Ma nema veze...
Ja sam ih općenito s vremenom počela sve manje slikati, do te mjere da nismo "uslužili" ni bake i dedu zadnjih par godina sa novim fotografijama. Gdje je onaj smajlić sa škrniclom na glavi? Baš mi to sad paše.
Printable View
Mi stalno pričamo o tome kako smo pogriješili što nismo imali još jedno dijete i uvijek konstatiramo kako je sada kasno. Kada pogledam unatrag, razlozi zbog kojih smo ostali na jednom djetetu i sada mi se čine razumski i opravdani.
Nego, jučer me je muž pitao koliko godina ima naš premijer.
Bilo mi je jasno zašto pita, ali nisam znala odgovor, pa je išao surfati.
Ako ništa drugo, doooobro sam se nasmijala i saznala da je gospon rođen 1970.
Jedna doktorica je rodila u četrdesetima, pa je ovdje ona mjerilo i često mi ljudi kažu, pa ako je mogla S., možeš i ti.
E tek onda dobijem rogove!
Razmišljanje i želja za drugim djetetom mi redovno padaju u vodu kada razumski sagledam stvari.
Možda bi mi u životu bilo lakše da malo i srcu dam oduška, ali to je neka druga tema.
Pa što je najbolje, on i je super :heart:
Pa baš to, tako i kod mene ide priča: prvo (zapravo drugo ako ćemo po PS-u, jer smo prvo izgubili) je bilo planirano i željeno, al kad sam ga dobila i vidjela koji je to pakleni posao od jutra do sutra rekla sam "nikad više" (sjećam se točno jedne večeri kako sam plakala u kuhinji slušajući njega kako plačka u sobi i po 100-ti put tog dana me treba). Drugo - neplanirano i na početku trudnoće čak neželjeno :-( - došlo je u pravi čas i smatram to dijete istinskim darom Providnosti jer nam je donio toliko radosti, nježnosti, svoje posebnosti..no i tu sam pomislila kad smo ga donijeli doma iz rodilišta, sjećam se točno trenutka, kad sam sa starijim izašla u šetnju, bebu uspavala, kako sam pomislila - nema više slobodnih šetnji s mojim G. kao do sad, čeka nas braco beba i nema više kao prije.. idealno je biti bez djece, ok je imati jedno, ali dvoje je stvarno plafon i pametnom dosta :). Kad ću već konačno imati malo vremena za sebe??? to mi je bilo pitanje br. 1. Sad evo kad su obojica malo porasli (7 i 5 godina) i ja već imam puuuuno vremena za sebe - e sad se pitam šta ću sa sobom i sad bi ja još jedno :zaljubljen:.
Zuska, potpisujem ti cijeli post. I meni su trudnoce, oporavak nakon carskih rezova i period dojenja bili macji kasalj nasuprot svega onoga sto je doslo kasnije. Najvise me ubilo visegodisnje nespavanje i cinjenica da sam od nekih stvari morala odustati jer nije bilo dovoljno vremena, energije, novaca... Za prvo dijete sam bila najspremnija i nije mi se svijet preokrenuo naglavce kad sam postala mama; dijete se bas nekako super uklopilo u nas zivot. S dvoje nam je vec bilo teze, a trece nam je preokrenulo zivot naglavce.
Ne mogu to pripisati ni godinama jer sam svo troje rodila u dvadesetima.
Ali troje sam bas zeljela i nakon treceg djeteta sam osjetila da je to to, da su sad svi tu, da smo potpuni kao obitelj.
No definitivno nisam od onih zen mama kojima je sa svakim sljedecim djetetom sve lakse.
ma da, krivo sam napisala
pa nije za zanemarit, naravno, ali za to postoje lijecnici
nekome nece preporuciti ni drugi
ja sam bila jako sretna kad sam drugu rodila vaginalno, jer sam se bojala da ce mi carski rezovi ograniciti broj djece koju mogu imati
znaci, nije da to olako shvacam
e da, laumi, ja uopce nisam zen
nisam taj tip, ni priblizno
al mi je lakse...mislim, je, vise je to obaveza i sve to stoji, ali ja se s njima lakse nosim
znam da cu se ugrist za jezik kad pocnu upadati u pubertet :mrgreen:
s tim da bi prve dvije mogle zajedno, jer je srednja curka malo u uranila s tim...
bit ce veselo, hehe
Ma da, mozda "zen" nije prava rijec ovdje. Ja sam skuzila da se tesko snalazim s tolikim obavezama, ne volim bas tu stalnu strku i susur. Funkcioniramo mi, sve se odradi, i vise od toga, ali ne mogu reci da mi je to super. Premalo mi je vremena za MM-a i mene, za druzenja s prijateljima i tak...
Vise sam tip za laganini :mrgreen:
Kod susjeda u nasoj zgradi 6 djece i to 6 sinova koji je to tek susur :-)
Eh..a u mom starom kvartu ima obitelj s 12-ero djece ( ne znam jesu li se jos ponovli u međuvremenu) i od toga je jedna cura mislim.. kak je tek kod njih dinamično :)
Malo sam ti secirala post ;), al ne znam tocno na koga ovdje mislis ;).
Ja mislim da je djecurlija i roditeljstvo svima naporno, imao jedno ili 6, bili bebe, todleri ili tinejdzeri. I ne znam tko je ovdje cool i zen ;). Samo kad proletis par tema vidis da se na svakoj nadje netko tko se oko neceg bori, s necim muci. Samo, nekad dramis, a nekad imas taj fini sarkazam, cinizam, i smijes se sam sebi i svojoj "muci". Ono, svi se mi borimo s necim, samo na drugaciji nacin pisemo o tome.
Osim izricaja, mislim da je razlicit i stupanj "pomirenosti sa stvarima". Mozda je to taj zen o kojem govorite? Jer nije da mogu, nije da mi je lako, nije da mi nije drama i da ne bih najradije pobjegla i bila sama... Nego eto tako je kako je. Sad sam tu, i imam to ispred sebe, i sto mi drugo preostaje nego uhvatit se u kostac s tim. A nije da sam bas sretna. Samo mi se vise ne da dramit ;). Čekam svoje vrijeme, doći će.
Ili sto je napisala lavko "lako ćemo". Nije "lako cemo", nego jednostavno uzmes to sto si dobio/odabrao i ajde polako... Svaki drugi (a ponekad i svaki) korak nije onakav kakvim si ga zamisljao, kako si planirao... Pa se pomiris s tim, pa nekad uvidis i da je ispalo bolje nego kako si planirao, nekad nije, al ides dalje. Jednostavno ne mozes sve.
Što god napravili, što god imali, di god pošli, na svoju djecu ću uvijek gledati kao na svoj najveći uspjeh. Je da mi trenutno jedno najviše papa živce i da će me njihovi puberteti uništiti ali mislim da je to jedina stvar za kojima stari ljudi žale što nisu napravili (imali više djece). Mene već duže vremena drži želja za petim ali stvarnost je stvarnost.
Sve potpisujem. Nije ni meni lako s njima, samo ja to drugacije percipiram. Pamtim samo sretne daaaneee :)
Tu i tamo napisem koji "biser", ali daleko vise ih ne napisem, jer...kako bih ja bez moje djece, sve to ide u roditeljski staz.
Mogu jasno reci da je biti roditelj najtezi posao na svijetu, ali mozemo mi to. Odrastu oni.
X
Na obje stvari. Ni meni nikad tuđe bebe nisu nešto značile - ima ih ružnih, ko mačke (kako bi rekla i moja svekrva) i budući da nisam voljela da drugi ogledavaju i diraju moju djecu, to nisam činila ni tuđim bebama.
Ja sam među onima koji nisu odmah osjetili povezanost ni sa vlastitom djecom. Trebalo mi je neko vrijeme... Zapravo, sve čovjek odradi, ali pravi gušt meni počinje tek kad dobijem "odziv" od djeteta - kad se prvi put nasmije, to je već druga priča....
Isto i kod mene i osjećala sam se užasno i krivom jer svi mediji a i po forumima kad čitaš pa i na ovom ispada da je uvijek sve savršeno i svi se iste sekunde povežu.
Ono, kad rodiš počnu cvjetići lebdjeti oko tebe i sve je zen. Kod mene nije bilo tako, moja bebe je plakala 24 sata, ja sam se oporavljala od teškog carskog reza, izgubila ogromnu količinu krvi, ne da nisam imala podršku nego sam imala mamu koja ima alzheimera i tatu koji se počeo gubiti pred moždani udar i stvari su bile daleko od idealne ali nigdje se nije pisalo ni pričalo o tome da nije uvijek sve divno i krasno.
Onda sam ja mislila kako samnom nešto nije u redu i sad imam ptsp od svega toga. Zato mislim da je zbog svih budućih mama važno da pišemo o tome da nije uvijek sve divno, da hormoni peru, život se okreće na glavačke i ne lepršaju leptirići.
Ja se potpuno slažem da je važno da se i roditeljstvu i napose prvim danima i mjesecima majčinstva piše i govori onako kako jest (a to je da bude svakako) samo se baš ne slažem da već i nije tako. Mislim da se baš često piše o ulozi roditelja kao o nekom užasu, kaosu i kraju svega dotadašnjeg lijepog. Ono, život završi i nastupa zatvor sljedećih 25 godina. Ne znam je li do toga da su takvi tekstovi najčešće bezvezni (meni - svi na istu šemu, iskarikirani, pretjerani...) ili do toga da ženama koje čekaju dijete prorade neki ružičasti filteri - u svakom slučaju, novi roditelji često imaju osjećaj da im nitko nikad nije ni natuknuo da bi moglo biti teško.
Pa i forumi...kad nabasam, svake prijestupne, na neke forume na kojima nisam domaća i tema bude djeca, imam dojam da se s toliko oporosti piše o djeci i roditeljevanju da meni stvara nelagodu. Definitivno nimalo bajkovito.
Ja sam ozbiljno počela sumnjati da će 'moje vrijeme' doći. Treće dijete ni nakon 16 godina ne pokazuje znakove sazrijevanja (u smislu prihvaćanja školskih obaveza). Ako bude sreće i završi srednju školu, tada ću trebati njegovati roditelje, a nakon toga će trebati njegovati mene i ništa od 'mog vremena'.
Kažu da je to onaj trenutak kad dijete završi obrazovanje i nađe posao, a još nema svoju djecu... Ako takav trenutak dođe ;).
nema gore stvari nego čekati svoje vrijeme, neko imaginarno vrijeme koje treba doći.
jer, neće doći. imaš samo sad, ovo vrijeme. i to je to.
to je moja mantra. :mrgreen: i živcira me mm koji isto tako stalno nešto čeka. :D
Meni je tako tuzno citati kad netko napise da ne moze naci par sati tjedno za sebe ono 2-3x tjedno po sat vremena.
sory cure nemojte se ljutit al za to ste si same krive. Stvarno se moze al treba mislit i na sebe. Ako mi zene ne mislimo na sebe, nitko ni nece. Mene naucile starije mudrije zene.
Nikome se nista strasno nece dogodit ako kazete ja sad idem i nema me sat vremena. To vrijeme samo za sebe je predragocjeno i time smo ujedno dajemo dobar primjer djetetu da jednog dana i ono isto trazi za sebe.
Ko kaže da je sat vremena dosta? ;)
ma dajte se uozbiljite :D
moji su 9,5 i 15,5 i imam svo vrijeme ovog svijeta za sebe. što se tiče vremena.
a što se tiče briga, vrijeme s djecom koja su samostalna za većinu svakodnevnih stvari, a još nemaš brige oko izlazaka i tih strahova je meni najbezbrižniji roditeljski period. doma su, ne idu nigdje sami, a traže samo za jesti i da ih razvezeš na treninge :mrgreen: a znaju igrati i karte :D pa ne moraš igrati one ubibože dosadne role play igre.
Cvijeta :lool:
BB pa to je kao minimum a i bolje ista nego nista.
Ja ko cvijeta uopce se ne osjecam zarobljeno, a djeca su mi 5.5 i 7.5 god i tako vec neko vrijeme.
Upravo tako lavko.
Kad je Zuska napisala da "njezini projekti" čekaju, nisam to shvatila kao tih sat vremena 2-3x tjedno. Mislim da rijetko tko to nema.
Nego ono, da imaš 2-3 tjedna ili par mjeseci za nešto svoje... da sve možeš staviti sa strane. A s djecom ne možeš. Mislim. Ili je jako teško. Recimo mm je (kao ;)) umjetnik u slobodno vrijeme. I u nekom trenutku je htio raditi na nekom projektu, a to je značilo cca 4,5 mjeseci stalno poslije posla i vikendom baviti se projektom. Djeca su nam bila još manja, ja na porodiljnom... al nekako smo to izveli... neke druge godine smo izveli nešto slično za mene... al to sve skupa nije nimalo lako izvesti.
Ja po novome ko Cvijeta. Cijelu novu trudnocu sam govorila starijem sinu da cu za cas ja ponovo moc trcat i skakat s njim. A onda se rodio mladji. I taman kad sam htjela rec, strpi se jos malo dok braco poraste pa cu opet imat vise vremena za tebe. Al zaustavila sam se... sto ce bit kad braco poraste je nebitno, butno je ovo sad. I tako je kako je. Mogu il cekat da prodje il pokusat ovo vrijeme sad ucinit sto boljim. I za njih, a i za sebe. I tako, svako vrijeme je moje vrijeme :) a meni se nekako cini i di ima volje i strasti za necim, ima i nacina.
Slazem se i s Vertex, uopce mi se ne cini da se roditeljstvo igdje prikazuje ruzicastim (osim u reklamama za detergente i cokolade), stovise, cesto se ukazuje na negativnosti.
I ovo kad pričate o vremenu... ne mislim na to da u svakom danu ne uživaš u vremenu, i onome što imaš sad. Uživam jako :).
Pričam o većim stvarima / snovima... npr. ja bi završila postdiplomski i pisala doktorat. Ok, netko to može i uz nekoliko djece. Ja ne mogu. To je meni stvar koja čeka "moje vrijeme". Ne vrijeme za mene u danu ili tjednu, nego moje vrijeme za doktorat.
I sa Lili se slazem, a moji su 5 godina i 4 mjeseca. Ok, ne mogu bas izlazit vani i lumpovat (a nije ni da to volim), al mogu gomilu toga. Evo, i skijat sam probala prvi put u zivotu :) nekako prihvatis stvari kakve jesu i u okviru toga sebi pronadjes nesto lipo. Npr. ne mogu navecer bas gledat filmove s md-om jer me sisavac svako malo treba, al mogu citat knjige na kindlu na miru dok on papa u snu. I to je super :)