Ifigenija prvotno napisa
Ja sam svako jutro orna da dom izgleda normalno.
A onda se dogodi neočekivano (što možda treba očekivati)...
Ja nahranim ekipu, naprave svoje jutarnje poslove, i onda odemo s prijateljima van.
Kad se vratimo, ostanu u vrtu, a ja kuham ručak.
Rezultat? Donji kat sav u zemlji, travi i blatu - jer ulaze i izlaze non-stop, a ne mogu prestati kuhati i skidati malenu svaki put kad uniđe. Za njom ide i brat. Često dolaze na mirovne pregovore o tome čiji je štap i slično. Onda beru i jedu (da, da, u veljači - ima još mrkve, i peršina i celera, pa jedu), pa im perem, cijedi im se sa ruku voda, rade blato.
Dosađuju mi dok kuham i umorna sam od mirovnih pregovora.
Onda oni skupe osnovno blato, ja im dam jesti, i nakon toga sam kaput.
Mogu samo sjesti i forumašiti.
Dok popijem kavu, vrijeme je da se mali probudi, pa onda oko njega (to je njegovo vrijeme), pa dolazi mala, užina, svađanje njih dvoje oko svake stvari na planeti, pa smo već u pripremi večere, malo veš... i opet kuća u kaosu totalnom.
Utješite me - jesam li nesposobna, il su mi djeca mala, a uz to mali i stalno doma jer se poubijao i porazbijao pa je bio da bolovanju, ne ide u vrtić na igranje... - pa zato to izgleda tako koma.a...
Prozori i vrata su ocrtani srcima, njihovim ručicama i crtarijama - koje ni ne perem, jer čim je čisto - krenu iznova. A ako ne - čim se zadenfa kreće umjetnost... i tako...
U hodniku stotinu cipela jer ne znam koje je godišnje doba trenutno, pa imam svakome po valjda pet pari, što svečanih, što dnevnih, što sportskih, što niskih, što visokih, i stotinu jakni, iz istog razloga...
Bljak.