-
Bebica koja mijenja svijet
Sviđao mi se moj prvi porod. Nije me puno boljelo, nisam dugo bila u rađaoni, epiziotomiju sam prihvatila kao neminovnost prvorotke, i bila sretna zbog «malih» stvari – mogućnosti da moj muž prisustvuje porodu, da se šećem barem po predrađaoni, te da sin bude u rodilištu sa mnom većinu dana ako već ne preko noći. No, prije dvije godine puno toga nisam znala, a još manje se usudila tražiti. Biti prvorotka ipak znači da se tek treba upoznati s porodom i svime što bolničko okruženje nosi. Iako sam se za porod educirala i čitala gotovo neprestano, neke stvari treba prvo iskusiti.
Između dva poroda još sam više zasjela za knjige, u namjeri da popunim nedostatke u znanju i razriješim je li moj prvi porod morao izgledati točno tako kako je tekao ili ima mjesta popravcima? Tu su mi neizmjerno pomogli i kontakti sa ženama koje su rodile vani i iz čijih priča sam naučila kako porod MOŽE izgledati, da to nije samo mrtvo slovo iz knjiga. Kao najgori dio prvog poroda pamtim ona dva sata vezanosti za CTG aparat, nepomičnog ležanja na boku u najvećim bolovima. Oporavak s epiziotomijom priča je za sebe, i nimalo lijepa.
Između moja dva poroda, stvari su se polako počele pomicati i u hrvatskim rodilištima. Zahvaljujući RODI i suradnji Udruge s perinatalcima, dodatno sam se ohrabrila da pokušam napisati kako bih željela da moj porod izgleda, odnosno da napravim plan poroda. Duboko svjesna da sve u svakom trenutku može poći nekim drugim putem od zamišljenog, ali isto tako svjesna svog tijela i njegovog najvjerojatnijeg ponašanja i pri drugom porodu.
U planu sam zapravo po točkama opisala moj idealan porod, a to je prirodan porod. Želim da se moj porod sve do komplikacije smatra normalnim i tako i tretira – ne želim nepotrebnu medikalizaciju poroda. Iako moram roditi u bolnici, jer druge mogućnosti u Hrvatskoj nema, želim bolničku atmosferu što manje osjetiti na porodu.
S mužem sam prošla plan poroda točku po točku i sve smo uredno prodiskutirali kako bih bila sigurna da točno zna što želim i zašto to želim. Niti u jednom trenutku nam nije padalo na pamet ugrožavati ni bebin ni moj život. Plan sam prodiskutirala i s ginekologom kod kojeg sam išla na preglede i on je, uz neke sitne napomene, plan prihvatio. Naravno, uz moju i muževu punu odgovornost jer smo mi jedini na kojima ta krajnja odgovornost i treba biti.
I tako smo s planom u torbi i pjesmom u srcu čekali porod. Iako «sve» znam o trudnoći, dogodilo mi se da sam se zanijela idejom da ću roditi ranije. Do termina sam već bila strašno, beskonačno razočarana što se još ništa (osim povremenih predtrudova čitav mjesec) ne događa. Termin je prošao. Dva dana nakon toga, u nedjelju 12.10. probudili smo se, ustala sam sa svojim dvogodišnjakom i malo smo se igrali, a nakon toga krenuli doručkovati. Moj muž se taman probudio i došao u sobu kad sam osjetila trud. Bilo je 10 do 10. Rekla sam mu:»Ako bude još koji ovakav, to je to, danas rađamo.» U srcu sam se nadala da će ih biti. U slijedećih sat vremena šibnula su me još 3 takva truda, osjećala sam da su pravi, da rade posao i otvaraju me. Na zadnjem sam pregledu bila otvorena 2 cm, cilj je bio doći u rodilište što kasnije, doma je najlakše prorađivati trudove i ostati maksimalno pokretan. A istovremeno sam bila sigurna da će me tijelo upozoriti ako se događa nešto neobično ili loše. Trudovi su, kao i naš svakodnevni život, išli dalje. Počela sam polako spremati Janove stvari za boravak kod bake. Istovremeno sam «radila» s trudovima. Trudovi su bili nešto bolniji nego prvi put, ali to me veselilo jer će prije biti gotovo i prije će Jan biti doma s taticom. Ovaj put sam odlučila zanemariti naučeno disanje na tečaju i disati po osjećaju, uz parolu «važno je da dišem». Također sam klečala, čučala, sve samo da ne legnem jer sam primijetila da mi ležanje povećava razmak među trudovima, koji su, ovako, postajali lagano sve jači i ubrzano sve češći.
Obavili smo, umjesto brijanja, jedno «podšišavanje», na savjet mog doktora, da ne bismo završili u drugom rodilištu još «na ulazu». Naime, na Sveti duh ne spadam po mjestu stanovanja pa uvijek postoji opasnost da me pošalju drugdje.
Još uvijek sam oklijevala da Jana pošaljem baki, srce mi je pucalo pri pomisli na rastanak i kako će ga on podnijeti. A tek ja? No, kad sam u jednom ozbiljnom trudu kleknula i oslonila se na ruke, a on mi se popeo na leđa misleći da se igramo konjića, Pero je zaključio da će ga on sad odvesti baki. Otpratila sam ih jedva zadržavajući suze i vratila se brojanju trudova i SMS-ovima. Trudovi su bili dobri, ali nisu dovoljno dugo trajali da bih se odlučila na odlazak u rodilište. Na WC sam išla nekoliko puta i očistila se dovoljno da s veseljem eliminiram mogućnost klizme u rodilištu. Pero se vratio, odlučila sam krenuti kada trudovi budu na 4 minute, trajali barem minutu i tako barem sat vremena. Čekali smo dalje, trudovi su se sasvim pristojno ponašali, postajali češći, a jači taman toliko da ih bez većih problema mogu pratiti. Sve ovo mi nije bilo neočekivano jer se slično moje tijelo ponašalo i u prvom porodu, dokle god sam se kretala po volji, trudovi su bili i više nego podnošljivi. No, sad sam se već morala ozbiljnije koncentrirati tijekom trudova. Pero se, pak, koncentrirao na svoju kuću od legića. Oko 4 popodne, kada su trudovi već više od sat vremena bili na svake 4 minute, pa i češće, odlučili smo se na polazak. Nadala sam se da sam se uspjela dovoljno otvoriti, sanjala sam o nekih 8 centimetara. U autu sam shvatila koliko je posla danas već napravljeno – između trudova osjećala sam strašan umor.
U rađaoni me zaprimila sestra, stavila na CTG da napravimo prijemnu snimku. Trudovi su već bili jaki, na svakih 2 ili 3 minute pa je CTG, koji me ukočio na leđima, bio pravo mučenje. No, kako sam bila priključena preko 20 minuta, vidjela sam kako bebica pravilno reagira na trudove, baš kako mi se činilo i bez «tehnologije». Za to vrijeme sam vidjela kako je doktor među papirima pronašao naš plan poroda i kako ga, zajedno s liječnikom iz svoje nadslužbe čita. No, kasnije će se pokazati da ga tada možda i nisu najozbiljnije shvatili.
Pregled nakon CTG-a pokazao je da sam otvorena 7 cm. Yes! Kao da su mi u tom trenutku narasla krila! Moje tijelo se ponašalo kako sam i očekivala, nije me iznevjerilo, još uvijek sam bila «glavna» na svom porodu i stvari su bile u mojim rukama. Tako sam, kad je sestra uzela vrećicu da mi napravi klizmu rekla da klizmu ne želim, da sam se kod kuće dovoljno očistila. «Dobro», kaže sestra.
Vodi me u boks. Peri dodajem svoju odjeću, kažem mu da idem u boks, da će ovo brzo i da nek kuca ako ga nitko ne pozove za 15 minuta. Nosim svoju torbu i idem za babicom u isti boks u kojem sam dvije godine prije rodila Jana. Srce mi jako kuca. Usput napominjem babici da želim muža sa sobom.
U boksu naglo dramski zaplet – babica mi veli da legnem. Ja kažem da ne želim ležati, želim se kretati i pozivam se na svoj plan. Ona je malo zbunjena. Kaže da moramo snimati bebicu. Odgovaram da ne želim konstantni CTG nadzor, da želim da se beba povremeno sluša nakon trudova sa fetoskopom (kojeg na sreću taj čas primjećujem na stolu s instrumentima, što mi je još jedan plus). I da sam spremna isto potpisati, nema problema. Babica je malo zbunjena, odlazi se javiti doktoru i odlazi mi u istom dahu i po muža. Uskoro eto i njega, moje najveće podrške. Odrađujemo trudove koji su sada na minutu, dvije, nemam puno odmora. Dolazi dežurni liječnik i daje mi da potpišem da ne želim CTG. Potpisujem. Dolaze i neke druge babice, na čelu s «mojom» babicom Naskom koja će nam biti najveća pomoć do kraja našeg putovanja prema Noli. Jedna vrlo mlada sestra se raspituje jesmo li i prvi put tako rodili i zašto sada želimo ovako. Između trudova pričam istu priču kao što sam gore napisala. Ove primalje mi daju dobar, prekrasan osjećaj da razumiju i osjećam se lijepo. Ako je osjećaj i bio lažan, nije mi bitno i ne želim nikada znati. Nažalost, usred jakog truda «ulijeće» mi doktor iz nadslužbe i počinje me «prati»: da zašto sam došla rađati u bolnicu ako ne želim njihovu pomoć, priča kako jedno slušanje fetoskopom poslije truda ne može zamijeniti konstantno praćenje gdje oni odmah mogu reagirati, ispituje me o mom zanimanju i objašnjava da neću ja njemu tumačiti važnost CTG-a kao što se ni on meni ne miješa u moju struku. Jedva odgovaram, pokušavam se sjetiti svih argumenata, svih onih žena koje su na porodu ostavljene da im eventualno muž očitava CTG nalaz, a nitko ih ne gleda. Ali uspijevam samo reći da preuzimamo odgovornost i da ako želi, možemo sada izaći i roditi na cesti. Moj muž napominje da smatra da je u ovoj situaciji sasvim dovoljan fetoskop. Trud još uvijek traje, ali doktoru je svejedno, on uopće ne primjećuje ili ne želi primijetiti da sam u trudu, i time mi sasvim očito pokazuje koliko malo uvažava porod i ženu u trudovima i koliko je jedan liječnik u stanju biti neosjetljiv. Kao ni babice, ni tog liječnika neću nikada zaboraviti. Još je ljut, kaže da on takav porod neće i ne može voditi i zove svoju nadslužbu. Htjela bih ga pitati tko je «vodio» moj porod od 10 ujutro do dolaska u bolnicu, reći kako moj porod ne vode liječnici nego moje tijelo i moja beba, ali već je nestao. Taman kad mi je prošao trud i spremna sam za suvisli razgovor. Ali, ne zadugo, novi trud je već tu, nakon njega babica opet sluša bebu, sve je savršeno. Dolazi nadslužba, fin i ljubazan doktor koji nas upućuje u rizike, ali odluku i pravo ostavlja u našim rukama. Nudimo, osim mog, i Perin potpis, što je prihvaćeno. Sada nas zaista svi, osim babica, ostavljaju na miru. Nekoliko zadnjih, žestokih trudova, «plešemo» - visim Peri oko vrata, uspravna sam, u zagrljaju i porodu iz snova. Boli me, ali ni blizu koliko me boljela zanoktica koju sam jednom imala, nema naznaka da se gubim, nema «minuta očaja». I prekrasno je, ne mogu vjerovati da sam već rodila u tom istom boksu jer, kao da ga ne prepoznajem, sve je jasnije i izrazitije, boje, zvukovi i mirisi. Sve je intenzivnije.
Dolazi i nagon za tiskanje, ne naglo kako sam očekivala, već kroz nekoliko trudova. Ful sam otvorena, konstatira babica, a prvih nekoliko trudova tiskam na koljenima i tako puca vodenjak. Nisu mi ga, naravno, prokidali, kad sam odbila CTG pitao me doktor ili babica, «vi pretpostavljam ne želite ni prokidanje vodenjaka?». Ne, i sada kad sam ga sama istisnula, osjećam se predivno. Kraljevski.
Sad idemo zaista u akciju. Kažemo babici da bismo rado bez epiziotomije ako je moguće i da smo upućeni u kontrolirano tiskanje i spremni stati kad treba. Kroz šalu (a šali se puno i time nam čini porod još ljepšim) kaže da će napraviti sve što može. Vjerujem joj. Ona je prva osoba na mojim porodima, osim muža, kojoj bezrezervno vjerujem i stoga, kada mi kaže da ne može ovako vidjeti i da legnem, pristajem. Cilj je ne biti rezana, a ne napraviti sve po svom. Trud. Tiskam. Tiskam. Ne znam koliko trudova je bilo, ali nikad neću zaboraviti to predivno iskustvo puta moje kćeri kroz porođajni kanal. Boljelo je znatno više nego prvi put, a bilo je i milijun puta «jače» iskustvo. Osjetila sam pečenje na međici i to je to, glava je bila tu, gotovo vani. «Sad diši» rekla je Naska. Pero je «navijao» iznad mene. Rekla mi je da popipam između nogu, napipala sam glavicu. To je bio veličanstven trenutak nakon kojeg sam mogla sve ispočetka. Nakon pauze, nastavili smo polako tiskati, «mic po mic», dok se glavica oslobodila, a nakon toga je tijelo išlo gotovo samo od sebe. Babica je «usmjerila» Nolu tako da mi je izgledalo kao da je sama uspuzala na moj trbuh, pa na moje grudi gdje se odmah smirila. Nije htjela cikiti. Ja se nisam tako brzo smirila, išle su mi suze i dugo sam je ljubila. Duuuugo su nas pustili da se zbližavamo s našom ljubičastom djevojčicom, prije pranja i vaganja. Kada je Pero prerezao pupčanu vrpcu već je dugo prestala pulsirati. Nakon redovnih procedura opet smo se malo mazili prije rastanka. Tek tada smo se posvetili posteljici, koja je uz lagani pritisak samo kliznula van. Svi smo je pregledali. Tada je babica pregledala mene, očekivano nije bilo ni posjekotine. Rodila sam bez epiziotomije i pucanja!!!!!! I što sad?-pitali smo se muž i ja, nenavikli na porod bez šivanja. Ništa, na kolica, na koja sam praktički skočila, i dva sata na hodnik na promatranje. Pokazalo se da sam uspjela doma zaboraviti i papuče, a ne samo spavaćicu. Ipak je najtragičnija bila činjenica da je Nola rođena u 18:20 što znači da kad se spustim na odjel neće biti više ništa od večere!! Pero je spasio stvar i uputio se odmah doma po papuče i spavaćicu, ali i u Subway po sendvič. Ja sam se bacila na telefoniranje i SMS-anje, te na proživljavanje, iznova i iznova, našeg prekrasnog poroda.
Kad su me spustili na odjel, nije dugo prošlo i dobila sam Nolu. Niti četiri sata nakon poroda. Sestra me pitala znam li dojiti, ja sam rekla, eto sam još jutros dojila Nolinog brata. Nola se odmah prilijepila na ciku i počela izvlačiti kolostrum. A ja sam uživala, u bebi sličnoj Janu, a opet različitoj. Najviše me oborila njena čupava kosa i odmah sam počela sanjati o špangicama.
Najljepše sam iznenađenje doživjela kada sam već prvu noć, na moje traženje da mi je ostave preko noći, bez problema i uz smiješak dobila toliko željeni 24 satni rooming in. Iako je bilo naporno, jer prvu noć nisam zbog adrenalina uopće spavala, a druga je noć bila iznimno teška jer je Nola imala skok, kolostrum je prelazio u zrelije mlijeko, cicale smo cijelu noć, ne bih stalni boravak s njom i to sudjelovanje u svemu od prvih dana, mijenjala za ništa na svijetu. Zahvaljujući ustrajnom dojenju, brzo smo izašle iz rodilišta i presretne se vratile doma našim dečkima.
Sada, deset dana kasnije mogu reći da je teško, jako teško imati dvoje male djece. Teško ih je i oboje dojiti, pogotovo jer se čini da se svi zahtjevi starijeg koncentriraju oko dojenja, ali već sam naučila da bi se koncentrirali na nešto drugo da ga ne dojim. Ali, ljepota ta dva mala bića pomalo potiskuje teškoće i počinjemo uživanje za koje znam da će trajati i da ćemo biti presretna i ne više tako mala obitelj.
A moj ću predivni i intenzivni, prirodni porod, zauvijek pamtiti kao nevjerojatno iskustvo koje mi je pokazalo koliko možemo i kako smo jaki.
-
-
Ma gdje su oni smajlići srčeka kad ih trebaš....
Majo, još jednom sve čestitke na provedenom planu i velike puse maloj djevojčici :D :D :D
-
Od trenutka kada sam pročitala Majinu priču na portalu nisam prestala razmišljati o tome kako je načinom na koji je Nola došla na svijet učinjena velika stvar i napravljen ogroman uspjeh. I sve to zahvaljujući edukaciji, pravilnim postavljanjem u kominikaciji u s osobljem bolnice a najviše vjerom u sebe i svoje znajnje.
Majo ne nalazim riječi kojima bih čestitala Tebi, TM i Noli na tome.
Nadam se da će mnoge trudnice koje imaju nerizičnu trudnoću krenuti Tvojim putem i da će se na taj način napokon početi drastično mijenjati klasičan pristup porodu.
Čestitke još jednom.
-
Tek sam sada pročitala ovu priču s poroda i mogu samo reći da je prekrasna. Izmami suze na oči. Čestitam!
-
Vec sam procitala ovu pricu, plakala k'o kisna godina i eto - opet cmoljim. Prekrasna prica :D :D !
-
Prekrasna priča koja me svaki put gane, a što je najvažnije, bila mi je veliki poticaj! Majo, zbog tvoje odlučnosti i hrabrosti da "mijenjaš svijet", dala si i meni krila 
, tako da sam imala puno aktivniji i prirodniji drugi porod. Sigurno će i mnogim drugim ženama puno značiti polako ali sigurno mijenjanje "zakonitosti" u našim rodilištima. Ti i Nola ste tu sigurno jedne od pionirki! :D
-
i evo u namjeri da ranije legnem, procitala sam "jos samo" ovu pricu s poroda i moram reci da mi je prekrasna i prica i vas pristup zivotu.
-
-
-
-
-
-
majo predivno... 
pitam se što bi taj isti liječnik rekao da ja s blizančekima odbijem stalni CTG nadzor ako krene vaginalni porod??
ili bi a priori odmah zaključili kako sam odveć rizična tim što su blizanci......
-
Eh, koliko mi je, onda davno, značila ova priča u pripremama za drugi porod...
Pravila pisanja postova
- Ne možete otvoriti novu temu
- Ne možete ostaviti odgovor
- Ne možete stavljati privitke
- Ne možete uređivati svoje postove
-
Pravila foruma
Odgovori s citatom
šmrc i ja bi tako 
