Pa da i ja ispričam svoje,možda bude malo lakše.Sa 23 tjedna sam bila otvorena jedan prst i odlućili su mi napravit serklažu,nakon što smo dobili nalaze od briseva,koji su bili uredni,napravili su serklažu.Sve je bilo u redu,ja sam se taj dan osjećala odlično,ali navečer sam dobila jake kontrakcije koje su mi umirili injekcijom i drugi dan opet sve u redu,ali opet sljedeću večer sam prokrvarila,nitko nezna zašto,pregledali me i poslali nazad u sobu,u jutro otišla plodna voda i ja sam morala roditi,o tome neću ni pisat.Nitko nije vjerovao,ali curica se rodila živa.Ja sam bila kao u snu,neznam kako se ponašat kraj inkubatora,svaki put sam se rasplakala kad bi ugledala tog malog anđela,dali smo joj ime VIKTORIJA,i počeli se po malo nadat,možda ipak bude sve u redu.Kod mene opet počele muke,krenula sam se izdajat,ali jedna cica se upalila i tako sam provela dane u bolnici većinom viseći nad izdajalicom,sad mislim da sam to vrijeme bolje trebala provesti sa bebicom,ali misliš možda uspije uzimat hranu,pa daješ sve od sebe da to bude tvoje mljeko.U bolnici sam bila 8 dana,a kad sam došla doma nakon dva dana je umrla.Sad me muči kako sam bila glupa i nisam dobro iskoristila tih deset dana nezina života,mislim mogla sam ovo ili ono,a ja kao da sam bila drogirana,većinom sam provela vrijema na sad glupo izdajanje i plakanje.Čini mi se kao loša majka,ali nisam joj mogla puno pričat ili pjevat,jer čim bih otvorila usta da joj nešto kažem zagrcnula bi se od plača i još uvijek kad na grob dođem na mogu joj ništa pričat,samo mogu plakat. A tako bi voljela da sam bila drugačija,jača,organiziranija i da sam više vjerovala,možda bi još bila sa nama.Moja doc kaže da su na serklaži zaribali,pa sam dobila infekciju,to su pokazali nalazi i sad sam ljuta na doktore,ali najviše na sebe jer sam bila tako glupa i nisam iskoristila i to malo što sam dobila.