Moje dijete je jako usamljeno...

Drage mame,već par godina redovito čitam postove ovdje,i napokon sam se odlučila i sama napisati jedan o nečemu što me jako muči već par godina,i situacija se ne mjenja..Svaki savijet i iskustvo su i više nego dobrodošli,jer polako ludim...

Naime,majka sam dvojice dječaka u dobi od 8 i 4 godine.
Stariji sin,M,je dijete koje se od vrtića počelo izdavajati od druge djece.Sramežljiv je,nosi naočale sa većom dioptrijom,sada,kao prvašiću,dijagnosticiran je poremećaj koncentracije.Teško ga je opisati u par rečenica,no rekla bih da zaostaje kojih godinu,dvije za vršnjacima.Djetinjast je,jako se slabo uklapa u društvo,prijatelja gotovo i nema,nikad nas ne pozivaju na rođendane,čak ni djeca sa kojom se ponekad igra,sam teško slijedi upute,i u igri sam primjetila da mu teže pada poštivanje pravila,nije agrasivan,dapače,jako je naivan i dobrodušan.Sada smo u prvom razredu.Većinu ekipe zna iz vrtića.Primjetila sam a ga djeca izbjegavaju na školskom odomoru,ako se nekoj grupici i približi,tjeraju ga,često ga i počnu zafrkavati,nije dio ekipe..Živimo u manjem gradu,svi se manje-više pozanjemo,sama sam jako društvena i otvorena osoba,većinu tih mama poznajem,ok sam s njima,no nekako,svaki put kada njihova djeca slave rođendane,moje dijete ne bude pozivano,vjerujm upravo radi toga djetinjastog ponašanja,i neuklapanja,a moje srce se kida.
Nebrojno mnogo puta plačem radi toga,i jako mi je teško,jer mu želim pomoći,no ni sama više ne znam kako..Razumijem i tu dječicu iz razreda,vjerujem da je glavni problem upravo u mome M,intenzivno radimo sa defektiloginjom,također je prošao i obradu kod školskog psihologa,i svi se slažu da je dijete jako inteligentno,samo nema razvijene socijalne vještine,a kako se problem vuče još od vrtića,ja sam jednostavno jako nesretna.
Mlađi sin je sušta suprotnost,jako je otvoren i društven.
Može li mi netko pomoći savjetom,iskustvom,što da napravim?Kako da mu pomognem da i on nađe nekoga tko će ga prihvatiti,kako da se postavi prema ekipi koja ga ignorira?Ne želim da se totalno povuče u sebe,i da pati..
Ovo je samo par nabrzinu nabacanih redaka,koje sam napisala jer mi je stvarno jako,jako teško.

Možda da ti pozoveš nekoliko djece (ili samo jedno) koje on odabere kod sebe na igru i druženje. Organiziraj im neku igru, budi kratko s njima, onda ima malo ostavi same i promatraj. Ako zapne uključi se i aktiviraj svog M. Za prvi puta nemoj da bude predugo. Pola sata je dovoljno.
Drugi puta produži malo, dozvoli im da sami naprave sendviče koje će zajedno pojesti, slože si kakao ili natoče mlijeko.

Upravo ovako kako je Suzizana rekla je nama savjetovala i psihologica u maloj školi.
Možda je bolje pozvat jedno po jedno dijete k vama na igranje. Kada su samo njih dvoje igrat
će se zajedno, ako ih je više opet mogu tvog isključit. Osmisli neku igru, pusti da se igraju,
sad su aktualni i ovi albumi sa sličicama nogometaša, pa ako i tvoj skuplja mogu razmjenjivat
sličice, i sl. I kako je i Suzizana rekla prvi put kraće, pa svaki put duže, onoliko koliko njima
odgovara, da ne bude ništa isforsirano.

Citiraj:

---

Roko_mama prvotno napisa

Upravo ovako kako je Suzizana rekla je nama savjetovala i psihologica u maloj školi.
Možda je bolje pozvat jedno po jedno dijete k vama na igranje. Kada su samo njih dvoje igrat
će se zajedno, ako ih je više opet mogu tvog isključit. Osmisli neku igru, pusti da se igraju,
sad su aktualni i ovi albumi sa sličicama nogometaša, pa ako i tvoj skuplja mogu razmjenjivat
sličice, i sl. I kako je i Suzizana rekla prvi put kraće, pa svaki put duže, onoliko koliko njima
odgovara, da ne bude ništa isforsirano.

---

Ako intenzivno radite s defektologom, zar ti ne daju savjet? I učiteljica tu može puno pomoći, da istakne njegove dobre osobine pred djecom, da organizira razred na način da se svi ističu po dobrome, naravno - ako je zainteresirana. Ako možeš, kupi mu fensi naočale, čudi me da tako reagiraju na naočale, kao u prošlom stoljeću. Mi u razredu imamo nekoliko klinaca s naočalama i to nitko od djece ni ne primjećuje.
Razgovaraj sa svojim djetetom, nađi mu ''zajednički nazivnik'' s drugom djecom jer svatko je po nečemu različit ali i po nečemu sličan s drugima. Dopusti mu da bude drugačiji, ali ga slušaj što želi i u tome ga bodri, ne nameći ono što okolina očekuje. Okolina misli da je najbolje kad si kao i svi, ali to vrijedi samo dok ne počneš tražiti posao, tad se traži različitost :klap:. A do tog doba, kad saznaš što je tvom djetetu zajedničko s ostalim klincima, zamoli mame za pomoć, dovedi po jedno dijete doma da se s njim druži kao što su cure rekle. Rekla si da ste u malom mjestu pa je to možda problem, ali da pogledaš ako postoji neka slobodna aktivnost koja bi ga zanimala pa da ga upišeš. Unutar grupe su svi polaznici nekako sličniji.
I nije ''problem u njemu'' nego u našem društvu koji ne zna što da radi s drukčijima. Ljubi dijete. Moj muž ne gleda nogomet, a vidi - ipak se oženio!

Pogledaj ovu temu, da vidiš da tvoje dijete nije jedino, a bilo je i dobrih savjeta.

Citiraj:

---

Izabela M prvotno napisa

Drage mame,već par godina redovito čitam postove ovdje,i napokon sam se odlučila i sama napisati jedan o nečemu što me jako muči već par godina,i situacija se ne mjenja..Svaki savijet i iskustvo su i više nego dobrodošli,jer polako ludim...

Naime,majka sam dvojice dječaka u dobi od 8 i 4 godine.
Stariji sin,M,je dijete koje se od vrtića počelo izdavajati od druge djece.Sramežljiv je,nosi naočale sa većom dioptrijom,sada,kao prvašiću,dijagnosticiran je poremećaj koncentracije.Teško ga je opisati u par rečenica,no rekla bih da zaostaje kojih godinu,dvije za vršnjacima.Djetinjast je,jako se slabo uklapa u društvo,prijatelja gotovo i nema,nikad nas ne pozivaju na rođendane,čak ni djeca sa kojom se ponekad igra,sam teško slijedi upute,i u igri sam primjetila da mu teže pada poštivanje pravila,nije agrasivan,dapače,jako je naivan i dobrodušan.Sada smo u prvom razredu.Većinu ekipe zna iz vrtića.Primjetila sam a ga djeca izbjegavaju na školskom odomoru,ako se nekoj grupici i približi,tjeraju ga,često ga i počnu zafrkavati,nije dio ekipe..Živimo u manjem gradu,svi se manje-više pozanjemo,sama sam jako društvena i otvorena osoba,većinu tih mama poznajem,ok sam s njima,no nekako,svaki put kada njihova djeca slave rođendane,moje dijete ne bude pozivano,vjerujm upravo radi toga djetinjastog ponašanja,i neuklapanja,a moje srce se kida.
Nebrojno mnogo puta plačem radi toga,i jako mi je teško,jer mu želim pomoći,no ni sama više ne znam kako..Razumijem i tu dječicu iz razreda,vjerujem da je glavni problem upravo u mome M,intenzivno radimo sa defektiloginjom,također je prošao i obradu kod školskog psihologa,i svi se slažu da je dijete jako inteligentno,samo nema razvijene socijalne vještine,a kako se problem vuče još od vrtića,ja sam jednostavno jako nesretna.
Mlađi sin je sušta suprotnost,jako je otvoren i društven.
Može li mi netko pomoći savjetom,iskustvom,što da napravim?Kako da mu pomognem da i on nađe nekoga tko će ga prihvatiti,kako da se postavi prema ekipi koja ga ignorira?Ne želim da se totalno povuče u sebe,i da pati..
Ovo je samo par nabrzinu nabacanih redaka,koje sam napisala jer mi je stvarno jako,jako teško.

---

Prvo i osnovno pitanje: da li ta usamljenost djeteta smeta TEBI ili smeta NJEMU?

Znam zašto pitam... Ja sam vesela, društvena i komunikativna osoba. Takav je i moj mlađi sin. Međutim, stariji nije... On je usamljenik, samotnjak, ima dvojicu ljudi s kojima si dobro paše (i to ne zajedno - nisu trojka, nego se druži s jednim ILI s drugim). I dobro mu je tako. To je njegov izbor. Ne voli gungulu, ne voli velike gomile klinaca (a morao je u vrtiću i školi boraviti u grupi, to ga umara i dan danas)... Kad slavi rođendan, to je u sadašnjoj dobi obavezno kino, jer tamo ne mora nikoga zabavljati niti s nekim razgovarati.

Kad je bio manji, MI smo forsirali te rođendane, ali iskreno - to nije bio djetetov izbor. Ostali klinci su se zabavljali na njegovom rođendanu, a on je sjedio s nama. Ne fali mu društvo. Moram ga tjerati da izađe van, a kad ga uspješno izbacim iz kuće, šeće se po kvartu sam i brzo dođe natrag. Dok je bio manji, nije tražio da mu dovodimo prijatelje niti je nešto čeznuo za društvom. Dapače, išlo mu je za živce da drugi diraju njegove igračke...

Tako da prije nego se zabrineš za dijete, odgovori sama sebi na pitanje je li on usamljen ili mu više odgovaraju manja društva ili igra 1:1. Ima i takvih. Mom starijem to nije od Boga, mm je isto takav. I mlađi (koji više voli društvo i ima širi krug prijatelja) ima veliku potrebu da dio vremena provede sam.

Eh, nisam dovršila post...

Moje dijete je isto u školu krenulo s papirima o kratkom intervalu pažnje, lošoj motorici, nedovoljnim socijalnim vještinama (bla bla, svašta). Ali u školi se snašao odlično - prvenstveno zahvaljujući odličnoj učiteljici koja je iz njega izvukla najbolje (a nije on bio iznimka, stvarno je odlično radila sa svim učenicima). Odlikaš je od prvog dana usprkos početnim problemima.

Vidi što voli tvoje dijete (da li je to kakav sport - takvoj djeci obično paše atletika, gimnastika, plivanje i slično, nešto POJEDINAČNO, gdje se ne mora nositi s čoporom), odvedi ga u knjižnicu (naša kvartovska knjižnica imala je glazbene radionice i šah - raj za takve klince koji su pametni, a nervira ih gomila), vidi što bi mu bilo zanimljivo. Ne znam ni sama - možda modelari, možda škola stranih jezika, možda kakva igraonica ili privatna nastava sviranja... što već ima u tvom okruženju a djetetu je interesantno. Bitno je da to bude neka druga sredina, a ne uobičajeni čopor iz škole.

Uostalom, moj sin kaže "bolje sam nego u lošem društvu" i to je točno. Tebi je još rano za tu vrstu filozofije, ali na tvom mjestu ja ne bih na silu forsirala druženje, pogotovo ako ga ekipa poznaje i izbjegava. Treba djetetu naći drugo okruženje. Kod mojih sinova to okruženje je glazbena škola - tamo idu djeca koja su im slična po afinitetima i interesima, a u školi se slušaju cajke. Moja djeca odavno znaju da su školski drugovi jedno (njih ne biraš, nego MORAŠ s njima biti kakvi god bili), a prijatelji drugo (njih biraš tako da ti pašu)...

Eh, Izabela, nisam jednom u zivotu pomislila da mi je sin cudak. Ne mogu, doduse, lagati da ga drustvo odbacuje, ali je on medju lokalnom djecom uvijek pomalo bijela vrana. Kad smo preselili u nas komsiluk docekala nas je uigrana ekipa djecaka koji su ga jedva prihvatili. Iako je u coporu, daleko je od alfe, ali on se nimalo ne ustrucava da se suprotstavi, mada ne rijesi stvari uvijek u svoju korist. U skoli je situacija dobra, dio je ekipe, a u muzicku je tek ove godine posao, vidjecemo da li ce u njoj steci neka jaka prijateljstva. Ono sto sam vremenom shvatila jeste da je on individualac. To ne mora samo po sebi znaciti nista lose, vjerujem da ce taj sebi lijepo organizovati zivot kad odraste i sazrije, mada smatram da ce mu taj put sazrijevanja biti malo trnovitiji. Pomoglo mu je dosta sto je dobro uklopio sa jednim djecakom iz komsiluka ali na neutralnom terenu. Kada se to druzenje prenijelo u nase dvoriste i ostali su poceli da ga tolerisu, a poslije i prihvataju. Pokusaj i ti organizovati neko individualno druzenje sa nekim iz razreda i kad se te veze ucvrste, mislim da ce mu situacija postati znatno povoljnija.

Sve ovo što ste napisali o individualcima i stvaranju prijateljstava stoji, ali meni je u početnom postu kao problem isplivala ova rečenica:

Citiraj:

---

Izabela M prvotno napisa

Većinu ekipe zna iz vrtića.Primjetila sam a ga djeca izbjegavaju na školskom odomoru,ako se nekoj grupici i približi,tjeraju ga,često ga i počnu zafrkavati,nije dio ekipe...

---

Ako i nije dio ekipe, tjeranje i zafrkavanje se nikako ne bi smjelo tolerirati, pogotovo ne u 1. razredu. Na žalost, na dječje ponašanje za vrijeme odmora ne možeš utjecati. Tu bi učiteljica morala posredovati.

možda je krivi, al dojam koji je na mene ostavio uvodni post je ovo što piše tanja_b. jedna stvar su mali individualci, ovi koji su "na svoju bandu". meni se čini da dečko iz uvodnog posta traži pomoć.
to zafrkavanje je nešto što mora prestati.
dakle, ovaj problem po meni zahtjeva kratkoročne i dugoročne mjere, da se tako izrazim :mrgreen:
kratkoročne - prvo, ja bih svakako razgovarala s učiteljicom.
kakva jesam, ako to ne upali, razgovarala bih i s klincima koji ga zafrkavaju.
dakle, sve da zafrkavanje odmah prestane.
no to još uviejk ne znači da će ga i prihvatiti. u prvoj fazi, to bih pustila sa strane, neka ga ne prihvate samo da ga prestanu zezati.
e sad od onih težih mjera...mislim da je najbitnije da tvoj mali ima bar jednog prijatelja. ne mora biti dio ekipe, al nekoga mora imati. tu bih pokušala sve, ovo što su cure pisale, zvati nekoga doma na druženje, upisati ga na neki individualni sport, radionice, iako da, malo mjesto može biti problem. al možda nešto ipak ima. van škole.
al opet, svi u razredu možda ipak nisu dio iste ekipe, ti ciljaj na ove koji nisu.
i, naravno, ovo što već radiš, razvoj tih socijalnih vještina i samopouzdanja.

Također bi se školski psiholog/defektolog trebao aktivirati unutar razreda, budući je upoznat s problemom, može organizirati razne radionice na tu temu (naravno, ne bi se isticao konkretan problem, bilo bi to općenito, senzibilizacija okoline).

Slažem se da bi bilo zgodno da pozoveš jedno dijete i prirpremi igru gdje oba moraju bit aktivni jedan na jedan.
Npr. mini stolni tenis ili mini nogomet sa malim igračima ili nešto takvo.
Ako se "ne nađu" pokušaj opet.
Moja se curica ponekad igra sa nekim, a drugi put nije zainteresirana za igru sa istom prijjateljicom.
BItna je i poticajna ekipa u razredu. AKo učiteljica ne kuži ili je nije briga teško na zelenu granu. NEkad se nađe dobra ekipa u razredu, a opet ima razreda katastrofa.

Nova skolska godina je pocela, Izabela kako je mali? Ja sam imala slicnu situaciju u vrticu, iako mi dijete nije nosilo naocale. djeca su ga zafrkavala u jednakoj mjeri kao i sve ostale. Medjutim onda su skuzili da njemu to vise smeta nego drugima jer je jako osjetljiv i to zadirkivanje se pojacalo. Razgovaraka sam sa svim tetama, pedagogom bla bla, ali one ne mogu utjecati na kucni odgoj druge djece. Neka su djeca jednostavno lose odgojena, ne tolerantna a neki su i nasilnici tako mali. Konkretno bio je jedan mali koji ga je cak tukao a znam da ga roditelji tuku kod kuce. Sve to ide od roditelja. Moj mali je mrzio ici u vrtic, do kraja mu je to bila muka. Kad su bili upisi u skolu cijela njegova grupa je upisana u A razred a ja sam rekla pedagogici nek njega upise u C. I od tada je sve ok. Morao se upoznati s novom ekipom, one stare vidja po hodniku, ima dobru mladu uciteljicu i jako voli ici u skolu.

Draga Izabela evo je proslo tri godine godine od kada si otvorila ovu temu,kako ti je sin i je li se sto promijenilo kod njega,da li su ga prihvatili i je li sazrelo njegovo ponasanje,ja imam sina od 8 godina koji sada trenutno ima takvih problema,skoro sam se u potpunosti prepoznala u tvojoj situaciji...