Niki je prekrasni veseli dječačić od 20 mjeseci.
Dojen 17 mjeseci kad je sam odselio 30 cm dalje u svoj krevetić s kog je skinuta ogradica prema velikom krevetu. Mažen, pažen, ljubljen jednostavno smo ga nagonski tako pazili i ne znajući da je to attachment parenting.
Zato ovdje iznosim "problem" jer ne želim da mi netko savjetuje da ga "blago udarim po guzi".
Niki jednostavno ne želi ići spavati preko dana jer ima pametnijeg posla. Mi ga i ne prisiljavamo, ali on bude toliko pospan i nervozan da počne tući sve oko sebe, lupati glavom od pod ili zid, lupati sebe ručicama po licu i čupati obraze. Ja ga uzmem u naručje ali ga ne mogu dugo drzati jer me stvarno dobro nalupa i izgrize. Onda ja po savjetu Billa i Marthe u Discipline Booku malo plačem jer me to boli ali to uopće ne djeluje. Na kraju Niki zabije glavu u kušin i tuli, ja ili MM ga mazimo i tako zaspi. Kad se probudi s nama je ponovno onaj mali veseli vragolanko, a baby Hyde se pritaji do sutra popodne oko 18.
Stvarno mislim da to tako ne bi trebalo biti i teško mi ga je gledati kad sebe tuče. Pokušavali smo ga popodne uspavati, ali jednostavno je prezauzet. Sinoć je plakao skoro 45 minuta i cijeli se preznoji te sam, da bih prekinula to mučenje, odnijela ga u auto i napravila đir po gradu. Zaspao je nakon 500 m, donijela sam ga doma, spustila u krevetić i spavao je do jutra. Neki su mi čak savjetovali homeopatski pripravak za smirenje djeteta, ali to mi je kao drogiranje, radije ću ga voziti.
Meni nije jasno odakle toliki bijes u njemu. Prema drugoj djeci je izuzetno dobar i nikad nije udario drugo dijete.
Da li ste imali slična iskustva ili mi možete preporučiti neku literaturu.
Hvala.