Ja sam berba '82. U današnje vrijeme, kad se početna dobna granica ostvarivanja majčinstva poprilično pomakla, što zbog emancipacije, što zbog drugih i osobnih razloga, rekla bih da sam u odnosu na svoju generaciju, pogotovo one cure koje su se nakon srednjoškolskog obrazovanja odlučile dalje fakultetski obrazovati, relativno rano zašla u sferu majčinstva i svega što ono nosi....
Ne bih uopće o tome na taj način razmišljala da sam učinila sve po nekom "PS-u", tj., završila faks "kako je i priličilo" .
Eto, sad se još uvijek mučim s tim.....Imam dijete od 3 god, drugo (potpuno neplanirano) na putu i još poveći broj ispita na pravu.
Ne znam kako ću. Dosad sam uspijevala, ali vidim da me volja napušta i da bi takoreći nakon velikog dijela prevaljenog puta odustala.... , a niti se na taj korak ne mogu odlučiti .....obzirom da bih onda sav trud bacila u vjetar. Teško mi je biti i studentica i mama, velikim dijelom jer mi fali hrabrosti i volje, a najvećim što sam uvijek teško balansirala u različitim ulogama....tj., više sam neki tip "sve-ništa", pa ako sam jako dobra u jednoj ulozi, druga će patiti....ne znam učiti za 2, prosjek ocjena mi je izvanredan, ali zato ispite sporo dajem....ne mogu se okuražiti na ispit, ako nisam apsolutno sve naučila.... .
Ono što me zanima jest kako kod ostalih mama-studentica to funkcionira. Naime, ne mogu (zbog zakonske regulative) studirati do penzije tako da bih te ispite trebala podavati dok sam još na porodiljnom, a s bebom, je to vrlo teško. Da, uzet ću nekoga za pomoć, ali kakva sam onda kao mama???
Voljela bih to završiti i zbog djece i zbog muža koji se dosad dosta žrtvovao da bih ja mogla nesmetano učiti i studirati, a najviše zbog sebe....
Kako drugi na to gledaju?