Neonatologije -iskustva

Obzirom na Buckino iskustvo u Vinogradskoj i Rozino u Petrovoj , voljela bi malo razgovarati o vašem iskustvu sa neonatologijama, i idejama kako bi se stvari mogle promjeniti.

Moje osobno iskusto je neonatologija na Rebru i boravak u inozemnoj klinici sa bebom u dobi od 3 tjedana, tako da se to broji skoro kao neonatologija.

E.je bila prebačena iz rodilišta u roku sat vremena nakon poroda na promatranje (to je bilo planirano), MM je vozio za kolima hitne pomoći, neonatologica mu je odmah objasnila situaciju, dobio je stolicu uz inkubator te je mogao E. maziti kroz rupu na inkubatoru. Ona je imala elektrode za praćenje i infuziju uvedenu kroz pupkovinu. Drugi dan sam došla ja , mogla sam uz nju biti uz 12-18, davala sam joj mijeko na špricu i presvlaćila u inkubatoru. Treći dan su je premjestili na postintenzivnu (bila je stabilno) , tražila sam da mi ju daju na ruke i da pokušam dojiti, izvadili su je golu iz inkubatora i zamotali u dekicu te dali meni na ruke, te sam pokušala dojiti.To popodne su je prebacili u topli krevetić. Slijedeće dane sam boravila uz nju stalno od 11 30 (dolazila sam se izdojiti) , pa do 18-18 30, radila sam kompletnu njegu i bilježila unose količine mlijeka, vagala pelene , jednom ćak kupala.Nakon 7 dana prebacili su je na kardilogiju i u dobi od tri tjedna u kardiološku kliniku u Njemačkoj.

Tamo sam radila kompletnu njegu stalno , te također na jedinici intezivnog liječenja nakon operacije kad je imala 4 dana otvoren toraks (ne zatvaraju ranu od operacije da bi mogli reoperirati ako treba), 11 dana respirator, nakon toga 12 dana kisik, jela je na sondu, imala 16 lijekova koje je primala kroz venu na vratu, kroz venu na glavi i na ruci sistem iz kojeg su svaka dva sata vadili krv, kateter 7 dana, dva dana dijalize... i cijelo to vrijeme na morfiju, te lijekovima za spavanje.
Uglavnom što sam željela reći, mogla sam biti uz nju u vremenu posjeta (od 09-12 30; 14-19)iako se po opisu čini da nisam imala što previše raditi. Ali ja sam sjedila tamo, držala ju za ruku, davala joj mlijeko na sondu (jela je samo po 5 ml.po obroku prvih dana), mjenjala pelene kad su joj maknuli kateter. Osjećala sam se korisno i kao majka tom djetetu iako je ona bila teško bolesna i u teškom stanju.

I zato me boli kad čitam da se na neonatologijama u rodilištima posjete ograničavaju na jedan ili dva boravka uz dijete u trajanju od 30 minuta, meni to nema opravdanaj osim nezainteresiranosti rodilišta za promjenu. Jer ako najteža neonatologija u Hrvatskoj može biti puno fleksibilnija i više izlaziti u susret ovisno o stanju djece (tamo se može dolaziti na podoj izvan vremena posjeta ako majka doji), tada bi neonatologije uz rodilišta po meni trebale biti puno otvorenije . Što vi mislite o tome i kako bi mi kao pojedinici mogli utjecati na poboljšanje ?

Sv Duh, imam samo pohvale za neonatologiju.
Bili početkom kolovoza 2011 kada smo se i rodili.
Rođen je u 36 TT, na carski rez, nije odmah bio u inkubatoru, prošli smo na odjelu kožu na kožu i prvo dojenje. 30 sati nakon rođenja smještaju ga u inkubator na neonatologiji zbog teškog disanja. Nalazi iz dana u dan lošiji, pedijatri su mi svaki dan više puta pojašnjavali što mi je sa djetetom, išla sma ga svaka 3 sata gledati maziti i izdajati se. U početku nije podnosio moj dodir, kasnije se to popravilo.
Sestre na odjelu su krasne, pomogle su mi da bolje prihvatim situaciju, ma bile su divne. Pedijatri su mi dolazili na odjel govoriti kada je bilo kakvih promjena.
Velika pohvala SvDuhu i neonatologiji.

Meni je Sv Duh ostao u groznom sjecanju.

Nisu odreagirali na vrijeme iako sam govorila da mali nije dobro. Kasnije katastrofa briga i optuzivanje mene da sam kriva. Nisu mi dali upute sta i kako dalje s malim. Nas pedijatar nije prepoznao problem pa smo imali problema i problema.

A sestru koja mi je rekla da ja gnjavim sa sisama (mastitis) dok mi dijete umire samo cekam da sretnem na ulici.

Cak sam ju u napadu ludila nakon poroda sljedeceg djeteta isla traziti po bolnici. Nismo se srele.

Riječka neonatologija-sve pohvale, sestre su stvarno ok, a dr.su bili vrlo susretljivi ako sam imala pitanja, odnosno, potrudili su mi objasniti sve što sam pitala.

Dajte napišite kakva je politika na pojedinim neonatologijama, vrijeme boravka uz dijete, mogućnost dojenja/odnosno hranjenja na bočicu i drugo...

Sv Duh.
svaka tri sata možeš biti sa djetetom, ideš na izdajanje.
ne daju AD na bočicu,samo na špricu
zvali su me sa odjela ako bi ranije plakao da je gladan
jako im je važno dojenje
dude varalice ne dolaze u obzir
suprug je mogao doći van vremena posjeta
moraju se nositi kute i prati se ruke i dezinficirat
čine mi se jako organizirani
ne možeš sam raditi njegu, ali po meni i bolje
ovo sve pišem za nedonošče od 36 TT, koje je bilo u inkubatoru.
Još jednom sve pohvale svim pedijatrima i sestrama,

Nadam se da se promijenilo na SD u proteklih 5 godina. 2006. sam Janu, dok je bila zbog žutice odvojena, vidjela preko duplog stakla, na 13 sekundi u 24h, a prije toga sam morala oribati ruke, navući kutu, pokriti usta, kosu...

Čitam da se u slučaju žutice situacija fala Bogu promijenila, ali za ove ostale uvjete ne znam.

Bravo za temu, Rozina priča me i rastužila i naljutila i svašta... pa imam potrebu ispričati iskustvo moje frendice, koja je rodila u Beču. Bila sam djelomično prisutna i iako je prošlo 6 godina, ja sam i dalje pod dojmom.

Dakle, beba je rođena u 26+5, 650 grama. Od prvog dana mama je MORALA dolaziti u bolnicu na skin to skin, iako je beba imala maskicu za kisik. (Naravno, mogao je i tata, oni su se izmjenjivali). U inkubatoru je beba ležala na janjećem krznu, da bude u dodiru s nečim prirodnim. Posjete su bile dozvoljene, uz ograničenje: jedan po jedan posjetitelj.
Jedno jutro, baš dok sam ja bila tamo, zvali su iz bolnice i rekli da beba mora hitno na operaciju, da nek' brzo dođu. Kad smo došli, dočekao nas je glavni doktor i psihologinja, bebu nisu ju htjeli odvesti na operaciju dok ju mama ne vidi i ne dotakne. Doktor je objasnio o čemu se radi i kakvi su izgled i otišao na operaciju. Psihologinja je ostala s nama, u detalje je bila upućena u postupak, samo što nije zagrlila tu moju frendicu kad se ova raspala u suzama. Operacija je trajala par sati, za to vrijeme smo šetali po kvartu, vratili se prerano, opet nas je dočekala psihologinja, bila s nama dok se nije pojavio mlađi doktor, koji je bio na operaciji, odveli su nas u neku sobu za goste, dr. se predstavio, sa svima rukovao i strpljivo odgovara na naša pitanja. Na jedno pitanje nije znao odgovor, otišao je do starijeg doktora i vartio se za 5 min s odgovorom.

Frendica se svo vrijeme izdajala, beba je svo vrijeme dobivala njeno mlijeko, ako je bilo viška, smrznuli su ga. Mogla se je izdajati gdje je htjela, pa i doma, dobila je posebne bočice za transport, na koje je napisala ime i ostavljala ih na za to predviđenom mjestu.
Tretman koji sam ja vidjela na dan te operacije je apsolutni standard. Nisu se ništa extra trudili jer je bila panika. Svaki dan je bilo tako.

Kad je dosegla toliko željenih 1000 grama, sestre su napravile čestitku za mamu i tatu, a na čestitki je bio otisak bebinog dlana. :zaljubljen:

Beba odavno više nije beba, već punih 6 godina nas sve očarava svojom pojavom... i ne mogu da ne pomislim da je veliko pitanje da li bi bila s nama da se nekim slučajem rodila u Zagrebu.

Citiraj:

---

Jelka prvotno napisa

Nadam se da se promijenilo na SD u proteklih 5 godina. 2006. sam Janu, dok je bila zbog žutice odvojena, vidjela preko duplog stakla, na 13 sekundi u 24h, a prije toga sam morala oribati ruke, navući kutu, pokriti usta, kosu...

Čitam da se u slučaju žutice situacija fala Bogu promijenila, ali za ove ostale uvjete ne znam.

---

od pred 15 mjeseci moje iskustvo s SD
kaj se tiče žutice normalno su bebe u sobi, osim u slučaju da idu na kvarcanje,moje dvije cimerice su imale žute bebe, svako malo kvarcanje,a ostatak spavale ili jele u sobi.

Citiraj:

---

i ne mogu da ne pomislim da je veliko pitanje da li bi bila s nama da se nekim slučajem rodila u Zagrebu.

---

Mislim da baš i nemaš osnove pitati se ovo. Ali da bi roditelji patili od posttraumatskog stresa, a posredno i beba, to svakako.

Zaboravila sam dodati , u klinici u Njemačkoj, ja sam izdajala gdje i koliko sam mogla, svaka kap mog mlijek (ali baš svaka) je dana E. Ako nisam imala dovoljno za obrok prvo su joj dali moje mlijeko(čisto) , a nakon toga AD.
Mlijeko sam izdajala u sobi kuće za roditelje (izvan bolnice) , preko noći spremala u obićan hladnjak (u kojem smo čuvali hranu) , te ga drugi dan nosila na odjel. U vremenu kad je bila operirana, mlijeko su smrzavali , te joj odmrzavali i davali kad joj je bilo bolje.
Nitko , ali baš nitko meni , niti jednoj drugoj mami nije govorilo ništa o tome da nije dovoljno dobro ili da je pokvareno, baš suprotno, govorili su da je to savršena , superiorna hrana za našu djecu. Na svakom odjelu je prostorija za mirno izdajanje sa udobnim stolcima, električna izdajalica, čisti nastavci i sterilne bočice, etikete za ime i datum, te upute za izdajanje , i upute o koristi majčinog mlijeka. Kod mog zadnjeg boravka uveli su i redovite sastanke kao podršku majkama koje doje/izdajaju, koje je vodila medicinska sestra-savjetnica za dojenje.

Citiraj:

---

Mima prvotno napisa

Mislim da baš i nemaš osnove pitati se ovo. Ali da bi roditelji patili od posttraumatskog stresa, a posredno i beba, to svakako.

---

Slažem se. Ja uopće ne sumnjam u medicinsku skrb na neonatologijama, ali da bi se postigao maksimum za dijete i obitelj potrebno je uložiti napor i u drugom smjeru.

i ja kad sam bila s mojim prvim u klaićevoj ( on je cical) druge cure su morale decu stalno vagat i kolko su deca pojela iz cice ili izdojenog nadopunjavale su s Ad,znači prvo majčino , pa Ad.
Moj nije imal tak strogu doktoricu i nije moral pit određenu količinu hrane , ali je u dva tjedna dobil "samo" 700g i bil na konjskim antibioticima.

Citiraj:

---

Mima prvotno napisa

Mislim da baš i nemaš osnove pitati se ovo. Ali da bi roditelji patili od posttraumatskog stresa, a posredno i beba, to svakako.

---

Mislim da i uz najbolju moguću skrb ni jedan roditelj ne može ostati "neozlijeđen". I da je stres svakako prisutan... samo je pitanje da li ti sustav "daje pravo na njega" i pomaže ti da prođeš kroz to ili su protokoli takvi da te još više gura u stres.

A moje pitanje nije bez veze... komentar je to njenoj pedijatra u Zg. :(

I mi smo prošli iskustvo Vinogradske, bebač se rodio u 37tj 2470g, preventivno u inkubator na neonatologiju. Mojih najdužih 9 dana u životu. Bebu mi nisu dali dirati, niti van na pokušaj dojenja orve dane, tek kad je izašao u topli krevetić. Čak i taj dan su mi rekli da bi mi bio preveliki šok dojiti!!! Mama da mu bude šok? Prestrašno... Taj dan sam ga u suzama hranila na bočicu, idući dan sam rekla milom ili silom ja ću ga dojiti, ne želim mu davati flašicu na što se jedna mama zgražala govoreći: ne budu ti dali!

Dojenje se odvija u 5 kvadrata sobe, nas 7,8 mama i toliko beba na drvenim tvrdim stolcima svi zbijeni. Posjeta s dojenjem je koliko se sjećam oko podne(možda i prije) na pola sata. Bebe važu prije i poslije podoja i onda ovisno o "kilaži" daje im se AD.
Ostalie 2 posjete su popodne i navečer pred spavanje (bez dojenja). Dude su pored bebinih glava i to čak ne dude, moj bebač je imao dudu-nastavak od flašice....ma grrooozno, a kad je jednom plakao sestra mu je na silu gurala to u usta dok ga ja nisam uzela na ruke i rekla joj da prestane i taj tren se bebač smirio....

Danima sam plakala....došlo mi je da ga zgrabim i da odemo doma...ali to je sada sve iza nas...

Evo i moje pohvale za neonatologiju KBC Rijeka...rodila sam hitnim CR 38+5 prolaps pupkovine beba IUGUR rođena 2350gr...beba je rođena u 21:02 nakon 7minuta su pustili mm-a u salu i pokazali mu bebu, a meni su je donijeli tek idući dan u intenzivnu pošto se meni stanje zakompliciralo, nosili su mi bebu 2 puta dnevno na podoj, a suprug je mogao kod nje svaki dan od 10-17 sati...kad sam premještena na odjel išla sam na neonatologiju svaka 3 sata na hranjenje bebe...presvlačenje, kupanje i naravno svake posjete mm-a smo proveli na neonatologiji s bebom...svi su bili vrlo ljubazni, donosila sam im izdajalicu na sterilizaciju...nažalost za svaki antibiotik su je morali ponovno pikati jer se braunilica stalno zaštopavala i uvijek su mi dozvoljavali da ostanem tamo dok to rade. I još jedna situacija, kada je bila na fototerapiji zbog žutice...gasili su uređaj i dopuštali mi da je podignem i umirim kada je plakala...stvarno nemam zamjerke