Ne-udraranje je definitivno nesto sto vecina nas roditelja mora NAUCITI.... Vecina nas je odrastala s takvom vrstom discipliniranja, i gledala to cijeli zivot pod normalno. I ja sam mislila da je to sasvim OK, i kontala da oni koji zagovaraju ne-udaranje stvarno pretjeruju....
A onda se rodio on
I tada sam shvatila da sam protiv udaranja..... A koliko sam protiv, nisam ni znala dok nisam prije nekih godinu dana "pukla" na ideju da ga netko lupi.... U tom trenu su mi se vratila sva sjecanja na moje odrastanje... i sva sjecanja vezane za udarce discipliniranje mene i brata.... Meni je i sada knedla u grlu kad se sjetim.... A to nije bilo nista katastrofa - to je bilo discipliniranje po guzici kao i svako drugo...
Moram priznati da sam se neugodno iznenadila svojom bujicom osjecaja koji su navrli... jer su ti osjecaji ocigledno dugo bili potisnuti...i kad je to sve isplivalo na povrsinu, ja nisam mogla vjerovati koliko je to mene u stvari mucilo ali sam potiskivala.... Da mi mama ovo sad procita, vjerojatno bi joj srce puklo od tuge
Ali tako su bili nauceni, i tako se to radilo.....
I sad bez obzira koliko prezirem udaranje djece (ali doslovce PREZIREM iz dubine duse)... neugodno sam se iznenadila da u nekim situacijama imam poriv udariti ga
Totalno sam se ushokirala na tu spoznaju :shock: I shvatila da je to nesto sto moram nauciti - cijeli zivot su me ucili da je to normalno i gledala to oko sebe kao normalno, i to se naravno usjeklo u mene....
Tako da mi svi MORAMO NAUCITI kako reagirati ne-udaranjem u kriznim situacijama.... to nam vecini nazalost ne dolazi prirodno....