Kažnjavanje

[Zdenka2]

"posljedica" je samo eufemizam za "kaznu".

.

I to baš u ovakvim situacijama.

Svi osjete posljedice svog ponašanja zato ih ne treba kažnjavati.

Potpisujem i još da dodam svoje. Ja sam mama "tvrdoglavog magarčića", kako je netko napisao. Još od prve godine borila sam se s otporom, odbijanjem, svojeglavošću, ispadima, ljutnjom. Sada imam skoro šestogodišnjeg ugodnog dječaka, punog povjerenja prema meni i tati, uvijek nam se obraća sa svojim problemima i razmišljanjima. Ne želim reći da je savršen ima i sad kojekakvih nestašluka, neposlušnosti, ponekad i drskosti, ali u cjelini, on je smiren, razborit. Sve u svemu, baš s veseljem opažam rezultate odgoja + njegovog osobnog razvoja. A to nije postignuto kaznama. Osim što inače ne mislim da se ljude uči dobru kaznama, u njegovom slučaju sam bila svjesna da bi kažnjavanje dugoročno postiglo upravo suprotno od željenog, to jest da bi pojačalo one negativne strane njegovog bogatog i burnog karaktera. Moram reći da su mi tu pomogle moje zrele godine. Svaki odgojni postupak i reakciju gledala sam u dugoročnoj perspektivi. Shvatila sam da dijete od 2, 3, 4, 5, itd godina nije "odgojeno" nego se odgaja. Kao što su napisale Sorciere i Mamasita, odgoj je dugotrajan proces. I mislim da roditelji najčešće kažnjavaju djecu zato što im ponestaje ideja kako da situaciju riješe drugačije, zato što ne njeguju svoj pozitivni autoritet, iz straha, umora ili nervoze. Ono što su neke cure nazvala odgojem uz nagrade, ja bih prije nazvala odgojem uz poticaje, jer se tu ne radi samo o neposrednom nagrađivanju (premda može biti i toga) nego o poticanju dobrog ponašanja, plemenitih crta karaktera koje svako dijete ima, itd.

[Mamasita]

Zdenka2 super si to napisala!
A posebno ovj dio:

Ono što su neke cure nazvala odgojem uz nagrade, ja bih prije nazvala odgojem uz poticaje, jer se tu ne radi samo o neposrednom nagrađivanju (premda može biti i toga) nego o poticanju dobrog ponašanja, plemenitih crta karaktera koje svako dijete ima, itd.

[Arijana]

I mislim da roditelji najčešće kažnjavaju djecu zato što im ponestaje ideja kako da situaciju riješe drugačije, zato što ne njeguju svoj pozitivni autoritet, iz straha, umora ili nervoze.

Jest da sam se prijavila na onom topicu o lobotomiji, pa možda ne znam što govorim, ali ajde mi molim te pojasni što za tebe znači kazna i da li je tvoje dijete ikad osjetilo posljedice svog lošeg ponašanja (ne mislim na ono tipa dirao peglu - opekao se), a ako ne kako si rješavala takve situacije "drugačije", a ne kažnjavanjem.

[Zorana]

A ja nisam sigurna jesam dobro razumjela ovo o poticanju i nagradama. Jer se spominje kao da ide jedno s drugim da bi se potaklo dobro ponasanje, plemenite karakterne crte itd. Ja i dalje mislim da se to ne bi trebalo poticati nagradama pa mi opet nije jasno na sta se misli, tj. na sta Zdenka misli. Ako imas vremena, pliz razradi malo tu teoriju o odgoju uz poticaje.
Zanima me konkretno kako ocekivati da ce dijete neko ponasanje ili obavezu prihvatiti kao normalu ako se ta ista obaveza ili ponasanje "stimulira" nagradom?

[vanjci]

evo ja zorana odgovaram na ovaj zadnji dio
ja recimo ne nagradujem ono sta smatram normalnim-npr. pranje zuba, skidanje i oblacenje i takve stvari..ali ono sta su jos zapravo premali da rade kao "normalno" ono ih nagradujem. tako pokusavaju napraviti i nesto sta ce kasnije raditi noramlno. npr. usisavanje, ne moraju jos usisavati ali ako sad to zele dobiju plusic i tako usput usisavaju..za koju godinu to vise nece biti za plus nego za normalno.
kuzis?

[Mamasita]

Evo, dok se ne javi Zdenka, da kazem nesto o nagradama kao poticaju.
Mislim da djeca imaju prirrodnu zelju za suradnjom, a nagrada sluzi samo kao poticaj, tj. svrha nagradjivanja trebala bi biti "budjenje" onog djela djeteta koji zeli suradjivati. Kad se taj dio "probudi", dijete vise ni ne treba nagradu.
A sto se tice plemenitih karakternih crta koje spominje Zdenka, nagradjivanjem na neki nacin pripremamo djecu da misle o sebi i o drugima. Ona tako uce o procesu davanja i uzimanja - ako dajes, onda i dobivas, sto je vazna lekcija u zivotu.
A uce se i pogadjati, pregovarati, uce da zasluzuju vise kad daju vise i uce odgadjati trenutacne zelje u korist nekih vecih zelja ostvarivih u buducnosti, tj. odgadjanju postizanja zadovoljstva.

[Arijana]

Evo jedno konkretno pitanje za Mamasitu i sve koji se ne zalažu za kažnjavanje, da ne bi ispalo da sam Atila bič Božji i ja se slažem sa svim tim poticajima, pohvalama i naglasku na pozitivnome.
Dakle, općepoznata činjenica je da dijete u dobi oko 2-3 godine otkriva sebe i pokušava se izboriti za svoje mjesto pod suncem, testira granice do kojih može ići, a samim tim se podrazumijeva da će i nakon "ne" i dalje pokušati ostvariti što je zamislilo. Razgovor često ne pomaže u toj dobi jer je buntovništvo jače od razuma. Pitanje; što činite da biste djetetu postavili granice i što činite kad ih pređe?

[Minnie]

Ako je situacija opasna po njega, ili po nekog drugog, po kratkom postupku sam micala Marka iz te situacije, bez previše objašnjavanja, bez ljutnje, bez vikanja.

Ako situacija nije opasna po nikoga, nego samo po moje živce (jer lupa kuhačom po tečama i poklopcima, npr), onda sam blago vadila kuhaču iz ruku i skretala mu pažnju na nešto drugo. Opet bez previše objašnjavanja, bez ljutnje, bez vikanja.

Riječ "ne" sam u toj dobi koristila jako malo, sa tonom koji je bio posebniji nego inače, za stvarno spešl opasne situacije. Nije razumio riječ ne, ali razumio bi ton mog glasa. I nisam imala problem da mi taj ton glasa ignorira, opet bez puno objašnjavanja, bez ljutnje, bez vikanja.

Naravno, pišem o dobi 2-3 god.

Kad je bio malo veći, po mom osobnom sudu spreman da razumije posljedice svojih postupaka, onda smo pričali i pričali i pričali. I pričanje traje naravno i dan danas.

Ne tučem ga niti sam ga tukla. Rezultat: on nikad ne beštima, ne pljuje, nikad me nije uvrijedio ružnim riječima, niti mi se itko ikad požalio da mu je Marko rekao nešto ružno.

Kad je počeo u školu uveli smo kazne na način da mu se uskraćuju privilegije. Npr. privilegija je do ponoći gledati utakmicu. Kazna je da neku utakmicu neće moći gledati. I on bez problema pristane na tu kaznu, valjda čeka moju reakciju i čeka da se ja smilujem. Ali ja ostanem tvrda srca i nema gledanja utakmice i gotovo. Nakon pola sata pokušava otkupiti tu svoju kaznu nekim drugim dobrim djelom, tipa spremanje patika u ormar za cipele. I tako opet pregovaramo. Imali smo jako zanimljive razgovore pred svjetko prvenstvo.

[Mamasita]

Arijana meni nije bas tako jednostavno odgovoriti na ovo pitanje.
Na koji nacin se postavljaju granice ovisi o jako puno faktora: karakteru i dobi djeteta, samoj situaciji u kojoj se granice postavljaju i jos brdo toga.
Neke knjige bave se tom temom i na vise od sto stranica.

[Mamasita]

Kad je počeo u školu uveli smo kazne na način da mu se uskraćuju privilegije. Npr. privilegija je do ponoći gledati utakmicu. Kazna je da neku utakmicu neće moći gledati. I on bez problema pristane na tu kaznu, valjda čeka moju reakciju i čeka da se ja smilujem. Ali ja ostanem tvrda srca i nema gledanja utakmice i gotovo. Nakon pola sata pokušava otkupiti tu svoju kaznu nekim drugim dobrim djelom, tipa spremanje patika u ormar za cipele. I tako opet pregovaramo. Imali smo jako zanimljive razgovore pred svjetko prvenstvo.

Evo, ovo ja nebih nazvala kaznom nego jednom vrstom ogranicavanja tj. kako si i sama rekla uskracivanjem privilegija.

[Arijana]

E pa onda je problem u samoj riječi kazna, jer na kraju krajeva svi kažnjavaju, samo neki to zovu ovako, a neki onako

Ako je situacija opasna po njega, ili po nekog drugog, po kratkom postupku sam micala Marka iz te situacije, bez previše objašnjavanja, bez ljutnje, bez vikanja.

Ako situacija nije opasna po nikoga, nego samo po moje živce (jer lupa kuhačom po tečama i poklopcima, npr), onda sam blago vadila kuhaču iz ruku i skretala mu pažnju na nešto drugo. Opet bez previše objašnjavanja, bez ljutnje, bez vikanja.

Ovo mi se čini da više pali kod djeteta od 1 g., a ne kod djeteta od 2-3g., :?

[Mamasita]

Kad je počeo u školu uveli smo kazne na način da mu se uskraćuju privilegije. Npr. privilegija je do ponoći gledati utakmicu. Kazna je da neku utakmicu neće moći gledati. I on bez problema pristane na tu kaznu, valjda čeka moju reakciju i čeka da se ja smilujem. Ali ja ostanem tvrda srca i nema gledanja utakmice i gotovo. Nakon pola sata pokušava otkupiti tu svoju kaznu nekim drugim dobrim djelom, tipa spremanje patika u ormar za cipele. I tako opet pregovaramo. Imali smo jako zanimljive razgovore pred svjetko prvenstvo.

Evo, ovo ja nebih nazvala kaznom nego jednom vrstom ogranicavanja tj. kako si i sama rekla uskracivanjem privilegija.

I samo da jos dodam, ako samo preokrenes pristup, dakle ne kazes:
"Ako ne budes dobar u skoli neces moci gledati utakmicu",
nego kazes:
"Ako budes dobar u skoli, gledat ces utakmicu",
eto, "kazna" se pretvara u nagradu, tj. negativan pristup zamjenjen je pozitivnim.

[Arijana]

Onda on ne bude dobar u školi, a ti... ha.. što... ha ?

[Mamasita]

Pa nista. Nece dobiti nagradu, tj nece gledati utakmicu.
Kuzis?
Radi se samo o promjeni pristupa.... on nece dobiti kaznu, vec ce samo izgubiti nagradu.

[Arijana]

E to bih ja nazvala "opravdavati glavom kažnjavanje", jer kakogod ti to sročiš njemu je to kazna.
Nego, odulji se ovo.. a na kraju se svelo na to da razmišljamo slično samo se drukčije izražavamo

[Mamasita]

Nije bas tako.
Bitno je da li je motivacija pozitivna (nagrada) ili negativna (kazna).
Npr. ti na poslu dobijes zadatak i ako ga uspijesno obavis dobit ces bonus.
Ili dobijes zadatak i ako ga ne obavis dobro oduzet ce ti se od place.
Hoces li posao obaviti bolje u prvom slucaju kada se imas cemu veseliti, ili u drugom, kada si prisiljena raditi pod stresom i u strahu da ce ti oduzeti novac?

[Bomballurina]

Nisam zapravo nikada razmišljala o tome, ali u ovih 12 godina roditeljstva, sad tek vidim, nisam uopće morala davati niti jednu kaznu? Nisam li? Dok su bili maleni, to mi je nekako bilo bezveze, ionako neće shvatiti. Kada su počeli shvaćati, onda sam više išla na motivaciju. I danas, kad su veliki i kad im kažem da pospreme sobu, a oni se nastave igrati sve si mislim da tko sam ja da im dajem kaznu, kad uredno u dane kada mi se ne pegla veš, samo ga pohitam u ormar da se ne vidi i čekam da se Neptun poklopi sa Jupiterom te da Mars uđe u moj znak. Ako doista hoću da nešto naprave,onda radije viknem "Ajmo se svi primiti obaveza, pa poslije možemo to i to." i to mi uvijek upali. Ali radimo svi.
Primjetila sam kako djeca zapravo vole raditi i ništa im nije teško ako imam dobar nastup. Nakon posla ih uvijek jako pohvalim i to mi je garancija da će ga redovito obavljati.

[Arijana]

Npr. ti na poslu dobijes zadatak i ako ga uspijesno obavis dobit ces bonus.
Ili dobijes zadatak i ako ga ne obavis dobro oduzet ce ti se od place.

A možeš to postaviti i ovako; obavi posao i dobiješ plaću, ne obavi ga dobiješ otkaz - mislim da je ovaj primjer svakodnevniji i realniji od tvoga.

Normalno je da nećeš kazniti dijete ako od njega tražiš nešto iznimno, tad mu možeš jedino ponuditi nagradu, ali ako ćeš mu nuditi nagradu za nešto što bi trebalo biti normalno i svakodnevno, onda... sve skupa gubi smisao.

[Minnie]

Ovo mi se čini da više pali kod djeteta od 1 g., a ne kod djeteta od 2-3g.,

Zašto misliš da ne pali kod djece od 2,5 god? Ako im ne uspijevaš skrenuti pažnju, ili riješiti situaciju, ne znači da to nije moguće. Kuhača je primjer, moglo je to biti puhanje u melodiku dok mi bubnjići ne popucaju (ako ovo prvo pripada jednogodišnjem djetetu).

E to bih ja nazvala "opravdavati glavom kažnjavanje", jer kakogod ti to sročiš njemu je to kazna

Ja bih rekla da je to davanje izbora djetetu. On nešto ne mora napraviti, nitko ga na to ne sili. Npr. nitko ga ne sili da piše domaći rad. Kad zaboravljanje domaćeg rada postane prečesto, ukidaju se npr.spomenute utakmice. I točka. On će na kraju odabrati hoće li d.r. pisati i vratiti utakmice ili neće.

Radi se samo o promjeni pristupa.... on nece dobiti kaznu, vec ce samo izgubiti nagradu.

Upravo tako.

Ali ja poznajem svoje dijete i znam koliko mu znače te utakmice i znam da će on na kraju manje zaboravljati domaći rad.

Inače, ukidanje povlastica se ne koristi prečesto jer to onda izgubi svrhu.

[Mamasita]

Gle, nemora svatko shvatiti ili prihvatiti ono sto ja pokusavam objasniti.
Bomballurina je npr. vecim dijelom svoga posta bas lijepo i na jednostavan nacin rekla ono sto i ja mislim.

[Minnie]

ali ako ćeš mu nuditi nagradu za nešto što bi trebalo biti normalno i svakodnevno, onda... sve skupa gubi smisao.

Pisanje domaćeg rada i učenje je normalno i svakodnevno. Za to se djetetu ne daju nagrade (kao što su pokloni na kraju šk.godine).

Ali, dijete dvaki drugi dan pola sata može na komp. Može u tjednu toliko i toliko na plejstejšn. Može gledati tv do nekih sati. To nisu nagrade, to su povlastite.

U svom slučaju kojeg sam opisivala, Marku nije obećavana nagrada, niti će ikada biti. On gubi povlastice koje dobije u startu, ne zato što ih je "zaslužio" ili "zaradio". On te povlastite može izgubiti, može ih vratiti, ali tu nema dodatne stimulacije od one koja je bila na samom startu. Vidiš razliku?

[Mamasita]

Samo da ja jos dodam da kad koristim termin "nagrada", time obuhvacam i povlastice

[Zdenka2]

I mislim da roditelji najčešće kažnjavaju djecu zato što im ponestaje ideja kako da situaciju riješe drugačije, zato što ne njeguju svoj pozitivni autoritet, iz straha, umora ili nervoze.

Jest da sam se prijavila na onom topicu o lobotomiji, pa možda ne znam što govorim, ali ajde mi molim te pojasni što za tebe znači kazna i da li je tvoje dijete ikad osjetilo posljedice svog lošeg ponašanja (ne mislim na ono tipa dirao peglu - opekao se), a ako ne kako si rješavala takve situacije "drugačije", a ne kažnjavanjem.

Čuj, nije bilo lako,, bila sam često u situacijama kad sam htjela "udariti prečacem". Ali moj sin je tako jak karakter da sam ja vrlo brzo shvatila da bi kažnjavanje urodilo suprotnim od željenog. Nekoliko puta sam primijenila kaznu "pet minuta u njegovoj sobi". Odustala sam brzo od toga, jer sam vidjela da se čim počne kažnjavanje stvar pretvara u sukob dviju volja i da on samo o tome razmišlja, a nipošto ne o uzroku. Dakle, ta kazna kao posljedica nije bila nimalo korisna posljedica. MI smo imali teške periode s njim, jer su njegovi otpori bili za red veličine snažniji nego kod ostale djece. Tada sam čitala mnogo knjiga o tim problemima, učila i snalazila se kako sam najbolje mogla. Jednom, kad je imao nezaustavljivi napad bijesa prije 4. godine na moru, ja sam osjetila da bih ga mogla prebiti. Tada sam otišla i ostavila ga s tatom u kući. Vratila sam se za 20 minuta i našla ga potpuno mirnog kako s tatom razgovara o tome zašto sam ja otišla. Te jeseni sve je krenulo uzlazno, napadaji ljutnje su prestali i on je počeo odlično surađivati.

Kako sam uspjela? Dovijajući se raznim načinima. Razgovor, uvijek razgovor, do besvijesti. Motiviranje na dobre postupke. Skretanje pažnje (dok je bio manji). Humor - ima jako smisla za humor. Nježnost - odi ti svojoj mamici, pa onda on dođe, pa se smiri i onda razgovaramo o tome što je bilo. Nagrađivanje poželjnih ponašanja, prije svega pohvalom i odobravanjem, a ponekad i konkretnim nagradicama. Kada bi nešto loše učinio nekome od nas ili prijateljima navodila sam ga na razmišljanje kako bi se on osjećao da njemu netko to učini. Zatim, izlaganje dobrim utjecajima: boravak s mojim roditeljima, sa rodbinom, poticanje na druženje sa dobrom i sređenom djecom. Također, puno mi je pomogao i vjerski odgoj - volja za dobrim, odbijanje zla, razvijanje neke unutarnje plemenitosti. Muzička škola. Čitanje lijepih knjiga. Meni posao dozvoljava da s njim provodim jako mnogo vremena, tako da to sigurno igra ulogu. Da i još nešto - ja se ne bojim uspostaviti svoj autoritet. Nisam mama prijatelj nego mama mama. Ne bojim se reći ne i moje ne je ne. Nisam neumoljivo dosljedna, jer bi to bilo u koliziji s njegovim karakterom, ali kad smatram da imam jake razloge da ne popustim, držim se toga do kraja. Ako sam u pola 9 pet puta rekla: ugasi TV, dosta je crtića, a on se oglušuje, ja bez ustručavanja ugasim TV. On to kuži, cendra, ali posluša me. Zna da ga tata i ja jako volimo, dobiva vrlo mnogo pažnje i nježnosti i smatra nas dobrim roditeljima. Često mi komentira druge roditelje kada ide na igru k drugoj djeci doma, na moju radost uvijek u korist nas. Eto, drago mi je da misli da sam dobar roditelj, ja to ne mislim baš uvijek o sebi, ali je činjenica da se jako trudim i da jako mnogo ulažem u to. Razmišljam o njegovim postupcima, o svojim i mislim da sam bolji roditelj nego što sam bila prije koju godinu. Uči on, učim i ja.

[Zdenka2]

A ja nisam sigurna jesam dobro razumjela ovo o poticanju i nagradama. Jer se spominje kao da ide jedno s drugim da bi se potaklo dobro ponasanje, plemenite karakterne crte itd. Ja i dalje mislim da se to ne bi trebalo poticati nagradama pa mi opet nije jasno na sta se misli, tj. na sta Zdenka misli. Ako imas vremena, pliz razradi malo tu teoriju o odgoju uz poticaje.
Zanima me konkretno kako ocekivati da ce dijete neko ponasanje ili obavezu prihvatiti kao normalu ako se ta ista obaveza ili ponasanje "stimulira" nagradom?

Možda nisam bila dovoljno jasna, ali rekla sam da mislim na poticaje više nego na nagrade. Poticati se može pohvalom, odobravanjem određenih poželjnih ponašanja, razvijanjem stavova prema dobru i zlu. I mislim da svaki odgoj mora ići "uz dlaku" djeteta, to jest da mora biti prilagođen njegovoj osobnosti. Moje dijete ima jak karakter i odgajam ga poštujući to. Njega se može odgojiti poticajima, učenjem, objašnjavanjem, tako da on shvati stvari i razluči što je dobro, a što je loše. Kazne kod njega funkcioniraju tako da potiču loše osobine- agresivnost, otpor, neprihvaćanje, nesuradljivost. Ja sam se naučila, ne znam ni sama kako, da njegov jak karakter iskoristim za svoje odgojne ciljeve, da ga usmjerim u željenom smjeru. Njemu jako puno znači kad shvati stvari, kad mu se objašnjava, kad ga se sasluša, kad mu se da prostora. Onda će on surađivati. A kazna se uvijek svodi na ono "dva ovna na brvnu".

[Arijana]

Ja bih rekla da je to davanje izbora djetetu. On nešto ne mora napraviti, nitko ga na to ne sili. Npr. nitko ga ne sili da piše domaći rad. Kad zaboravljanje domaćeg rada postane prečesto, ukidaju se npr.spomenute utakmice. I točka. On će na kraju odabrati hoće li d.r. pisati i vratiti utakmice ili neće.

Pa opet smo došli do tog - ja to zovem ovako, a ja onako...

Slažem se i ja da dijete mora imati izbor, a ako odabere krivo slijedi - kazna.

[Zorana]

Zdenka, hvala na objasnjenju.

[Bomballurina]

Pokušavam se sjetiti primjera kada su to moja djeca zaslužila kaznu. Nikada nisu zaboravljale zadaću, osim jednom je Lara, inače vrlo savjesna, zaboravila predati lektiru, dobila jedinicu i ja je nisam morala kažnjavati, već satima tješiti. Zapravo, u školskoj dobi su oni već sasvim zreli da sami znaju posljedice nepisanja zadaće, a ako primjetim da nešto u školi ne štima (pubertet, starija ) smatram da je moja dužnost pomoći joj na vrijeme, a ne kažnjavati kad je već kasno. Njihove uspjehe i neuspjehe u školi ja, eto, smatram djelomično i svojim uspjesima i neuspjesima. Što se pospremanja tiče, subotom pospremamo svi. U takvoj situaciji nitko se ne usudi štrajkati, valjda zna da nije fer.
E sad, ono što me zbiljski izluđuje jest gubljenje gumica i špangica. Par puta sam bila na rubu da Lari zavežem kosu sa špagom, a onda se sjetim da ja isto tako nikada se nisam vratila doma sa kišobranom koji sam to jutro uzela iz stana.
Ima nešto u meni što niti sama ne znam je li dobro ili loše. Naime, brata i mene su roditelji jako mazili i kupovali nam sve što smo željeli (mislim da je to zbog toga) i meni stvar uvijek ostaje stvar, ja nemam nekog stava i ne mogu se vezati za nju i ne cijenim je. Mene doista ne smeta šta god da potrgaju, nikada nisam vikala na likovne kreacije po zidovima, zavjese narezane na rezance (bilo je i toga...). Eto, to sve meni nije za kaznu. Kažnjavajući djecu zbog nekog predmeta imala bih osjećaj da mi je taj predmet važniji od njih.
Sa ponašanjem nikada nisam imala problema, obje cure su u školi pohvaljene, ne znam, možda su djevojčice inače mirnije, vidjet ću kad Šime krene u školu..
Doista se ne mogu sjetiti situacije kada sam ih trebala kažnjavati....

[Arijana]

Zdenka, mogu ja sad tebi napisati esej o mojoj curi koja ima puno toga zajedničkog s tvojim sinom, ali opet .. ne poznaš je osobno pa ti opet ne bih mogla dočarati taj "uragan" od djeteta, niti mogu ispričati količinu ljubavi, pažnje, razgovora... i svega pozitivnog što je dobila od nas roditelja, niti mogu objasniti osjećaj ponosa na svoje dijete


Ono što sam ja primjetila je da svako divljanje, neposluh, histeriziranje .. bi je činilo strašno nesretnom i svi ti beskonačni razgovori, zagrljaji, poljupci, smirivanja, ponavljanja jednog te istog, stvarali bi produženi osjećaj krivice kod nje. Kazne bi ipak "odrađivala" puno smirenije, čak bi se i ona sama dosta puta složila da sam u pravu jer je brzo počela shvaćati uzrok-posljedicu, a onda bi je i puno lakše usmjeravala u pozitivnom smjeru.

Jednom, kad je imao nezaustavljivi napad bijesa prije 4. godine na moru, ja sam osjetila da bih ga mogla prebiti. Tada sam otišla i ostavila ga s tatom u kući. Vratila sam se za 20 minuta i našla ga potpuno mirnog kako s tatom razgovara o tome zašto sam ja otišla. Te jeseni sve je krenulo uzlazno, napadaji ljutnje su prestali i on je počeo odlično surađivati.

Moram još ovo prokomentirati, možda griješim, ali zapelo mi je za oko ovo boldano. Možda je tada tvoj sin pomislio ako bude neposlušan da će mama otići i ostaviti ga, a to bi bila kazna nad kaznama.

[Zdenka2]

Arijana, ja sam i napomenula da odgoj mora biti prilagođen djetetu. Ja ne mogu biti u tvojoj koži. Za mog sina kažnjavanje definitivno ne funkcionira. Razgovor "na mirno" njega ne uznemiruje i ne ispunjava ga krivnjom nego mu pomaže da razumije situaciju. Ja njega nikad ni ne krivim, nije mi cilj da se osjeća krivim nego da razlikuje dobro i loše. Nastojim pokazati svojim primjerom, svaku priču, svaku situaciju iz okoline koristim da bih ukazala na nešto što je dobro ili što je loše. On sve priča što se događa u vrtiću, tako da i te situacije analiziramo.

U ovoj epizodi kad sam ja otišla, on nije mislio da ću ga napustiti, u to sam sigurna. Meni je nakon posvojenja (u dobi od točno jedne godine) apsolutni prioritet u odgoju bilo nahraniti njegovu emotivnu glad i uliti mu sigurnost. To sam činila po svaku cijenu, do kraja svojih psihičkih i fizičkih mogućnosti. Kad bih odlazila od kuće zbog posla ili nekog drugog razloga, još od malena sam mu govorila uvijek kamo idem i kad ću se vratiti i tko će njega čuvati. I uvijek sam mu govorila da ga neću nikad napustiti, dokle god budem živa. Taj put je on naprosto shvatio da sam izašla iz začaranog kruga emotivne ucjene. Ostavila sam ga na sigurnom, s tatom i mislim da mi je to bio jedan od boljih poteza. Ispuhala sam se 20 minuta, vratila sam se, zatekla sam mirno stanje. Poslije smo pričali o tim ispadima - nastojala sam ga navesti da mi objasni kako se on osjeća dok to radi i rekla sam mu kako se ja osjećam. To i inače primjenjujem - ja govor. Ne ti si takav i takav nego ja se osjećam tako i tako. Pokušavam mu objasniti što je to odgovornost i da on, iako je mali, ima neke odgovornosti, prema sebi, roditeljima i drugim bliskim osobama i svima ostalima.

Inače se u pogledu kažnjavanja posve slažem s Bomballurinom. Mislim da to što nije imala potrebe kažnjavati svoju djecu znači da je njihovu odgovornost i disciplinu postigla drugim mjerama. Mogu se samo nadati da će i moje mjere dati takve rezultate kad M. bude veći.

[Bomballurina]

Inače se u pogledu kažnjavanja posve slažem s Bomballurinom. Mislim da to što nije imala potrebe kažnjavati svoju djecu znači da je njihovu odgovornost i disciplinu postigla drugim mjerama. Mogu se samo nadati da će i moje mjere dati takve rezultate kad M. bude veći.

Ovo mi nekako teško zvuči, pa bih malo nadodala. Moja djeca nisu savršeno disciplinirana niti stoposto odgovorna. Ona zapravo nisu - savršena. Doista se trudim dobro ih odgojiti, puno ulažem u njih, ali stvarno mi je do sada bio najveći zalogaj realno prihvatiti njihove mogućnosti i želje, a smanjiti svoje ambicije.

[Arijana]

Razgovor "na mirno" njega ne uznemiruje i ne ispunjava ga krivnjom nego mu pomaže da razumije situaciju. Ja njega nikad ni ne krivim, nije mi cilj da se osjeća krivim nego da razlikuje dobro i loše.

Pa ni ja ne namećem osjećaj krivice, kroz razgovor ona sama zaključi da nije bilo u redu to i to, da je bolje tako i tako..., nekad čak i zaplače u stilu; mama, zašto sam to učinila ili ne učinila.., tako da na kraju ja nju moram tješit i objašnjavat da svi griješimo...bla, bla..
Iz ovoga svega mogu jedino zaključit da je odgoj i odgojne mjere jedna jaaako široka tema i da je teško ovako pismeno objasnit neke svakodneve životne situacije, karaktere, temperament i reakcije naše djece na kažnjavanje ili nekažnjavanje, a da krivo ne shvatimo jedni druge.

[Zdenka2]

Inače se u pogledu kažnjavanja posve slažem s Bomballurinom. Mislim da to što nije imala potrebe kažnjavati svoju djecu znači da je njihovu odgovornost i disciplinu postigla drugim mjerama. Mogu se samo nadati da će i moje mjere dati takve rezultate kad M. bude veći.

Ovo mi nekako teško zvuči, pa bih malo nadodala. Moja djeca nisu savršeno disciplinirana niti stoposto odgovorna. Ona zapravo nisu - savršena. Doista se trudim dobro ih odgojiti, puno ulažem u njih, ali stvarno mi je do sada bio najveći zalogaj realno prihvatiti njihove mogućnosti i želje, a smanjiti svoje ambicije.

Pa djeca niti ne trebaju biti savršena. Ja nisam savršena, ne tražim to ni od sina. Dovoljno mi je da bude negdje od - do.

[LeaB]

Gle ni ovako "zločin" ne izgleda primjereno. :/

Treba ih učiti strpljenju, i toleranciji prema drugima, a kaznom to definitvno ne činimo.

Lea, ajde mi molim te pojasni ovo prvo, nadam se nisi mislila da je izraz "zločin" neprimjeren, jer ako jesi... :/

Pa neprimjeren je izraz zločin za djecu te dobi.

[Arijana]

O Isuse... , pa neprimjereno je i komentirati riječ u navodnicima i pripisivati joj doslovni značaj koji nema, neprimjereno je i okretati diskusije u smjeru u kojem ne idu.....

[LeaB]

Draga Arijana, mogle smo se samo krivo razumjeti i tu je priča gotova. Ja te ne osuđujem, niti kritiziram, a i ova tema se već ohladila.
Zar nismo svi na ovom forumu uglavnom istomišljenici oko ključnih stvari kao što su kažnjavanje, maltretiranje, udarci...

A ostalo su nijanse.
Peace.

[Arijana]

O.k., valjda ja ne mogu shvatiti da netko to može tako interpretirati - nenamjerno i bez nekog cilja 8)

[seni]

sto vrijeme vise prolazi, odnosno moja kcer raste, sve manje vijerujem u taj takozvani "odgoj".
poslusnost kao kategorija prema bilo cemu ili komu mi izaziva neugodne trnce u zeludcu i u principu je ne smatram vrijednoscu kojoj bi trebalo teziti.
meni sama rijec kaznjavanje zvuci tako odbojno. i ne upraznjavam ga. i bez njega nasa mala obitelj sasvim dobro gura.

"posljedica" je samo eufemizam za "kaznu".

iok, on je dosta veci od vasih, ali on se poceo vrlo rano boriti za svoje pravo tako da mi odbrusi: ja tebe ne ucjenjujem ili - ti ne bi sigurno dala da te ja tako ucjenjujem ili zamisli da ja tebi kazem ako ovo onda ono.
i kad vam dijete jednom tako kaze ne mozete ga vise tako tretirati. ok, ne jednom, trebalo mu je prekonekoliko puta
ali na ovaj pokusaj pluseva i minusa rekao je (nestoprekocetverogodisnjak) - napravit cu ih i ja tebi.
a ja ipak nisam tako bez minusa da ih zelim vidjeti evidentirane.

nakon sto mi je moje dijete u dobi od 5 godina reklo nesto slicno kao ivar o ucjenama, dobro razmisljam i o "posljedicama". da ne budu ucjene.

pluseve i minuse sam isprobala jedanput u duzini od dva dana . i zakljucili da je to besmisleno.

aleta napisa:
a zašto mi sad ovdje pokušavamo naći neko univerzalno pravilo? nekom djetetu će plusevi i minusi savršeno odgovarati, a nekom ne. neko će se dijete rasplakati od nečega što neko drugo neće ni primijetiti. osnovno je to da roditelj poznaje svoje dijete toliko (i da se trudi toliko) da može napipati onu osjetljivu točku na koju dijete reagira, dopušta da ga se usmjeri. a da to nije za dijete ponižavajuće, nego upravo motivirajuće. samo se oko ovog načina možemo složiti. oko konkretnih metoda nikad nećemo.

ovo mi se svida.
mi smo se ocito tako poslozili (nasa kcer, mm i ja, mozda smo nekakve endemske biljke)), da kod nas nema kaznjavanja, mi u njega ne vjerujemo i sasvim nam dobro ide i bez njega.

[Zdenka2]

Jučer sam u Vjesniku pročitala članak o kažnjavanju djece koji je na tragu moga mišljenja o tome.
http://www.vjesnik.hr/html/2006/07/1....asp?r=pis&c=2

[seni]

bas lijepi tekst. i na tragu i mog misljenja.

[ivarica]

natasa je prava roda samo nikako da to prihvati i prikljuci nam se

[flower]

tekst kao s naseg portala