Koliko odgovora! Čitat ću sve pomalo ali samo jedna stvar - znam za Muminog Lovru, isto je i meni prošlo kroz glavu i rekla sam si - dosta, ne mogu tripovat na baš sve.
Printable View
Koliko odgovora! Čitat ću sve pomalo ali samo jedna stvar - znam za Muminog Lovru, isto je i meni prošlo kroz glavu i rekla sam si - dosta, ne mogu tripovat na baš sve.
moja su djeca kao stormina (čak se moj filip poistovjećuje sa storminom starijom kćeri : "da znaš mama kako se nas dvoje dobro razumijemo u svemu").
on je plakao čim bi dotaknuo krevet, tako da sam ja automatski nosila elu prvih par tjedana i nije mi palo napamet da se ona dere da ju spustim i pustim na miru.
Vissnja - ti si me utješila u trudnoći i sad :) Točno zamišljam tvoje scene :)
A kako su vam djeca s očevima recimo? Jel se isto ponašaju kao i s vama ili su drugačija?
Moja curka se prema meni i ocu ponaša jednako, ali i mi smo jednako uključeni u odgoj.
i moja jako voli konje i rado jaše!!!
sa tatom je još gora, on je slab na nju i sve je pušta
ona njega tako dobro vrti da to nije normalno
pre neki dan sam ga zatekla kako joj diktira rešenje zadatka iz matematike, kleo se posle (kad sam ga nasamo pritisla) da nema pojma kako se našao u toj situaciji, i da to inače nikad ne bi radio!!!
lavko :love2: sat po sat, dan po dan, polako, bez velikih planova
uspeh je jesti i istuširati se
a malo neka i plaču brate, ne satima, ali par minuta dok si napraviš sendvič ili odeš u wc neće im ništa biti
moj muz je rijetko dozivio raskos kcerinog karaktera, a kad ga dozivi ja umirem od srece, onako pravo zlobno, jer on misli da je jako lako odgajati troje djece (vidi se da nije bas cesto bio s njima sam). pa ju je tako jednom odveo u muller gdje se ona raspala (ima jako mali prag tolerancije na shopping meke, uglavnom uvijek tantrumira i to cak po oko pola sata-sat), on me zvao da se pozali a ja sam uzivala u sreci sto je i on jednom to dozivio u punom sjaju, a uvijek je mislio kako je ne znam smiriti dijete i skrenuti paznju na nesto drugo, lol.
i sad nedavno mu je dva puta napravila scenu ispred skole, sve bude ok i odjednom ju vidis da pocinje sporo hodati, odmah znas da je raspad na pomolu, stavljas kacigu :mrgreen: . jednom ju je doveo nazad doma (ja sam pukla od smijeha) a drugi put se pojavila uciteljica i spasila stvar. vec ju svi u skoli znaju :lool:
tak da bi rekla da ja puno bolje izlazim na kraj s njom jer ona na trikove ne reagira, a on nije u stanju shvatiti cinjenicu da djeca mogu plakati, urlati, stenjati i plaziti po podu sat vremena a da ti nemres napraviti Nista osim cekati da prode i da nastavite sa zivotom
najbolje je kad to napravi na glavnom gradskom trgu, u sred subotnjeg jutra, svi lijepo prolaze a mene sram, u zemlju bi propala, 6-godisnje dijete ko mala beba, place, skici, ponavlja istu recenicu 50000-ti put, baca se po podu (da da, i sa 6 godina i 27 kg :lol: , nemres ni fizicku nadmoc vise upotrijebiti), prolaznici ti stavljaju sol na ranu, dode ti da izvadis kalasnjikov ko u onom filmu s michael douglasom i napravis reda, da nikom vise nikad ne padne na pamet komentirati dijete u tantrumu. i u jednom trenu samo prestane i ko da nikad nista nije bilo, nego sumnjas da je to plod tvog nagrizenog mozga jer ovo divno dijete ispred tebe sigurno nije to pomahnitalo cudoviste od prije 5 min, ucinilo ti se, 100%.
Isto ovako.
Tek sada, kad su već veliki, znaju da tatu mogu lakše ugnjaviti za tehnikalije, a mene za izlaske, ali razlike su minimalne i odražavaju razliku karaktera i interesa mm-a i mene, a ne odnos prema djeci. Prema djeci smo se uvijek trudili imati zajednički nastup i što je moguće sličnije kriterije.
joj, mikka, obožavam te čitati, malo vako :mrgreen:, malo :lol:, ali znam da tebi nije uvijek do veselja :mrgreen:
a kad ti mikka očekuješ da će to prestati?
Mikka, ima tu više "dijagnoza" (koliko moje laičko oko može pročitati), bolje da ne ideš psihologu :mrgreen: .
a ne znam hoce li ikad prestati, iskreno svejedno mi je, ako je to zen o kojem Zuska prica onda sam ga dostigla. jbg, zenska je temperamentna i to je to. ne zanimaju me ni dijagnoze, nisam ni mislila ici nekam s njom. ma meni je ona super, kad sve zbrojim. da sam barem ja bila takva kao dijete. nekad se zakrvimo jer nemam ni ja vjecnu toleranciju, ali uglavnom stvarno uzivam s njom, i ne dozivljavam vise te njene size kao smak svijeta, kao nekad sto sam ih dozivljavala, puno ih lakse podnesem pa se kasnije grlimo.
Pa nije baš najbitnije kako ti doživljavaš njene šize, nego kako ih ona doživljava.
ima nesto i u tome kako ih ja dozivljavam. ali imas pravo, nisam uopce razmisljala na taj nacin. ne cini mi se da ju nesto previse smeta, vise da izbacuje kad joj se skupi. ako ja to dobro amortiziram bude skroz ok. znas, da ne misli da nije normalna ili nesto, nego eto ponekad svi puknu, gledali su oni i mene kad se pogubim pa poslije opet bude sve dobro.
Kao što rekoh nisu tu najvažnija stvar njeni kriteriji.
ako dijete nastavi imati "tantrume" sa 8, 10, .. 18 godina onda se neće samo mama nositi sa njima.
to je ustvari preneseno znacenje da mi se svida sto nema strah od odraslih, koji je mene paralizirao cijel zivot :mrgreen:.
ustvari mi je kod njega bilo najbolje kaj frendovima veli da mu je dosadno i da ide doma, bez beda, a ja uvijek moram ostat zadnja da slucajno nes ne propustim hahahah.
Mima, ona ima tantrume samo s bliskim ljudima, tj samnom i md-om. u vrticu su nju isticali kao najpouzdaniju i naj socijalno angaziranu, maltene je pomagala tetama, svi ju vole i nikad nema problema s njom ovako. onda se iskali na nama i idemo dalje :lool:
:ina: :mrgreen:
inace sam okruzena jarcima (stari, sestra, md, najbolji frend) i oni svi imaju neku vrstu tantruma i sa 40, 45, 75.. tako da sam navikla na teske karaktere.
Imat će ona i drugih bliskih ljudi u životu, a teškim karakterima nije lako niti samima sa sobom.
I ja sam inače jarac koji je dugo imao tantrume, pa ne pričam napamet.
Ovako sa strane , kao neutralni promatrac od svo troje mikkine djece srednja ( o kojoj na ovoj temi pise) cini mi se kao najprisutnija i najuravnotezenija , sa izazitom ( zdravom ) empatijom.
Hocu reci, obzirom da ih sve , pa i mikku , znam u stvarnom zivotu " ova problematicna srednja" mi se cini kao netko sa najvecim potencijalom u obitelji za dobre ( i zdrave ) drustvene odnose. Ako ju roditelji ne zeznu. :D
eto vidis sirius, to je istina, a ovo drugo dvoje su manje empaticni, vise solo brijaci, individualci. ali ja mislim da je to sve normalno i da ne moram poduzimati neke posebne korake
:-P za ovo zadnje
Ovo i mene ponekad malo brine, da ce malom s takvim karakterom biti jako tezko u zivotu, zato mu pokusavam objasniti da tantrumi i sl. nisu najbolji za rjesavanje problema.
Inace, i ja bas volim njegov neustrasivi karakter ali jbg, treba se znat i prilagodit u danasnjem svijetu. Nece zivjeti sam u dzungli, nego medju ljudima pa bi se trebao znati ponasati u drustvu...
Kod nas su ti tantrumi sve rijedi, hvalabogu, obicno kad je jako umoran, mene najvise iztiri vjecito pregovaranje ( kad nemam vremena) i filozofiranje oko svega... I njegovo uvjetovanje - ja cu to ako budes ti ovo ...
pa to ti je odgovor. dijete (svako ne samo ona) intuitivno, a neki i racionalno razumiju da je interakcija s drugim ljudima odnos. kao sto je i biti roditelj ili biti dijete odnos. u dinamickoj ravnotezi. :mrgreen: (ili neravnotezi)
a odnos znaci dvoje ili vise ljudi. koji taj odnos zajedno oblikuju. sa naglaskom na zajedno.
dakle ako je mikki ok da se cura tako ponasa, onda je to i curi ok. odnosi u principu tako i funkcioniraju. kao interakcija.
to sto ljudi vole da to drugacije tumace, je jedna stvar. druga stvar je, da se u to bas i nije dobro pacati sa strane :mrgreen:, jer to ljudi dozivljavaju kao kritiku sebe. no tu se uopce ne radi o tome da bi se roditelj trebao osjecati kao luzer. nego o tome da razumije da podsvijest, ono nevidljivo ...igra jako veliku ulogu u odnosu.
no dok oni to vide kao "tako je pao grah" i "odgajam svako dijete isto i jednako" nece se pomaknuti naprijed ni za milimetra.
a ja sam potpuno sigurna da roditelj nikada ne odgaju svoju djecu jednako. to je naprosto nemoguce. jer taj takozvani "odgoj" nije tehnika, niti sablona koju navuces na sebe ili nekog drugoga. nego je to interakcija i suzivot, a on nikada nije isti, cim s akteri drugi.
no s druge strane, sto ljudi, sto cudi.
ako je roditeljima ok da se djeca ponasaju kako se ponasaju sve 5.
ako im pak nije ok, te su na rubu zivcanog sloma, postoje strucni ljudi (nema ih bas puno, ali ipak) koji su u stanju i vidjeti i razumijeti modus operandi i roditelja i djeteta. odnosno obitelji. kod kojih se moze zatraziti pomoc. naravno ako je trebaju.
ako je ne trebaju, sve 5.
nije meni ok da se ona tako ponasa, ni kad se tako ponasa. ali se njoj to desi s vremena na vrijeme i to je kako je, pricam s njom u trenucima mira i lucidnosti i puno je bolje u odnosu na nekad, ali onakve se scene dogadaju i dalje. jednostavno ona upadne u taj mode i u tom trenutku se mozes jeee, nista nece pomoci da se smiri.
uh seni kako si ovo napisala osjecam se ko totalni luzer a znam da se bas trudim i ulozila sam puno vremena, zivaca i svega u odgoj.
I ja sam popustljiva, ali bacanje po podu je za mene ( i za tatu im) posve neprihvatljivo ponašanje i nijedno se nije bacalo po podu. Očito isijavam neke vibre koje to ne dozvoljavaju :)
Ne kažem da imam idealnu djecu, imaju oni svakojakih momenata koji bi drugima vjerojatno bili neprihvatljivi.
Svatko od nas zna što može dozvoliti i što dozvoljava, i svako dijete zna do kuda može motati roditelja. No, roditelj je pametniji ( bar u tim malim godinama) i mora stati na kraj ponašanju koje nije prihvatljivo u društvu. To mora djeteta radi, koliko god njemu, roditelju, to bilo nevažno. Da se dijete ne osjeti osramoćeno u društvu s kojim je svakodnevno u doticaju, ili, još gore, manje vrijedno.
Jer, kad dođe pubertet, ako ponašanje, tolerancija, relativna pristojnost, pa i autoritet, nisu uspostavljeni, jao i roditeljima i djeci. Moje mišljenje.
gle, ja ti ovako gledam na to.
slažem se sa seni. i uvjerena sam da su naše cure u nekoj drugoj obitelji da se ne bi tako ponašale. za tvoju pretpostavljam, za svoju znam :mrgreen: npr da je prvi put kad je počela urlat/cendrat/tantrumirati dobila čepu iza uha, recimo. što nije tako rijetko, da se razumijemo. iako mi mislimo da je rijetko. odjednom više ne bi bila zahtjevno dijete.
ili, nećemo u ekstreme, znam da seni nije mislila na čepu. recimo, ovo što kaže beti, da ti je to skroz neprihvatljivo.
recimo, meni tantrumi, bacanje, cendranje naravno nisu poželjno ponašanje, al ne mogu reć da su mi skroz,100 posto neprihvatljivi.
šta ja znam, oni bogati amerikanci ili japanci plaćaju da bi mogli u nekoj sobi razbijati pjate, lupati se s jastucima.
ono, nekako i razumijem, kao izbacivanje frustracije na najjače. to je i mimi odgovor, ja stvarno mislim da, za razliku od roditelja im, njima to nije štetno :D
a sve ono što mi je skroz neprihvatljivo, to ipak na kraju poštuju.
plus na to dodaš karakter i voila.
imaš one koje su easy going i ove koji su zahebani.
Nije štetno? A zašto djeca imaju tantrume, nego zato što se ne mogu - emocionalno - nositi sa nekom situacijom, što ne znaju što će, što im neka sitnica sruši raspoloženje i više se ne mogu snaći, što su umorni, žedni, gladni, vruće im je, a ne znaju to izraziti i nositi se sa time. Tako da je sve to u redu i shvatljivo i normalno za dijete od dvije-tri godine koje je emocionalno nezrelo i ne zna izreći što ga muči. Ali sa šest, sedam, osam, deset, petnaest ili dvadeset godina? Pa tantrumi svakako nisu nešto što je lijepo i ugodno za onoga tko ih doživljava, a i potpuno su neprihvatljivi za okolinu - jer što ima veze što ova curica iz priče tantrum radi tati kad tome svjedoči cijela škola?! Jedno je znači kad se dijete od tri godine valja po podu u šoping centru jer ne trpi buku/vrućinu/gužvu, a sasvim nešto drugo kad to radi dijete od 6 godina, ili kad cura od 15 ima bijesne ispade jer ne zna što će od sebe.
Slazem se s Mimom i Seni
Nemoj se osjećati ko luzer. Lako je ljudima napisati nekakav poopćeni post. Ja sam najviše savjeta dobila od roditelja suradljive djece koja nemaju ništa zajedničko s mojim djetetom (pričam o svojoj najstarijoj, sad već trinaestogodišnjakinji). Oni koji imaju sličnu djecu znaju da nemaju puno šta za reći osim: Proći će.
Nije se bacala i iz vrtića i škole smo uvijek slušali samo pohvale. Međutim, šta nam je radila doma (i još uvijek radi) i koliko takvo jedno stvorenje može biti tvrdoglavo, nije za povjerovati, naročito ne onima koji nemaju takvu djecu. Pročitali hrpu knjiga (i primijenjivali savjete iz njih), potražili i stručnu pomoć; malo je pomoglo.
Iako tvrdoglavost neće nestati, stvari ipak postanu lakše s vremenom.
Ovo ti potpisujem i totalno kužim.Citiraj:
a znam da se bas trudim i ulozila sam puno vremena, zivaca i svega u odgoj
o boze, odjavljujem se s teme. sad je jos ispalo da se i u skoli baca po podu, djizs :roll:
osim toga kako 'ne dopustiti' djetetu da se baci na pod? pod pretpostavkom da si imao uglavnom uvijek na sebi malu bebu i da ne mozes preko bebe dici dijete od 18+ kg jer nisam bilder. mislim stvarno sam se sad iznervirala
najbolje ste mi vi koje sve znate i sigurno bi kod vas bilo toootalno drugacije, mos mislit.
Ne ispada da se u školi baca po podu, nego si sama napisala da je imala ispad (ne nužno bacanje po podu) ispred škole, i da je učiteljica spasila stvar.
Ja što se mene tiče ne mislim da je djetetu moguće ne dopustiti da se baca po podu, posebno ne djetetu od 20 kila, nego mislim da djetetu od 6 godina koje se u frustraciji baca po podu treba pomoći da se nauči bolje nositi sa svojim frustracijama, a ne tolerirati takve ispade jer su nama OK.