijeta-posebno ako se radi o profesoru koji ne ocjenjuje stvarno znanje nego izvodi konačnu ocjenu kao aritmetičku sredinu svih ocjena.
jel znaš da e-dnevnik sada izbacuje automatski za svaki predmet aritmetičku sredinu upisanih ocjena? Pitam se, čemu to?
ja ne znam kako je sad običaj
ali kad sam ja išla u školu, moji su profesori većinom tupili da ocjena nije samo za krajnje znanje, nego za rad tokom cijele godine, tako nešto
meni to isto nije tad imalo smisla, ali većina je računala aritmetičke sredine
samo pitanje dal profači smiju dijeliti ocjene koje se ne poklapaju s aritmetičkom sredinom ako škola ima e-dnevnik
X
mogu
baš zato i ne kužim čemu taj dodatak u e-dnevniku, prošle godine ga nije bilo
Posljednje uređivanje od Bubica : 15.11.2014. at 15:30
malo mi je smiješno kad mame male dječice misle kako njihovi nikad neće ovo ili ono jer su sad tako dragi i odgovorni. eh, kako se u pubertetu stvari znaju izokrenuti da ne povjeruješ da je to isto dijete koje si do tad odgajao. moji su mi dovoljan primjer. sin većinu oš superodlikaš, odgovoran, redovit na treninzima, utakmice vikendom, čak je i po novinama počeo izlaziti kao mladi talent u tom sportu i onda dođe 2. srednje nakon što je prvi prošao više nego uspješno i totalno se preokrene. nije više htio ići na treninge, uhvatio se s nekom ekipom jedne on line igrice i razvio totalnu ovisnost. doma smo vodili rat oko toga, stavljali šifre, micali komp i laptop iz kuće i onda bi on sa tih svojih par kompanjona bježao s nastave u obližnju igraonicu igrati tu istu igricu.srećom ga je vadila inteligencija pa bi svo gradivo nekako savladavao i prolazio je bez većih problema. al bome je nama živce pojeo u tom periodu. i nekako je uvijek pazio da mu broj neopravdanih ne prijeđe onu kritičnu brojku kad bi te mogli izbaciti iz škole. mi nismo ništa opravdavali osim onda kad je stvarno bio bolestan ili kad smo imali smrtni slučaj u obitelji.
kćer je bila totalno drugačija. kao mala strašno razigrana i neorganizirana. ono, totalno s glavom u oblacima. nemalo joj se puta dogodilo da mi 5 min. prije nego treba u školu samo saopći da je zaboravila neki domaći rad ili da je trebalo nešto kupiti ili nabaviti za likovni. više puta nas je učiteljica zvala da dođemo po nju jer se žalila kako je boli glava ili trbuh i kako ne može biti na nastavi. kad bi stigle doma odma bi misteriozno ozdravila. isto je relativno lako savladavala gradivo, ali kudikamo sporije od brata. i onda se u višim razredima, a pogotovo u srednjoj skroz promijenila. toliko je postala odgovorna da mi je to nekad išlo i na živce. o njenoj školi nisam uoće morala voditi nikakvu brigu, a uz nju je imala i neke vanškolske aktivnosti te još i natjecanja i u svemu je bila dosta uspješna. markirala je s jednom frendicom samo jednom i to mi je istog dana odmah priznala i strašno ju je to bilo uzrujalo da sam je ja morala smirivati i govoriti kako to nije ništa strašno i neće svijet stati radi toga. par puta je kolektivno otišla s drugima sa sata jer je većina razreda tako odlučila iako po njenom i nisu imali baš neki opravdani razlog. tu bi se uglavnom solidalizirala i to uz moju i tatinu podršku, ali je zato u većini drugih stvari bila izraziti individualac i nikad nije bila povodljivog karaktera (za razliku od matere joj) što joj nekad bilo i teško jer je totalno odudarala od okoline pa joj to srednjoškolsko vrijeme nije baš ostalo u lijepoj uspomeni.
o sebi ću samo reći da sam se napunila sunca valjda za cijeli život.a bome sam i popila kava i kava po zadimljenim kafićima za vrijeme nastave. još mi je otegotna okolnost bila što je stara radila u istoj školi pa bi je kolege uglavnom odma izvjestile o mom izostanku. bilo je i kazni i zabrana i svega, ali ja sam bila tvrdoglava ko magarac. a bila sam nekad tako obećavajuća klinka. odgovorna, marljiva, odlikašica... do srednje. za čoporativno bježanje sam bila uvijek među prvima. možda baš zato što sam bila profina kćer pa sam se pošto poto htjela uklopiti. u 4. srednje sam dogurala do ukora pred isključenje, ali sam se onda ipak zadnjih mjesec dana skulirala pa sam ipak maturirala u 9. mjesecu. u roku nisam mogla jer me iz tjelesnog bacio na popravni zato što nisam skoro nikad bila na satu, a ako i jesam onda bi grijala klupu jer sam gotovo uvijek imala neki "zdravstveni" problem. jednom je čovjek dobronamjerno savjetovao mojoj mami da me vodi kod ginekologa jer očito imam neki poremećaj kad mi menzis skoro nikad ne prestaje. bolje da više ne pišem
Već ste se pomalo odmakle od teme kolektivnog markiranja, ali me malo bocnulo ono o "ulizicama", pa ipak moram komentirati.
Srećom, u mom razredu u srednjoj nije bilo takvih grupnih aktivnosti - tko je htio markirati, markirao je za sebe. U osnovnoj se sjećam situacije u 7. razredu, kad je nastavnica francuskog kasnila na sat, pa su svi pobjegli iz razreda, ono - ajmo probat markiranje.
Ta nastavnica je bila užasno antipatična, meni (i većini drugih) je stravično išla na živce (nisam bila kao sin od Peterlin kojem je predmet bio dragocjen za markiranje), ali nisam htjela bježati iz principa. Ne da joj se uližem, jer mi tako što nije bilo ni u peti, nego jer sam taj postupak smatrala djetinjastim i blesavim.
Nisam bila sama - ostalo je još nekolicina, koji su imali valjda neke svoje razloge. Ne sjećam se više.
U svakom slučaju, od ulizivanja nije bilo ni U.
E sad, moje dijete je još premalo u školi za takve ideje (tek je 4. razred, nije ga još dohvatio pubertet i ostale radosti), a da li će se i kad će se naći u takvoj situaciji - nemam pojma što bih mogla očekivati od njega. A bogme ni od sebe. Mislim da mu ipak ne bih pljeskala za grupno markiranje
Nikad ne reci nikad, kad su vlastita djeca u pitanju.
I nisu oni ostajali doma radi testova ili ispitivanja, jednostavno ne žele ići, bio razlog nevrijeme ili tko zna kakav unutarnji razlog. Škola nije posao. imaju pravo ne ići, ako ne mogu. Život je samo jedan. No, naravno da nema puno onih koji razmišljaju poput mene.
Meni ti testovi uopće nisu bitni. Bitno je znati i upiti znanje, ocjene su manje bitne. Lijepo mi je vidjeti peticu, naravno, kao i svakom roditelju, lijepo mi je kad su uspješni, ali i ako nisu, ja sam tu da im pomognem u svemu. I, dobro ispadaju uz moj labavi pristup
Vjerujem da nekoj djeci treba čvrsta ruka, iako to ne bih ni slučajno primijenjivala kod vlastite.
ps. moje petice kroz cijelo školovanje danas ne vrijede baš ništa, oni kojima sam pomagala da dobiju dvojku, danas su na položajima, ja nisam. Naravno da sam tome sama kriva, jer me baš briga za položaj.
Moji nisu baš bili za markiranja i opravdavanja iako sam uvijek bila uzorna i odlikašica.
Doduše i buntovno sam se, u zaleđu svojih uspjeha i pohvala, borila za prava marginaliziranih učenika i ispravljala tamo neke za mene nepravde. No, imala sam tetu koja bi me od vrtićke dobi znala pokupiti puno ranije i priuštiti mi super zabavan dan. Ili bih prespavala kod nje i ona bi mi umjesto odlaska u školu pekla palačinke i mi bismo uživale. I to je radila i u osnovnoj školi, a u srednjoj mi je mama isto znala priuštiti - ne često, ne lako, ali popustila bi, ponekad.
Nekidan mi se susjeda žalila da joj je sin odlikaš premoren i da si užasno fale zbog njezinog rada u smjenama. Kao mama, ne prosvjetar, predložila sam joj jedan takav palačinka radni dan.
beti, mislim da za ovo mogu mirne duše reći - nikad
škola im za sad, a vjerujem da će tako biti i nadalje, ne predstavlja niti opterećenje, niti muku niti su umorni.
i, pokraj tako mizernih obaveza koje inače imaju, bome škola im je obaveza i veća nego posao.
ne bih bila to ja kad bih ih učila da škola nije važna. meni, nama, je - važna. jako važna.
Potpuno identicno razmisljam kao cvijeta.i skola nam je jakooooo vazna odnosno obrazovanje.
cvijeto, važna ti je škola ili znanje? Važan je papir ili ono što je iza tog papira? Tj.tko.
Ne kažem da sam u pravu, ali meni se činilo da je uzeti ih na krstarenje dva tjedna ( tjedan praznika, tjedan škole) vrednije za njihovo znanje i život ,nego sjediti u klupi.
Umjetnost, povijest, geografija, fizika ( kretanje broda, uz mehaniku proizvodnje energije...), kemija ( proizvodnja pitke vode od mora, bazeni-puni su kemijskih tvari
Ili tjedan dana na takmičenju sa vanškolskom aktivnošću, povratak sa medaljama. vrijedi li?
Vjerujem da i tjedan skijanja vrijedi izostanka, iako ne skijamo. Naučiti iz knjiga se uvijek može. Profesori su bili na našoj strani što se takvih izostanka tiče.
Pa i upijanje D vitamina na plaži, ako je jednom-dva puta...neka ih. Samo da nije cigareta, pića, droga. Ljubav i seks..., smatram da sam dala dobre temelje o postupanju s time, valjda. No, kod slomljenog srca mi je bilo jako teško, kao da je i moje slomljeno.
Rastemo mi s njima, mijenjamo se. Davno sam rekla, nikad neću reći nikad. Ponekad me divno iznenade, ali ponekad, uf, ali, mogu ja to, mogu i gotovo.
Posljednje uređivanje od Beti3 : 16.11.2014. at 15:41
Ja sam bila cijepljena i protiv samog razmišljanja da bih markirala - sjećam se da su u 8.r. jednom svi kolektivno zbrisali, a ja sam ostala u razredu s dvjema curama (jedna s PP, druga štreberica br.1 u cijeloj školi) jer sam se osjećala kao da mi je netko naredio da skočim u močvaru s krokodilima, dakle nikakva samosvijest ili samopouzdanje, nego strah da ću iznevjeriti (meni inače jako dragog) nastavnika.
Kasnije sam ponekad sama markirala u 3.srednje jer je usmjerenje bilo teško, razumijevanje razrednice nikakvo, a spremala sam se za prijemni.
Zato danas, jednom-dvaput godišnje napišem ispričnicu (odličnim) gimnazijalcima, ako me zamole jer ih vidim preopterećene i neispavane (4x tjedno su u gl.školi po pola dana).
beti, prvo pišeš o unutarnjim razlozima i nevremenu, život je samo jedan i to, škola nije posao, imaju pravo ne ići, a onda o krstarenju. mislim da sam napisala već da nisam što se toga tiče kruta. dala primjer čak
a ovo...važan mi je papir, da. a o tome jel mi važno tko je iza papira mislim da je bespredmetno raspravljati.gel, oni to mogu, mogu s lakoćom, da je drugačije, i ja bih drugačije razmišljala.cvijeto, važna ti je škola ili znanje? Važan je papir ili ono što je iza tog papira? Tj.tko.
Meni ponekad moja "ide na zivce" koliko je (barem u ovom periodu) savjesna.
Namjerno stavljam " - jer znam da mi zapravo ne ide na zivce i da je savjesnost pohvalna, ali ne volim kad se moramo oko necega raspravljati, to me bas iscrpi.
Jucer dodje doma iz skole, kaze jos od podneva ju boli glava. Sve jace i jace. Zadace i ponavljanja za danas ima puno, a sve mora ostaviti u 18 da bi otisla na balet, s kojeg bi dosla doma u 20:30.
Kaze, "Idem se leci, probudi me u 16h, da imam dva sata ucenja.".
Probudim ju, a ona, vidim da je koma. Cak je uzela i paracetamol-sirup protiv glavobolje (inace pokusava glavobolju otkloniti spavanjem, ovo je mislim prvi puta da je za glavobolju uzela lijek).
I ponudim joj da preskoci taj dan baletnu skolu - ako se uspije oporaviti, nece izostati sutra iz skole i sa baleta (btw ja sam doma s laringitisom tako da je moguce i od mene nesto pokupila, nisam znala u kojem smjeru ce se ta glavobolja razvijati).
A ona tuzna i ocajna. U dvije godine nije propustila nijednu lekciju baletnoj skoli, a sada hoce! Tuga pregolema...
A istovremeno zna da imaju rad na spicama i da ne bi mogla podnijeti "tutnanje" spica po parketu koliko ju glava boli.
Uglavnom, na jedvite jade je dosla do zakljucka da su joj to popodne i vecer potrebni da se oporavi.
Pomogla sam tako da sam joj procitala naglas poglavlje iz Odiseje, pa mi ga je ona prepricala, onda je paracetamol poceo djelovati pa je malo dosla k sebi, zavrsila ostatak zadace, vecerala, isla leci.
Jutros se osjeca odlicno, ima dva sata tjelesnog, puna je snage i veseli se sto ce na balet popodne.
Ponekad mi se cini da ne poznaju vlastite granice, kada su za nesto zagrijani.
Meni se ne čini, nego sam sigurna da ne znaju, ili ne žele priznati vlastite granice kad je u pitanju nešto što vole i žele.
Mislim da je kod moje ovo.
Uporna i tvrdoglava. :upomoc!:
Pravila pisanja postova
Odgovori s citatom