Lijepo vas sve pozdravljam i iskreno se nadam da cu se od sada druziti sa vama.
Vecinu vasih postova sam procitala i u njima za sebe nasla mnostvo korisnih savjeta, ohrabrenja i upozorenja i na tome vam se iskreno zahvaljujem.
Ovaj forum je zaista zlata vrijedan svima koji se upute u ovu pricu.
Naravno uskoro cu vam napisati i svoju pricu o usvajanju koja je jos u povojima ali ne moram vam ni pisati o tome koliko me je svu preplavila i kako se kroz dane i tjedne tek tako prolazi u svom vlastitom baloncicu, zelja, misli i nadanja.
Sad sam samo zelila da vam se javim, da eto znate da i ja postojim.
Svoje luce trebala bi upoznati slijedeci tjedan i ne znam bas kako cu da prezivim ove dane iscekivanja susreta.
Savjeta ce mi od iskusnih sigurno trebati jer radi se o starijem djetetu sa trun problematicnim ponasanjem, a iz ustanove mi to objasnjavaju time da djecak jednostavno po svojoj prirodi nije djete koje moze da funkcionise u grupi djece koja paznju dobijaju od tek jednog skrbnika i da svi problemi koje pravi imaju korjen u tome da on paznju te osobe zeli samo za sebe, pa kad je ne dobije, pravi nestasluke da bi je kako tako dobio.
Da li vam je takva prica poznata i jeste li prolazili kroz slicnu situaciju i kakav je epilog?
Citala sam pricu od Vivi ali je razlika u tome sto je njen sinak ipak imao svoju obitelj, a ovo moje luce se od trece godine vuce po sos selima i domovima i nije mu nimalo lako u tome.
Djecak ima 9 godina, vec ide i u skolu ali… nikako da prihvati taj zivot u ustanovi i ”bude dobar”.
Moja dusa se kida za njim.
Od momenta kad sam saznala da postoji, a jos uvjek ga vidjela nisam, smatram ga svojim i zelim da ga zastitim od svih mogucih problema koje ima.
Svakodnevno o njemu mislim i molim se Bogu da je dobro.
Istrazujem i citam na sve strane o odgoju djece i sta i kako bi trebalo da radim da mu pomognem da se izdigne iznad tuga koje sasvim sigurno u sebi nosi jer vec je poprilicno veliki i sasvim sigurno svasta ruznog pamti u svojoj glavici.
Uhvatim sebe kako mu pravim mjesto da pored mene sjedne da ga mazim i grlim.
Kad se vozim sama u autu, mastam da je i on kraj mene tu, da mi nesto pricai da pjevamo skupa.
Uvecer zamislim kako bi mu citala price okupanom i toplom prije spavanja.
Ja bi ga iz ovih stopa dovela sebi ali svi znamo da postoje pravila i administracija koju moramo ispostovati.
Na svu srecu izgleda da ce ovo nase ici prilicno brzo i kad poredim svoju pricu sa nekim drugim ”cekanjima” ovo je cudo kako brzo ide ali valjda dragi Bog sad svoju paznju spusta na to djete, pa se sve kockice brzo slazu.
Ispisa se ja, mozda i previse za prvi put ali znam da cete me vi razumjeti…