GIZMOS prvotno napisa
Upadam u temu kako bi olakšala dušu...Moj mali mišić došao je na svijet prije 13 dana, sitan, pospan, miran...Zbog zastoja mlijeka počeo je gubiti na težini. Nije plakao, nije zahtjevao ništa, samo je spavao i spavao. I bila sam mu jako potrebna da izguramo te prve dane i da se konačno pomaknemo s mjesta. O ljubavi prema njemu nema nikakvih dvojbi. Rođena je onoga dana kad je ugledao svijet i svakog se dana iznova rađa. Ono što mene brine jest moja mlađa "beba" koju sam do njegovog rođenja doživljavala upravo kao bebu, a sada mi se čini kao da je naglo narasla, postala svoja...Koliko sam je samo ljubila i grlila kad sam stigla kući iz rodilišta. Grlila je i ona mene, snažno, iskreno, kao da još uvijek nije shvaćala promjene koje dolaze u naše živote. Do jučer moja jedina beba, beba s kojom već 19 mjeseci provodim 24 sata dnevno i koja me do jučer volila i doživljavala kao sve na svijetu, najednom se otuđila od mene, postala drska, gruba, čak i pomalo agresivna...Svoga bracu voli nježno...Mazi ga i ljubi, miluje mu lice, točno onako kako treba, bez trunke grubosti i ljubomore. Jer to je njen braco, o njemu smo joj pričali, na njega smo je pripremali...I to je prizor u kojem svakodnevno uživam. Ali moje emocije, koje možda još uvijek nisu došle na svoje, urezuju duboki trag na duši i sada mi se čini kao da nepovratno poništavaju svu bliskost koju smo dosada stekle. Pobuđuju u meni strahove kako me moje prvorođeno dijete ne voli...Bojim se pogledat je u oči od straha da iznova ne zaplačem po 101 put u danu. Totalno sam zarobljena između suza. Čini mi se kao da je svaki moj korak krivi, kako je svako novo jutro borba koja je unaprijed izgubljena. I strah me, po prvi put me strah da se njena ljubav prema meni neće osloboditi, da se naša povezanost neće vratiti, da ću ostati zakinuta za sve one divne trenutke koje smo trebale proživjeti.
Ne znam, možda sam previše isrpljena, možda sam previše razapeta između dana koji tako brzo projuri, između višesatnog spašavanja dojenja, izdajanja, dnevnog i noćnog nespavanja...možda sam sve umislila, stvorila krivi film u svojoj glavi. Možda me iz tog ružnog sna trzne noć koju ću jednom prespavati. I dan kojeg ću odmorna proživjeti. A možda i neće. Možda će se moj put nastaviti nošen tom gorčinom kojoj se ne mogu oduprijeti, otporom vlastita djeteta kojeg ne mogu podnijeti, grižnjom savjesti koju ne znam otkloniti. Možda?!?!
Ne znam, ne znam što mi je činiti. Ne znam kome se obratiti. Ne znam kome plakati...Ne znam kako doprijeti do nje, kako razbiti njenu tugu, kako poništiti njenu ljutnju usmjerenu meni. Kako joj objasniti da je ona samo moja, da je volim najviše na svijetu. Ne znam kako započeti dan kada je osuđen na njeno odbijanje mene...
Ako netko ima bilo kakav savjet voljna sam ga poslušati...je li se uopće desilo nekom nešto slično? kako ste se suočili sa starijim djetetom koje vas je donedavno obožavalo i vidjelo u vama sve, sa sad vas odbacuje, gura od sebe, opire se vašim poljupcima, vašim pokušajima da joj doprijete do srca i koji zbog nemogućnosti da uspijete u tome stvaraju i u vama zid šutnje kojeg ne znate priječi???