pulinka prvotno napisa
Meni pada na pamet niz razloga, tj. ne da ne mogu, nego niz razloga iz kojih bi deci to moglo biti mučno i neprijatno.
Od tehničkih (da će pritisnuti pogrešno dugme, blokirati kompjuter, isključiti se sa časa, pomeriti kameru pa snimiti nešto što ne žele itd, itd.), do psiholoških: da će reći nešto pogrešno, da će ih ismejati drugari, da će ih ismejati učiteljica (ili će oni učiteljicine reči tako doživeti)...
Za dete koje je inače imalo problem da govori u nepoznatom okruženju pravi je podvig učiniti prvi korak: spojiti se online, pritisnuti sve kako treba a da te ne ubije anksioznost, pa još preuzeti inicijativu da se oglasiš sa odgovorom učiteljici ili još hrabrije, pitanjem- a učiteljica ti inače nije nešto preterano naklonjena...
Postoje deca sličnog psihološkog sklopa koja jako pate u tim online komunikacijama. Neka su toliko povučena da im je preteško i preko mesindžera da se oglase, iako su prisutna redovno na mreži, i šalju urađene zadatke. Nije to takva retkost.
Za bojazni vezane za tehniku, pomaže sigurno vežbanje sa roditeljima. Za socijalne- samo hrabrost. Zašto hrabrost, to naravno ne razumeju ljudi bez socijalne anksioznosti. I oni sa naklonošću učiteljica.