šokirana sam pitanjima koje mi sin postavlja...
pita me zašto Bog nije htio da dinosaur bude živ, zar ne bi bili sretniji da ga možemo vidjet; kad ćemo mi umrijeti i što onda bude sa nama, i sl.
ja mu ne odgovaram ozbiljno na takva pitanja, nego izbjegavam odgovoram zezanjem, jer mi se čini nenormalnim da vrtičarca muče takve stvari.
ono što me je najviše zabrinulo je bilo kad je nepažnjom (skakanjem) raskrvario MM-u nos i onda počeo govoriti da bi bilo bolje da nam je netko drugi sin i kako bi se ubio da ima laserski pištolj????? ja sam se od šoka počela smijati i zezati sa njim, grliti ga i pričati mu zbog čega sam sretna da je on uvijek dobar, brižan, itd.)... još sam u šoku, što da radim, kako da se postavim; je li ovo neka prolazna faza sazrijevanja?