Nisam vidjela ovo za vinčeko, ali slažem se sa sasom, duhovito.
I zar mislite da oni doista očekuju nešto?
Printable View
Nisam vidjela ovo za vinčeko, ali slažem se sa sasom, duhovito.
I zar mislite da oni doista očekuju nešto?
Često dam i prosjacima i onima koji prodaju igračkice po stolovima u kafiću i onima koji sviraju i onima koji peru stakla i riječkoj "daj babi kunu" i kupim cvijeće iako mi ne treba taj čas i uplatim kad netko pita na forumu, na FB ili kad mi dođu na vrata i kad me neko dijete pita ispred marketa: teta, mogu vratiti kolica, a u njima 2 kune...
Sada imam dovoljno za sebe i obitelj i osjećam se dobro ako nekome pomognem.
Meni je danas ujutro na vrata došla žena moja procjena oko 50 g normalno obučena. Molila je da joj dam hranu ako što imam jer su ona i njena djeca gladni :(. Strašno. Pobacala sam u vrećicu voća i neotvorene pakete hrane koje sam imala u ormarima i dala joj.
Moram priznati da je kod mene uvijek prisutna doza skepse prema prosjacima pa nerado dajem. Ali sve ovisi o situaciji. Onom gospodinu na Slavonskoj, netko ga je već spomenuo, često dam koju kunu iako mu ne dam oprati vjetrobransko staklo. Eto, čini mi se da mu je stvarno nužda, što li bi inače stajao tamo i po suncu i po hladnoći. Romkinji s djetetom na križanju Vukovarske i Heinzelove više ne dam. Ne znam zašto, nešto mi govori da njoj i nije takva sila (žao mi djeteta jedino).
Budući da znam da mi je to mana, ta moja sumnjičavost, dajem tamo gdje znam kamo novac ide - uključim se u skupljanje čega god za određenu svrhu, svu odjeću svoje djece poklanjam obiteljima kojima treba umjesto da ju prodam na burzi itd.
Ja u principu nisam skeptična tj. uopće ne razmišljam o tome nego dajem kad mogu i koliko mogu, samo su me neki ljudi uvjerili u zadnje vrijeme da time pomažem organizirano prosjačenje pa samim time i izrabljivanje djece. Onda se kao trudim dati onima koji mi izgledaju kao solo igrači a ne kao nečiji zaposlenici, a djeci recimo kupiti slatkiše ili sok ili nešto, ali onda me pak opet grize da li je i to u redu. Eto pojma nemam, teško, strašno, u svakom slučaju - da barem imamo neke bolje načine za pomoći.
mene i dalje zanimaju ovi u sendvič plakatima - baš jako. fakat mi ne izlaze iz glave
A kaj se tiče profića, idem s djecom u kino tramvajem, ulazi žena (negdje oko kolodvora) sa sklopljenim invaliskim kolicima, gledam u nju i ta kolica i ne kužim zašto ima sklopljena invlidskla kolica. I stane ona na onaj plato,malo širi u tramvaju, iuvadi bunt novčanica iz džepa i broji dnevni utržak
Ulične svirač, zabavljače, pamtomimičare i ine ne doživljavam kao prosjake. Desi se, ponekad, da mi baš uljepšaju dan. S radošću ubacujem nekoliko kovanica u njihov šešir i ne osjećam se pri tome kao dobrotvor, već kao korisnik usluge (uvijet je naravno da ne pile)
Pa, nadam se da ih nitko i ne doživljava kao prosjake. MM je sviranjem po cesti (ne u Hrvatskoj) zaradio svoj prvi auto.
Moji nećaci isto ponekad sviraju na cesti - osim što nešto zarade tako se rješavaju i treme jer je to ipak javni nastup ;).
Slažem se.
Iako mi nije bilo simpatično vidjeti roditelje koji su doveli dvije djevojčice s instrumentima (jedan je sigurno bila violina) , smjestili ih pred hotel Dubrovnik, a oni su sjeliu u kafić. Manja djevojčica je očito tek počela svirati jer ju je bilo grozno slušati. Ali bile su jako slatke. I baš su im puno sitniša ljudi davali. Zbog sviranja sigurno ne. Ali meni je bio ružan postupak njihovih roditelhja. Baš ružan. Sumnjam da su ih doveli tamo da im razbiju tremu.
Skroz mi je drugačija kada djeca sama odluče zaraditi novce svirajući na cesti. Ti su mi baš simpatični. Ali ovo dovođenje od roditelja mi to nije bilo. Mislim da sam i tada otvorila temu na forumu o tome obje su izgledale mlađe od 10 godina)
E sad moram napisati da su moji nećaci već veliki, 15 i 17 godina, a jedna koja najčešće svira na cesti i 22.
to su dvije različite stvari. Ovo su bila mala djeca, od kojih je jedna jedva držala instrument
djevojku sa sendvič plakatom o kakvom priča NanoiBeba vidjela prekjučer pred Klaićevom!
Djeci koja sviraju na ulici uvijek rado dam nešto, baš zbog ovog razloga. Nikad ih nisam doživljavala kao prosjake. Uostalom, puno takvih svirača viđala sam i vani, u drugim gradovima, imam dojam da im to dođe kao vježbanje nastupa.
Tu ne računam ovakve slučajeve kakve opisuje NanoiBeba, a bogme ni one harmonikaše koji bez sluha urlaju tako da se cijeli Trg ori - od takvih bježim glavom bez obzira (na žalost, u praksi se takvi smještaju na tramvajske stanice, pa ako hoćeš u tramvaj, moraš slušati i Miljenka s harmonikom ili onog napornog hornista koji se svađa s policajcima svaki put kad ga pokušaju potjerati).
Što se tiče prosjačenja, svojedobno sam imala jako ružno i neugodno iskustvo s jednom "profesionalkom", i otada vrlo rijetko dajem. Prije sam znala davati, kad osjetim da nekom stvarno treba, a sad sve češće vidim da je to ogranizirani posao (da ne kažem biznis). I sve češće srećem prosjake u tramvajima, i takvi me baš smetaju.
MM je svirao po Švicarskoj i tamo je to potpuno uobičajeno, mora se imati i nekakva dozvola i točno su propisana mjesta gdje se smije svirati. Priznati se mora - svirao je radi novčića, a ne radi uvježbavanja nastupa :mrgreen:
No, i slavni Edin Karamazov tako je započeo svoju karijeru :mrgreen:
Btw. unosan je to biznis, pogledajte koliko je ovaj zaradio http://www.jutarnji.hr/julian-rachli...svirac/772950/
Da se vratim na prosjake. Ni ja ne dajem, jer uvijek mislim kako tu djecu netko tjera da prose, a ja svojim davanjem samo pokrećem tu mašineriju. Simpa su mi ulični izvođači, često mi uljepšaju dan, posebno kad su originalni...
Prosjaci su se u zadnje vrijeme razbahatili. Nedavno dam jednoj bakici 5 kn, a ona meni da joj je to malo?!
Inače, kolegici s posla je nedavno neka žena kucala na vrata, prosila, da ju je muž istukao i da sada ne zna što će, pa ide od vrata do vrata i sakuplja novce.
Ako misliš na onog sa vanzemaljcima:
http://danas.net.hr/2012/02/21/0232007.48.jpg
Tip je sam otišao sa zadnjeg posla da dobije otpremninu (radio je u Plivi, a onda u Ericssonu), ima stan od 100 kvadrata u Maksimirskoj, a prosi zato jer, kako sam kaže, ne isplati mu se raditi za 3000 kn. :-o :facepalm: (Bio je prilog o njemu jednom na TV-u, tamo je to izjavio.)
Prvo je "operirao" kod Dolca, a onda su ga nekoliko puta uhitili, pa se preselio u druge kvartove, nedavno sam ga vidjela na tržnici u Utrini.
Ne nije taj. Ovo je mlada cura. Plakat je velik i ima nekoliko smajlića na njemu.
u Jurišićevoj je bio muškarac, aki isto mislim da nije taj. Ova cura je mlada i. Moja procjena je da možda još i nije radila ili počela. Kaj ja znam ima između 25 i 30 godina, ne mogu procijeniti.
I kod nas treba dozvola, mislim da je na tri mjeseca i da cijena ovisi o lokaciji za koju je. Ako ih ulovi policija bez dozvole onda ih potjera.
A cura sa plakatom je bila jučer kod nas ispred kvartovskog dućana. Ljudi su zastajali s njom i razgovarali, a i imala je dosta novaca u kutiji. I izgleda kao prosječna studentica prve godine faksa.
Ja dajem palentu, kruh, rižu, konzerve graha, odjeću, obuću, deke, plahte, ručnike, ako odbiju ne dajem ništa. Novac dajem samo organiziranim i provjerenim organizacijama. Prije sam sijala novac uokolo, djelila stvari ko šašava - trebalo mi je vremena da nađem neki sistem u kojem neću bankrotirati, ali i osjećati se prevareno. Onima koji prihvate pomoć uvijek sep onudim da pomognem oko pisanja molbi CZSSu, Caritasu, Burzi itd
Također. :)
Meni je ovo sve inače jako teško pitanje. Imam poprilično podvojene osjećaje vezane za to. Većina vas je već napisala sve one stvari koje mi se motaju po glavi.
Nije mi teško pomoći kad znam da ide u prave ruke - kad se radi o nekome koga osobno poznajem, ili kad se skuplja novac s nekom konkretnom svrhom, ili kad se radi o onom čovjeku što stoji na Glavnom kolodvoru, a znam da je kao mladić izgubio obje ruke i da nema načina da si zaradi za život... U takvim situacijama uvijek dajem.
No, ne mogu dati svima i uvijek. Nisam ja ni Caritas, ni Narodna banka, ni član neke kraljevske obitelji... :(
MM je inače jako slab na sve te prosjake. On bi svima dao. Klincima koji prose oko njegove firme kupuje sendviče. I sretan je što može dati. I zahvalan što on ne mora tako. I obožavam to kod njega.
No, baš smo neki dan razgovarali o tome... Kupujemo jogurt na akciji (karikiram) da bismo uštedjeli... Kupujem polovne stvari za bebu da uštedim... A onda svu tu razliku dam nekom na cesti. :zbunj:
ja sam danas vidla jednog takvog u Gorici..isto ima plakat sa tim smajlićima?? a ne izgleda kao niti jedan od ovih već postavljenih..pa koliko ih ima sa istom ''forom'' ???
I ja sam nedavno na Interliberu vidjela mladu curu - dvadeset i kusur godina, kako prosi. Isto je imala plakat na sebi, ali nisu bili smajlići nego molba za pomoć. Stajala je i izgledala prava zdrava - bila sam u šoku.
Vidjela sam ženu s natpisom: "Nisam se snašla u kapitalizmu. Kao čistačica ne mogu zaraditi za život..." Ili tako nešto. Užasno je mršava i svako popodne stoji pred dućanom.
Mene takve stvari osobno pogađaju. Ako dam, onda se brinem zašto se to ljudima događa, zašto im je tako teško... Ako im ne dam, onda se osjećam loše, odvratno. :(
Da, i mi uvijek dajemo uličnim sviračima i pjevačima (pogotovo što smo u mladosti i mi znali tako, ne iz potrebe nego iz zabave... lijepa vremena...Uvijek se skupilo bar za kavu, jer čak i kad ne tražiš, ljudi daju...)
Uostalom, moj sin i njegov razredni kolega ovog su ljeta bili u ljetnom kampusu (zajedno s čoporom druge djece). Pod pauzom lijepo su se namjestili ispred zgrade i zasvirali na ulici, onak spontano... Mislim da im lova nije bila ni u peti, ali skupili su 2x23 kn za pol sata! Nisam mogla vjerovati... Sami su se klinci tome dosjetili. To je mom sinu prva zarada (vlastitim radom tj. umijećem) u životu i ponosno ju je spremio u kasicu.
Joj, moram vam ispričati što mi se dogodilo neki dan.
Prolazim ja gradom i ugledam jednog našeg lokalnog žicaroša, uvijek se grebe neku lovu,
nije baš prosjak, ali je stvarno jadan,
uvijek kada mogu mu dam nešto novaca.
Enivej, sretnem ja njega, a nemam niti kune u džepu, :drugapriča: :mrgreen:
Pita on: Ej kompa, imaš koju kintu?
Velim ja, ma znaš da nemam,
pa se našalim, mogao bi ti meni danas dati koju kunu... :mrgreen:
Kaže on, Kompa, nemam, majkemi.
Nasmijem se ja i produžim.
Za nekih pola sata sretnem ponovno istog tipa,
a on mi kroz gužvu dovikuje: Kompa, jesi li što skupila? :lool:
Jadan je mislio da sam mu postala konkurencija... :mrgreen:
Kad sam imala, dala sam, pogotovo ženama s djecom i ako su tražili hranu. Ali ako mi na vrata pozvoni frajer u novim tenisicama i lijepo obučen, onda ne dam. Izgledao je ko da skuplja za novi i-phone, a kao student iz siromašne obitelji pa moli pomoć. Naravno, ni ne pita što može napraviti i da li mu možemo dati kakav posao.
Činjenica je da je ljudima na selu, pogotovo starijima, teško pronaći nekog za pomoć. Pa da frajer sjedne na bus, ode u prvo selo od kuće do kuće, možda nekom treba donijeti drva u kuću, nekom pokositi travu itd. Ako ne bi dobio lovu, bar bi dobio nešto iz vrta i sl. Jedne godine su neki dečki išli od kuće do kuće s lopatama i pitali da li treba kome počistiti snijeg. I sigurno su bolje prošli nego ovi koji prose.
Ovaj post me podsjetio na jednu situaciju koja mi se nedavno dogodila. Uglavnom, išla sam u Konzum u nabavku i izlazeći iz njega presrela me mlada cura. Ma nije mogla imati niti 30 godina. Nije romkinja. Ma rekla bih "obična djevojka, čak pristojno obučena. Zamolila me da joj dam koju kunu. Pitala sam je za što joj treba, pa mi rekla da joj treba za školovanje?? Nisam imala puno vremena, pa nisam ulazila u dublji razgovor, ali sam joj ponudila da mi dođe doma čistiti jednom tjedno po par sati ako želi i da ću joj platiti naravno. Hmmm, mislite da je pristala? Veli ona meni da će više novaca na ovaj način (proseći) skupiti nego što bi dobila da radi nešto. Pa eto, što da si čovjek misli....
Još da nešto dodam. Već neko vrijeme tražila sam osobu za pospremanje po kući, ono jednom ili dva put tjedno da dođe po par sati. Satnica 35 kn. I nikoga nisam uspjela pronaći. Dosta njih oko mene kuka kako nemaju, da ima fali novaca za ovo i ono, a raditi posao čišćenja ne žele, ne da im se.
Ja sam sretna dok god imam za dati!Uvijek razmišljam da me tih par kuna neće spasiti(bar za sada) a ako će nekoga razveseliti.super:)
Mi smo baš nedavno komentirali kako su žicaroši postali bahati... Sad više nema onog: "Imaš kunu," nego: "Imaš PET kuna?" :-o
ovome se jako čudim, jer sam i ja upravo ovih dana tražila nekog za čišćenje i javilo mi se dosta ljudi.Citiraj:
Još da nešto dodam. Već neko vrijeme tražila sam osobu za pospremanje po kući, ono jednom ili dva put tjedno da dođe po par sati. Satnica 35 kn. I nikoga nisam uspjela pronaći. Dosta njih oko mene kuka kako nemaju, da ima fali novaca za ovo i ono, a raditi posao čišćenja ne žele, ne da im se.
Kad mi netko dođe na vrata (a dolazi mi svaki tjedan jedna Romkinja s dvoznamenkastim brojem djece :-(), dajem hranu, odjeću, kozmetiku, ono što tog trena imam doma. Njoj već godinama odvajam ono što mi ne treba pa ju čekaju spremne vreće.
Na cesti dajem svima koji prose, nemam srca proći pored njih samo tako...
Dok sam živjela u Varaždinu bilo je puno više djece koja prose, i često sam im znala kupiti sendvič, pecivo i uvijek su sretni uzeli.
pipli LOL