Ava – najljepši dar za Majčin dan
a ne znam ukratko, pa kome se da nek čita
12 dana prije izračunatog termina, nakon cjelodnevnih BH-kontrakcija (na Rodinom prosvjedu za prava majki u rodilištima) u ponoć na wc-u mi je otišao vodenjak.
Čulo se glasno trrrrrr. Pomislim „Nemoguće! Jel to onaj kvrc o kojem svi pričaju? Ma nije, nema vode!“ U tom trenu „pljus“ iz mene! Opa, ipak jest.
I onda me uhvatila trema, sjetila sam se Noe i kako ću ga morati ostaviti. Kad je počelo manje curiti probudila sam MM-a i polako se spremali.
Laknulo mi je kad je rekao da vodimo i Nou, nazvala sam prijateljicu u Rijeku da ju pitam može li ga pričuvati dok mi budemo rađali. Bila je nedjelja, ona ne radi, idealno.
U međuvremenu sam često išla na wc, kao i cijelu večer prije toga. Krenuli smo u 1:15, ja s ručnikom među nogama, voda je samo lagano curkala. Trudova nisam imala, tek neko lagano stezanje, nisam se ni trudila pratiti razmak među njima.
Pred rodilište smo stigli oko 3:30, idealno, mjesta za parkiranje gdje god hoćeš. Pokušali smo malo odspavati, ali Noa se probudio pa sam ga uspavljivala na sisi.
Moj prirodni drip! Pomislila sam kako bi bilo idealno da ga mogu povesti u rađaonu.
Kad je zaspao, MM i ja smo isto to pokušali, al ja nisam mogla. Pošla sam u šetnju oko rodilišta.
Trudovi su se počeli javljati češće i bili su malo jači, no većinu sam ih mogla jednostavno prohodati, tek neke sam morala proći naslonjena na zid ili ogradu.
Kako je jutro odmicalo vidjela sam sve više znatiželjnih faca na prozorima. Izišla je portirka sjesti na klupu pa sam malo razgovarala s njom i kad mi je rekla da je primalja Ksenija na porodiljnom, a Silvana radi samo radnim danom bila sam malo razočarana. Oko 7 na parkiralište je stigla Barbara i kratko smo porazgovarale, bila je iznenađena što me vidi, a jučer smo zajedno marširale Zagrebom.
Rekla mi je neka samo šetam i dalje i da će poslije svratiti u rađaonu da vidi kako mi ide. Htjela sam čekati maksimalno dugo prije ulaska.
Nazvali smo prijateljicu da dođe po Nou jer ćemo mi uskoro unutra.
Ušla sam u 8:00, trudovi na 2 min, ali ne prejaki, sasvim izdržljivi.
Odmah sam naglasila da imam plan poroda, potpisujem pristanak, ali i nadopisujem što ne želim, sestra me stavlja na ctg i tu trudovi, naravno, prestaju.
Dok sam ležala, imala sam svega nekoliko skroz slabih. Dolazi doktorica S. i sestra je upozorava na plan poroda, ova gleda ctg i počinje odrješito da joj se čini da ništa od stolčića ako ctg ostane takav.
Kaže da nakon truda otkucaji bebinog srca naglo padaju. Meni doduše, zvuče i brže od mog, ali ajde.
Ja počnem nešto govoriti, ona me prekida. Želim joj reći da sam svjesna da se plana možemo držati sve dok je sve u redu sa bebom i sa mnom, ali ona me odmah prekida i govori da ja ništa nisam svjesna, da sam ja došla napunjene glave svakakvim idejama, da ja pojma nemam i uglavnom, ni jednom mi nije dala da izrečem rečenicu do kraja.
Naravno, „oprala „ me kako sam mogla tako dugo šetati sa puknutim vodenjakom, infekcija, bla, bla (prošli put sam odmah otišla u bolnicu s puknutim vodenjakom i TAMO zaradila infekciju), što nisam i ostala u tom svom autu i tamo rodila i slične primjedbe.
Pregledom ustanovljava da sam otvorena 8 cm!!! Nisam mogla vjerovati.
Šalje me u rađaonu, ali i tamo me meću na ctg da budu sigurni u svoju dijagnozu. Na putu do rađaone trudovi se vraćaju, dosta jaki, al na krevetu opet nestaju.
Molim ih da me stave na ctg s kojim se mogu slobodno kretati i nakon nekog vremena to i rade, al stalno pada, ne lovi otkucaje dobro, ja ga pridržavam i skroz sam skoncentrirana na to što, naravno uzrokuje izostanak trudova.
Hoću nazvati svoju doulu, al MM ostavio mob u autu, tražim sestru Barbaru da popričam s njom, iako ju time, vjerojatno stavljam u nezgodnu situaciju, al ona ima posla na svom odjelu.
Doktorica svako malo navrati, pregleda me i s rukom u meni ustanovljava da sam još uvijek na 8 cm, želi mi preventivno dati antibiotik jer plodna voda curi tako dugo, ja ne želim jer se osjećam odlično, voda i dalje bistra, a ona sve ljuća, govori mi da sam ja u porodu i zato nisam prisebna, na što joj ja odgovaram da sam i te kako prisebna i da neću dozvoliti da me nadrogiraju kao prošli put.
Sve to btw s njenom rukom u meni!
Kad je vidjela da mene ne može okrenuti, pokušala je MM-a i na kraju demonstrativno skinula rukavice i rekla da sam ja tvrdoglava i da ona od tog trenutka ne može garantirati za mene i moj porod.
Rekla sam „Fino, ja i moje dijete smo ionako isključivo moja odgovornost.“
Ja sam cijelo vrijeme jednostavno znala da je s bebom sve u redu.
Dolazi njena nadslužba, ugodan stariji doktor S., samo povremeno navrati, vidi da je sve ok i ode.
U međuvremenu su mi na moje inzistiranje skroz skinuli ctg i samo povremeno poslušaju otkucaje nakon truda. MM je išao po mob i mamma juanita me ohrabruje što mi daje dodatnu snagu.
Šetam rađaonom, stolčić je postavljen još na početku pa slobodno mijenjam položaje kako mi paše, klečim na strunjači, skačem na lopti, četveronoške sam, ma savršeno.
U jednom jačem trudu se uhvatim za prozorsku dasku i isčupam ju, kažem doktoru kako su imali loše majstore.
Većinu vremena smo sami, primalja povremeno navrati. MM je umoran, neispavan, ja ga nagovaram da legne na krevet. Al' bi to bio prizor!!! Nakon što je doktorica otišla dugo mi treba da se trudovi vrate i ustabile, stalno šetam i masiram bradavice i to pomaže.
Već neko vrijeme sam otvorena do kraja, al beba se ne spušta. Imam nagon za tiskanje, tiskam stojećki, četveronoške, na krevetu, na stolčiću, svakako, al ona se na spušta.
Dolazi Barbara, ostaje 15-ak min, razgovaramo i nevjerojatno, ali beba se počne spuštati, trudovi su jači!
Sama ta faza izgona kod mene je trajala dugo, oko sat i pol, nudili su mi drip, al ja sam bila puna snage, pila sam dosta vode i između trudova se osjećala kao da ni ne rađam.
Uostalom, tko mi može jamčiti da će s dripom ići brže, prvi put sam bila na njemu skoro 12 sati i ništa.
Primalja Jovanka mi je govorila koji trud da prodišem, a koji da tiskam kako bi mi sačuvala međicu. Tek tu mogu reći da me je boljelo, točnije peklo, pravi ring of fire, a to je traaaajalo, više od 5 min, činilo se ko vječnost!
U 14 h se Ava konačno rodila! Najljepši poklon za Majčin dan! Iznenadilo me je kako je sićušna, ja sam očekivala malog sumo borca kako je bila zapela!
Zaplakala je tako tiho, ko malo mače! Rekla sam da sačekaju s rezanjem pupkovine, stavili su mi je na prsa, al nije bila zainteresirana za sisanje.
Posteljica je izašla sasvim lagano. Iako nisam bila klistirana, nije ništa „pobjeglo“.
Tek tada shvatim da nisam imala tranziciju, valjda jer sam bila skoncentrirana na „obranu“.
Apgar je bio 10/10, prelazim na krevet, nisam pukla, samo sve još uvijek peče.
Nailazi doktorica S. i komentira s vrata kako sam ipak uspjela, a ja kažem „da, i bez gledanja na sat!“ na što me moj nekonfliktni muž smiruje.
Daju mi Avu i tako ostajemo zajedno 2 sata kad nas voze na odjel i tamo Barbara dolazi po mene da budem s njom pri prvom pedijatrijskom pregledu.
Nakon toga mi ju donosi i od tad se nismo razdvajale.
 |
|||
Odgovori s citatom
aries24 prvotno napisa
i čestitke na avi
doktorici.
je bila i na mom porodu. ista priča. istacka 
za porod kakav si željela,priču i slikice.
)