Ma nisi to tako dozivljavala. Tu se stvari mijenjaju iako i danas puno ovisi o dozivljaju u takvim stvarima.
Ma nisi to tako dozivljavala. Tu se stvari mijenjaju iako i danas puno ovisi o dozivljaju u takvim stvarima.
Samo sto mama kaze da je pokusala razgovarati s roditeljima druge dvije djevojcice, al s njihove strane nije bilo interesa da se problem rijesi. Sta onda poduzeti?
Svakako je dobro osnazivati dijete i uciti ga da se izbori za sebe. Al isto tako postoje situacije (ne kazem da je ovo ta) u kojima se dijete ne moze izboriti samo za sebe i treba mu pomoc roditelja. Ma koliko dijete samopoudano bilo. Podsjeca me to na pricu jednog instruktura borilackih vjestina koji je nekim zenama koje su trazili da ih nauci samoobrani objasnio da djabe njima sve borilacke vjestine, ako ih napadne neko 30 kila tezi. Taj ce ih samo masom sredit. Nije ni sve u samopouzdanju.
Ne dozivljavam kao sacekusu to da se odrasla osoba obrati dvijema curicama i objasni in da im ponasanje nije u redu. Pa ne mislim da ih treba nalemat ili izderat se ili nesto takvo. A da se moj sin ponasa kao nasilnik ja zaista ne bi imala nista protov da ga neki roditelj pozove na red. Stovise.
A reagiranje u situaciji u kojoj mi dijete danima ponavlja da je maltretirino i reagiranje na prizor maltretiranja u parku mi nije nimalo slicno jedino u slucaju da bas nista ne vjerujem djetetu.
Pa ako s druge strane nije bilo interesa znaci da je tim roditeljima ok takvo ponasanje i da tako odgajaju svoju djecu. Koja je vjerojatnost da ce jedan fini razgovor s tudom mamom promijenit ponasanje? A koja je vjerojatnost da ce se roditelji nespremni na suradnju na taj razgovor uvrijedit i bit jos manje spremni?
Ono taj razgovor ima smisla jedino ako ce se djevojcicama utjerat strah u kosti pa ce iz straha odabrat drugu zrtvu...
I ne radi se tu o tome da ja ne bih vjerovala vlastitom djetetu vec da jednostavno nisam odgovorna za tu situaciju. Ono da mi dijete dolazi kuci u suzama i modricama ja mogu samo s uciteljem razgovarat i sa svojim djetetom. Pa ako tonije dostatno s pedagogom i tim roditeljima. Ono jednostavno ne mogu zamisliti situaciju u kojoj bih isla pred skolu razgovarat s tudom djecom. Stvarno ne mogu.
Zapravo ne razumijem kako je to vama prirodno. Ne sjecam se da sam ikad dozivjela takvo sto ni kao dijete ni kao roditelj. Ma ono meni je ta situacija urbana legenda.
Ovo je i moj dojam isto.
Mislim da sam okružena dovoljnim brojem djece, a i iz rada u školi, da to mogu reći, i rekla bi da se roditelji njima bave na način da ih zaista odgajaju.
Naravno ima iznimki, ko i uvijek, ali zaista ne vidim da su današnja djeca lošije odgojena neko u naše vrijeme, upravo suprotno.
Inače alex, takvih ponašanja što opisuješ bilo je i u moje vrijeme, kad se samo sjetim kako bi me cure izolirale, rugale mi se, isključivale, radile smicalice, imale zlobne primjedbe, rugale mi se zbog frizure, odjeće ili nekih cipela koje sam dobila u nasljedstvo, iz doba kad su se kecelje nosile i ko fol svi smo bili isti, zbog toga što sam emotivna, što dobro učim, našle bi već neki razlog. Možda je nekoga mimoišlo, nekoga ne. I ja sam rasla u malome mjestu
Ja u potpunosti potpisujem Jadranku.
Kako bih reagirala tocno, to mi je tesko reci jer nisam bila u takvoj situaciji.
al kad mi odbrusi balavac od 7 god na moju ljubaznu molbu da nam ne suta loptu u fasadu zgrade jer je 10m do igraliste s golovima i kosevima dodje mi da ...grrrr..ma da cujem svoje dijete da tako nekome starijem odgovara i to na normalnu ljubaznu molbu da ljudi mogu odmorit i da se ne ljusti fasada, doma bi me jakoooo dobro culi.
a jok ovi se jos deru i drsko odgovaraju sutaju jos jace ..ma strasno i meni neprihvatljivo.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 12.06.2016. at 19:25
Upravo tako...
Evo navest cu par stvari, kupili iste cizme kakve ova jedna curica ima, i vec prvi dan je moju napala jer kopira, ona ih je prva kupila i moja ih nema pravo nositi.
Nedajboze da kupimo biljeznicu s likom kakvog ima jedna od njih, igrackice lps isto tako, strogo joj je bilo zabranjeno upisati se na jednu vanskolsku aktivnost jer jedna od njih polazi istu...
Meni je nezamislim rijecnik curice u drugom razredu; njoj pukne zivac i mora se izderat, ili pak joj se povraca cim vidi moju, najrađe bi ju ubila i slicne fore... Meni je to zbilja grozno... Ja sa svojom kceri svaki dan prije spavanja imam obicaj proci kroz cijeli dan, onako nenametljivo, nakon toga objektivno sagledam i zakljucim o cemu se radi...
Mislim da neki roditelji jednostavno premalo ili cak nimalo ne razgovaraju sa svojom djecom, osim opcenito kakvu je ocjenu dobilo u skoli, i to je to..
Sad su nam spas ovi dugi ljetni praznici, nadam se da cemo uspjeti u rome da se barem zna glasno i bez straha suprotstaviti kad se nađe u takvim situacijama...
Od pocetka se nisam htjela mijesati, jer sam svjesna da su sad to te dvije curke, kasnije ce se pojaviti vjerojatno neke druge ali vidim da ona brz moje pomoci nebi to mogla sama odraditi jer je bas dobrica...
Čerili, neka im kaže da si kupe nove šlape ako im smeta.
Zapravo, zašto uopće komunicira s njima?
Sjećam se ko dijete sam se isto tako žalila mami i ona je uglavnom imala odlične replike za svaku anegdotu. Što sam sve trebala reći maltretatorima. Uglavnom, ne sjetiš se nikad ničeg pametnog u tom trenu dok se sranje dešava. Jednostavno si osupnut onim što se vrti.
Cheerilee zašto misliš da roditelji ne razgovaraju s djecom?
ali percepcija važnosti događaja tog djeteta nije ista percepciji tvog
a i ta curica sigurno neće to ići doma materi pričati: "znaš danas sam rekla jednoj curici da je glupa jer ima iste čizme kao ja"
niti će to priznati, niti je to njoj važno da bi o tim razgovarala
i ja mislim da je tu jedino rješenje osnaživanje svog djeteta
drugo dijete ti nećeš moći promjeniti
prošla slične situacije sa svojim djetetom
ne mogu reći da je osnaživanje nešto uspjelo
Cheerilee, nadam se da ce vam ljeto i nova skolska godina donijeti promjenu!
Ako se to ipak ne dogodi, razmisli da potrazis savjet nekog strucnijeg tko zna kako se nositi s nasiljem, nekog specijaliziranog za to. Mozda zaista nije dobra ideja sacekat te dvije curice i rec im par rijeci, mozda bi stvarno od toga bilo gore...
To sto opisujes je bas nasilje. Tvoje dijete se zbog njih boji biti ono sto zeli biti. To sto joj one vicu je bas strasno. Al jos je strasnije, ako se ona zbog njih nije upisala na zeljenu aktivnost. Cini mi se da tvoja curica sad ima puno povjerenja u tebe, al, lako moguce (a ovo govorim iz osobnog iskustva) da ce se, ako vidi da joj to povjeravanje ne donosi promjenu, i prestat povjeravat.
Problem s cijelom tom situacijom nije njen nedostatak samopouzdanja niti to sta je predobra i ne zna se postavit, problem su te dvije curice. Nemoj da misli da je ona odgovorna (kriva).
Jadranka potpuno kuzim tvoj stav i razmisljam u istom smjeru.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 13.06.2016. at 08:22
Cherilee, moje je misljenje da nije dovoljno osnazivati svoje dijete niti vama treba strucna pomoc.
Ja osobno bih kontaktirala roditelje tih djevojcica i skrenula im paznju da su im djeca mali bullyji (cesto mi roditelji ne znamo sto se zapravo dogadja dok su nam djeca u skoli), a i svakako bih to (ako vec nisi) prijavila uciteljici a ako se ponavlja i skolskom psihologu ili pedagogu. Nikako ne bih fokus stavila samo na svoje dijete. Bas zato sto su u istom razredu. Klinkama treba dati do znanja da netko odraslu zna za njihov bullying i da ce biti posljedica ako ne prestanu.
Sto se tice istog lika na biljeznicama ili izvanskolske aktivnosti...hej, pa nismo u holivudskom filmu gdje klika napirlitanih balavica dirigira cijelom skolom!!! U toga te klinke moraju postati svjesne! Kako dvije osnovnoskolke mogu ikojem drugom djetetu iz kolektiva zabraniti da sudjeluje u nekoj aktivnosti?? Sjede u Skolskom odboru ili u Zbornici???
Slažem se. Onako generalno gledano, meni je savet o "osnaživanju" deteta baš uvredljiv ako potiče od vaspitača/učitelja/nastavnika/stručnog osoblja škole.
Šta je to drugo nego uvijena poruka "mi odrasli ne možemo ništa, hajde dete ti se potrudi pa se samo izbori sa tim jer eto mi odrasli ne umemo..."
To je davanje legitimiteta agresoru.
Jer se time šalje poruka žrtvi da je agresor OK, a nešto nije u redu sa žrtvom.
Moja curica je išla na ples ove godine, sve sedmogodišnjakinje. I malo-malo, pa bar jedna od njih izađe u suzama sa probe, ili čak izađe uplakana na scenu na priredbi, jer su se "drugarice" posvađale, ili dođe kući sa modricom i čvorugom jer su se malo gurale i natezale...
Kada sam provirila šta one rade na tim "pauzama": - to se šamaraju, štipaju, guraju dok ne padnu, bodu se u oči pa koja izdrži da ne trepne, - ono, Sparta; ako ne to, onda se časte nadimcima i rečenicama slično kao kod Cheerilee.
Meni je to kompletno neprihvatljivo. Ja razumem da su deca takva kakva su i da se vaspitanje nosi od kuće, ali ako u tih sat vremena plesa ne može da se postigne neka normalna radna atmosfera, onda nešto nije u redu sa metodom rada.
Ja sam očekivala da će se razvijati kolektivni duh i saradnja tipa "jeej, hajde sad zajednički da pokažemo kako dobro igramo u timu", ali sve se svodi na to ko je kad pogrešio, ko pleše bolje a ko lošije, i voditeljki plesa je apsolutno svejedno ako će joj jedna curica plakati na sceni jer se posvađala, druga žmirkati jer su je uboli u oko a trećoj se obraz crveneti od šamara (nažalost, ne karikiram)...Ugl. ne idemo više na ples jer ja baš i ne verujem u osnaživanje.
Za jednu sam sigurna da roditelji pojma nemaju jer sam u nekoliko navrata bila s mamom i ona je sigurna kak je njeni dijete divnog i krasnog ponasanja ( ali je i dijete bilo kraj mame prava dobrica)...
Dok je druga rekla da su svjesni dijetetovog teskog karaktera i da pricaju s njom doma, i kod nje se hvalabogu vide pomaci na bolje...
Ovo je potvrda mojeg posta... treba roditeljima dati do znanja da im djecu netko promatra i da se takvo ponašanje neće prešutjeti niti tolerirati.
Oni koji su normalni u glavi i koji ne znaju za takvo ponašanje pokušat će djelovati na svoje dijete kako bi ono ispravilo neprihvatljivo ponašanje, a oni koji su i sam i takvi ipak će biti na taj način upozoreni da bullying njihove djece neće proći bez sankcija.
bullying je deifnitivno problem koji trebaju rješavati odrasli, tj njime što je više moguće upravljati
ovaj primjer od pulinke je baš primjer kad odrasli toleriraju takvo ponašanje, tj njima je normalno, onda je i djeci normalno
danas je dosta naših škola prošlo kroz edukacije i programe za školu bez nasilja, i barem deklarativno nešto znaju o tome, samo ih nekad treba podsjetiti i gurat da rade što im je posao
treba biti uključena učiteljica koja će kroz razne sadržaje podučiti djecu da takvo ponašanje nije poželjno ni dobro, reagirati i zaustaviti kada primijeti neke takve primjere i slično
i dok je iluzorno očekivati od djeteta koje je žrtva da se suprotstavi samo, oni treći - promatrači, mogu nešto više učiniti, samo ih treba potaknuti u tom smjeru
cheerilee, ja bih definitivno uključila i učiteljicu i stručnu službu, jer to nije vaš osobni problem s te dvije cure, to je problem cijelog razreda
sve je to, što vi pišete super
ali teoretski lijepo zvuči, malčice je drukčije u praksi
većina škola se s tim neće "natezati"
i proglasiti će to dječjim stvarima
znam, profesionalno, nekoliko primjera gdje su roditelji pokušavali razgovarati s roditeljima s druge strane, išli u školu, prvo učitelj, pa stručne službe škole
da bi na kraju završili kod vanjskog psihologa/psihijatra koji je na kraju preoporučio promjenu škole
ne mislim da je ovo Cheerilee takav problem, kao ovi "moji" primjeri
ali samo nekako imam slabe vjere u djelotvornost stručnih službi škole
Posljednje uređivanje od aleksandra70vanja : 13.06.2016. at 10:47
upravo tako, tang.
razred od m je baš kompliciran, posložio se tako da je svako malo neka frka. imaju blizance, fizički nasilne s nekom dijagnozom, ne znam kojom. koji fizički nasrću.
imaju jednu curicu, izrazit problem, u dva razreda je promijenila tri škole, radi svega.
a imaju i dvije „šefice“ koje se natječu i svako malo su u sukobu, od kojih je jedna moja m. koja je od početka prvog razreda bila, a bome i u ulozi bulija (u smislu ovih intriga, spletki) i u ulozi žrtve bulinga.
ma svega.
jer, svi se oni nose s tim svojim životom u kolektivu kako znaju.
a obično kad ne znaju što i kako, a često ne znaju, onda se postave potpuno krivo i situacije rješavaju na krivi način.
i zato im odrasli trebaju pomoć. da nauče. da razviju svoju emocionalnu inteligenciju, da razmisle prije nego što će nekoga povrijediti. jer često ni ne kuže da njihovi postupci nekoga pogode. a kad ih s tim suočiš, onda shvate.
a znam da aleks ima drugačije mišljenje, al da se škola neće s tim natezati to govori samo o školi. ne kažem, možda nalete na slučaj koji je beznadan, al u većini slučajeva to i jesu dječja posla. dječja posla koja, ako se na njih ne reagira, mogu od nečijeg dječjeg života učiniti pakao.
Napisala sam ranije, da sam nekoliko puta bila kod uciteljice, dakle upoznata je sa situacijom i razgovarala s njih dvije, ali i cijelim razredom, imali su nekakve radionice na temu i time sam zadovoljna...
Ovaj nas primjer sam navela samo iz razliga da obrazlozim svoj prvi post na ovoj temi, da se sve rasteze i trazi ime za nekakvi ponasanje...
Isto tako znam da ne nasrcu samo na moje dijete, vec i na druge. E sad, dal njihovi roditelji to znaju ili ne, neznam. Mozda znaju pa misle da su to djecja posla, moglo bi biti..
Ja svakako ne mislim svoje dijete u tome ostaviti samo, puno razgovaramo i pokusavam joj pomoci, a tko ce ako ne ja...
Eh, aleks ima drugo mišljenje, a i ja bih imala isto takvo mišljenje da sam iskusila samo razred svog mlađeg sina...
Ali imam još jednog i u njegovom razredu (od prvog do četvrtog) odlična učiteljica je sustavno radila na tim odnosima u kolektivu i oni su se lijepo izgradili kako treba. Držala je i nama radionice i sve je to bilo baš kako treba, iako je u razredu bilo biserja s kojima je kasnije razrednik ponekad teško izlazio na kraj, ali temelji odgoja su bili super.
Kod mog mlađeg - oni su kao i kod kćeri od aleks prepušteni da to rješavaju kako znaju i umiju, a to češće ispadne loše nego dobro. Pouka koju je ta generacija izvukla je da se moraju sami snalaziti jer odrasli ne mogu ili ne žele. Pa to svakako ispada. Poderala sam jezik do korijena pokušavajući tu nešto učiniti (učitelji, profesori, stručna služba, drugi roditelji...) ali nisam baš presretna kako je ispalo. Na sreću, to je gotovo, moj sin odlazi u srednju, ali na žalost - cijela ta generacija pretrpjela je trajnu štetu i što se tiče odnosa u kolektivu i što se tiče znanja (zbog ometanja nastave i visokog stupnja nasilnog ponašanja). Štaš, pojeo vuk magarca.
Većina nas je sa svojom djecom na žalost imala iskustava sa bulijima ili sa neprilagođenom djecom, ima ih u svim školama, no to ne znači da ne treba biti dosadan i učiteljici i školi i ravnatelju. Boli me briga što sam im dosadna, njihovo je da aktivno sudjeluju u odgoju kako naše "mirnije" djece tako i malih bulija, i ne namjeravam ih štedjeti prigovora i zahtjeva, usmenih i pismenih, kako bi oni mogli slijegati ramenima, odgovarati mi "ruke su nam vezane, ne možemo ništa osim pismene opomene".
MOji klinci u razredu imaju klinca koji nije bully ali očito ima neki poremećaj u ponašanju jer baca klupe, razbij monitore i drugi školski inventar, uništava drugoj djecu njihovu imovinu, prijeti škarama itd. Moji klinci su mi masu puta rekli da u školu idu sa strepnjom i stresom što će se taj dan dogoditi i da li će klupe letjeti.
Učiteljica mi je sa žaljenjem rekla da su njoj ruke vezane i da ona može jedino i dalje inzistirati da ostatak kolektiva radi na socijalizaciji tog klinca, đšto u prijevodu znači da su ove godine tjedno umjesto da imaju nastavu i uče novo gradivo barem 3 škosla sata tjedno "trošili" igrajući s esocijalne službe odnosno psihologa tom klincu.
Dakle, cijeli je kolektiv bio uskraćen učenja i nastave jer su na neki način preuzeli ulogu odraslih, i to zato jer tako piše u uputama za djelovanje koje učiteljica ima od tko zna koga (Ministarstva obrazovanja, CZSS-a, nemam pojma koga) za slučajeve takvog nasilja.
I što napraviti?
Klinac to radi već 4 godine, dobio je do sada bezbroj jedinica, opomena, razgovora kod arvnatelja i pdihologa, mater mu je svako malo u školi, ali nitko nema ništa djelotvorno (da upotrijebim taj neugodan izraz) za rješavanje ovog problema odnosno za spašavanje preostalih 14 učenika koji su već 4 godine izloženi svemu tome. Zar bismo trebali ispisati njih 14, ili...?
ma slažem se da treba reagirati
ali koliko je je vaše reagiranje urodilo ikakvim rezultatom?
Pa u mojem slučaju recimo da je bilo 50:50 uspješno, ali barem ja imam neku satisfakciju i moji klinci na mojem primjeru uče da ne smiju šutjeti i trpiti, ali i da vide kakvo je ponašanje neprihvatljivo i što njihov tata i ja očekujemo da oni NE rade.
Moji klinci ne hodaju pognute glave i ne boje se nekih klinaca, kao što je to slučaj sa djecom čiji roditelji nisu dolazili u školu, nisu kontaktirali druge roditelje niti davali u javnost problematiku sa kojom se bore njihova djeca, nego su se fokusirali na preodgoj svojih klinaca koji su bili žrtve.
mamasch to sto pises je velika stvar. Mladju sestru od moje prijateljice iz razreda je u skoli neki djecak gnjavio i kinjio, mislim da je tu osim verbalnih bilo i fizickih napada, tipa gurkanje, cupanje i sl. Al njena mama je bila odlucna da to prestane i isla je redovito u skolu i svadjala se i raspravljala s uciteljicom i ne znam s kim ne. I uopce nije dolazilo u obzir, da ona stoji sa strane, dok joj neko napada dijete. Sjecam se da je meni ta njena reakcija (i to kako se zauzela za svoje dijete) bila jednostavno divna
Ja sa svojima porazgovaram i kad obi nisu u pravu, ili naprave neke bezvezariju, dosuse rijetko al dogodi se...
Znaci nije bit samo biti glasan kad je nase dijete napadnuto vec i kad ono napravi nesto ajmo nazvati lose... Objasniti im da takvo ponasanje nije ok, i pravilno ih usmjeriti..
Definitivno se slazem. Cak mislim da je na neki nacin to mozda i vaznije. Jer mi se cini da je lakse zrtvi shatit kroz odrastanje i vrijeme i uspostavu odnosa s boljim ljudima da nije ona kriva i naucit se micat iz takvih situacija i trazit pomoc (makar nije ni to lako!) nego je nasilniku spoznat da je bio nasilan i da se treba mijenjat. Ok, ja sad govorim o ekstremnim primjerima, a ne o necemu sto se tu i tamo dogadja
Ajoj drage moja, pa ja sam usmeno i pismeno reagirala i na to da učitelj engleskog jako nepažljivo i ovlaš pregledava bilježnice i knjige i da za sve živo stavlja kvačice kao daje točno a zapravo djeca imaju gro grešaka.
Valjda je mislio da roditelji u nižim razredima osnovne ne sjede sa svojom djecom za knjigom...
pa ja sam sigurna da je, čak i u situacijama kad se čini da nije :D nije to instant rezultat.
s ovim što bi se moglo okarakterizirati kao "dječja posla", sama činjenica da se o tome razgovara, da se primjećuje, da se pedagoginja uključila kad su baš veliku pi*dariju napravili (mislim, veliku, da, u konačnici veliku), da se osuđuje takvo ponašanje, da se ne odmahuje rukom, mah, to su dječja posla (a ponavljam, uistinu i jesu), nego da se radi o odnosima u jednom kolektivu koji nisu normalni, sama ta činjenica dovodi do poboljšanja.
dovodi do toga da se djeca uče empatičnosti, da se uče prepoznati emocije drugih i kad nisu jasno izrečene. da se uče sagledati probleme. jedna je stvar kad mala uplakana dođe mami i kaže ova mi je rekla da sam glupa jer imam iste čizme i istu bilježnicu, a druga stvar ako se na satu razrednika il kako već, priča o tome.
Posljednje uređivanje od cvijeta73 : 13.06.2016. at 13:03
ja imam vrlo pozitivna iskustva sa školom
stariji je prošao kroz oš bez ijedne frke, što ne znači samo da je "imao srece" nego da se očito radilo na odnosima u školi
i malina učiteljica reagira na najmanju sitnicu, i prema djeci, i doma roditeljima u informativku
moja je u komunikaciji puno slobodnija s dečkima, mislim da zato jer doma ima velikog brata i naučena je na malo žešću komunikaciju. Bila je na ribanju kod učiteljice, a onda je i meni učiteljica sve prenijela na informacijama. Jako se posramila, i nije ponavljala...
ja mislim da treba reagirati na svako neprihvatljivo ponašanje, i to onda kada se pojavi. Dakle, u školi to mora neprestano raditi učiteljica, a doma roditelji.
promakao mi je ovaj post
točno tako, svi mi govorimo iz svojih cipela
moje je iskustvo da se iz razreda ispisalo dvoje djece, jedna djevojčica dijelom baš radi odnosa među djevojčicama
i kroz razgovor s drugim mamama nisam baš vidjela neko pretjerano razumjevanje za taj postupak
više je zaključak da su roditelji hiperprotektivni koji nisu naučili dijete da se postavi među drugom djecom, "a ni mala baš nije bila sunce"
nije, tko je, imala je i ona svojih "svjetlih trenutaka", ali opet ostaje činjenica da se dijete ispisalo
Posljednje uređivanje od aleksandra70vanja : 13.06.2016. at 17:14
a i istina je da su danas učiteljima vezane ruke
ako imaju posla sa suradljivim roditeljima još nekako
ali kada roditelj odbija suradnju jako je teško nešto napraviti
u moje vrijeme su ipak imali više slobode
primjer iz mog prvog razreda, osnovne
kraj nastavne godine
ljeto, topli dani
djevojčice u suknjicama
i jedan dječak, koji se zaljetao, dizao curama suknje i povlačio gaćice
i moja draga, nažalost pokojna, učiteljica
je njega lijepo pred ploču
i rekla "a sad ću ta tebi skinuti hlače i gaće pred svima" (naravno da to nije napravila)
mali se rasplakao, i više nikad nije nikom digao suknju
danas bi joj roditelj radi toga poslao pravobraniteljicu, prosvjetnu inspekciju, ministarstvo i tko zna što još
Imali smo gotovo identičnu situaciju u A. razredu, s ispisivanjem kao kulminacijom, samo je dečko bio u pitanju (ali čini se da su mu upravo djevojčice najviše zapaprile u tim nezdravim odnosima).
Samo, u ovom slučaju, mislim da je i škola zakazala (ne samo roditelji), jer je problem postojao odavno, a gurao se pod tepih. Problem u odnosima među djecom postoji i dalje, ali ga se nastavlja ignorirati. Jer su to, valjda, "dječja posla"
Ne znam imamo li kojeg psihologa tu na forumu, voljela bi da mi on odgovori i uvjeri me da (ne)živim u zabludi.
Čitam vaša iskustva, vrtim u glavi mojih 20 godina rada s djecom, vrtim u glavi teeežaaak kćerin razred i cijelo vrijeme mislim da bi djecu koja rade probleme, djecu koja nasilno reagiraju u nekim situacijama, trebalo kontinuirano poučavati kako reagirati u konfliktnim situacijama.
Kako to odraditi? Po meni, grupnim radionicama svakih tjedan-dva tijekom cijele školske godine, a ne samo radionica za gašenje požara. Djeca s problemima u ponašanju uoče se već prvih mjesec dana nastave.
I opet sam valjda iz Hlebina, ali meni tih osam (1. do 8. razred) radionica svakih tjedan ili dva za stručnu službu škole (psiholog, pedagog, defektolog...) ne djeluje kao neostvariv zadatak.
Ili sam i ja roditelj i kolegica (vjerujte mi, još "gora etiketa" u zbornici) koja uvijek komplicira i nešto zahtjeva?
Joj enela sreca da ne radimo u istoj skoli. Bile bi dvijealtretatorice, organizirali bi radionice protiv radionica i za spas od napasnih kolegica...
Ja sam napismeno tražila prije par godina.
Ali nisu me htjeli napismeno odbiti.
Pa sam onda preko VR pokušala i tamo su ljudi slušali i bili zainteresirani, ali škola ne bi. Nudila sam da ću im domamiti vanjske suradnike (bar pokušati), ali rekli su da to previše košta. Ja sam sigurna da se moglo, ali eto - nije bilo volje. Logika "ne talasaj". Bitno da im na vidnom mjestu stoji pločica "Ovo je mjesto nulte tolerancije nasilja", a sve se svodilo na to da se od problema okrene glava, po sistemu kad zažmiriš, nitko te ne vidi. Kad čitam ovaj forum, vidim da nismo jedini.
Ja sam godinama imala etiketu napornog roditelja, već sam se i sama pitala da li pretjerujem, a onda se moj stariji upisao u mioc i gle čuda - tamo sve funkcionira kako treba. Tamo imaš stručnu službu koja RAZGOVARA s tobom i slušaju što govoriš, tamo zaista nešto i poduzimaju kad doneseš papire, tamo zaista i brinu o toj djeci... Dakle, može se. Idealna škola je utopija, ali treba težiti da se tome približe što više mogu. Moj sin se dobro snašao. Ja sam mislila da je njihov razred u osnovnoj bio dobar, a u miocu sam se uvjerila da može biti i bolji. Nadam se da će tako biti i s mlađim.
Eh, samo da dodam - ove sam htjela domamiti u osnovnu školu: http://www.udrugaroditeljakpk.hr/sko...na-roditeljima
Ali nije mi jasno kako stručna služba (iako krnja i deficitarna) ne može to nekako organizirati s raspoloživim osobljem škole i vanjskim suradnicima... Da su samo iskoristili odličnu prekaljenu učiteljicu mog starijeg sina, koja im je ionako tamo pri ruci - baš ništa drugo nisu trebali napraviti. Možda platiti koji prekovremeni... ali jok!
Posljednje uređivanje od Peterlin : 14.06.2016. at 09:20
Ajde mi molim te onda reci kako naučiti djecu da rješavaju probleme na prihvatljiv način? Kako ih naučiti da ne miniraju rad ostatka razreda? Djecu koja to od prvog dana ne znaju.
OK, jasno mi je da bi ti išla na jetra :D , ali molim te da mi pojasniš zašto takve učestale radionice ne bi postigle neki rezultat? Ne provociram, ozbiljno pitam jer u 20 godina rada nisam dobila obrazloženi odgovor.
Pojedinu djecu s problemima u ponašanju roditelji sami vode kod psihologa, i rezultata, zamisli, IMA. Zašto onda školski psiholog ne bi mogao odraditi to isto s djecom za koju roditelji nemaju sluha, vremena ili novaca? Vjerujem da rezultati ne bi bili savršeni, ali pomak od 10% na bolje je puno bolji od stagniranja.
Da ne otvaram novu temu, ovo je dovoljno općenito da mogu i ovdje pitati, je li vam se događalo da morate presjeći neka prijateljstva zbog onog što ste smatrali lošim utjecajem na vašu djecu i je li vas to izjedalo i kako je to prošlo?
Da, dječja.
Edit: ma mislim kompletno sve s njima jer dijete samo po sebi ne bi bilo problem da je korigiraju.
Posljednje uređivanje od zutaminuta : 19.12.2020. at 10:32