I meni je "Strah i trepet" bila prva Nothomb koju sam pročitala, i ostala najbolja, premda sam iščitala sve što je prevedeno jer mi je zanimljiva. :)
Printable View
Pročitala sam Specijalnu potrebu Lade Vukić. Sigurno će mi biti na popisu za 2017. Ne čudi me što je dobila nagradu VBZ-a za 2016.
Pročitala roman Marie Semple "Kamo si otišla, Bernadette?" - na preporuku. Hm, nakon pročitanog, mogu reći - dobro zamišljeno, ali loše izvedeno. Radnja je puna rupa, a isto tako i likovi - neuvjerljivi su. Inače po stilu pomalo podsjeća na "Ženu koja je legla u krevet na godinu dana" Sue Townsend, ali i taj me roman svojedobno malo razočarao. Uz naznaku da ipak dajem prednost britanskom humoru pred američkim 8-)
Ako ništa drugo, barem se brzo i lako čita, i nije neko zahtjevno štivo, pa dobro dođe za opuštanje. Samo, nakon takvih knjiga se osjećam kao da sam se prejela grickalica, a pritom ostala gladna :mrgreen:
Čitam Kako vojnik popravlja gramofon i fascinirana sam kako nešto može biti toliko duhovito i ganutljivo u isto vrijeme.
A koje jezične dosjetke i igrarije - odlično!
Sad sam se sjetila još samo jednog teksta gdje sam se naglas smijala brišući suze: Dežulovićev
Ja čitam Černobilsku molitvu od Svetlane Aleksievič, i isto sam tog dojma, vrlo vrlo potresno je sve, a onda svako malo promoli se neka šala ili bizarna situacija da se naglas nasmijem, valjda jer su mi emocije nabijene svo vrijeme
U ekstremnim situacijama kao što je rat (i u ovom slučaju katastrofa, ali vrlo slično je ustvari), te male ljudske situacije i bedastoće se još više istaknu.
Ovdje ljudi razmišljaju na način "pa treba vadit krumpir, treba uzorat zemlju", ono svakodnevno, i ne mogu jednostavno pojmit koliko se sve odjednom promijenilo, šta vam znači sad to odjednom - radijacija
baš sam sva ustvari uzdrmana, ljubim muža i djecu nešto više nego inače, i sve mi se čini da je najveća sreća na svijetu živjeti običan dosadni ljudski život: ono, radiš, obitelj, kuća, nešto zabave.. pa to je Jack pot
tangerina, ja isto mislim da živim privilegiranim životom i da moja obitelj ima nevjerojatno sretne okolnosti. Čak i kad nema plaće svaki mjesec.
Nekidan mi je unuk da knjigu Mali princ. I bas mi je drukcija sada nego kad sam je davno citala.
Pročitala drame Nine Mitrović i Pepeljugino maslo Tene Štivičić.
Sad uživam u Amerikani. Nisam ju mogla ispustiti pa sam u jednoj večeri pročitala trećinu.
Ja gustam u Kostanim satovima :zaljubljen:
Afonso Cruz: Kokoschkina lutka
Jako zanimljiva knjiga. Posve drugačija od svih koje sam pročitala. :-)
Vrlo jednostavan izraz, oprezan, a opet poetski i metaforički, i vrlo kompleksna pripovijest.
Odnosno nekoliko priča o različitim likovima u vrlo kratkim poglavljima, koji su međusobno povezani i prelaze jedni u druge.
I vječno pitanje koje ostaje: imitira li život umjetnost ili umjetnost imitira život…
Oskar Kokoschka i njegova strast za Almom Mahler, knjiga u knjizi.
Ponešto filozofije, razmišljanja o smislu života, neobičnih koordinata, igre riječima i niz likova, poput djelića slagalice razbacanih posvuda, koji teže stvaranju jedinstvene slike.
Dodatni šarm daju male ilustracije i fotografije, i crni listovi koji razdvajaju različita poglavlja.
Ukratko: knjiga za polagano čitanje, kao da je riječ o zagonetki koju treba riješiti ili o egzistencijalnom labirintu.
Skroz originalno.
Možda joj se vratim.
:heart:
Zvuči zanimljivo, zainteresirala si me!
90-tih je u Teatru &TD igrala predstava "Alma Mahler" na temu njezinog života i odnosa prema muškarcima (od Mahlera do Kokoschke i Franza Werfela), sjeća li je se netko? Bila je jako dobra predstava, postavljala je cijelu priču iz tog "ženskog" kuta...
Ja se sjećam.
Sjećam se i ja, to je, čini mi se, bilo već krajem devedesetih, s istoimenom, meni dragom glumicom u glavnoj ulozi... :)
procitala Specijalnu potrebu
ok je
Bekim Sejranović, Tvoj sin Huckleberry Finn
znam da nije svima sjela, ali meni jest; koliko god mi je pripovjedač znao ići na živce nekim svojim izborima, i koliko god se nisam nalazila u njemu jer je totalno, s oproštenjem, sjeban, po vlastitom priznanju ne želi odrasti i traži se cijeli život, u drugu ruku mi se jako sviđalo kako plete priču, kako je simpatičan i otvoren, kako ne štedi samoga sebe (podsjetio me na Knausgarda), kako slikovito prikazuje atmosferu života na rijeci... Meni je knjiga super.
Angie potpisujem!
A ja završila Amerikanu.
Dok mi je Polovica zutog sunca bila vrlo dobra, ova knjiga Nigerijke Adichie mi je odlična. Likovi su opipljivi i živopisni, mijenjaju se u potrazi za identitetom. Piše i o mladenackoj zanesenosti i ljubavi, što kod mene uvijek pali :)
Usto knjiga mi je bila zanimljiva jer govori o rasizmu u Americi sa stajališta mlade neameričke crnkinje.
Citam Angelin prah...prosla sam trecinu knjige...tako polako, ali sigurno uvuce u radnju i obuzme...tesko je znati da je netko bio doslovno gladan, pitam se koliko je, nazalost, i sad takvih...
Svidja mi se taj stil pripovijedanja i pogled na svijet, zivot iz djecje perspektive.
Jad i bijeda prikazani kroz kratke dijaloge i opise dogadjaja lisene
patetike.
Ja sam pocela Povjesničarku tamo negdje tijekom 8.mj trudnoće. Mala sad ima 5 mj i tjedan. Toliko o tome. Al ne odustajem.
I meni je sjela ;):
http://forum.roda.hr/threads/59613-%...=1#post2869561
:lool:
Povjesnicarku imam godinama na polici. Nesto vise od 10-tak.
Znam, jer mi je pesica bila stene i zvakala je sve sto je stigla pa tako i Povijesnicarku posudjenu od frendice :lool:
Njoj sam kupila novu, a ovu malo nacetu sam ostavila sebi. I nikako da dodje na red :mrgreen:
Javi isplati li se citati je. Ako i ne isplati, za mene ima sentimentalnu vrijednost :heart:
Malo sam guglala, vidim da je snimljen i film Angelin prah.
Je li ga netko gledao?
Kad citate, stvorite li jasna lica i tijela aktera knjige?
Zamislite li bas osobu prema opisima...
Ja ne. Uvijek mi te osobe budu samo konture s duhom, dusom, psihom, cak i gestama..svim onim sto cini jednu osobu, ali im lica nikad nisu jasna, tek obrisi.
Meni je skroz zanimljiva i dobro napisana. I sad umjesto da čitam, ja tu tipkam. :P Samo što sam ja prije obožavala navečer leć u krevet i tako satima čitat knjige. Po 3 su mi znale bit na kantunalu. Ali sad ne smijem palit svjetlo, mala mi spava u krevetiću u sobi, tako da sam izgubila taj gušt. A u boravku muž uvijek nešto gleda, evo sad igramo rukomet s španjolcima.
I ja lakse zamislim prostor, ali ni to detaljno, zato valjda ni ne volim previse opisa, pogotovo ne opise krajolika. Dovoljno mi je nesto tipa bila je mrkla noc u gustoj sumi :lool:
Zato volim opise unutarnjih zbivanja aktera :)
A filmovi mi sjednu, jer tada napokon i vidim, a ne samo cujem i nazirem :lool:
pocela sam stonera
svidja mi se
Jurana :lool: :heart: :hvaaaaala: