"Ne plači!"

[pomikaki]

Znate one popularne popise pod clickbait naslovima "10 stvari koje NIKAD ne smijete reći svojoj djeci"? Pa otvorite i redovito negdje pri kraju (nakon „žalim što sam te rodila“ „nesposoban/na si“ i slično ) piše i "Ne plači!" Jer, dijete se mora naučiti izražavati emocije, treba razgovarati, pitati što ga zapravo muči... zagrliti, utješiti...

Eh da, teorija i praksa. Neki dan dođemo mm i ja s posla, i vidimo naše dijete (skoro će 10g) kako se igra vani s prijateljicom. Problem je u tome što taj dan ima muzičku a piše joj na čelu da nije napisala zadaću a kamoli vježbala instrument.
Potpuno mirni pitamo je: Jesi li napisala zadaću i svirala? Ako nisi, brzo to obavi, jer je danas muzička!
Ona otrči s ups-licem u kuću, ali ispada da nije ni ručala, pa ručamo svi skupa, onda krene pisati (svirati nema namjeru jer je veća frka doći u školu bez zadaće). IMa možda 20 minuta da sve to obavi i obuče se, a ona pjevucka dok piše. Upozoravam je (i dalje prilično skulirana) da je navečer neću pustiti da piše zadaću, jer će onda prekasno na spavanje, što osim zdravstvenih razloga nije dobro ni zato što je preumorna i svađa se oko svega što treba obaviti. Ona šizi, pa malo piše, pa opet pjevucka.
Onda joj kažemo da je gotovo sa zadaćom, neka se obuče, ona počne histerizirati i plakati, da kako će u školu bez zadaće, da sam ja rekla da je neću pustiti pisati navečer... ne može naći hlače (ja dojim manju, baka je prilegla, mm je pogubljen) pa i zbog toga plače, ne traži ih nego cendra nasred sobe.

Tu ja počinjem prvo govoriti a onda i vikati da prestane plakati, nek se sabere i obavi što mora, jer se uostalom sama dovela u tu situaciju. Na kraju počinjem prijetiti potpuno nerazumnim kaznama koje teško da ću sprovesti u djelo ali znam da će upaliti.
Na kraju mm uspijeva pronaći neke hlače (one koje je ona tražila kasnije nalazim sfrkane kako ih je svukla ispod stola za kojim je pisala zadaću, dakle cijelo vrijeme je gazila po njima) i konačno se uspije spremiti, cijelo vrijeme dramatično grcajući, kao ona se trudi da ne plače ali kad je toliko jadna i nesretna, i na kraju odu mm i ona u muzičku, a ja ostajem poluluda.

Nije problem u muzičkoj, to je samo jedan primjer – neki dan je počela slično cviliti jer nije znala što da radi pa joj je bilo dosadno, ili jer ju je mm tjerao da pospremi svoj stol…

Ali kako joj ne reći da prestane plakati? Naravno da ću je kasnije utješiti, razgovarati, pitati ima li nešto što je zbilja muči, i slično. Ali u tom trenutku, ona zapravo maltretira cijelu obitelj, uključujući i manje dijete. Ponekad dođe do toga da se izderem toliko da je to za mene ravno fizičkoj kazni, koju naravno ne priznajem i nipošto ne provodim.

Ili postoji neka razumna opcija?

[Lili75]

pomikaki po meni si sve dobro napravila i ja bih isto tako.
u redu mi je u takvim situacijama da joj kažeš: Ne plači, skuliraj se i odradi što trebaš!

[tanja_b]

Ali kako joj ne reći da prestane plakati? Naravno da ću je kasnije utješiti, razgovarati, pitati ima li nešto što je zbilja muči, i slično. Ali u tom trenutku, ona zapravo maltretira cijelu obitelj, uključujući i manje dijete. Ponekad dođe do toga da se izderem toliko da je to za mene ravno fizičkoj kazni, koju naravno ne priznajem i nipošto ne provodim.

Nikako. Plakanje u ovoj situaciji nije izražavanje emocija (tuge), nego neka vrsta panike (zbog propuštenog vremena), a to je bolje prekinuti što prije.
I skroz razumijem... imali smo sličnih situacija, i postupala sam uglavnom na isti način kao i ti. Za utjehu, s vremenom bi takvih situacija trebalo biti sve manje

[Mima]

Baš kao što tanja kaže, u ovim opisanim situacijama se ne radi o izražavanju osjećaja, nego o čistom cendranju.

[Jadranka]

Prvo cu rec da sam pred koji tjedan slicno postupila sa svojim petogodisnjakom. I jos mi je mucno kad pomislim na to, al ne zbog njegovog plakanja, nego zbog moje reakcije. Trebao je vadit krv, a nikako se nije htio smirit ni dopustit da mu izvade krv, pa sam se ne znajuci sto cu, izderala na njega i svim i svacim mu prijetila. To ga doduse je utisalo i umirilo, al zaista sam mogla istu stvar postic i na mirniji nacin.

Iz perspektive djeteta, cini mi se da si ti dosla s posla i pocela upravljat ko narednik, napravi to, to, i to. I sve sto je napravila bilo je pogresno. Meni nije cudno da je pocela plakat. Smatram da si ti trebala svemu mirnije pristupiti.

[Evelina]

Ja baš obrnuto.
Smatram da je ona upala u neki loop raspoloženja iz kojeg se nije mogla/htjela više iščupati i to cendranje je bio znak da ju režeš.
Po meni, trebala si ranije rezat.

[rahela]

Jadranka, ne može se baš uspoređivati strah kod petogodišnjaka i neodgovornost i cendranje radi iste kod desetgodišnjakinje

od nje bih očekivala da zna da zadaću mora ionako riješiti prije igre i po mogućnosti prije nego mama i tata dođu s posla

cendranje iz ovakvih razloga koje pomi opisuje su meni vrh za dizanje tlaka
tako da bih i ja reagirala vrlo, vrlo slično

[pomikaki]

Prvo cu rec da sam pred koji tjedan slicno postupila sa svojim petogodisnjakom. I jos mi je mucno kad pomislim na to, al ne zbog njegovog plakanja, nego zbog moje reakcije. Trebao je vadit krv, a nikako se nije htio smirit ni dopustit da mu izvade krv, pa sam se ne znajuci sto cu, izderala na njega i svim i svacim mu prijetila. To ga doduse je utisalo i umirilo, al zaista sam mogla istu stvar postic i na mirniji nacin.

Iz perspektive djeteta, cini mi se da si ti dosla s posla i pocela upravljat ko narednik, napravi to, to, i to. I sve sto je napravila bilo je pogresno. Meni nije cudno da je pocela plakat. Smatram da si ti trebala svemu mirnije pristupiti.

Konačno jedno negativno mišljenje već sam se zabrinula za rodin forum
Ali u tom slučaju ili ne bi išla u muzičku, ili bi zadaću pisala do ponoći, uz seriju sličnih ispada...
Kako da to obavim mirnije, a da ona shvati da mora odraditi obaveze? Kasnije smo normalno razgovarali, za ubuduće, nije da ona ne shvaća o čemu je riječ, ali kad joj krene žuta minuta, svi kompasi kao da padnu u vodu.


(i ja sam nedavno vodila dvogodišnje dijete na vađenje krvi i držala je kao divlje prase, suosjećam)

[pomikaki]

Da dodam, ona želi ići u muzičku, i jako joj je stalo da napiše zadaću - u školi mora biti savršena, ja joj govorim kako neće svijet propasti bez jedne zadaće, i sad kad je zakuhala neka lijepo i hrabro podnese posljedice.

[Mima]

Tako da "osjeti posljedice" pa mora u školu bez zadaće? hm? ali zašto bi morala, pa škola je njena stvar pa ima pravo pisati zadaće do kad hoće, pa ako treba i do ponići.

Tako da "osjeti posljedice" pa ide umorna u školu? hm? ne zvuči baš ok, to zvuči gotovo kao fizička kazna.

Realno, koje dijete se ne bi radije igralo vani s prijateljicom nego pisalo zadaće?

Znači, najbolje rješenje bi bilo da joj tata nađe hlače a ti napišeš zadaću

[Peterlin]

Da, da, djeca ponekad OČEKUJU od nas da ih zaustavimo jer se ne mogu sama zaustaviti. Nema u tom ničega zločestog. To je roditeljska dužnost. Isto kao što im ne damo da trče preko ceste.

Ja sam isto znala rezati takvo ponašanje kod mlađega i to ne baš milosrdno, nego prilično oštro, jer ako bih ga pustila da cendra, on je sam sebe "napumpavao" i takvo ponašanje je eskaliralo, zatrovalo obiteljsku atmosferu i sve bi otišlo danevelimkamo. Dakle, znala sam mu reći "prestani odmah sad i smiri se" što je bilo djelotvorno ako bih pogodila pravi trenutak tj. reagirala odmah čim bih prepoznala takvo ponašanje.

[Peterlin]

Tako da "osjeti posljedice" pa mora u školu bez zadaće? hm? ali zašto bi morala, pa škola je njena stvar pa ima pravo pisati zadaće do kad hoće, pa ako treba i do ponići.

Tako da "osjeti posljedice" pa ide umorna u školu? hm? ne zvuči baš ok, to zvuči gotovo kao fizička kazna.

Realno, koje dijete se ne bi radije igralo vani s prijateljicom nego pisalo zadaće?

Znači, najbolje rješenje bi bilo da joj tata nađe hlače a ti napišeš zadaću

Eh, jest njeno pravo pisati zadaće do ponoći, ali je MOJE pravo da idem spat u 10 sati jer ujutro moram na posao i MOJE je pravo očekivati da ne bude cirkus ujutro ako je dijete pisalo zadaće do ponoći. Prava djeteta ograničena su pravima drugih osoba u kući.

Kompromis rules.

[Mima]

Moja isto zaboravi da ima zadaću recimo, a ne dolazi u obzir da ide u školu bez zadaće. Onda se sjeti u 11 navečer, a ja viknem: nećeš sad pisati zadaću! A ona me pita : a zašto ?? Onda promislim, khm, stvarno pa zašto? KAd promislim malo bolje - njena stvar.

[Mima]

Pa sad, ja imam svoju sobu i mogu ići spavati kad hoću, ne moram čekati da dijete ide spavati.

[pomikaki]

Bude i drugih situacija, kad neće ništa propasti, nego jedanostavno to cendranje užasno dugo traje - to nije samo cendranje nego i tuljenje koje zbilja iznervira čovjeka, ne možemo tako živjeti, još je tu i manje dijete koje se očigledno uznemiri. Ja se stalno podsjećam da budem smirena, ali na kraju to sve eskalira, pogotovo kad su prisutni i mm i baka - svi smo sve više na iglama dok čekamo tko će prvi "puknut"

[Peterlin]

Pa sad, ja imam svoju sobu i mogu ići spavati kad hoću, ne moram čekati da dijete ide spavati.

A ne misliš slučajno da je tvoja roditeljska dužnost voditi brigu da ode spavati na vrijeme? Naravno, može joj se tu i tamo dopustiti da se nasanjka, ali trajno - ja to ne bih dozvoljavala. I nisam.

[Mima]

A gle, to je predstava, teatar, i jasno je da je takve stvari najbolje ignorirati. (ali neka se javi tko može)

[Mima]

A ne misliš slučajno da je tvoja roditeljska dužnost voditi brigu da ode spavati na vrijeme? Naravno, može joj se tu i tamo dopustiti da se nasanjka, ali trajno - ja to ne bih dozvoljavala. I nisam.

A što je na vrijeme?

[Peterlin]

Bude i drugih situacija, kad neće ništa propasti, nego jedanostavno to cendranje užasno dugo traje - to nije samo cendranje nego i tuljenje koje zbilja iznervira čovjeka, ne možemo tako živjeti, još je tu i manje dijete koje se očigledno uznemiri. Ja se stalno podsjećam da budem smirena, ali na kraju to sve eskalira, pogotovo kad su prisutni i mm i baka - svi smo sve više na iglama dok čekamo tko će prvi "puknut"

Moj E. je zbog toga i zbog samoozljeđivanja išao na psihoterapiju u Suvag. SPASILI smo se. Bome, Suvag je za njega bio pravo mjesto jer se otkrilo da je frustriran zbog disleksije, ali svejedno - ako ne možeš izaći s tim na kraj, ne vidim baš nikakvog razloga zašto ne bi potražila pomoć... možda će dostajati i razgovor sa stručnom službom u školi. Djeca su osjetljiva u ovom razdoblju, a navike koje stječu upravo u ovom periodu ostaju i kasnije.

[pomikaki]

Tako da "osjeti posljedice" pa mora u školu bez zadaće? hm? ali zašto bi morala, pa škola je njena stvar pa ima pravo pisati zadaće do kad hoće, pa ako treba i do ponići.

Tako da "osjeti posljedice" pa ide umorna u školu? hm? ne zvuči baš ok, to zvuči gotovo kao fizička kazna.

Realno, koje dijete se ne bi radije igralo vani s prijateljicom nego pisalo zadaće?

Znači, najbolje rješenje bi bilo da joj tata nađe hlače a ti napišeš zadaću

Pa skoro da je tako i bilo
tata joj je našao hlače a na kraju smo popustili i dali joj da piše do 21:30 (što je gornja granica za odlazak u krpe) i onda nas je sve živo zapitkivala da joj "pomognemo"

[Peterlin]

A što je na vrijeme?

Na vrijeme je otići u krevet u toliko sati da se ujutro može dići bez scena i kravala. Kod mog starijeg to je 10 navečer i dan danas. Kod mlađeg može eventualno 10.30, jer u protivnom ujutro za doručak nemamo nasmijano lice nego mrguda. S vremenom je shvatio. Nemam milosti za takvo ponašanje jer ni on nema milosti za činjenicu da ja i mm i njegov brat imamo svoje obveze i poslove i potrebe. Trajalo je, ali smo našli modus koji pali.

Ako vama ne smeta da dijete piše zadaću cijelu noć i cirkusira ujutro, pa nemam ja ništa protiv. ALi u našem domu tako to ne ide.

[Mima]

Ne znam, ja nikad nisam doživjela da moje dijete radi nekakve scene i kravale kad se ujutro treba ustati. Nije da skoči na noge uz pjesmu i smijeh, ali se ustane kad ju probudimo, nekad treba reći 2-3 puta i to je sve.
OK, nije nasmijana za doručkom, to je pak stvarno njena stvar. Ja stvarno ne mislim da mi je dužnost bdjeti nad 12-godišnjim djetetom i čekati da ode spavati, podrazumijevam da će to napraviti sama.

[pomikaki]

A gle, to je predstava, teatar, i jasno je da je takve stvari najbolje ignorirati. (ali neka se javi tko može)

Tako i ja krenem, ali na kraju, u nekim drugim situacijama, poludim i otjeram je u njenu sobu
onda se zakačim s mm-om jer je njemu to nehumano :mimozica: i jer je u spavaćim sobama hladnije pa da se ne prehlati itd, ali ja mu dokazujem da se ona tamo, bez publike, smiri u rekordnom roku, nađe si nešto za čitanje i vrati se uskoro potpuno mirna, čak jako dobro raspoložnena
(ali i mene ponekad muči što je tako otjeram dok ona vrišti i plače)

Moj E. je zbog toga i zbog samoozljeđivanja išao na psihoterapiju u Suvag. SPASILI smo se. Bome, Suvag je za njega bio pravo mjesto jer se otkrilo da je frustriran zbog disleksije, ali svejedno - ako ne možeš izaći s tim na kraj, ne vidim baš nikakvog razloga zašto ne bi potražila pomoć... možda će dostajati i razgovor sa stručnom službom u školi. Djeca su osjetljiva u ovom razdoblju, a navike koje stječu upravo u ovom periodu ostaju i kasnije.

E sad možda nije loše naći nekoga, makar u školi, premda ne znam koliko bi me ozbiljno shvatili, ona je inače savršeno dijete
http://www.thebookoflife.org/the-dan...he-good-child/
ne možda ovako drastično ali liči mi na ovo

[Mima]

Omg hladnije je u sobama reci mužu da lista Gloriju. Ili auto-moto klub.

No - naravno da ako je ovo veliki problem u vašim životima, i ako djetetu predstavlja probleme, potražiti stručnu pomoć nikad nije loše.
Ja sam to dijete koje je imalo živčane ispade cendranja cijelo djetinjstvo, i duboko u mladost, a i sada u starosti osjetim nekad da me napadaju te epizode zlovolje, ali ih naravno sad znam kontrolirati.
Ne znam, bilo bi mi drago da mi je netko rekao kako da se nosim s tim frustracijama kad ne znam što bih, i kad mi se cendranje činilo kao jedini izlaz.

[Peterlin]

pomikaki, pitaj prvo pedijatra, odnosno obiteljskog liječnika, sama. Možda će to biti sasvim dovoljno.

Dijete ti je očito ok, ali sada uči nositi se s povećanom količinom obveza, pa povremeno ima kratak fitilj. To je normalna faza za ovu dobnu skupinu. Nema spasa - ponekad ćeš je trebati utješiti, a ponekad zaustaviti eskalaciju jada, jer će joj tako biti lakše. Sve bu dobro!

Offt. ja sam danas doživjela da je moj stariji zakazao u školi i dovukao trojku iz omiljenog predmeta (dogodi se, hehehe - ne zamjeram mu jer to je kod njega iznimka, a ne pravilo) a mlađi je donio baš dobre ocjene iz matematike i engleskog (zadovoljan je, pa sam onda i ja). Baš se vidi sazrijevanje - stariji se sad zna nositi i s nešto slabijim uspjehom, a mlađi uči odgovorno odrađivati sve što treba za školu.

[čokolada]

Ja poludim na te stvari. POLUDIM. Sve možeš, ali kad riješiš obaveze. Iznimno dozvolim, ako se situacija zabave ne moze dogoditi kasnije (frendice su na biciklu sad i bit ce do 16h, onda moras doci doma i obaviti sto imas).
Uglavnom te se odgode i posljedične šize rijetko dogode. Kad se dogode, čuje me se na 2 km. Nemam uopce strpljenja za to. Prestara sam.

[pomikaki]

Mima, "eipzode zlovolje" su baš pravi termin. Nije baš velik problem, ali se malo prečesto ponavlja. Mm tu prepoznaje sebe, i slično misli da bi joj trebalo pomoći, dati joj teoretsko znanje kako da se s time nosi, umjesto da troši vrijeme na toliko negativne osjećaje.

@Peterlin - kod pedijatra rijetko ima vremena za ozbiljniji razgovor, uvijek je gužva... trebala bih pitati za neku uputnicu nekamo? Meni je prva pala na pamet školska pedagogica.

[olja]

Moje cerce zna da tuli bezveze. A ja sizim na to. Pa je fino posaljem u sobu da odkuka svoje. Uglavnom su to situacije kada je zaboravila da uskoro ima lektiru ili zadacu iz nekog predmeta koji nemaju svakodnevno, pa obavljanje tog posla remeti slobodne aktivnosti. Jadna ona, sve drugarice su vani, voze bicikla/rolere, igraju gume, a ona mora pisati glupu lektiru ili ici na trening buuuaaaaaa! Ne mozes ljenost lijeciti suzama i tacka. Bar ne preda mnom, hehe.

Kada place jer je zbog necega tuzna, povrijedjena ili je nesto boli, tada je zagrlim, tjesim ili lijecim. Tacno znam kada place radi emocija, a kad je to cisti pasjaluk. To nisam duzna slusati, pa kad se sita u sobi isplace, prione na obaveze.

[Peterlin]

@Peterlin - kod pedijatra rijetko ima vremena za ozbiljniji razgovor, uvijek je gužva... trebala bih pitati za neku uputnicu nekamo? Meni je prva pala na pamet školska pedagogica.

Školska pedagogica je kompetentna i to je dobra adresa, čisto da razmijeniš misli s nekim izvan obitelji, a tko ima iskustva s djecom te dobi.

[cvijeta73]

pomikaki, previše gnjaviš to dijete
odlična je u školi, ide, i to rado, u muzičku, pusti je s mirom.
kako neće plakati, zaigrala se s prijateljicama, a ti odmah - ići ćeš u školu bez zadaće. najcrniji scenarij.

ma šalim se malo, ne znam, ja nemam ta stroga pravila oko spavanja, moji znaju kad je frka, čitat lektire u svakakva nedoba. al ja sam kampanjac po prirodi pa imam za to razumijevanja. kao i za odgađanje obaveza nauštrb igre :D pa makar, hebi ga, se svi malo patili navečer, nakon treninga/muzičke, jer se piše zadaća u stanju kad bi najrađe bila u krevetu, pa nervoza pa živčanost...pa ja urlam - ovo ti je ZADNJI put. moš mislit.
hebi ga, u našoj familiji nema tog reda i smirenosti i sve po redu i na vrijeme, i sve bez nervoze, al tako je kako je. i opet nekako živimo
ok, ovo moje je sve pogrešno i neće ti pomoć, al samo da znaš da ima i ovakvih :D

[tangerina]

Ma meni sva permisivnost na svijetu ne bi pomogla da mi dijete poslije devet napise zadacu. To bi bilo samo plakanje i ocajavanje s nula koncentracije, bolja bi nam opcija bila ustat ujutro pola sata ranije.
Moj isto zna uc u to tuljenje, pogotovo kad je umoran, i isto znam reagirat kako mi nije na ponos, nekad dugo pokusavam ostat mirna i onda u jednom trenu pustim kocnicu i iz mene izadje strasan zmaj. Grozno se onda osjecam, bas ponizeno. Ali kasnije se sjetim svega sto mu nisam napravila pa si oprostim

[Peterlin]

Tangerina, nekad je strašni zmaj jedino rješenje, pogotovo u toj dobi. Jer ni mlađima ni starijima to ne treba. To je karakteristično ponašanje pred ipri ulasku u pubertet i s vremenom prođe, ali treba to doživjeti. (Lako je meni sad mudrovati kad je teta iz Suvaga bila pri ruci ne samo našem sinu nego i nama.)

Najteže mi je padalo kod galame što te scene (tuljenje mog mlađeg sina, te moju i mm-ovu povremrnu galamu) nisu mimoišle ni starijega koji nije bio agresivac, ali je nehotice bio uvučen i uznemiravqn. To se trebalo prekinuti, a ja ne mislim da je neka šteta POVREMENO zagalamiti i vratiti tako stvari u prave tračnice, pogotovo kad klinci imaju tendenciju maltretirati sve ostale ukućane. Oni tek uče svoje granice, a m ićemo im naše ponekad pokazati jasno i vrlo glasno.

[mitovski]

Ovo ti je onako tema na koju nema univerzalnog odgovora. Zapravo ovisi sve o tome kakve smo mi kao rodielji osobe, kakva tko pravila ima doma, šta je kome dopustivo a šta nedopustivo.
Nisi ti njoj rekla da ne plače jer je zbog nečega bila jako tužna ili povrijeđena pa da si joj rekla da prekine i ne prepušta se emocijama.

Ja doma imam malu plačljivicu. Ona od kad je izašla iz mene nije stala plakati. Sad je navršila 7 i definitivno je situacija daleko bolja, ali ona plače jer je dan, jer je noć, jer je sunce visoko na nebu, jer smo bili na prekrasnom izletu i bilo joj je prekrasno ali je sad izgubila dan i nije npr. crtala kao što je mislila, jer je špinat zeleniji nego što je trebao biti i tako bliže i tako dalje.
Puno je bilo teže kad je bila manja, zapravo bilo je nepodnošljivo. Stradali su nam živci . Stvarno je teško to slušati. Da sam znala i vikati i dobiti slom živaca, jesam, nećemo se lagati.
Sad je puno lakše, ja sam sebe prvo dovela na razinu da se isključim i ne čujem tu frekvenciju a drugo sad se ipak s njom može razgovarati pa joj glasno i jasno kažem DOSTA, smiri se, udahni, ajmo vidjeti u čemu je problem.
Oko odlaska na spavanje sam dosta stroga jer je inače nepodnošljiva, prvo ona sama sebi a onda nama a da ju pustim ne bi spavala nikada.

Ne znam kako će biti kad ove jeseni krene u školu, ali mislim da neću baš dozvoliti pisanje zadaća bilo kada, u ponoć ili kako baš ona želi. Nisam ni sada stroga u smislu da mora biti točno po određenom planu i programu bez mogućnosti za promjene jer ne mora, ali moraju postojati neki okviri da bismo mogli normalno funkcionirati i upravo zato da joj se nebi događala ovakva pretjerana cendranja.

[Marija]

Pomikaki, ovo sve izgleda kao da opisuješ moju A, ko da su blizanke (što tvoja svira ? )
s tim što ona navečer ne piše zadaću na miru, već uz suze, dramu, šizu...pa onda ne mogu ja otići spavati sve kad bih i htjela.

a pametni savjet nemam,
Mi smo dosad nekako empirijski skužili da je bitno da bude sita i napita, čim joj padne šećer, krenu šize (a sama ne registrira na vrijeme da je gladna i žedna)
ako je sita, onda sama nekako izracionalizira vlastiti perfekcionizam i sama se skulira

[cvijeta73]

a negdje si strog, a negdje nisi.
oko odlaska na spavanje nisam stroga.
a trudimo se da ne piše zadaće u pol noći, ali npr ...na početku vikenda nam se čini da imamo vremena za sve i onda eto ti odjednom - nedjelja navečer. i onda drž nedaj, piši sastav.
uglavnom, ne znam kako bih joj mogla reći da ide u školu bez zadaće, a, realno, ima vremena za napisati ju

[oka]

Uhh..u istom košu sam. Jedanaest joj je godina.
Naučila ona...većinom u školi napiše zadaće...posebno ako ima neke planove.
Radi dugih treninga naučila sam popuštati i ne mogu se držati strogih pravila prvo škola onda igra.
Puno bolje funkcionira kod njih...da je kako kad..prema situaciji.
Što se tiče plača...trajao je...ali moram priznati da unazad kratko vrijeme malo je zatišje. Ali ne isključivo zbog nje već i zbog mene..i moje samokontrole te pokušaja da nekako smirim sve jer kad vidi da me ne može izbaciti iz tračnica, onda ona sebe smiri...to je nekako kod mene bjo ključ prestanka.
Ustvari je bilo do mene i mojih reakcija...
Mislim da im vlastitom samokontrolom možemo pomoći...ali naravno ako se ponovi da također režem takve ispade...

[Jadranka]

Konačno jedno negativno mišljenje već sam se zabrinula za rodin forum
Ali u tom slučaju ili ne bi išla u muzičku, ili bi zadaću pisala do ponoći, uz seriju sličnih ispada...
Kako da to obavim mirnije, a da ona shvati da mora odraditi obaveze? Kasnije smo normalno razgovarali, za ubuduće, nije da ona ne shvaća o čemu je riječ, ali kad joj krene žuta minuta, svi kompasi kao da padnu u vodu.


(i ja sam nedavno vodila dvogodišnje dijete na vađenje krvi i držala je kao divlje prase, suosjećam)

Ma nije negativno nego sam nakon te svoj dernjave se uhvatila preispitivanja i skuzila da sam pogrijesila i da zaista ne zelim vikat na dijete. I mene je podsjetilo na fizicku kaznu jer je on poslije bas bio tuzan. Zapravo zelim rec da, ako osjecas da ti je reakcija bila pretjerana, onda vjerojatno i je.

A kako si to mogla mirnije izvest, sigurno ima puno opcija. Ti ces znat najbolju Mozda si mogla skuzit da nece stic napisat zadacu u 20 minuta i da ce situacija eskalirat. I jednostavno joj ponudit da se malo opusti prije muzicke pa neka zadacu taj dan izuzetno pise navecer. A onda kasnije u mirnijim uvjetima s njom popricat o tome sto bi joj pomoglo da se organizira bolje ubuduce. Il tako nesto. Ne znam, al sigurno uvijek ima vise opcija. No, ono sto bi ja napravila svakako , ja bi se ispricala za vikanje. Osobno vikanje ne smatram dobrim nacinom komunikacije i u pravilu se ispricam (odraslom il djetetu, svejedno) za takvu svoju reakciju.

Edit: slazem se s ovim od Oke - vlastita samokontrola cuda cini.

[tanja_b]

E sad možda nije loše naći nekoga, makar u školi, premda ne znam koliko bi me ozbiljno shvatili, ona je inače savršeno dijete

I savršena djeca imaju svoje žute minute, najčešće doma, gdje ih nije sram i gdje žestoka samokontrola popusti
Ima ih i moj, rekla sam ti već, znao je imati upravo ovakve napade cendranja zbog neke bezvezarije.
Ranije sam uskakala, smirivala, naređivala da prestane... sad ga pustim da se skulira sam, i to je najbrži i najefikasniji način. Zna on jako dobro što i kako mora napraviti, i to i bez moje pomoći, samo mu ponekad treba publika.

Što se tiče kasnog učenja i odlazaka na spavanje - neki dan ga je uhvatila šiza, da mora učiti za prekosutrašnji (!) kontrolni. Došli smo doma iz muzičke u 20.30, večerali, i sad će on, kao, još malo učiti prije odlaska na spavanje. Možeš misliti što je učio - za 10 min sam ušla u sobu, a on spava kraj otvorene knjige. Preumoran je bio i prekasno je to za njega (iako nikad ne bi priznao da je umoran). Ja ga moram potjerati na spavanje, jer bi on, da ga pustim, išao spavati u 11 navečer ili kasnije, ustajao u 6, imao podočnjake do brade i vukao se danju kao prebita mačka. Uz svo dužno poštovanje dječjoj kompetenciji, uvjerila sam se više puta da on svoje spavanje još uvijek nije u stanju sam regulirati, jer da može birati, ne bi spavao uopće, a svaki dan ima solidno natrpanu satnicu.

[Lili75]

.... To se trebalo prekinuti, a ja ne mislim da je neka šteta POVREMENO zagalamiti i vratiti tako stvari u prave tračnice, pogotovo kad klinci imaju tendenciju maltretirati sve ostale ukućane. Oni tek uče svoje granice, a m ićemo im naše ponekad pokazati jasno i vrlo glasno.

u bit

[tanja_b]

ali npr ...na početku vikenda nam se čini da imamo vremena za sve i onda eto ti odjednom - nedjelja navečer. i onda drž nedaj, piši sastav.
uglavnom, ne znam kako bih joj mogla reći da ide u školu bez zadaće, a, realno, ima vremena za napisati ju

Ne znam sjeća li se još netko ovdje te priče, bila je nekad davno u čitanci za 1. razred oš, "Dobro jutro 3" Priča se zove "Sanja uvijek ima vremena", a autorica je, provjerila sam, Sunčana Škrinjarić.
U priči se govori o jednoj curici koja tako ima plan s mamom ići u šetnju, ali onda se razvlači po krevetu, pa za doručkom, pa je već vrijeme za ručak, pa dođe popodne i padne kiša, i onda na kraju ne ide nikamo. Otišla joj nedjelja na ništa.
Meni je ta priča oduvijek bila pravi horor. Još onda, u dobi od 7 godina, bilo mi je mučno od nje, i dobro sam je zapamtila. I danas je se grozim, naročito kad si vidim muža i sina kako imaju sklonosti takvom ponašanju (tj. besciljnom razvlačenju). Zato valjda doma i jesam aždaja što se organizacije vremena tiče, jadni oni sa mnom, ali ko im je kriv, baš i nemaju izbora

[Beti3]

Eh da, teorija i praksa. Neki dan dođemo mm i ja s posla, i vidimo naše dijete (skoro će 10g) kako se igra vani s prijateljicom. Problem je u tome što taj dan ima muzičku a piše joj na čelu da nije napisala zadaću a kamoli vježbala instrument.
Potpuno mirni pitamo je: Jesi li napisala zadaću i svirala? Ako nisi, brzo to obavi, jer je danas muzička!
Ona otrči s ups-licem u kuću, ali ispada da nije ni ručala, pa ručamo svi skupa, onda krene pisati (svirati nema namjeru jer je veća frka doći u školu bez zadaće). IMa možda 20 minuta da sve to obavi i obuče se, a ona pjevucka dok piše. Upozoravam je (i dalje prilično skulirana) da je navečer neću pustiti da piše zadaću, jer će onda prekasno na spavanje, što osim zdravstvenih razloga nije dobro ni zato što je preumorna i svađa se oko svega što treba obaviti. Ona šizi, pa malo piše, pa opet pjevucka.
Onda joj kažemo da je gotovo sa zadaćom, neka se obuče, ona počne histerizirati i plakati, da kako će u školu bez zadaće, da sam ja rekla da je neću pustiti pisati navečer... ne može naći hlače (ja dojim manju, baka je prilegla, mm je pogubljen) pa i zbog toga plače, ne traži ih nego cendra nasred sobe.

Tu ja počinjem prvo govoriti a onda i vikati da prestane plakati, nek se sabere i obavi što mora, jer se uostalom sama dovela u tu situaciju. Na kraju počinjem prijetiti potpuno nerazumnim kaznama koje teško da ću sprovesti u djelo ali znam da će upaliti.

Ili postoji neka razumna opcija?

Samo sam nešto citirala. Uglavnom, skoro sam se sama rasplakala čitajući kako si postupila sa svojom kćeri. Ima potpuno pravo na plač.
Unaprijed si ju optužila da nije napisala zadaću, ono, na čelu joj piše. Oprosti, ali to ne razumijem. Vidiš da se dijete igra s prijateljicom i potjeraš je kući jer je muzička danas. zar joj nisi mogla reći, poigraj se još četvrt sata, pa dodji pisati zadaću.
Ili, reklasi joj da ne smije više pisati i da će ići bez zadaće u školu, radi Muzičke.
Ja bih se, odrasla osoba, rasplakala na to i onda si još počela vikati na nju! Ma, raspala bih se na dijelove i nikad više išla u tu tvoju Muzičku, između ostalog. Kako je bilo bebi dojiti dok ti vičeš na stariju, neću.
A svi koji misle drugačije, neka i rade drugačije.
Djeca su djeca samo jednom. Ako koji dan, tjedan, mjesec, ne mogu, zbog bilo kojeg razloga, izdržati sve vanškolske obaveze koje su si sami uzeli ili su im roditelji natovarili, pa treba im dozvoliti da ih preskoče.
Ovakva količina stresa sigurno nije dobra ni za mamu ni za dijete.

[čokolada]

A i biljke su od šoka zaustavile fotosintezu.

[Jadranka]

A i biljke su od šoka zaustavile fotosintezu.

Ne razumijem cemu ruganje nekom tko je pokazao suosjecanje za dijete i nastojao prikazati drugu stranu price.

[čokolada]

Nije ruganje, nego osvrt na (pre)dramatičan prikaz.

[čokolada]

Mislim...
"dijete ne može izdržati vanškolske obaveze"
(jer roditelj ne dozvoljava da se 20minutna zadaća rasteže cijelo popodne ili kasnu večer),
"bez dokaza ga se optužuje da nije napisalo zadaću" (a nije, pa zar treba prvo izvršiti uviđaj i sastaviti zapisnik?)
O čemu pričamo?
Daleko od toga da su nagle i nervozne reakcije roditelja poželjne, svi nažalost upadamo u te zamke, ali da obiteljsko popodne bude žrtva bespotrebnog razvlačenja koje vodi u kaos (ne prvi put, koliko sam shvatila),
eto, mislim da roditelj ne treba pristati na to.

[sasa]

mi smo imali scene kada bi se v. navečer u 9 sjetio da ima i zadaću, taman pred spavanje. on živčan, ja poluluda jer želim da se pokupi u krpe...bah. to je bilo u 3. po izlasku iz boravka. ove godine imamo jasan dogovor da se zadaća piše odmah po dolasku iz škole. i vježba se instrument. malo sam fleksibilnija oko instrumenta, to može i nakon igranja. nama ovo bolje funkcionira, on je manje u stresu, a bome sam i ja. što kaže cvijeta to je sigurno i do obiteljske dinamike. ja nikad nisam bila kampanjac i sama ideja odgađanja obaveza stvara mi tjeskobu. pa u skladu s tim odgajam svoje dijete i kontinuirano mu ukazujem na dobre strane pravovremenog ispunjavanja obaveza. btw. meni je važno da on ide spavati u 9.00h, ne samo zbog njegovog sna, nego u to doba pa narednih 2-3 sata, želim sjediti s mužem ili prijateljima ili sama i uživati u aktivnostima bez djece.. nije mi isto pričati s mužem dok se oni petaljuju okolo ili sjediti na miru uz čašu vina i pričati koncentrirano.
a što se tiče deranja, ja si isto ne bih čestitala na postupku na tvom mjestu, uvijek, ali baš uvijek postoji bolji način od deračine, ali da se desi desi se. jbga, moramo im i neke traumice ostaviti. ja mrzim kad ta neka hostilna hladna deračica koju imam u sebi nastupi, baš mrzim, i teško si praštam. ja bih vidjela u kojem trenutku kreće tvoje pucanje i ond razmislila o djelotvornoj intervenciji PRIJE te točke.

[cvijeta73]

a stvarno beti prećera ga ti.
aj molim te, baš im je za izdržat, zadaća od 20 min i muzička, i još ima vremena za šta god.

[Peterlin]

mi smo imali scene kada bi se v. navečer u 9 sjetio da ima i zadaću, taman pred spavanje. on živčan, ja poluluda jer želim da se pokupi u krpe...bah. to je bilo u 3. po izlasku iz boravka. ove godine imamo jasan dogovor da se zadaća piše odmah po dolasku iz škole. i vježba se instrument. malo sam fleksibilnija oko instrumenta, to može i nakon igranja. nama ovo bolje funkcionira, on je manje u stresu, a bome sam i ja. što kaže cvijeta to je sigurno i do obiteljske dinamike. ja nikad nisam bila kampanjac i sama ideja odgađanja obaveza stvara mi tjeskobu. pa u skladu s tim odgajam svoje dijete i kontinuirano mu ukazujem na dobre strane pravovremenog ispunjavanja obaveza. btw. meni je važno da on ide spavati u 9.00h, ne samo zbog njegovog sna, nego u to doba pa narednih 2-3 sata, želim sjediti s mužem ili prijateljima ili sama i uživati u aktivnostima bez djece.. nije mi isto pričati s mužem dok se oni petaljuju okolo ili sjediti na miru uz čašu vina i pričati koncentrirano.
a što se tiče deranja, ja si isto ne bih čestitala na postupku na tvom mjestu, uvijek, ali baš uvijek postoji bolji način od deračine, ali da se desi desi se. jbga, moramo im i neke traumice ostaviti. ja mrzim kad ta neka hostilna hladna deračica koju imam u sebi nastupi, baš mrzim, i teško si praštam. ja bih vidjela u kojem trenutku kreće tvoje pucanje i ond razmislila o djelotvornoj intervenciji PRIJE te točke.

Ovako je kod nas bilo. Baš tako. Mogu na prste nabrojiti koliko puta sam digla frku (otprilike 1x svake školske godine u višim razredima) i to je bilo to. MM čak i rjeđe, ali postojale su stvari koje su i njega (cool tipa) bacale iz cipela.

Osim toga, svako dijete traži svoj način regulacije granica. Meni je za uvjeravanje starijeg dovoljno podići lijevu obrvu, a mlađi je druga priča i njega treba prizemljiti hitro, prije nego su stvari eskalirale.

Iz perspektive roditelja srednjoškolaca, za sada se čini da nismo napravili loš posao. Na vratima još uvijek visi cedulja s natpisom "Prvo zadaće, onda zabava" i to je tako u našem domu. Stariji je prirodno organiziran i to mu je u skladu s njegovim unutarnjim sustavom, a mlađega smo morali utrenirati (ne samo naučiti nego doslovce uvježbati). Sad je ok.

Moja mama je proljetos imala srčani udar i ja već mjesecima nemam vremena baviti se obvezama svoje djece. Oni su to sami preuzeli. Vjerojatno bi i inače (srednja škola, jelte) ali ovako ja doslovce fizički nemam vremena dihati im za ovratnik. Povremeno traže pomoć (uglavnom logistiku tipa "nabavi mi Hobbita u audio formatu, uplati mi izlet, potpiši suglasnost ili nabavi mi ulaznicu za operu") aliiiii ide to. Sami vode računa što im sve treba. Ove četiri godine viših razreda OŠ su naporne i njima i nama i zapravo je DOBRO ako djeca to savladaju u toj dobi, jer u srednjoj školi je to teže. S tim se obično sretnu bistra djeca koja kroz osnovnu školu prođu lagodno.

Djeca to ne postignu u step funkciji nego nauče. Ja sam se spasila kad sam mlađega utjerala da prvo riješi zadaće, sve koje ima, a onda može raditi što god želi. On nije imao prirodnu regulaciju toga kao stariji, uvijek je bilo problema s vježbanjem instrumenta, odlascima u školu i na slobodne aktivnosti na vrijeme, ali naučio je. Sad je to puno bolje. Mislim da je upravljanje vremenom i obvezama kapital koji će od kuće ponijeti u svoj odrasli život. Uostalom, znam i ja kako je to - ne da mi se, ufff, koji put mi je tako teško pokrenuti guz*cu i primiti se posla, ali kad moram - onda moram i baš hoću! Amen.

[tangerina]

Meni se čini najvažnije nakon takvih situacija, kad se sve smiri i napetost prođe, popričat malo sa djetetom o tome, zašto sam tako reagirala, šta me naljutilo, dijete kaže svoju perspektivu.. I ovo što kaže Jadranka, ispričati se ako mislim da sam pretjerala, ali i izvući neke pouke iz te situacije za ubuduće, da nismo uzalud patili. Obje strane. Moj je najotvoreniji za razgovor netom prije spavanja, kad je već u krevetu, tad bude nekako opušten i možemo najljepše pričati.
Po meni je to čak puno prirodnije i korisnije od mame koja se uvijek kontrolira i nikad ne puca. To je život, ponekad reagiramo kako nam nije na ponos, to nije nešto nepopravljivo ni smak svijeta, od toga što nas grize savjest nitko nema pretjerane koristi, ali može se naučit kako se onda postavit u takvoj situaciji.

[cvijeta73]

lijepo tang!