Potpisujem i još da dodam svoje. Ja sam mama "tvrdoglavog magarčića", kako je netko napisao. Još od prve godine borila sam se s otporom, odbijanjem, svojeglavošću, ispadima, ljutnjom. Sada imam skoro šestogodišnjeg ugodnog dječaka, punog povjerenja prema meni i tati, uvijek nam se obraća sa svojim problemima i razmišljanjima. Ne želim reći da je savršen ima i sad kojekakvih nestašluka, neposlušnosti, ponekad i drskosti, ali u cjelini, on je smiren, razborit. Sve u svemu, baš s veseljem opažam rezultate odgoja + njegovog osobnog razvoja. A to nije postignuto kaznama. Osim što inače ne mislim da se ljude uči dobru kaznama, u njegovom slučaju sam bila svjesna da bi kažnjavanje dugoročno postiglo upravo suprotno od željenog, to jest da bi pojačalo one negativne strane njegovog bogatog i burnog karaktera. Moram reći da su mi tu pomogle moje zrele godine. Svaki odgojni postupak i reakciju gledala sam u dugoročnoj perspektivi. Shvatila sam da dijete od 2, 3, 4, 5, itd godina nije "odgojeno" nego se odgaja. Kao što su napisale Sorciere i Mamasita, odgoj je dugotrajan proces. I mislim da roditelji najčešće kažnjavaju djecu zato što im ponestaje ideja kako da situaciju riješe drugačije, zato što ne njeguju svoj pozitivni autoritet, iz straha, umora ili nervoze. Ono što su neke cure nazvala odgojem uz nagrade, ja bih prije nazvala odgojem uz poticaje, jer se tu ne radi samo o neposrednom nagrađivanju (premda može biti i toga) nego o poticanju dobrog ponašanja, plemenitih crta karaktera koje svako dijete ima, itd.LeaB prvotno napisa