Zao mi je :-(
:heart:
Printable View
Kosjenka, jako mi je žao :-( :heart:...
Javi ako ikako možemo pomoći... :love2:
Kosjenka, jako mi je žao.
Moje dvije poznanice su udovice, no kako su poznanice a ne prijateljice, nikad ih direktno nisam pitala kako se "drže", odnosno znam da im nije lako.
Kosjenka, žao mi je :cry: :heart:
Kosjenka, jako mi je žao :heart:
Kosjenka zao mi je.
Drzite se.
ajme Kosjenka, nemam rijeci, jako mi je zao :-(
Jako mi je zao, Kosjenka.
Kosjenka zao mi je :cry: :love:
Kosjenka jako mi je žao :cry:
:cry::cry::cry::ghug:
Kosjenka, zao mi je, drzite se!:ghug:
Draga jos jednom iskrena sućut :cry:
Vjerujem da ce ti se na temi javiti netko tko je imao gubitak zivot.partnera jer mislim da samo netko tko je nazalost dozivio istu tragediju :-( moze u potpunosti razumjeti kako se osjecas i kroz kakve faze zalovanja prolazis.
Kada je proljetos moja jako dobra prijateljica umrla, njen muz je ostao sam s njih dvoje 8 i 10 god. Ona se hrabro borila 2 god s bolescu.
Muz je kasnije vodio djecu psihologu, a za sebe nije potrazio pomoc jer je smatrao da to moze sam. Mi smo mu sugerirali da ipak s nekim porazgovara jer ogromni je to gubitak. Sada kako su ova luda vremena, nismo se čuli neko vrijeme, pa ne znam jel se nesto promijenilo po tom pitanju.
Žao mi je, Kosjenka. Piši ako možemo što pomoći
Kosjenka, jako mi je žao. :cry:
Kosjenka, stvarno mi je žao... Ako bilo što trebaš, javi...
Kosjenka, tako mi je žao.. Također, ako ti treba bilo kakva pomoć, javi.
Kosjenka, jako mi je zao.
Kosjenka, žao mi je. Drži se! :(
Hvala vam cure. Prošlo je dva mjeseca, još je svježe ali pokušavamo nekako. Život neumoljivo ide dalje, nema nam druge nego živjeti ga kako god znamo.
Krpamo se, nekako, tražimo pomoć gdje god i kako god možemo.
Odnosno ja, za sebe, njih...
Mislila sam da bi mi neka iskustva drugih pomogla, pa rekoh možda znate nekog, za neke grupe podrške o kojima je pokretačica teme pisala.
Saučešće, Kosjenka.
Žao mi je.:-(
Moja dobra prijateljica je udovica. Prije 4 godine je umro suprug.
Vrijeme liječi, ali tuga je i dalje prisutna. Naučila se živjeti s tim. Često se sjeti supruga i s osmijehom priča o njemu.
Djeca su dobila stipendije, ona radi.
Nije bila na nekom posebnom savjetovanju, nekako se zabavila hobijem i pronašla nove zanimacije i nove ljudi koji barem malo zaokupe misli i koji su joj na početku postali "grupa podrške".
Žao mi je Kosjenka.
Kosjenka, moja sućut
Mi smo imali u obitelji slučaj da je covjek ostao udovac sa osnovnoskolcem. 7god kasnije ima novu zenu i jos djece. Zivot pise svakakve price
žao mi je, Kosjenka:-(
Kosjenka, čuvaj se... Bitno je tražiti i prihvatiti svu pomoć koja vam je dostupna. Osim toga, svakako nemoj zaboraviti zdravlje.
Moj najbolji prijatelj umro je prije više od desetljeća u dobi od 43 godine (maligna bolest). Njegova supruga i djeca isto su se nosili s tim kako su znali, ali svatko od njih suočio se i s posljedicama po svoje zdravlje. Jedno dijete je imalo problema sa štitnjačom, drugo je dugo vremena imalo teškoće učenja, a supruga je isto imala zdravstvenih teškoća. Uzrok tome vjerojatno nije bio samo smrt člana obitelji, nego i njegova dugotrajna bolest koja je tome prethodila. Danas, puno godina kasnije, mogu samo reći da su djeca završila školovanje i imaju posao kakav su željeli. Trauma gubitka oca izgradila ih je kao odgovorne i vrijedne ljude u ranoj dobi. Njihova mama dala je sve od sebe da im bude i tata i mama i svaka joj čast. Ona je utjehu nalazila u poslu dugo godina, a vidim da je tako usmjerila i djecu. Osim toga, uvijek su spremni priskočiti i drugima kojima je potrebna pomoć.
Moje saucesce, Kosjenka.
Moja sucut Kosjenka
Kosjenka, moja sućut.
Moje iskreno saucesce svima. Evo i ja sam nazalost dozivjela iznenadnu smrt svog supruga malo prije Bozica, svoje najvece ljubavi, imam tek 32 godine, a skupa smo bili od moje 16- te. Ostala sam s troje male djecice i trudna u 5 mj. trudnoce. Isto sam zahvalna sto imam veliku obitelj za pomoc, no taj je gubitak nenadomjestiv. Djeca i ljudi oko tebe okupiraju, i neki su dani laksi, neki tezi,ali nema bijega, jutra su najteza, kad te presijece ta grozna spoznaja.
Moja sućut.
Jao Kosjenka, čitam, ne vjerujem, žao mi je...
anouschka također...
Držite se žene :love:
Draga anouschka, iskrena sućut, jako, jako mi je žao :cry:
anouschka, žao mi je
Pozdrav,
Prošlo je već neko vrijeme od zadnjeg posta na ovu temu, al ovo nema zastare
Jako mi je žao..držite se,a vrijeme će napraviti svoje
Pozdrav,
Prošlo je već neko vrijeme od zadnjeg posta na ovu temu, al ovo nema zastare
Od cijelog teksta objavljena je samo prva rečenica. Ne znam zašto?
Pozdrav,
Prošlo je već neko vrijeme od zadnjeg posta na ovu temu, al ovo nema zastare Ja sam ostala bez muža prije 18 godina. Dijagnosticiran mu je karcinom i umro je za 3 mjeseca. Imao je samo 28 godina. Meni je bilo 24. Imala sam curicu od 16 mjeseci i bila trudna sa drugom. Živjeli smo u zajednici sa svekrom i svekrvom, jer smo počeli graditi svoju kuću i svaki dodatni trošak nije imao smisla. Znam da sam proživljavala noćnu moru od pitanja što i kako dalje. Kako uopće nastaviti život, život koji je tek počeo i brinuti se za ta dva mala bića.. Koliko god je bila olakšica biti okružen svim tim divnim ljudima koji su mi bili ogromna podrška, počevši od roditelja,mojih, njegovih, sestara, djevera.. toliko je bilo teško plakati kad mi se plakalo, ležati kad nisam imala snage i volje za dalje. Djeca su me održavala na životu. Rođenje druge kćeri je samo po sebi nametnulo drugi tempo, ali i smisao životu. Naravno i prva. Sve sam podredila njima, izgradnji kuće i organizaciji koliko-toliko normalnog života. Najteže je bilo za Božić, rođendane, kasnije sam preplakala prve pričesti, krizme, mature i sve ostale događaje u kojima mi je nedostajao muž, u kojima je nedostajao otac moje djece. I sad često gledam cure i pokušavam zamisliti koliku orazninu one u životu imaju. Kako se one osjećaju. Ali život ide dalje.
E sad... Kažu vrijeme liječi... Možda.. A možda se samo naviknete i pomirite s nekim stvarima.
Ja i sad, nakon toliko vremena imam dane kad bih samo plakala. Sad je samo razlika što više ni sama ne znam jel' mi on i dalje toliko nedostaje ili mi općenito nedostaje netko u životu. Kad je curama bilo desetak godina u meni se javila želja da se sredim i izađem. Počela sam se pitati zar ja ne zaslužujem drugu šansu. Mnoge moje prijateljice tek ulaze u neke ozbiljnije veze i zasnivaju obitelji. Pa meni je tek nešto preko 30. Imala sam par veza u zadnjih desetak godina. Niti jedna nije uspjela i moram priznati da sam poprilično razočarana u muški rod. Ukratko. Prva veza i on me htio ženiti nakon 2 mjeseca. Ja tad nisam bula spremna na taj korak, a on to nije razumio i totalno je ružno i bezobrazno reagirao na tu izjavu. Drugi je bio totalno različit svijet od moga i oboje smo zaključili da ne možemo dalje. Treći je nakon skoro godinu dana veze izjavio da se njegovoj mami ne sviđa moj status i pomisao kako će njen sin odgajati tuđu djecu (djeca su tad već imala 13 i 15 godina) na šta sam ja poludjela. Itd.. Al možda je to za neki drugi post tema... Uh... Najbolje da ovdje završim. Otvorila sam toliko tema da sam se i sama pogubila.. Eto. Borim se. Sa tugom. Sa životom. Sa 100 pitanja. Zašto je umro? Zašto tako brzo? Zašto moja djeca nikad tatu nisu upoznala? Hoću li ostati sama cijeli život? Jesam li sebična ili luda što uopće imam želju imati nekoga? ....
Evo ponovo isti post bez smajlića pa možda se sad u cijelosti objavi... Ako prođe više puta ja se svima ispričavam.
Jako mi je zao zbog svega :-(
Ne, nije uopce sebicno zeljeti imat nekoga uz sebe. Ti si jos uvijek mlada zena i posve je normalno da imas takve zelje.
Možda ovo nije tema niti za ovaj post, niti za ovaj forum, al jednostavno imam potrebu ,,pričati,, s nekim. Pročitala sam u par gore napisanih postova ima žena koje mlade ostale udovice i zanima me kako im život izgleda par godina kasnije... Ja u prvih par godina nisam uopće imala želju izaći, drugi muškarac mi nije padao na pamet. Sad su cure već velike, imaju svoje društvo, svoj život, tako da mnoge večeri provedem sama gledajući TV ili čitajući, al moram priznati da mi samoća s vremenom sve teže pada..
Zaokupirala sam se sa jako puno stvari. Imam puno hobija, društveno sam jako aktivna i ljudima sa strane moj život izgleda sve samo ne dosadan, al ja sam došla u fazu da u ničemu od toga ne uživam.. ja samo razmišljam kako ću opet večeras leći u prazan krevet, kako ću sutra sama ići na neki pir, doći ću kod kumova na feštu i jedina biti solo od 20 prisutnih, gledam fotografije na FB i mislim se jeli moja prijateljica svjesna koliko je sretna što je sa svojim mužem opet na snijegu, na kavi, u šetnji...
Pokušala sam pričati sa svojom sestrom o tome. Njen stav je ja bih bila sretna da si ti sretna i da imaš nekoga kad ti to tako puno znači, al nisi sama, imaš cure i budi Bogu zahvalna na tome i na zdravlju.. Sve to stoji.. sa svim se slažem. Al zašto me tako u grudima steže od pomisli kako sam sama skoro čitav svoj život. Od pomisli da će tako i ostati... Očajna sam