Jelena, knedla mi je bila u grlu zbog svih nas mama, kako nam je zapravo teško,...
Htjela sam ti reći za Deniu, ako ona sada ima 18, 19, mjeseci, da je njen tempo razvoja vrlo sličan Petrovom. Njena stopala jesu više pogođena, a valjda i kvadricepsi kad ih bildate (iako postoji mogućnost da nama to nitko to nije preporučio), ali Petar je u njenoj dobi mogao to što i ona, stajati par sekundi i onda bum, čak nisam sigurna da se tada mogao sam ustati. Moram priznati da sam ja najmanje vjerovala u hod, svaki put kad bi napredovao stepenicu više, nisam bila toliko sretna, jer sam vjerovala da ionako neće hodati, a i bila sam iznurena zbog svih ostalih problema (malodušnost mi je bilo ime).
Za Arnold C. mi nitko od dr.a nije ništa rekao niti uopće spomenuo. Petar u zadnjih mjesec dana otežano diše kroz nos, šmrklje ne vidim, stalno mu stavljam Sterimar, fiziološku, čak sam par dana koristila i Operil P, ne znam što je to, šišti, svira, zviždi, govori kroz usta, nekad je manje začepljen, nekad više, ... Znam da odlazak kod dr.a nema smisla, ovo što kažeš, čeka se dok ne budu jaki simptomi, dok im ne utrnu ruke, i što već ne.
Pokušavam radit na sebi, ali mi baš ne ide. Teško mi je općenito odvojiti vrijeme za sebe. Vjerojatno to ima veze sa stalnom brigom i strahom, pa sam izgubila volju. Ako osjećam stalni strah, jel to znači da nisam prihvatila Petrovo stanje? Jer ako znam što ga sve može snaći, trebam i to prihvatiti, zar ne? Onda se ne moram bojati, ako dođe, o.k., pozabavit ćemo se time na najbolji način koji možemo, kriza će se stišati i idemo dalje. Ali ne mogu još tako funkcionirati, a htjela bih. Ne želim provesti život u strahu....
Sretan Uskrs, usput...