Drage Rode,
Mama sam koja čita ovaj forum već godinama, no jučer sam se našla u obiteljskoj situaciji koja me nagnala da se registriram i potražim savjet jer sam baš ovdje često znala naći različite korisne informacije..
Živim u sretnom braku sa suprugom I dvoje djece, obje djevojčice. I suprug I ja smo završili fakultete, imamo relativno dobra radna mjesta I zarađujemo dobro za naše prilike (ovo napominjem jer je dio problema).Živimo život u kojem ni u čemu ne oskudijevamo, ali nastojimo ne pretjerivati u kupnji različitih besmislica, skupih stvari I sl. Mogu reći da moja djeca ni po čemu ne odskaču u svome razredu od ostale djece, neki imaju više, a neki manje od njih (nekakva zlatna sredina)...
Starija djevojčica će za koji dan navršiti 11 godina, fizički se jako razvila unatrag godinu-dvije te sam svijesna činjenice da razina hormona utječe na njeno ponašanje, ALI....
Pred nekoliko tjedana je dijete izjavilo da za rođendan želi novi mobitel koji košta nekoliko tisuća kuna, iako je za 10. rođendan dobila mobitel (niš posebno, nekakav ZTE, ali za njenu dob čisto dovoljno)..
Muž I ja smo joj u više navrata detaljno pokušali objasniti zašto ne može dobiti taj mobitel (pokušali smo s argumentima da je preskup, da zbog cijene nije prikladan poklon za dijete njene dobi, pokušali smo joj objasniti da neki ljudi rade nekoliko mjeseci za taj iznos, da se ne razlikuje mnogo od njenog trenutnog mobitela već mnogo košta samo zbog brenda, da je važno štedjeti za važnije stvari u životu I sl.). Sve argumente smo iznosili jezikom koji je shvatljiv djetetu njene dobi.
Uglavnom, njeni zahtjevi su trajali tjednima, nekad manjeg, nekad jačeg intenziteta, no kako se rođendan približava, a ona valjda polako shvaća da mobitel neće dobiti, počela se služiti užasnim riječima, ucjenama I sl.
Jučer je sve eskaliralo nakon što je između ostalog rekla da ju mrzimo, da se nikad nije osjećala voljeno u obitelji, da će se ubiti kad nas nema kod kuće I sl.
U početku smo bile same kod kuće I uspjela sam sve odraditi mirno iako sam u sebi kuhala od ljutnje I tuge. No, kad je MM došao kući oko 19 h I shvatio u kakvom sam stanju, a ona nije prestajala s neprihvatljivim izrazima I ucjenama, MM je "poludio" te joj oduzeo novi školski ruksak koji je dobila pred koji tjedan (do tad je nosila školsku torbu koju je dobila prije upisa u 1. razred, među zadnjima u razredu je dobila baš školski ruksak) I zaurlao na nju nekoliko puta ko nikad do sad.
Njena reakcija na to njegovo ponašanje je ono što me prenerazilo, dakle tad je iz nje provalila bujica novih uvredljivih riječi, počela se tresti I urlati/ zapomagati kao kakva ranjena životinja, ne znam to uopće dobro prenijeti na papir..
U trenu te njene "histerije" sam već bila sva u suzama I pitala se je li takvo ponašanje normalno za dijete te dobi??!!
Nisam sigurna jesam li uspjela predočiti vam tu situaciju, sjećam se sebe kad sam bila manja I kad bi mama Ili tata na mene podigli glas, ja bih bila manja od makova zrna I povukla se. No, moje dijete tek tada dobije nekakav dodatan "uzlet" I gura, što bi se reklo, čovjeka preko ruba...
Voljela bih čuti vaše mišljenje, je li ovo "normalno" ponašanje djeteta te dobi ili sam, uz sva svoja nastojanja da to ne napravim, ipak uspjela pretvoriti svoje dijete u razmaženca?
Kako djetetu utuviti u glavu da nešto ne bude dobilo bez obzira što si to možemo priuštiti I bez obzira što petero djece iz njenog razreda tu istu stvar ima?
Tužna mama