e, ali u tome može biti i kvaka.
vas veže samo ljubav, a ljubav, ako ćemo vjerovati beigbederu, traje samo tri godine :mrgreen:
poslije, da bi brak opstao, treba neki drek, stan, kredit, djeca, nešto...
Printable View
I zapravo, pitam se dogodi li se nekad da formalnost spasi vezu? Ne mislim formalno spasi, nego zapravo.
joj, ne stignem više editirati. nisam mislila da su djeca neki drek.
cvijeta, mi smo očito na istoj liniji :lool:
(Ali ne traje ljubav samo tri godine. Ona prva opijenost, možda.)
A meni to uopće ne zvuči nužno romantičnije...
Ako gledamo s druge strane, romantičnije je napraviti neki ritual, nešto simbolično gdje ćeš okupiti ljude koje voliš i napraviti nekakvo "obećanje", mogli bismo reći i leap of faith...
Ali sve je to zapravo trla baba lan, zato ni meni nema smisla ovo "svatko ima pravo izabrati svoj put", jer put je zapravo isti, ovo su mi sve onako, mašnice sa strane.
Ja uopće ne vjerujem u ovo. Ako par nije vjenčan a živi zajedno x godina, ima djecu, zajedničku imovinu, krug prijatelja, ma cijeli život, zašto misliš da je njima išta lakše rastati se nego nekom ko je formalno u braku, a u sličnoj je životnoj situaciji?
Još da dodam da ništa ne vjerujem beigbederu.:-)
taman kad ljubav prodje, veza nam postane pravovaljana pred zakonom :lol:
zabrinuta sam sad: stambeno pitanje rijeseno prije veze (i to nasljedjivanjem, mi smo promasena generacija koja ne kumulira kapital, bit ce dobro ako ga ne rasprodamo za puko prezivljavanje), kredit nemamo (ni jedan, ni za vesmasinu, jbg. takva sorta ljudi), ajd', dijete imamo jedno. ono nam je valjda poveznica. i seks, dovraga 8-)
Za seks ne moras biti u braku . :D
osim ako niste supruga girinčeka, npr.
nju je brak grdo zahebao.
da je ostala u vanbračnoj zajednici, sve bi dijelili na pola.
ovako, oni se oženili, on najveći ugovor potpisao prije braka, a nakon rastave dijeli se samo bračna imovina.
a i ja nisam normalna kad mi je to prvo palo na pamet kad sam pročitala ovu temu :lool:[/QUOTE]
eto, samo da malo dopunim cvijetu - vrhovni je sud ukinuo tu sramotnu odluku, tako da bit će diobe i onih silnih novčića...
i ispravim koliko mi se čini vrlo raširenu zabludu da su bračna i izvanbračna zajednica potpuno pravno izjednačene, nažalost nisu - u nekim aspektima da, ali drage moje, još uvijek nisu, eto neki su spomenuli - porezno, pa mirovinska i socijalna prava...
osobno sam za slobodu da svatko živi s kim i kako hoće dok time ne dira druge - sloboda izbora i sve to...ali, kada među partnerima zaškripi onda se tek vide koristi "formalizma". brak mi nije svetinja, a ovi mi aktivisti toliko ogadiše da ne bih skretala temu...
e biser sam, cijelui stranicu prethodnih postova preskočila :oops:
Sve ovisi. Ako je veza takva da joj treba malli push da bi se spasila - možda da. Ako je veza koma - onda je zatruje do kraja (ovi bi se makli jedan od drugoga, a ne mogu zbog papira/ljudi/kredita/kuće itd.). Ti se valjda pretvaraju u Otrovne roditelje... i lijepu popudbinu daju djeci.
Dakle, po meni, opet je formalnost - formalnost. Nije suština, nije srce veze.
Ako ćemo pravo, formalnosti su prije jako puno spašavali "vezu" (jer ja takav jaram ne podrazumijevam vezom), ali ubijali ljude (najčešće žene) - a tako je i danas, malo dalje od nas, gdje su brakovi življi od ljudi ako su ti ljudi žene. Mislim na, konkretno, Jemen, ali ne moramo do Jemena ići da bi se shvatila poanta, barem ja to tako mislim - dogovoreni brakovi, žena bez ikakvog izbora, žena kao dodatni "asset" koji diže vrijednost i važnost mužu (Massai u Africi) itd.
Ubijali u prenesenom smislu - jer Massajke, koje bolje ne znaju - vjerojatno im je to neka datost ženske sudbine, tako se mora itd, nezamislivo im je da je drugačije moguće. Meni to nije nimalo romantično, to mi je koma, i rađe imat fluidne veze, nego brakove-zatvore.
Ja potpisujem Betin post sa kojim je otvorila temu. Ja sam ZA brak, ali nemam ništa protiv izvanbračnih zajednica, neka svatko živi kako želi, njegov izbor. Za mene osobno je brak nešto sveto, a ljubav i romantika, naravno da ne moraju ići u paketu sa brakom jer znamo da ima svakakvih brakova i problema u braku. Na svakom odnosu (u braku ili izvan njega, i kad ste cura i momak) treba raditi i njegovati, pa tako i u bračnoj zajednici. Da se nisam vjenčala sa mojim mužem, znam da bi mi falilo ono nešto, ona neka potvrda (napominjem da govorim u svoje ime), ipak službeno je službeno i uz sve probleme nećeš tako lako izaći iz braka, osim u ekstremnim situacijama (nasilje, raznorazne ovisnosti..varanje). Danas je brak obezvrjeđen i općenito moralne i obiteljske kategorije. Mi nismo radili veliki pir, večera za nas 20-tak i bilo mi je super, bez stresa i baš sam bila radosna i sretna na dan svog vjenčanja. A momenat u crkvi pogotovo, to mi je najbitniji dio (znam da ima onih koji nisu vjernici), kad se pred Bogom zaklinjemo na ljubav u dobru i zlu dok nas smrt ne rastavi...To je bit braka, zajedno prolazit kroz život, uz sve teškoće, probleme i izazove koje život nosi. I jednostavno volim reći MOJ MUŽ, a i on isto tako MOJA ŽENA.
X!
Da se nadovežem na gornji post, meni je još uvijek smiješno/čudno (16 godina od the papira), a i MM-u, nazivat se "supružnici/muž-žena". Zovemo se nadimcima, čim se krene na puno ime - već znaš da je frka, a kad opališ "muž" - to je tek pred nekim ko nas nimalno ne poznaje, a treba malo službeno nacifrat stvar.
Mislim na banku, javnog bilježnika, državne institucije - jedino tad posežem za "moj muž".
Joj, kak mi je ovo poznato, he he he....
A sad ozbiljno - ovaj topic me natjerao da razmislim zašto sam se uopće udala. Paaa nekako smo i mm i ja išli linijom manjeg otpora. Roditelji su očekivali da vezu ipak ozakonimo (to je generacija rođena debelo prije 2. svjetskog rata), a mi smo to i napravili s minimumom cirkusa i troškova (po našoj procjeni) jer nam je tak i tak bilo svejedno. S druge strane, starijoj generaciji je to puno značilo.
Ja imam i svoje djevojačko prezime jer mi je bilo glupo mijenjati identitet u dobi bližoj četrdesetoj nego tridesetoj i s blizu 15 godina staža. Svadbe nije bilo, samo večera za manje od 20 ljudi i gotovo. Kostim koji sam imala na sebi imam i danas (jest malo tijesna suknja :mrgreen:, ali nema veze...) Nije mi se činilo isplativim kupovati ama baš ništa namjenski, a što poslije ne bih mogla obući ili koristiti. To vjenčanje definitivno je više značilo mojoj mami i svekrvi nego nama. I vrijedilo je - mir u kući = neprocjenjivo. A da su nam roditelji bili 15 godina mlađi (i mi skupa s njima) sumnjam da bi se išli potpisivati.
Pa naravno da ne zovem moga muža 24h na dan mužu ili on mene ženo...
Al npr. kada pričam s nekim tko ne pozanje dovoljno moga muža i ne zna njegovo ime (a pričamo o njemu), kažem moj muž ovo...ili moj muž ono....pa neću reć moj xxxxx - mislim na nadimak, i naravno da imamo milijun nadimaka sa kojim se zovemo kao i svaki par.
Ja sam samo istakla svoje viđenje braka i onoga što volim u braku, ovdje možemo izreći svoj stav o tome, za to je i otvorena tema..
A ja kad se naljutim na muža zovem ga imenom ili čak nekad i prezimenom (što zvuči službenije i ozbiljnije), e onda zna da je frka....
i ja svog nevjenčanog zovem mužem..
što drugo mi je?
a vidiš, meni često izleti "moj muž"... pojma nemam zašto... valjda zato da ne kompliciram kad ljudima objašnjavam... ljudima koji nas ne poznaju, svima ostalima je on D.
dok ga ne zovete "tata" sve je super. :lool:
Naravno da ina ima ponit, na takve sam situacije i mislila.
Samo, malo mi je previše sad ić do totalnih crnjaka od bračnih običaja, i ja sam shvatila da razgovaramo o nam danas i ovdje.
I ja se uvijek čudim filmskoj rečenici da sam odmalena planirala vjenčanje. Mene je moj muž zaprosio nakon 20 dana hodanja, sve jako romantično i jako filmski i možda jedan od mojih najnevjerojatnijih doživljaja. U brak smo dakle uletili u trenutku lude zaljubljenosti i sve je bilo vrlo dinamično i mislila sam si i ako pukne, nema veze isplatilo se ovo proživjeti. Srećom nije puknulo i dalje se ne mičemo jedan od drugog. Svadbe same po sebi su mi užasne, svejedno u kojoj ulozi nastupam, tako da to nije dolazilo u obzir. Maškare - duga šampanj haljina i trodjelno odijelo - must have! To naravno nismo propustili.
U dugim vezama ne znam što bi trebalo biti trigger da se baš sad netko vjenča - možda "kad dođe tetak iz Novog Zelanda na godišnji u Hrvatsku". Tako da mislim da se nismo tada vjenčali, pitanje je da li bismo se sjetili nakon 2 godine - sad bi bio dobar trenutak i bilo bi nam jednako dobro kao i sada, samo bismo preskočili jednu kratku ali slatku epizodu.
Ipak, ako nešto ne štima ne znam kako to ide s izvanbračnim zajednicama. Poznajem bivši par koji se 2 godine razvodio, ona nije htjela dati pristanak za razvod. Ne znam, al mislim da se to ne može dogoditi u izvanbračnoj zajednici. Tako da ako je par skladan i u odluci da se razvede, onda je svejedno, al ako netko iz nekog inata ne da razvod, onda to dosta otežava život.
Joj, meni se diže kosa na glavi od ovakvih fraza.
Na koji je način brak danas obezvrijeđen?
Tako što se ljudi varaju? Toga je bilo oduvijek.
Tako što se rastaju? Bilo je bolje dok se nisu rastajali i živjeli u prisilnim zajednicama bez ljubavi i poštovanja? Ili kad žena nije mogla ostaviti supruga koji je maltretira?
Tako što se više ne podrazumijeva da je žena samo majka i domaćica?
Tad je brak bio nešto više nego danas?
O moralnim i obiteljskim kategorijama imam ista pitanja. Kad je to nešto nekad bilo bolje? Pogotovo za ženu?
Što se romatike tiče, može je bit i ne bit u oba vrste veze. Kao što brak može biti reda radi, tako i odbijanje braka može biti osiguravanje lakšeg bijega. Romantike može biti u želji da daš obećanje i proslaviš vezu, kao i u ideju da ćeš živjeti samu srž stvari bez potrebe za formaliziranjem.
cvijeta hoće reći da, kako je izvanbračna zajednica (skoro) izjednačena s brakom, ne radi se više baš o izboru nekog alternativnog načina života, nego više o ukusu.