Naša priča seže unatrag godinu i pol dana, kada mi je operativnim zahvatom odstranjena maternica i jedan jajnik. U prvi mah, tadašnji zaručnik (danas suprug) i ja bili smo neutješni, jer smo izgubili mogućnost imati biološko dijete o kojemu smo - kao i brojni mladi parovi - maštali.

Kada su se emocije malo smirile, uvidjeli smo da postoji rješenje našeg problema... i da naša želja nije potpuno neostvariva.

Dva mjeseca nakon moje operacije udala sam se za, meni, najdivnijeg čovjeka na svijetu. Odlučili smo da je najmudrije pričekati malo s posvojenjem i pokušati srediti vlastiti stambeni prostor. Za nas i naše dijete. Pronašli smo kuću koja nam se sviđa, međutim to nam se malo zakompliciralo zbog dokumentacije oko kuće, pa smo za sada još uvijek na mrtvoj točki - kupujemo tu kuću, ali čekamo da se riješe dokumenti. Dok se to ne riješi, ne možemo početi sređivati kuću.

Budući da sam redovito na Rodi (samo čitam, ne pišem ) shvatila sam da postupak posvojenja dugo traje, pa smo se odlučili ipak krenuti u akciju (prije nego uspijemo kupiti kuću).

Kako mi nije bio potpuno jasan postupak, napisali smo zamolbu koju sam poslala na sve Centre za socijalnu skrb u Hrvatskoj, 5. studenog ove godine. Nekoliko dana nakon toga počeli su nam stizati odgovori sa svih strana Lijepe naše, osim iz našeg nadležnog Centra. A prošli tjedan je stigao i njihov odgovor. Gdje nam zakazuju sastanak za ovaj tjedan.

I sad MM i ja imamo blagi napad panike jer ne znamo što možemo očekivati za taj prvi susret?

I da, postoji još jedna bojazan. Naime, MM je kao i puno naših muških s 19 godina otišao u Domovinski rat i cijeli rat proveo na ratištu. Danas, kao i bezbroj njih, pati od PTSP-a... Mišljenja sam da taj podatak ne bi trebalo zatajiti pri razgovoru u Centru. Jesam li u krivu?

Savjetujte me, molim vas!