djelomično sam promašila temu jer mene izluđuje ono u čemu je drugačiji od mene, a ne moja kopija.
Printable View
djelomično sam promašila temu jer mene izluđuje ono u čemu je drugačiji od mene, a ne moja kopija.
Gle, svom vrlo cesto kazem da jedva cekam da postane sam svoj gazda i da vidi kako je tesko zivjeti sa njim.
I da se veselim danu kada ce dolaziti na nedeljne ruckove, a ostatak tjedna maltretirati samog sebe.
Ali njegovu samozivot, nemotiviranost , zivcanost , otpor , neosjetljivost na obaveze u obitelji i prema samom sebi ...( ima toga jos) ne shvacam osobno . Nisam odgovorna za to. Nije to stvar naseg odgoja , nego njegovog karaktera .
Od kada sam stvari postavila tako da nista ne moram popravljati , da su negove frustracije- njegove, a ne moje.
Da moja intervencija ide samo do odredene mjere, a on ostalo mora htjeti ... Od kada sam se rjesila griznje savjesti i odgovornosti za ono sto nisam i ne mogu biti odgovorna - od tada mi je zivot laksi.
Ok, to je bio proces , a ne dogadaj. Trajalo je to.
Ali meni je vaznije da mogu zadrzati nas dobar odnos, da mogu biti mama , a ne danonocni moderator i ( u nasem slucaju) edukator.
Slusala sam sebe danima kako govorim " zelim biti samo -mama".
I na kraju zakljucila ...pa tko mi brani da to budem?
Nitko osim mene same , sa nekim ocekivanjima.
Roditelj je tu da bude na djetetovoj strani. Da mu ukaže na greške, ali i da mu pomogne ispraviti ih.
Sa takvim djetetom moraš imati oči i na leđima, stalno biti na stand by, i očekivati neočekivano. Najnevjerojatnije neočekivano. :)
Tko je rekao da je lako biti roditelj? Do krajnjih granica znaju neka djeca, stvarno. Da napišem što je sve moj najstariji izvodio, ah, nema veze, sve smo prebrodili. Znaj da ne bude lakše kako rastu. Pišem i brišem...
O, Beti je to prošla. Odgojila jednog takvog. Uspješno.
Mi da nismo otišli kod psihologa ja mislim da bi mi kako se kaže 'prošvikali'. Otišli smo tamo potpuno otvorenog srca i uma da čujemo što krivo radimo, da se izjadamo i da nas netko sasluša. Dobili smo jako puno, saznali smo zašto je naše dijete takvo, dobili uvid u njezin mozak i dobili upute kako s takvim djetetom.
Odmah nam je rečeno, da to nije nešto što će nestati, ali možemo raditi da pomognemo njoj i sebi da lakše živimo.
Meni je to bilo olakšanje jer sam prestala očekivati da se ona promijeni.
Evelina meni je upravo to što sam saznala zašto kod nje mora uvijek kako je ona zamislila, odnosno zašto pokušava uvijek i uvijek i oko najmanjih sitnica uz plakanje i gunđanje i ljutnju ostvariti ono što je zamislila, jako pomoglo da ja reagiram drugačije.
Volim svoje dijete najviše na svijetu, ali trebalo mi je jako dugo da se povežem s njom i da mi bude draga. Teško je to priznati i isplakala sam puno suza zbog toga, ali nije se bilo lako povezati s takvim djetetom bez obzira što sam ju ja rodila.
Kod J. su se dogodile velike promijene na bolje. Okidač je bila hitna operacija na kojoj je završila, ali i kombinacija radionica kod psihologa i naših roditeljskih radionica.
Vezano za ovu situaciju kad ti se spremio i otisao. Ja bih od svoje J. to i ocekivala. Mi smo se nedavno spremali na more, bile smo same i ja sam nosila stvari u auto s drugog kata. Koliko to moze trajati, 2 minute, docekala me suznih ociju sa pitanjem gdje sam tako dugo. Njima je pojam vremena relativan.
A i ne mozes ocekivati od djeteta od 6 g da se uvijek drzi dogovora, odrasli se rijetko uvijek drze dogovora.
Malo i ti popusti ocekivanja prema njemu.
Možeš. Ali ne bi trebala u gotovo svakom postu zvučati tako. Vjerujem da ti je forum mjesto za ventiliranje, što vjerojatno nije daleko od istine, pa na trenutke zvučiš gore nego što stvarno jesi.
Ne kažem da si nužno dio problema, ali moraš postati dio rješenja - sviđalo se to tebi ili ne... Muževe i žene biramo, prijatelje biramo, djecu NE biramo. I ne sviđa nam se uvijek kako su ispali jer nisu glina da ih možemo oblikovati. ALI možemo i trebamo utjecati na njih. Jer mi smo roditelji i naša je odgovornost za njih. Barem do punoljetnosti.
Ja imam dva različita djeteta - to sam već napisala. S jednim smo imali jednu vrstu muke, s drugim drugu. Nije išlo glatko. Odgoj je izazov. I ne postoji "kuharica", set uputa koje pale za svako dijete, nego je to nešto što se kroji po mjeri. Odgoj većini nas pomogne da postanemo bolji ljudi. Ali nitko nije rekao da je to lako. Jer nije. Jer zna biti svakako... Moramo dugo isprobavati i "tražiti ključ" samo za naše dijete. I kad mislimo da smo ga našli, dijete malo naraste - okrene ploču i sve iznova... Na neke stvari (karakter) ne možemo utjecati. Ali ima hrpa toga što možemo i trebamo činiti. Ako ne ide bez pomoći, tražimo pomoć - naši roditelji, obitelj, forum, stručnjaci, vrtić, škola....
ALI kad sve to prođe, ostajemo samo mi i dijete/djeca. Oni su naša odgovornost. S vremenom, kako rastu, i oni polako preuzimaju svoj dio odgovornosti za naš odnos, ali mislim da je dob od 6 godina prerano da dijete opteretimo time.
Moraš sama sebi pomoći. Ako ne drugačije, odmakni se malo. Nađi sebi prostor da možeš prodisati i skupiti snage za svoje zahtjevno dijete. Nađi vremena za nešto što te veseli, ali izvan kuće (tako da se ti i sin odmorite jedan od drugoga). Štajaznam - ja idem na jogu 2x tjedno već deset i više godina, u večernjim satima tako da u te dane mm s dečkima priprema večeru i to su njihovi dani.
mm ima neke svoje zanimacije koje ga povremeno drže dalje od doma pa sam tada ja sama s djecom. Imamo vikendicu koju smo nabavili kad smo se sreli s problemom premalog broja kvadrata, ali ne stignemo tamo boraviti koliko bi htjeli. Snalazimo se nekako. Nije uvijek lako, nije uvijek ugodno, ali ide. Baš sam neki dan s mm-om razgovarala o tome kako se naš mlađi (karakter Paje Patka - šizio je na previše stvari - slično kao tvoj sin) lijepo razvio u osobu s kojom se čovjek sada može ugodno družiti. ALi trajalo je to desetak godina. Desetak godina gurkanja, natjeravanja, motiviranja, pokazivanja dobrih uzora, iznalaženja krivina, desetak godina prečestog zanemarivanja potreba starijeg sina (ali tako je to - nužno svakom djetetu daješ ono što treba, a ne trebaju svi jednako, ni tematski ni količinski).
Sretno i ne odustaj ni od sebe, a još manje od djeteta. Zaslužili ste bolje, samo se morate oboje uvjeriti da to i možete.
Samo da se zna - disleksiju i druge specifične poremećaje čitanja teško je dijagnosticirati sa sigurnošću prije djetetove osme godine, iako se znakovi pokazuju i ranije.
NEMOJ vjerovati svemu što striček kaže. Vjerojatno ima neki problem u percepciji. I još nešto - ako govori da je pisanje teeeeeeeško, vjerojatno ti predstoji razvojni skok (kad napokon skuži kako to ide, pisanje i čitanje), a nakon toga bit će lakše.
Ne znam kako će ići. Nije ni važno. Nek ga logoped prati, ali nije ti svaki logoped jednako vješt za dijagnosticiranje toga. Čak i kad jest, prerano je za sigurnu dijagnozu.
Evo nekih stvari na koje trebaš obratiti pažnju:
Iz mog iskustva sa mlađim sinom (ljevak, izuzetno bistar, ali s vizualnom disleksijom zbog koje je morao jako jako puno vježbati dok nije naučio čitati - titlove filmova slabije prati i danas, bolje mu idu engleski i njemački "na uho") takvo dijete često nema savršeno snalaženje u prostoru, brka lijevo i desno, čak i ostale smjerove... teško mu je napraviti jednostavne predvježbe za pisanje (poredati stvari po veličini, odrediti što je NA CRTEŽU unutra / vani, gore / dolje i slično).Citiraj:
Pokazatelji koji se smatraju „tipičnima” za disleksiju uglavnom se odnose na školskudob. Djeca u ovoj dobi:
- teško usvajaju veze slova i glasa u početnome čitanju
- dugotrajno slovkaju ili sriču bez da spajaju ili otežano spajaju glasove ili slovau riječ
- ispuštaju i/ili dodaju glasove, slogove i cijele riječi pa i rečenice u čitanju ipisanju
- zamjenjuju glasove/slova - posebno u kategoriji glasova sličnih po zvučnomei/ili vizualnome ostvarenju: b/d/p, m/n/u, s/z; a za hrvatski i s/š, z/ž, c/č/ć,
- čitaju napamet – prema prvome glasu ili slogu
- ne razumiju pročitano ili samo djelomično razumiju
- imaju problema u oblikovanju pisanoga teksta: kompozicijski i sadržajno, ali iteškoće s rukopisom i smještanjem teksta na papir.
Čak i ako dijete nema disleksiju, možda mu je vizualna percepcija mrvicu ispod prosjeka. Ako to povežeš sa perfekcionizmom o kojem su cure već dosta rekle - dobivaš neugodnu kombinaciju.
Ako te bude zanimalo kako smo MI DOMA svoje dijete učili čitati i što smo radili (a pisao je od pete godine kompletno zrcalno, kao Leonardo da VInci, trebalo ga je "prevježbati"), mogu ti poslati materijal i upute. Nije naučio prije škole, nije naučio u školu, naučio je čitati doma i to nakon drugog razreda osnovne.
Ako ništa drugo - bit će mu možda zabavno raditi neke predčitalačke vježbe.
Literatura ti je knjiga Mire Čudine Obradović: IGROM DO ČITANJA, a za pisanje Ragnhild Oussoren: PLES PISANJA
Unesite malo više zabave u svoj život - nama je pomoglo.
I danas koristim iste trikove - ako želim da sin ponovi kemiju i da usput piše, kažem mu da ON MENI napravi test koji ja trebam riješiti. Do sada je palilo....he he he... Pitam se kako će biti kad njegovo znanje kemije prešiša moje.
Cijeli ovaj Peterlininin post ne mogu dovoljno debelo potpisati koliko je u pravu.
Jako često i roditelji i odgajatelji u vrtiću zanemaruju (zapravo često jedni misle da je to posao ovih drugih) pokazatelje smetnji koje je P. citirala, a kad dijete krene u školu svi se nađu u čudu. Pa opet ispočetka krene prebacivanje odgovornosti - učitelj želi da roditelj doma dodatno radi, a roditelj kaže da je škola ona koja treba pomoći.
Može se kod Severice i prije jeseni. Kad sam ja zvala prije nekih mjesec dana imali su termina i u 6. mjesecu ali je meni pasalo ovako pa idemo idući tjedan.
Moram reći da jako puno očekujem od tog testiranja jer sam u naše školstvo tj. u učiteljicu duboko razočarana. Pisala sam prije na drugoj temi o našem problemu(najgori učenik u razredu) iznenadnog neposluha u razredu koji je krenuo u 3. mjesecu i do kraja godine je bilo samo sve gore i gore. U biti učiteljica nije napravila ništa u smislu da mu je pomogla, samo je dobio etiketu i za šlag na kraju prošao sa 4. -skoro me šlag nije strefio kad sam vidjela svejdodžbu, tim više što sam ocjene vidjela oko 20.05. dakle par tjedana prije kraja i to su sve redom bile petice uz pokoju četvorku iz matematike i Hrv. Sigurna sam da je tim spuštanjem ocjena dobio "kaznu" za svoje ponašanje kao što sam i sigurna da bi svojim znanjem prešišao i ove koji su prošli sa 5.0. Iskreno, nije meni bitna ocjena, tko će se za par godina sjećati sa koliko je prošao prvi razred-bitan mi je taj postupak prema njemu koji govori više od svih riječi ili ocjena i tu me srce boli jer znam da je zakinut. Nemamo s njim doma nekih problema, osim što je intelektualno i fizički nama dosta zahtjevniji nego šta je bila kćer. Uvijek moramo biti u nekom "moovingu" i tada je on najzadovoljniji.
Kod nas npr. nije bilo da su odgajateljice zanemarile, nego su krivo procijenile i zaključile. Njezino nesudjelovanje u grupnim igrama i zajedničkim zadacima su procijenile kao tvrdoglavost, a samim tim nesudjelovanjem su zaključile da je ona jedino dijete koje ne napreduje.
Ona je jako malo komunicirala s odgajateljicama, kad bi ju nešto pitale glavu je držala pognutu prema podu i vrlo tiho odgovarala na pitanja ili šutila što su one prozvale bezobrazlukom. Naravno sve to što je ona u vrtiću 'trpila', sve njene frustracije ispuhala bi kad bi došla kući na nama.
Nakon što smo dobili nalaz psihologa i odnjeli ga u vrtić počele su i one drugačije gledati na nju i drugačije joj pristupati iako se znalo dogoditi da bi se svakih par mjeseci vratile na prijašnji zaključak pa bih ih ja u razgovoru vratila na nalaz.
Danas sam normalnija.
Mora da mi se skupilo prekjučer na jučer. I dobro da jest i dobro da sam pisala, stavilo mi stvari u drugu dimenziju. Prvo, skužila sam da radim isto što me izluđuje kod njega, koristim "nikad" i "uvijek" dok ga kritiziram, ali to, ustvari, nije tako. To je bilo nepošteno od mene.
Drugo, uočila sam da mu se već tjednima (ili dulje :misli: ) nisam iskreno razveselila kad ga vidim. To sam jučer odlučila promijeniti i reakcija je bila instantna.
Treće, odlučila sam sve govoriti puno tiše nego inače. I puno ljubaznije nego inače.
E, sad...jesu li baš te stvari jučer bile uzrokom stvarno mirne, tihe, lijepe i suradljive večeri ili se i on "istrošio" u toj svađi dan ranije pa "odlučio" ne tjerat mak na konac, to ne mogu znati. Ali je bilo dobro, onako kako treba biti.
Kako stignem, odgovarat ću na post po post, ima tu više stvari od više ljudi koje su mi interesantne.
Ako je dijete inteligentno iznad prosjeka to samo po sebi moze stvarati probleme.
isto tako ako inteligentno iznad prosjeka vrlo lako godinama moze kompenzirati i prikrivati poteskoce.
Bravo!
Put do cilja započinje prvim korakom. Krenite tako malo pomalo. Većina roditelja zna jako dobro kakav je osjećaj kad nam dijete postane "iskrivljeno ogledalo". Moj mlađi sin je to meni radio. Nije bilo spasa nego sam morala isto ovako korigirati svoje ponašanje. Upalilo je. Ako se ponekad zaboravim i počnem graktati, dobijem to isto odmah kao bumerang u glavu od mlađeg sina, a stariji potpuno zatvara sve komunikacijske kanale isto kao i mm. Tako da .... za sve ovo ima razloga. Bitno da si osjetila napredak. BIt će još svakakvih dana, ali znaš da ima načina da se stvari rješavaju. Hug!
Vidiš kako je korisno dobiti različite perspektive! Odlično, reset je jako učinkovita stvar.
Moja je kći (srećom ili nesrećom, kako kad) hiperlajava pa odmah dobijem pitanje - a zašto ti danima samo vičeš na mene?
Moja kaže - ne volim kad vičeš na mene, to mi je ružno! Onda stanem pa se resetiram :-) .
Ono što se meni čini još korisno, kad smo nervozni pa nas kod njih i ono što ne bi trebalo izbaci iz takta i viknemo ili krivo reagiramo, ja joj se ispričam. Kažem, oprosti J. krivo sam reagirala, nisam trebala vikati, nervozna sam jer sam umorna....ili što već i ona na to super odreagira.
Općenito je reagiranja na iskrenost pozitivno, osobito kad vide da je i mama od krvi i mesa. Koji put bih joj znala ispričati zbog čega sam živčana pa se već samim sudjelovanjem u priči i njeno ponašanje instant promijeni.
Istina.
Mi smo imali metode (a i danas nije drugačije) da po dolasku iz vrtića/škole pol sata imamo mira za obrok i kratak predah. Djeci nije uvijek trebalo, ali meni i mm-u je i te kako trebalo. Nakon toga imali su nas na raspolaganju. Tako smo mi sebi presjekli dan, a i njima. U tih pol sata znala sam im dozvoliti računalo ili crtić, što inače nije u našoj kući bio običaj da nam televizor čuva djecu. Često sam im za to "vrijeme mirovanja" znala pripremiti edukativne igre koje se rješavaju olovkom na papiru - labirinte, spajalice, razne zadatke slovima i crtežima, dopunjavanje, spajanje točkica.... hrpa toga. Još imam dosta tih materijala.
Baš mi je drago zbog lijepo provedenog dana. To je početak oporavka, sakupljanje lijepih dana, ili samo sati...
Eh eh, zaboravila sam na staro pravilo da ne smiješ dijete pohvaliti na forumu jer se već idući dan sve promijeni (naravno, smiješ ga pokuditi jer već idući dan postane dobričak :mrgreen: ).
Tako sam i ja danas dobila svoje. Lagano me nervira čitav dan, prvo je pobrao kaznu (zasluženu) u vrtiću, pa smo to doma lijepo iskomunicirali, a onda je nastavio po svom... I sama sebi rekoh : riješi to na lijep način. Odem, pitam ga hoćemo li popričati o njegovom ponašanju danas, a on meni : samo nemoj pričati o ljutnji i kaznama. Ok, ja mu lijepo objasnim da njegovo ponašanje danas nije ok, da ne volim kad se svađamo i ljutimo i da se nadam da će nastaviti drugačije. On se složi sa mnom, i onda opet dalje nastavi po svom :-o Ne da mi se sada pisati, to je čitav niz događaja, ništa pretjerano ali dovoljno da čovjeka izbaci iz cipela. E što bi vi na mom mjestu ? Jer meni stvaaarno nije do ljutnje, svađe, kazni, ali ne znam na koji način da mu dam do znanja da nije ok to što radi. Kad je u takvoj fazi, njemu je sve ravno, možeš ovako, možeš onako, ništa ga ne dotiče. Nije se dogodilo ništa što bi moglo utjecati na njega, dapače, jučer je dobio poklon koji je već duuugo priželjkivao, baš smo svi bili super, i sad evo ga opet. Svjesna sam da sutra možda neće biti tako, ovo je možda samo jedan takav dan, ali što učiniti kad je njega baš briga. Odnosno nije ga baš briga, dirne ga ukidanje neke povlastice, ali imam osjećaj da to baš pogorša na odnos u tom trenutku i ne volim tu svađalačku atmosferu. Ili ja to doživljavam preemotivno ?
Neke stvari jednostavni trebaju proći. Kad se samo sjetim razdoblja od 4. do 6. godine :-o .
Ponašanja su išla u valovima, znala sam da nailazi vrh vala kad vise stvarno nisam mogla i kad sam je valjda mogla - zadaviti. Sutra bi svanulo, a dijete milo ko tratinčica. Pa opet neko vrijeme puniš baterije...
U sjećanju mi je ostao prvi Dnevnik kojeg smo odgledali u komadu (inače se TV palio samo za Dnevnik, a onda smo padali svi u kolektivnu nesvijest od umora).
Znam da smo se pogledali i trljali oči sanjamo li.
Evo što mi je konkretno unijelo zbrku u glavu. Kad sam danas došla po njega u vrtić, teta je objasnila što se dogodilo i rekla nešto u stilu da ipa trebamo malo strože odrediti granice, da je sad već veliki i da treba znati što se smije, a što ne smije. Neću ga braniti, već sam napisala da je zasluženo pobrao kaznu, ali kad se to nama dogodi doma, preživimo taj događaj i krećemo dalje. Nema nekih dubljih razmišljanja "što radim krivo" i slično. Odnosno, bilo je nekad davno, ali zadnjih pola godine, možda i više, stvarno ne. Taj je događaj bio tipična dječja nepodopština, kakve radi i doma. Zabrinula bih se da je on jedno agresivno, razmaženo, hiperaktivno, neodgojeno, ne znam ni ja što već dijete, ali to nije on. On je jedno iznimno tvrdoglavo i samosvjesno dijete kojem ne možeš nametnuti autoritet tek tako (a sam Bog zna da sam po prirodi inače dosta autoritativna osoba), ali jedno fakat odgojeno dijete koje mogu poslati bilo gdje bez straha od sramoćenja, ispada ili bilo čega. Zato sam se zapitala, da li opet prijeći preko tih nepodopština onako kako uvijek činim, ili da ustrajem na ljutnji, posljedicama... Je li vrijeme da ga čvršće stegnem ili je tetin komentar bio pretjeran ? Inače je u vrtiću ok, dapače, redovno dolazimo doma s pohvalama, ovo je bio prvi "incident" nakon duuugo vremena.
Jedino ti se " hiperaktivnost " greskom ubacilau kombinaciju losih osobina koje zahtjevaju dugotrajno kaznjavanje.
Tek je kod njih to besmislen sport.
Znam da nema veze sa vama , ali morala sam primjetiti. ( traume iz proslosti o nasem popustljivom odgoju :) ).
Haha, odmah sam znala da ces se ti ili cokolada uhvatiti za to, ali post je odletio. Utrpala sam hiperaktivnost kao onaj sveprisutni, banalizirani pojam nemirnog i zivog djeteta, ne kao dijagnozu.
Da dodatno pojasnim, nije nemirno i zivo dijete razlog za brigu, ali ja imam doma tri gljive, tako da, iz te perspektive, ne znam kako bi se nosila sa malim vrazickom, iako su mi takva djeca bas simpaticna :D valjda zato sto su tudja :D
Sto se vaseg problema tice, sigurno mozes procjeniti da li je tetin komentar pretjeran ( " svi smo tankih zivaca pred godisnji , generaliziramo i prebacujemo lopticu") ili je dijete napravilo nesto sto nadilazi spontanu djecju glupost.
Ma evo, kad sam vec tu i pisem umjesto da spavam. Gasio je nekom klincu svjetlo u wc-u i malac se prepao. Njemu je to bilo smijesno. Teta ga je poslala u kut, a on se pokusao iskrasti iz kuta dok ona nije gledala. Na njeno upozorenje, vratio se. Jel to vama big deal? Meni nije. Da on non stop kinji tog klinca (ili ijedno dijete uopce), zabrinula bih se. Da je odbrusio teti i odbio vratiti se u kut, isto bih to percipirala kao tezi prekrsaj. Ovako, nes ti, napravio je spacku, mirno odgulio svoje, i sad trebam razmisljati o strozoj stegi ? Moguce da sam previse izdramila tu tetinu opasku, ali eto, ubolo me...
Ne.
Ali bih osobno odradila ozbiljan monolog o tome kako neka djeca imaju odredene strahove i nije se smjesno rugati tome.
ostalo , kazna i pokusavanje izbjegavanja iste mi je prilicno ocekivano.
Zar se djeca jos uvijek salju u kut u vrticu??
Mislim nije neki big deal, al mene bi više "dirnuo" nedostatak empatije kod mog djeteta u takvom slučaju. Da se netko boji i vjerojatno plače ili jauče iz mraka u WC-u a drugo dijete mu se smije. To mi nije lijepo i voljela bih da dijete shvati da se takve stavri ne rade i navela bi mu neki primjer nekog njegovog straha šta ja znam i kako bi njemu bilo da mu se netko smije i još mu to namjerno radi.
Kažem ništa posebno al za mene su upravo to situacije u životu koje služe djeci kao lekcija da nešto nauče, ako ne znaju naučit sami, onda ih naučimo mi odraslo - razgovorom.
To može biti, ali batina uvijek ima dva kraja. Ja sam se par puta našla u čudu što je moje dijete (mlađe) bilo kažnjeno zbog ponašanja prema drugoj djeci, a onda mi je doma ispričao što su ta druga djeca njemu radila u trenutku kad odgajateljica / učiteljica nije bila blizu.
Teško je tu biti sudac. Znam po sebi jer to mi se događalo i doma - djeca bi se zakačila dok mene taj trenutak nije bilo blizu, pa sad ti znaj tko je u pravu i tko je prvi počeo.... Nema garancije da je presuda poštena, a svatko gleda iz svojih cipela.
Preporuka: porazgovarati ozbiljno s djetetom i čuti njegovu stranu priče, a onda ga upozoriti kako njegovi postupci mogu utjecati na drugu djecu. I gotovo.
rehab, je li moguće da je takav dan bio baš zbog dugo očekivanog poklona? Ono, čekao je, mislio je da će svijet biti neko drugačije i potpuno čarobno mjesto jednom kad to dobije, a kad tamo, ništa se bitno nije promijenilo? Rekao bi D: mislio sam da ću bit najsretniji, ali to nekako sad nije tako :D
A vrtićka spačka spada u bezazlene. Da, svakako treba reći da je to bilo ružno prema dječaku i malo mu približiti kako se on osjećao, ali to je to.
Vecina ovoga sto ste navele meni osobno nije sporno. Teta ih je upozorila (bilo je jos par djecaka s njim), oni su nastavili i spremila ih je u mirni kut na hladjenje. Kad su se smirili objasnila im je sve na nacin na koji ste vi opisale. Po meni, dobro je postupila. Vec smo vodili razgovore o ruganju i slicno, jer ima djece u njegovoj okolini koja su materijal za ruganje ( debljina, djeca s pp...) tako da smo tu temu vec na vrijeme apsolvirali. I taj klinac im je po svemu ravnopravan, dapace, maleni je inace dosta ziv i robustan, nisu izabrali neku slabiju "zrtvu" ( njezno, povuceno dijete, dijete s pp...) za zezanciju. To je bio naprosto jedan izoliran dogadjaj, pretjerali su, teta je na vrijeme i ispravno reagirala i to je to. Mene je samo bocnula ta tetina opaska o granicama, jer inace svaki dan dolazi iz vrtica pracen pohvalama. Da to traje neko duze vrijeme, slozila bi se s tetom. Ovako mi je bila malo cudna ta izjava kad je temeljena na tom jednom događaju, jednostavno me zbunila i natjerala me da se zapitam. Meni je i inace problem razluciti do kojeg trenutka trebam prihvatati tudje sugestije o odgoju, a kad trebam staviti svoje misljenje na prvo mjesto, uvijek se bojim da nisam objektivna kad je o mojoj djeci rijec.
Čovjek ne bi rekao, ali ovo gore mi je, na neki način, pomoglo najviše.
****te, što sam ja, ustvari, teška. Nisam bila svjesna u potpunosti koliki sam ja problem u cijeloj priči.
Da ne bi bilo da mi i drugi odgovori nisu pomogli - jesu, jako. Ali ovog sam našla da si ponovim kad zapnem u situacijama. :mrgreen:
Mogu sad, nakon skoro mjesec dana mora (s tim da sam se odvažila i biti s njim sama tjedan dana, oću reć bez muža, a s frendicom i njenom trogodišnjakinjom), reći da je naša suradnja puno bolja nego ranije.
Ja sam prestala toliko vikati.
On se razumnije ponaša, spremniji je na dogovore i ne pila više svaki božji dan.
Sad pila povremeno, a ja tada ne vičem, već se jako stišam.
To, izgleda, funkcionira bolje.
Počeo je dobivati više odgovornosti kod kojih sam ranije zazirala i dizala mi se kosa na glavi (upotreba škara, noža), više sam za sebe obavlja (neki dan si je, pod nadzorom, sam skuhao jaje i očistio ga za večeru) i mislim da mu to odgovara.
Ima i još nešto, što sad osvješćujem. On je svoja osoba. Ja nisam baš za sve odgovorna. Prestaje me opterećivati to kako se ponaša u svakoj situaciji.
Uglavnom, ide na bolje, just want you to know.
Puj puj puj, ne do bog da sam se urekla. :nono:
Evelina super :klap:
super je čitati te, a posebno mi se sviđa ovaj dio sa "on je svoja osoba", razmišljam malo koliko puta i ja sama neke stvari kojima kod djeteta nisam sretna doživljavam ko svoj vlastiti neuspjeh a ne jednostavno njegov karakter