Ovo je možda za čitačice zanimljivo, posebno ako ste iz Zagreba ili Velike Gorice.
"Iskustveni književni klub, novi je projekt koji je pokrenulo Društvo žena Velika Mlaka, a na prvo druženje ove subote, 16. ožujka, pozivaju sve koji su otvoreni za rad na sebi, istraživanje vlastitih mogućnosti, a ujedno vole književnost. Voditeljice ovog jedinstvenog kluba i članice Društva, Maja Adžaga (mag. pedagogije) i Dunja Golubić (mag. bibliotekarstva), otkrivaju kako će se baviti osnaživanjem u svakodnevnom životu, koristeći književne predloške i sve to uz pomoć psihodramskih tehnika!"
https://cityportal.hr/drustvo-zena-v...52q9BDqWLVK_Mo
Posljednje uređivanje od anchi pp : 12.03.2024. at 15:15
Carsten Jensen - Mi, utopljenici
Jensen je danski spisatelj iz mjesta Marstal na jednom danskom otoku. Marstal je grad bogate pomorske povijesti, u njemu su se gradile flote, nastajala brodarska društva, gotovo svi muškarci su bili pomorci. Jensen piše o stotinu godina grada, od sredine 19. do sredine 20. st. Meni je roman jako neujednačen, ima previše likova, taman kad se ufuraš u jednu priču, ona naglo završava i počinje druga sa setom potpuno drugih likova. Ima baš upečatljivih detalja (glava Jamesa Cooka, smrt u živom pijesku), ali opći mi je dojam - prenaporno.
Dora Šustić - Psi
Priča o ljubavi mlade hrvatske studentice i 40-ogodišnjeg turskog fotografa, udovca. Dvije pripovjedne priče odvijaju se u Češkoj i Španjolskoj. Intenzivna priča, skroz drži pozornost, ja sam je pročitala u jednom danu. Ona neslavna promocija zbog koje su Psi postali prava feministička priča me odvela na krivi trag, jer seks i submisivnost ovdje nisu primarne priče. Ja roman iščitavam kao suočavanje s golemom traumom, završavanje i opraštanje od odnosa koji u stvarnom životu nije dobio closure.
Milan Gavrović: Čovjek iz Krležine mape
Knjiga traži odgovor na smrtnu presudu doktoru Đuri Vranešiću, liječniku koji je za rata skrivao Krležu u svojem sanatoriju na Zelengaju, ali ne samo Krležu, već i mnoge druge tada ugrožene ličnosti (između ostalih, Krstu Hegedušića i Milana Sachsa). Opisuje odnos Vranešića i Krleže, ali i političku pozadinu događanja 1945./46., kad je Vranešić u prvoj presudi oslobođen svih optužbi, da bi na kraju u ponovljenom postupku bio strijeljan. Intrigantna i zanimljiva knjiga.
Đorđe Lebović: Semper idem
Još jedna teška ratna priča, zapravo, prijeratna, jer opisuje autorovo odrastanje u Zagrebu i Somboru 30-tih godina prošlog stoljeća. Dijete razvedenih roditelja, često se selio i odrastao je, u najmanju ruku, u kompliciranim obiteljskim odnosima, ali ipak okružen ljubavlju. 1944., u dobi od 15 godina, deportiran je u Auschwitz i preživio je, kao jedan od rijetkih članova svoje obitelji. Knjigu je pisao pred kraj života, pa odatle možda potječe i dojam prerazvučenosti u nekim poglavljima - vjerojatno je htio zabilježiti sva sjećanja na članove obitelji, prijatelje i poznanike. Izvrsna knjiga, ali u kombinaciji s Gavrovićem, prezasitila me temama 2. svjetskog rata.
Almin Kaplan: Trganje
Prvi roman ovog pisca, nastao još prije "Mehe" i "Dubravskih priča", a opisuje djetinjstvo u stolačkom kraju, obitelj, kuću zastrtu ćilimima, dedine strašne priče, polazak u školu i početak rata, sve do progona iz sela. Sve ispričano iz naivne dječje perspektive, a zapravo nije nimalo naivno. Stil je nabijen značenjem, Kaplan je karakterističan po tome da u malo riječi kaže puno toga. Iako sumorne atmosfere, knjiga se čita s užitkom.
Andrew O'Hagan: Vodencvjetovi
Roman o mladosti i vječnom prijateljstvu, jasna ideja, ali pomalo naporna izvedba. U prvom dijelu, Noodles i Tully su tinejdžeri i osjećaju da im je život pružen na dlanu. Drugi dio dešava se 30 godina kasnije. Prvi dio dešava se u jeku tačerizma, drugi dio u vrijeme Brexita. Potencijalno zanimljiv prikaz britanske sadašnjosti u dva izdvojena trenutka (80-te i 2017.) nepotpun je, a "vječno prijateljstvo" prenaglašeno i doima se čak i neiskreno. Previše je jasno "što je pisac htio reći".
Ariel Magnus: Eichmann u Buenos Airesu
Nevjerojatno odbojan roman s odvratnim glavnim likom, što samo pokazuje da je autoru uspjelo napisati izvrsnu knjigu
Ljudmila Ulicka: Kuga
Od genijalne Ulicke ništa manje se ne može ni očekivati. "Kuga" je u stvari scenarij napisan 1978. i pospremljen u ladicu, ponovo izvučen 2020. i dorađen u roman koji opisuje kratku, ali ubojitu epidemiju kuge u Moskvi 1939. godine. Gotovo jezovito je kako se gotovo ništa nije promijenilo u reakcijama ljudi i sustava. Roman je kratak, dramatičan, brzog tempa i, iako zbog teme nužno tragičan, ima i neku ironično-grotesknu notu. Svakako čitati!
Kim Michele Richardson: Knjižničarka na konju
Poprilično razočaranje. Roman povezuje dvije, same po sebi vrlo zanimljive teme - projekt Knjižnice na konjima u doba Velike depresije i priču o tzv. "plavim ljudima", tj. obitelji s nasljednom methemoglobinemijom (inspiriranu stvarnom obitelji Fugate koja je živjela u istočnom Kentuckyju). Te dvije teme spojene su u glavni lik Cussy Mary Carter, 19-godišnje djevojke koja jašući na mazgi obilazi zabačene kuće i imanja i ljudima donosi radost pisane riječi, dok se sama bori s predrasudama i rasizmom (!) zbog boje kože. Ipak, priča ozbiljno šteka. Stil pripovijedanja je naivno nespretan, s puno nepotrebnog prepričavanja, razvoj priče zapinje, puno je repetitivnosti, a istovremeno kraj možemo bez problema naslutiti već oko 50. stranice. Teme nasilja u braku, kućnih pobačaja, vjerske zatucanosti i opće nepismenosti samo su načete, ali ne i razrađene. Likovi su izrazito polarizirani - ili su maltene sveci, ili su opaki zlobni gadovi (iznimka je eventualno doktor, koji nije toliko crno-bijel u opisu). Sveukupno, šteta što roman nije bolje napisan, po izboru teme imao je potencijala.
I ja sam pročitala Knjižničarku na konju nakon što sam na jednom čitalačkom blogu pročitala da je to najbolji roman kojeg je autorica bloga pročitala u zadnjih 10 godina. Rekoh, mora biti dobro.
Na kraju- razočarenje, slabo obrađena tema, mogla je to biti izvrsna knjiga. Zadnja četvrtina na razini jeftinog ljubića.
Sad čitam Shuggieja Baina, izvrsna!!
Eliza Clark - Komad malog
Ovo je Američki psiho, ali američki=britanski, a glavni junak=junakinja
Roman je odličan, usprkos horor motivima, vrlo zabavan. Dobro piše na omotu, parafraziram-za sve kojima je Sally Ronney preflah, heh
Igor Ivko - Početnici
Roman o prekarskim radnicima, paru koji je u mladosti studirao filozofiju, a koje švicarac i kapitalizam udaraju u glavu. Primorani su otići u inozemstvo da prežive, a veza im se počinje raspadati. Veliki dio romana je reminiscencija na blokadu fakulteta, plenume i prekidanje nastave. Jer su tražili antikapitalističko promišljanje obrazovanja. I eto kako je završilo.
Hvala, chesil, na preporuci za Početnike
Bila mi je zanimljiva tema jer se sjećam tih prosvjeda studenata, neke sam i poznavala koji su u tome sudjelovali, pa sam nabavila knjigu. Prilično je depresivna, ali jako mi se svidila, svašta mi se vrti u glavi pod dojmom, a to je valjda poanta
Nema na čemu, tangerina!
Patricia Lockwood - Nitko ne govori o tome
Jako neobično izdanje, roman nije, publicistika nije, poezija nije. Najbliže je, ajmo reći, zbirci tweetova. Što nije čudno, jer je autorica na toj platformi vrlo aktivna.
Nije mi bilo ništa posebno na početku, ali nekako sam se dokotrljala do drugog dijela. Koji mi je bio izuzetno dirljiv jer autorica, i dalje u svom tvitovskom stilu, piše o trudnoći svoje sestre koja nosi dijete s tzv.Protejevim sindromom baš usred postroženja zakona o pobačaju u SAD-u. Rođenje tog djeteta svima je nepoznanica, čak i svojevrsni eksperiment. Jedan doktor čak kaže-ovo mi je prvi, a i posljedni takav slučaj u karijeri. Kratkotrajni život bebe autorica kroz svoje neobične odlomke uspijeva prenijeti vrlo emotivno, a guglanjem o njezinoj karijeri naišla sam i na fotografiju nje s nećakinjom, baš me dirnula.
Posljednje uređivanje od chesil : 14.04.2024. at 21:58
Moj doživljaj Knjižničarke na konju je sasvim drukčiji od vaša dva. Manje tražim.
Odavno sam zaključila da sam za našu Tanju mala beba.
Tanja, tvoji komentari su mi vrh, sjajna preporuka i inspiracija koju knjigu odabrati/ne odabrati pročitati. Ima ih toliko da te nikad neću stići taman čitala samo knjige koje su te zadovoljile.
Nakon sjajna prva 3 mj. di sam gutala knjige i pročitala ih 16, sad od umora jedva pročitam koju str. i zaspim snom pravednika. Trenutno čitam:
Vannesa Montfort: Žena bez imena
Od 545 str. jedva sam stigla do 200 i neke, a cijeli mj ju čitam.
Jako mi je interesantna i pokušat ću se ubrzati. Roman je priča o ženi koja je napisala neka od najsjajnijih španjolskih djela 20. st.u sjeni supruga.
Uz to me čeka Ulickina Kuga. Vidim Tanjin sjajni komentar na nju. Ulicku obožavam i gotovo sve njeno sam pročitala. Ona je meni ženski Tolstoj.
Uzela sam 10ak knjiga iz knjižnice i od frendica, pa svojih... Bojim se da će neke čekati vlak i g.o.
Pa ne utrkujemo se meni je drago ako svojim komentarima mogu nekome uštedjeti vrijeme, pa da ne čita lošu knjigu. Iako, one zaista loše su zapravo rijetke - većina knjiga će naći nekog kome će se svidjeti, a ukusi su nam ipak različiti.
A za Ulicku, još davno sam konstatirala da je ona puno mlađa Tolstojeva sestra "Kuga" je jedno od onih djela koja su preskočila vrijeme i prostor i postala univerzalna i prije objavljivanja.
Nego, nedavno sam sasvim slučajno vidjela da je objavljen novi prijevod priča Karela Čapeka, "Pripovijetke iz jednog i drugog džepa" .
Te sam priče čitala još davno, u studentskim danima, u prastarom raskupusanom izdanju iz 50-tih godina. Jako me razveselilo vidjeti novi prijevod i novo izdanje, jer priče su izvrsne. Sve one kreću od nekog krimi-zapleta, ali vrlo brzo shvaćamo da nije u pitanju samo krimić, već prikaz širokih slojeva društva, seljaka, činovnika, policajaca, sudaca. Gotovo u svakoj ima i ponešto filozofije i općeljudskih spoznaja (meni najdraža priča, "Pokušaj ubojstva", tipična je u tom smislu). Čapekove priče su na tragu Čehovljevih Humoreski, simpatične su, duhovite, a ipak nisu trivijalne, i, što ih čini posebno ugodnima za čitanje - nemaju nimalo mržnje ili prezira prema ijednoj skupini ljudi, pa čak i kad je riječ o zločincima.
Inače sam jako restriktivna kad je riječ o kupovini knjiga, jer za njih gotovo da više i nemam mjesta. Ovu sam ipak morala odmah kupiti, i sad je čitam polako, za gušt, kad želim biti sigurna da ću se uz knjigu odmoriti i bolje osjećati.
Nova Gašić https://www.ljevak.hr/nada-gasic/327...amena-led.html
Jedva čekam!
Milan Majerović Stilinović - Srce mog medvjeda
Jako sam se radovala ovoj knjizi, zbog hvalospjeva ovdje, a pogotovo tanjinog spominjanja atmosfere slične onoj u Seethalerovom Čitavom jednom životu.
No, nije mi se svidjelo. I uopće ne mogu uprijeti prstom u ono nešto što me iritiralo, a nešto je. Glavni lik mi je bio čak, ne znam kako to opisati, hm, odbojan? Jednostavno, priča mi nije tekla, isforsirano mi je bilo. Šteta
Dugo nisam čitala, ali me je sad potresla vijest da je umrla Alice Munro
Shida Bazyar - Nas tri
Priča o tri djevojke imigrantskog porijekla koje žive u Njemačkoj, zapravo priča o njemačkom rasizmu. Nisam uspjela uživati, roman mi je prekonfuzan i stil mi ne paše.
Olga Ravn - Zaposlenici
Kratak SF roman, pročita se u par sati. Dobro piše na omotu, ima tu atmosfere iz Ishigurove Klare i sunce. Roboti humanoidi kao radnici, odnos s ljudima radnicima, odnos prema kompaniji, ima tu i kritike kapitalizma. Zanimljivo, ali i pomalo zaboravljivo.
Hvala na komentaru, potražit ću. Podsjetilo me na knjigu koja mi je nedavno pala šaka i baš me se dojmila (iako nije ugodna za čitanje), a nisam sigurna je li ovdje spomenuta iako je izašla prije nekoliko godina: https://mvinfo.hr/knjiga/10576/andjeli-s-asfalta
Johanna Holmström: Anđeli s asfalta
Posljednje uređivanje od Peterlin : 16.05.2024. at 12:19
Nguyen Phan Que Mai: Dijete prašine
Nakon izvrsne Planine pjevaju oduševilo me Dijete prašine. Vijetnam i potomci rata, djeca prašine (majke Vijetnamke i očevi am. vojnici). Potraga za majkom i ocem. Težak život neškolovane djece, uglavnom napuštene, beskućnika i njihova borba za bolji i sigurniji život. Deseci tisuća djece odvojeni od roditelja, najčešće nikada nisu pronašli jedni druge.
Pročitala sam je upravo. Dojmovi su mi podijeljeni - Gašićka izvrsno piše, majstor je tjeskobne atmosfere i upravo opipljivih opisa straha, prikaz Zagreba s početka 18. stoljeća je fenomenalan.
Ali baš zato joj ne mogu oprostiti što je u drugom dijelu romana (točnije, njegovom završnom dijelu) podvalila čitateljima nastavak storije o gospođi Adeli
"Za čime ljudi žale na samrti", zasad odlična.
,
Posljednje uređivanje od Lili75 : 19.05.2024. at 18:49
pozrav, redovno vas pratim i čitam preporuke. slučajno sam u knjižnici uzela Ljubičati autobus i oduševila se. sedam likova u sedam priča koje povezuje ljubičasti autobus.
Dali je netko pročitao. Možda Tanja ili Anamar Vaše preporuke najčešće biram
Midhat Ajanović Ajan: Bolovanje
Posveta supruzi koja je preminula od raka. Prekrasno, dirljivo i vrlo tužno u isto vrijeme.
Zanimljivi su mi bili osvrti na švedski zdravstveni sustav u vrijeme pandemije koji se u medijima prikazivao kao izvrstan, a autor ga opisuje upravo suprotnim.
Rene Freund: Idemo na more
Lokalni vozač autobusa odlazi sa nekolicinom djece i jednom majkom na put prema talijanskom ribarskom mjestašcu na jadranskoj obali kako bi ta majka, u zadnjem stadiju raka, zadnji put u životu vidjela svoje rodno mjesto i more.
Kratka knjižica, predvidljiva, a opet simpatična. Atmosfera je pozitivna i vrckava.
Susanne Abel: Greta- godine ljubavi, godine sjećanja
Ne znam jel itko pisao svoj dojam do sada.
U romanu se izmjenjuju dvije paralelne radnje- jedna se odvija prije, za vrijeme i nakon drugog svjetskog rata, a druga radnja je suvremena.
Prva radnja mi je bila vrlo zanimljiva i uzbudljiva, tiče se djece domicilnih, njemačkih djevojaka i crnih američkih vojnika koji su tada bili stacionirani u JI Njemačkoj, tzv. Brown babies, koju nakon rođenja ni jedna strana nije htjela.
Kroz tzv. Brown Babies Project su ta dječica uglavnom data na usvajanje crnačkim obiteljima u SAD-u, a često prisilno odvajana od njihovih njemačkih majki.
Vrlo zanimljivo.
No, s druge strane, druga, suvremena radnja mi je skroz plitka i predvidljiva, nije me se dojmila.
Daniela Krien: Ljubav i druge opasnosti
Pet priča pet različitih žena o njihovim ljubavima i životnim sudbinama koje su na neki način povezane.
Zanimljivo i preporučam.
Narine Abgaryan: Tri jabuke s neba pale
Tek sam pročitala trećinu, ali baš je "feel good book".
Zanimljivo, lijepo pisano, uživam...
Ann Napolitano - Dobar dan, ljepoto
Priča o 4 sestre talijanskog porijekla iz Chicaga. U principu, obiteljska saga a la veliki američki roman, s tim da ovaj nema ništa velikog u sebi. Nikakve dubine, sociološkog ili društvenog konteksta, a motivacija likova je prilično neuvjerljiva.
Claudia Durastanti - Strankinja
I ovo je priča o talijanskoj obitelji kroz godine, ali potpuno drugačija. Autobiografski roman mlade autorice koja opisuje život s gluhim i, što je važnije, potpuno neodgovornim roditeljima. Baka i djed su joj emigranti u Americi pa dio života provodi tamo, a onda je roditelji vraćaju u talijansku zabit. Brat i ona pokušavaju uhvatiti konstantu u svojim životima, ali obitelj k'o da je ispala iz stripa. Knjiga nije roman, nisu memoari, neki miks dnevničkih zapisa i eseja pa je sve pomalo neujednačeno.
Megan Nolan - Djela iz očaja
Roman mlade irske spisateljice o toksičnoj ljubavnoj vezi. Destruktivni obrasci i nedostatak samopoštovanja i autorice i partnera me podsjećaju na (jako dobar) roman još jedne Irkinje - Eimer McBride Manji smo boemi - a u motivima čak i na Pse Dore Šustić. Ponekad je mučno čitati o izgladnjivanju, samoozljeđivanju, destrukcijskoj promiskuitetnosti, ali roman je dobro napisan.
Riad Satouff - Arapin budućnosti, zadnja dva dijela
Davno sam pročitala 3 prva dijela ovog stripa, nisam ni znala da je kasnije izašlo još. Oduševljena kao i prije, autor je smiješan, voli svoje likove, a u ovom djelu priče je užasno dirljiv i tužan, zapravo čitatelja doslovno ostavlja slomljena srca.
Milan Milišić: Oficirova kći
Roman je ostao nedovršen i to se osjeća, ima "neispeglanih" detalja, a i perspektiva odrastanja djevojčice nije najsretnije izabrana. Ali sve to pada u vodu kad dođete do fenomenalnih opisa odrastanja u Dubrovniku 50-tih godina prošlog stoljeća. I zbog toga vrijedi čitati ovu knjigu, zbog te slike Grada, koji nije Grad Držića, Vojnovića i Dubrovačkih ljetnih igara, već nešto posve drugo.
Ante Tomić: Nada
Tipičan tomićevski roman, sa situacijama koje nalikuju onima koje stavlja u svoje kolumne. Nije jako pametno, ali je zabavno i idealno za mozak na pašu. Vrlo brzo se čita, veselo i nepretenciozno.
Jurica Pavičić: Žigice
Ovaj roman je ono na što smo navikli od Pavičića: krimić koji progovara o društvu. Dobro je napisan, lako se čita. Draži mi je od Mater dolorosa, ali nije ipak na razini Crvene vode. Ako bih ga uspoređivala s Prometejevim sinom, rekla bih da je Sin imao bolju atmosferu (zbog otoka), a da su Žigice bolje napisane, čvršće priče, uvjerljivijih likova. Moj muž je rekao da imaš osjećaš kao da poznaješ likove pa sad o njima čitaš u Crnoj kronici.
Nažalost, nastavlja se i činjenica šlampavog uređivanja knjige: ovaj put nema zimskog voća usred ljeta, ali ima nešto gore - jedan od glavnih likova se većinu romanu preziva Fradelić, osim u 3,4 situacije u kojima se preziva Foretić. Ali barem nema ponovljenih potpuno istih rečenica i opisa kao u Mater.
Posljednje uređivanje od Jurana : 11.06.2024. at 11:01
Sad čitam Sedamnaest. Uzela sam jer mi se svidio njegov slučaj 6-4. Ispočetka mi je bila malo konfuzna, s puno likova i fragmentirane radnje, ali sad, na polovici, ide glatko.
Također imam posuđenu Kairos. Javim kakva je kad pročitam
Točnije, Foretić se preziva u prva dva poglavlja, a onda postaje Fradelić do kraja knjige
Ima toga još - u onom meteorološkom uvodu imam dojam da je opako pomiješao anticiklonu i ciklonu, a zanimljiv je i detalj kako na sprovodu jednog od ključnih bivših likova isprva nije bilo nikog, a nekoliko poglavlja kasnije opisuje kako je cijelo selo i okolica došlo na taj isti sprovod... vjerojatno se radi o brzini u pisanju, ali dobar urednik trebao bi ukazati na takve propuste.
Unatoč tim felerima, meni su se "Žigice" jako, jako svidjele, naročito zbog planinarske atmosfere (odmah sam poželjela proći taj uspon na Kamešnicu iz Voštana ), ali i zbog načina kako je izgradio cijeli zaplet, opisao likove i raspleo situaciju. Tako da bih svakako preporučila ovaj roman.
Ja sam se morala pomiriti s tim da ja ne stižem čitati.. čekam neki app da mi čita knjige iz knjiižnice, dok to ne dođe mogu samo slušat uz kućanske poslove. Poslušala sam ovu knjigu na eng. s mob aplikacije na kojoj mogu kupovati knjige, ugl. na eng. (iako je ova postojala u 2 verzije, koju čita autorica na njemačkom, i profi narator na eng), meni je bila odlična... gubi se definitivno slušajući, ali meni je to bolje išta nego ništa. Čekam tvoje dojmove, a nekad u penziji ću je opet posudit i fakat pročitat na hrv, ako više budem tada imala čitalačke vještine.
Posljednje uređivanje od ina33 : 12.06.2024. at 16:31
Ja isto nisam zadovoljna koliko citam. Ekrane ne volim nikako, a navuku čovjeka i bezveze se izgubi vrijeme.
Evo ovih dana sam najvise citala u avionu. Mir, tisina, bez obveza.
Cak bi mi audio knjige bile dobra opcija da slusam dok se krecem ili idem na posao/s posla, kad sam u muvingu. Volim slušat i podcaste.
U to ime odo zavrsit knjigu koju citam vec predugo.
Posljednje uređivanje od Lili75 : 14.06.2024. at 23:25
Moja velika preporuka za Sigurnu kucu, Marine Vujcic. Jos jedna jaka, presuper knjiga od Marine
Alice Zeniter: Umijeće gubljenja
Prvi dojam bio je "pa ovo je slično ciklusu "U zemlji drugih" Leile Slimani". Ali dosta brzo sam shvatila da nije baš slično. Kod Slimani je Maroko, kod Zeniter Alžir, koji je imao nešto drugačiju (i bitno traumatičniju) dekolonizaciju od Maroka. I nije to još jedan roman o više generacija magrepskih doseljenika u Francusku, "Umijeće gubljenja" nudi puno više od obiteljske sage - priču o gubljenju identiteta, prisilnom i namjernom, i pokušaju njegova ponovnog traženja. Neka vas ne uplaši opsežnost romana (gotovo 500 stranica), jer se vrlo lako čita i vrlo je zanimljiv. A osim obiteljske priče, saznat ćete ponešto i o alžirskom ratu i o tome tko su bili harkiji, a tko crnonošci (ovi potonji spominju se samo uzgred).
Svakako preporučujem, i to za ljetno čitanje, kad imate više vremena.
Marjane Satrapi - Vezenje
Fascinantni strip o ženskim razgovorima o seksu i braku kad muškaraca nema u blizini. Treba imati na umu da je Satrapi iz visokoobrazovane i imućne iranske obitelji, i da se radnja odvija, pretpostavljam, prije 40-ak godina.
Mario Desiati - Razdomljeni
Roman o prijateljstvu Francesca i Claudije, odrastanju u Apuliji dok još nije postala turistički hit, emigraciji u Berlin, ispreplitanju talijanskog identiteta i želje za bijegom iz malog mjesta. Žudnja, istraživanje seksualnih sloboda, obitelj koja sputava... Berlin kao sloboda i bijeg. Sve začinjeno brojnim referencama na apulijske pjesnike koji, vjerujem, ni Talijanima nisu mainstream imena. Nije mi bilo lako čitati ovaj roman, nekako je hermetičan, likovi mi nisu simpatični, ali poetski pristup dočarava jake slike, pa i mirise Italije.
Posljednje uređivanje od chesil : 25.06.2024. at 17:31
Stvarno ne znam. Ima onaj komercijalni Book & Zvook. Tu je standardni problem eng-hrv za mene i mlađu generaciju - hrv sadržaj dolazi presporo, pa posežemo za eng., a ja sam još i anglist pa se kao opravdavam da učim tako... a zapravo mi kržlja hrv., što je vidljivo i iz mog desetljetnog lika i djela na Rodi, po stilu pisanja.
Mislim na sadržaj na hrvatskom, ne nužno hrvatske knjige. Ne da mi se čekat prijevode (meni osobno), ali sigurno bi tako bilo lakše npr. do Novakovih knjiga, ja to niti ne pokušavam tražiti u knjižnici, čekam da se ispuše hype, a načekat ću se, očito. Prije ću do prijevoda na eng... možda.
Posljednje uređivanje od ina33 : 25.06.2024. at 22:08
Ne ide to... Oni su ustanova posebne namjene, odnosno djelatnost za ljude s posebnim potrebama, a članarina im je ista kao u običnim knjižnicama. Financiraju se iz proračuna, bar mislim da je tako. Od članarine se ne bi obogatili.
Ja imam password, jer je moja mama već godinama njihov član. Probala sam slušati, ali mi ne odgovara taj medij i često nemam dovoljno mira za to, pa sam odavno odustala. Jedino što ponekad skinem za sebe su epub formati novih knjiga koje objave povremeno, prije nego su dostupne audio snimke. Nije to često, tu i tamo, ali izbjegavam to jer mi ulazi u kvotu. Imaš pravo skinuti 20 knjiga mjesečno, a moja mama bi pročitala, odnosno poslušala još deset da ima...
mp3 izdanja na stranim jezicima često se mogu naći na internetu bez puno muke. Moji sinovi uglavnom tako čitaju ono što ih zanima, iako više gledaju filmove.
Kairos
Kairos je lijepa knjiga. Zeru staromodna s hrpom citata iz njemačkih opera i pjesama koje su objašnjene bilješkama (koje su na kraju knjige). Nakon desete bilješke ja sam odustala od njih i moglo se i tako fino čitati. Roman pripovijeda o ljubavnoj vezi u vrijeme kraja DDR-a i povezuje kolektivno - povijest s individualnim. Knjiga me je podsjetila na neke stvari i naučila me nekim novim stvarima, konkretno, naučila me da je ta istočna Njemačka, iako se nama činila kao promašen eksperiment ipak bila nečija domovina u koju su vjerovali.
Iako je dosta intelektualna, lako se čita.
Naši su nakladnici odlično pogodili s prijevodom, baš kad je dobila Bookera za prevedenu književnost.
Šta si htjela pitati, ina?
Nista konkretno, sve si opisala, zanimalo me hoce li ti se svidjeti. Ova recenica bila je to necija domovina je recenica koja tangira cijelu jednu generaciju istocno i juzno od zida pa do, valjda, kamcatke. Mene zanimao i taj aspekt staro - mlado i to njegovo nametanje krivnje njoj i opet, "lakoca" kojom bi ona sebe opravdavala. Zanimljiva petljavina fatalnih odnosa, iako na kraju ne znas za koga su fatalniji. Ja sam se slusajuci malo borila sta je sadasnjost, a sta su reminiscencije, to mi je bilo malo teze pratiti, a fusnote su valjda bile preskocene.
Posljednje uređivanje od ina33 : 30.06.2024. at 23:44
Dogadjaj od A. Ernaux, eng. prijevod, Audible. Meni odlicna.
Delphine de Vigan - Ništa se ne opire noći
Volim romane de Vigan, Djeca su kraljevi su odličan scenarij bliske budućnosti u kojoj su djeca koju roditelji monetiziraju na društvenim mrežama odrasli ljudi koji shvate da im je od prvog dana uskraćena privatnost. Ništa se ne opire noći nije fikcija, biografija je to spisateljičine majke, povijest njezine obitelji koja je ujedno i povijest mentalnih bolesti. Na trenutke jezivo štivo, na trenutke neizdrživo bolno, ali uvijek odlično napisano.
Gary Barker - Muzej izgubljenih ljubavi
Roman inspiriran hrvatskim Muzejom prekinutih veza. Autor je Amerikanac, kako piše na kraju knjige-aktvist za ljudska prava i pisac. Priča je malo nategnuta i neuvjerljiva onoliko koliko su nategnute priče o Balkanu iz pera stranaca, pa pretpostavljam da je i Brazilcima jednako nategnut dio romana koji se događa u Brazilu. Ali, eto, lako se čita, za plažu idealno (btw, lik koji uoči opsade Sarajeva ima 14 godina ima prijenosni CD player. Jel to uistinu tada postojalo? Sjećam se da sam ja dugo dugo imala walkman, CD player sam si priuštila oko 2000. godine)