Isprike na gramatici, pisem s mobitela
Printable View
Isprike na gramatici, pisem s mobitela
Ha, ko da opisuješ moje dijete.
Koliko je Vase djete staro ako smijem pitati? I sto radite kako bi mu popravili taj dio?
Hvala
Ona je dvije i tri mj. Kada mi ne odgovori dok je zovem imenom uhvatim je za rame da me doživi jer je u nekom svom filmu. Onda se ili ljuti ili mi odgovori na pitanje, ali vidim da sam joj dosadna. Sada slaže rečenice pa ne forsiram. Postavljam pitanja tako da odgovori nešto osim "da" i "ne". Mi imamo tu crtu u familiji da smo sporoprogovarači pa se ne opterećujem.
E, ovo je kao da opisuješ mog brata i starijeg sina. Najprije razmisli, a tek onda odgovori... Trebalo je vremena da mom sinu u školi počnu to uzimati u obzir, ali kad ima dovoljno vremena da si sve posloži, nema šanse da taj nešto ne zna...
S druge strane, mlađi sin je moje dijete, taj progovori prije nego promisli, a to isto zna imati kojekakve posljedice, hehehe....znam po sebi.
A sad ozbiljno - kako poticati komunikaciju kod ovakve djece? Već sam gore napisala hrpu igara s prstima (to služi upravo vezivanju pažnje) pa onda igra skrivača za bebe "Kukuc" iza jastuka ili postavljanjem krpice/dekice na glavu, igre s igračkama (domaće životinje - kako ide pas, kako ide mačka, kako ide krava...) i slično. Naš stariji sin je od pelena izraziti tehničar pa je za njega bilo zanimljivije kako ide sat "tik-tak" (i rastavljali smo ih) i kako ide vlak "klik klak"...
Igrali smo memory od malih nogu, ne (samo) na računalu nego baš pravi, s karticama. Slagali smo puzzle i slagalice, kocke, oblike... imali gomilu drvenih igračaka, ali malo dijete često treba animirati (nije da se ne zna igrati samo - moj mlađi je baš volio samostalne igre - ali često se s djetetom igraš "sa svrhom", a to je upravo razvoj komunikacije. Staviš ga na koljeno i onda "điha điha" kako ide konj...
Radiš od sebe kojekakve budalaštine, kreveljiš se, ispuštaš kojekakve zvukove samo da djetetu privučeš pažnju, sve dok se ne pokaže što ga zanima. Koliko su mi samo lavora i plastičnih zdjela razbili dok su bubnjali po tome s kuhačama, ali sve je to bilo za dobru svrhu.
Moj stariji je obožavatelj tehnike i taj je doslovce progovorio uz računalo (nije bilo tableta u ono vrijeme), a tako je naučio i čitati. Ali nismo mu davali bilo kakve igrice nego Sunčice i slično, gdje trebaš slušati upute i napraviti ono što se od tebe traži. Nije to univerzalno pravilo, treba vidjeti što je djetetov primarni interes i graditi na tome. Moj Leon nije htio vježbati iz logopedske bilježnice, ali kad sam prebacila sve na PowerPoint, vježbanje je krenulo.
Moj mlađi je obožavatelj glazbe, zvukova i instrumenata, pa je dobio drveni ksilofon. I tako - poticanje rane komunikacije je eksperiment koji traje.
Mi jos nismo u fazi rijeci cak ni da i ne. Jos uvijek je to plakanje za necim i pruzanje ruke da uhvati :(. Pokusati cemo sa dodirom za rame kad je zovemo da vidimo funkcionira li.
Sinoc je sama donijela lavor na sred sobe, okrenula ga i popela se na njega pa se spustila i pogledala nas gledamo li i da pljescemo :). Pa je pocela imitirati ide mala bubamara i onda poskaklja mamu :). Brine nas jedino kad se jako naljuti sto ne moze do necega pocne nekako rukice malo savijati od bijesa pa me cak jednom i ugrizla kad sam joj uzeo nesto sto ne smije. Cini nam se kao fruatracija sto se ne zna izraziti pa onda popi....
JELA101, nemojte moje primedbe shvatiti kao zlonamerne, jer zaista nisu.
Ako ništa drugo, provela sam duge, duge mesece trudeći se da komuniciram sa detetom koje je koristilo desetak reči i dvadesetak onomatopejskih zvukova, zaista znam kakav je osećaj.
Ali, prilično je normalno da je malo dete često besno i frustrirano. Pa i to da ugrize ponekad nije baš retkost.
Prilično je često i da deca ne žele da sarađuju sa odraslima, naročito doktorima ili roditeljima.
Često se desi i da prosto ne žele da se odazovu na svoje ime.
Ipak, i to su male ličnosti, imaju i svoju volju, svoje ideje, svoje male planove. Neki su odmalena naprosto samostalni, i ne žele pomoć.
(A ako su bili u okruženju gde im se želja ispunjavala čim su pružili ruku ka nečemu, naravno da ne shvataju potrebu komunikacije :)).
O, da...
Moj stariji je lupao glavom o kameni kuhinjski pod i sam sebi je nabijao modrice na čelu, izluđiva me, nismo ga mogli zaustaviti (isto sam mislila da su u pitanju repetitivne radnje i svašta) jer čim bi bio slobodan - pras glavom po podu. To nije prestalo sve dok mu nisu isprali uši od cerumena. On baš nije grebao i grizao, ali je dosta traljavo komunicira. Zato je mlađi to propisno nadoknadio. Taj je istjerivao svoju volju. Njegove prve riječi su bile: Pu(s)ti, dole i saaaam! Ali on se bar derao i prosvjedovao, a stariji ništa - komunicirao je samo s tehnikom. Taj je počeo komunicirati kad je počeo od tate tražiti mobitel da mu svira i da se s njim igra.
Takođe, nije previše neobično što dete ne želi da ponovi za vama reč.
Kao što rekoh, deca su od rođenja male ličnosti.
Neki su rođeni oprezni, stidljivi i introvertni (a ako su oba roditelja introvertna, eto objašnjenja...).
Moj sin se dugo vremena -ustezao da govori. Šaputao je sebi u bradu reč, ali nije govorio naglas. Iako smo ga mi roditelji ohrabrivali, starija sestra ga je ispravljala (i ona je bila majušna tada)- i on se mesecima stideo!
Interaktivne igre su u tom uzrastu manje-više jedini delotvoran način za zajedničko učenje i komunikaciju, i mogućnosti interaktivne igre su ogromne.
Takođe, dodir kao način komunikacije je isto važan, to je odličan savet, dodirnuti dete ili ga pomilovati uz izgovaranje imena, ali i tokom dalje komunikacije.
Još nešto: ako mislite da dete ne razume komunikaciju, glumite vi roditelji pred njom male kratke "dijaloge": pitajte jedno drugo: "Hoćeš li vodu-igračku-keks itd.?" Pa odgovarajte jedno drugom sa "DA" ili "NE", zabavljajte se, smejte, napravite i od toga još jednu igru...
Pulinka, naravno da ne smatram zlonamjerne vase primjedbe (ni ne smatram ih prijedbama), upravo suprotno. Puno hvala na pomoci i sto ste podijelili iskustva iz kojih mogu dosta i na svoje dijete primjetiti. Mi idemo dalje i kroz igru forsirati komunikaciju, jedino sto je tata dosta nestrpljiv pa misli da se u tjedan dana djeciji mozak moze istrenirati :). Mozda prvo tata treba nauciti sto je strpljenje i opustiti se pa ce i bebica naci svoj put krpz dobru atmosferu i puno ljubavi i rada :)))))
Moja se isto često ljuti, a ona je tip djeteta koje prebrzo od svega odustaje. Lego kocka ne ide od prve kako je zamislila - grimasa i plač. :coffee: Ona riječi drži za sebe i neće ih izgovoriti ako ne tražim. Moram je podsjećati da priča.
Nezahvalno je komentarisati ovu poslednju rečenicu :), ali odrasla sam uz jednog takvog nestrpljivog tatu :), samo polako i sve će biti sasvim u redu, baš kako ste i napisali, uz puno ljubavi i rada - i nekad dooosta vremena, sav trud će se isplatiti :).
Dok od pitanja "Što ne progovori?" postepeno ne dođete do "Jao, kada će malo zaćutati?" :)
Hah, moj ima 6 godina i ponekad još ovo radim..ali sad samo kad je jako frustriran ili umoran, onda valjda očekuje da mu telepatski čitam misli...
Tvoja je još mala, moj je doživljavao nervne slomove na lego kocke u tom uzrastu 5 puta na dan...
Ali moj ne odustaje lako, baš je uporan, ima tu neku osobenu crtu da će probati prvo sve sam na sve moguće načine kojih se doseti, onda će doživeti blaži nervni slom (sada mu to dođe samo duvanje i uzdisanje, pre je bilo vrištanje), a TEK ONDA će doći do nekoga da traži pomoć...Navikla sam....E, da, ja sam ista takva, samo na sebi to ne vidim....
Jeste li probali masažu? Moja djeca su to obožavala.... Imam cijeli dokument što sam zapisala o tome, ali da ne ugnjavim forum, izdvajam samo ono zanimljivo:
Djeca vole analogije s životinjama i na ovo smo nekako nadošli zajedno (kombinacija igre i masaže):
MEDVJED – dijete legne na leđa a roditelj mu se od stopala do glave „penje“ rukama, kao da se medvjed penje na drvo. Istim putem i silazi...
MAČKA – roditelj se na sličan način, ali bržim pokretima „penje“ rukama od peta do vrha glave kao da se mačka penje na drvo, a onda se spušta grebući noktima (prste stavimo na vrh djetetove glave i onda polako vučemo, kao mačka kandže, preko ramena, rebara, guze i nogu do peta.
MAČKA BRUSI NOKTE – dijete je na leđima, a roditelj pokazuje kako mačka brusi nokte na njegovim golim potkoljenicama (naglim brzim pokretima istovremeno i naizmjenično brusiti...)
PAS – jednom rukom (skupljenim prstima) roditelj „njuška“ po djetetu. Igra je u tome da dijete nikad ne zna gdje će osjetiti „njušenje“ pa veselo iščekuje stimulaciju.
CRVI BUŠE RUPE – varijanta iste stvari, ali umjesto blagog njušenja roditelj prstom „buši rupe“ po djetetovim leđima, rebrima, nogama, glavi... nasumično, prema želji. Nekoj djeci je ovo prejaka stimulacija, pa treba primijeniti igru „pas“.
SLON – dok dijete leži potrbuške, roditelj se punom težinom trupa oslanja na ruke i oponaša teški slonovski hod, od tabana prema glavi (stane i na glavu) pa natrag. Mi smo uz to pjevali i pjesmicu „Teško hoda stari slon, jedva noge vuče, dosta mu je cirkusa jer ga gazda tuče... Teško hoda stari slon, jedva noge diže jer od kuće njegove pismo mu ne stiže...“
Rastezanje – za ovo je najbolje da se radi u paru (dvoje roditelja) ili da se dijete rukama drži za rub kreveta dok ga mi vučemo za noge. Moj suprug i ja znali smo se zabavljati ovako: jedan od nas primio bi dijete za ruke, drugi za noge i vukli bi ga lagano svaki na svoju stranu, kao da se otimamo. Klinci su sami došli na ideju da se ta igra zove „Moje, moje...“ i to smo izgovarali dok smo ih rastezali... Uobičajena izjava: Mamaaaa, ja bi moje-mojeeee...
* * *
To je dobar trik za poticanje govora, klinac mora REĆI koju vrstu masaže želi da mu radimo. Dok su mali komunikacija ide jednosmjeno - roditelj pita "Što radi medo?" ili "Kako mačka brusi nokte?" ili "Kako guska štipka, kako crvi buše rupe?" Sve što nam padne na pamet je upotrebljivo. Bome, kod mojih je poslužilo. Imali smo razne vrste - jutarnja za buđenje, dnevna za zabavu i večernja za umirivanje pred spavanje.
Offt. Joj, kako su moja djeca brzo narasla... strašno brzo mi je prošlo. Evo, oba u srednjoj školi i to ne baš na samom početku. Tražim za starijega informacije za upis u autoškolu. :-o
Njihovih ranih problema se prisjetim samo kad netko na forumu postavi pitanje.
Hvala stvarno svima na pomoci i dobrim savjetima. Nadam se da cemo i mi kao i vi se za par godina samo prisjecati brige oko ovih stvari a do tada idemo samo igra igra i igra.
Uz svu ovu paniku bebica radi nesto sto je mozda normalno za tu dob a tata naravno teleskopski snima sve i svaki pokret koji nije mozda uobicajen ga brine :(.... (pogleda nekad iz drugog kuta stvari, pa voli nekad na sve 4 pogledati ispod nogu, pa se zavrti jedan ili dva puta oko osi, pa nekad mase rukicama kad je sretna ali sve manje....ali nista da radi dugo ni cesto da bi rekao da je stereotipija. I stalno nesto brbljavi zavija guguce..... itd
Tek u vrijeme polaska u školu očekuje se interval pažnje od 15 minuta, tako daaaa.... imate vremena, nije ovo ništa neobično. Dijete će još dugo eksperimentirati. Sad je ljetu kraj, pa ćete imati više prilike sjediti u kući i igrati se na drugačije načine (glina i plastelin, slikanje prstima, krumpirova tiskara, izrada lutaka od vune, igranje s upotrebnim stvarima kao što su kvačice za rublje, kuhače...razno).
Kod veće djece za produljivanje intervala pažnje mogu se uspješno koristiti slikovnice i audio priče. Sa slikovnicama možete početi već sada, ali kratkim (do 2 min za čitanje potpunog sadržaja). Nama je to bio uobičajeni ritual prije spavanja, priče i slikovnice.
Što se tiče kratkog intervala pažnje dvogodišnjakinje, vjerojatan rasplet je da će dijete pokazati interes za nešto (odnosno za mnogo toga, ali za nešto malo više nego za ostale stvari) i onda je to dobra odskočna daska za daljnju komunikaciju. Ali to se mijenja, nije u kamen uklesano. Moj mlađi sin nije se zanimao za računala ni tehniku uopće negdje do trećeg razreda, njegovi su bili svi psi i mačke iz kvarta. A onda je malo pomalo krenuo za bratom i eno ga sada u tehničkoj školi. Moj stariji sin je ludovao za računalima i općenito tehnikom od malih nogu, a onda se zainteresirao za fotografiju i film....a kako? Mlađi brat ga je gnjavio da mu našom malom kamerom snima njegove lutkarske predstave dok su bili mali. Sve su sami radili - rasvjetu, scenu, glazbu...... Bolje da se ne prisjećam, jer mi se učini da sam jako stara.
Nadam se da ce biti isto kao kod Vas. Mi smo udarili po floor timeu iz sve snage pa jos uz to sto dolazi 3x tjedno i curq koja radi s njom.
Nekad imam osjecaj da je drugo dijete od tog floor timea, a nekad opet cim malo zastanes da se odmoris se cini da nista nismo napravili. Malo se gubimo u izmisljanju igara i onoga sto je njoj interesantno, ali zato kad uhvatimo sto je to, je smijanje iz sveg glasa...
Pozdrav, da se javim malo sa napretkom. Naucila je bebica pokazivati kad nesto hoce (ne svaki put doduse) a ne moze dohvatiti i vikne "to". Pocela je pokazivati uho oci usta nos na nasim licima, zna pokazati brdo stvari u slikovnici kad je pitamo di je .... sunce/brod/vava/maca/didi/ljulja itd.... stvarno zna jedno 20 ak pojmova, ali nece izgovoriti ni jedan. Kroz neke igre ucimo zavrsetke pa su glasovi koje ispusta dosta slicni onima koje mi kazemo. Naucila je dati 5, pusu, ponekad mase papa, donese kad joj se kaze, ponekad pusu sa rukom, cak i nepoznatima. Kontakt ocima je sve bolji, interakcija i dalje steka ali malim korqcima bolje, pocela je mamu za ruku voditi kad zeli neku igru (sto prije nije radila) itd.....uskoro Suvag logoped pa cemo vidjeti sto dalje.... brine nas sto dosta ima nekih nesuvislih zvukova koji ispadaju kao neko njeno brbljanje ali to radi i kad je sama :(.....
Uglavnom napredak je dosta vidljiv odkada radimo floor time
Moja isto tak s 21 mj nije valjda ni 10 riječi pričala. Brojala sam kad je imala 24 mj i tad sam jedva jedvice navukla 50.
Nego, danas kažem malom "Kad'š ti počet hodat', a?", a ona meni "Bude to." :mrgreen: Sad me svaki dan nečim iznenadi. Prekjučer je došla braci, zagrlila ga i rekla "Budi dobar."
Ovo je baš slatko!
Inače, vrlo često od velike brige na kraju ispadnu smiješne situacije...
Jedan klinac u dobi od 2-3 godine nije nikako znao izgovoriti R, pa su ga doma učili na sve moguće načine...sve dok jednom nije uspješno izgovorio prvu riječ sa R - ŠEKRRRRET... :lol:
Evo da javim, bili smo u Suvagu pa su nam rekli da definitivno kasni malo u komunikacijskom dijelu razvoja, ali da ima sve potrebne smislenosti u dijelu igranja funkcioniranja i sl. Preporucila nam je da odemo do neuropedijatra zbog malo neatabilnijeg hoda (samostalno hoda 4 mjeseca) i da se javimo kad obavimo pa ce oni vidjeti treba li kod njih na ranu intervenciju ili samo savjetovanje sto i kako da se radi da se taj dio pogura i doktorica je rekla da ce vjerovatno ona poceti odmah recenice bacati i da kad ju poguramo kako treba da ce sve to sjesti na svoje mjesto.
To su dobre vijesti, Jela.
Mene inače često brine da li se kašnjenje u govoru odražava na uspjeh u školi. Hoću reći, brine me da će mi mala bit "spora". Znam da Peterlinini dečki idu u Mioc, ali kašnjenje je bilo uzrokovano fizičkom smetnjom u uhu, a ne nekakvim neurološkim smetnjama.
Javljam da smo bili u Suvagu pa su nam rekli da definitivno ima kasnjenje u razvoju komunikacije. Savjetovala nam je da odemo kod neuropedijatra buduci da je nesigurna na nogama. Osim toga, kad dobijemo nalaz neuropedijatra ce se naci tim u Suvagu da odrede hoce li je staviti na ranu intervenciju ili savjetovanje nama kako da radimo s njom. Nekakav grubi zakljucak doktorice je da ju se treba pogurati sa komunikacijom i da ce ona vjerovatno krenuti odmah s recenicama i da ce nakon sto se pogurne malo sve to biti ok. Inteligencija je dobra, radi dosta stvari, zna isto tako puno, razumije dosta.... uglavnom idemo dalje. Nasa bebica je sve bolje, svaki dan nas necim novim iznenadi i bas nas razveseli :)
Ne znam.... nas isto brine, ali polako cemo naprijed pa vidjeti sto. Dr je djelovala dosta optimisticno u smislu da je treba pogurati i da ce biti sve ok
Ovo su dobre vijesti. Detalje cete doznati nakon kompletne obrade.
Kasnjenje u razvoju neuroloskog sustava je imao i moj stariji sin, zajedno sa kasnjenjem razvoja motorike opcenito (takodjer nesiguran na nogama, do cetvrte godine imao je problema sa skakanjem i koordinacijom pokreta - nije znao zlicom pogoditi usta), kao i govora. Sve bitno se rijesilo do polaska u skolu. U prve 2 godine mi smo imali samo savjetovanje dok sin nije dorastao do dobi prikladne za logopeda. Ovisno o nalazima, ponekad preporucuju Suvagov vrtic u kojem su odlicni radni terapeuti, skolovani za poticanje govorno-jezicnog razvoja.
Neuropedijatar u Suvagu je dr. Nadja Runjic i vrhunski je strucnjak :heart:.
Sretno i vama!
Moj stariji (onaj koji je u miocu) je imao i još i danas ima smetnje motorike. Nije to sada jako vidljivo, on samo ima ružan rukopis (kao i dosta pripadnika njegove generacije) jer mu je teško precizno kontrolirati olovku, ali bilo je čupavo dok je bio mali. Koordinacija pokreta i grubih i finih kasnila je nekoliko godina. Fizijatrica iz Suvaga jasno je rekla da ga ne tjeramo voziti bicikl dok ne doraste i ne uspije sam održavati ravnotežu (to je bilo oko desete godine). Rezultati stabilometrije nikad mu nisu bili sjajni (nije mogao zardžavati miran položaj, pogotovo uz zatvorene oči).
Evo mogućeg uzroka (ja sam tehničar, pa sve gledam "zdravoseljački": on je bio jako velika beba i zaležao se do poroda na moje kosti zdjelice. Imao je deformiranu glavu baš na toj strani gdje mu je sužen zvukovod, a na istoj strani ima i oko koje je slabovidno (ambliopija, strabizam). Eh, sad, da li je to uzrok ili bi se tako dogodilo i bez tog deformiteta glave (koji je bio vidljiv isto negdje do četvrtog razreda osnovne škole), nemam pojma niti je bitno. Ne možeš na to utjecati, ali možeš puno puuuno napraviti da se kasnije to ispravi.
* * *
Što se školskog uspjeha tiče, L. je brzo dobio individualizaciju. Nisam sigurna da bi to dobio da nismo imali papire iz Suvaga, ali kako pri upisu u školu gledaju liječnički karton, vidjeli su o čemu se radi i dobio je papire prije kraja prvog polugodišta. Nismo ih mi tražili ni skrivali - škola je sama zatražila IP, a mi smo rekli "OK". On je u prva dva razreda zaista bio usporen i imao je teškoće pri prepisivanju s ploče, ali mu je odlična učiteljica to kompenzirala. Pustila ga je da piše koliko može, a ako nije stigao, dobio bi papir sa mapom ploče koji je unaprijed spremila za njega. Negdje nakon trećeg razreda uspijevao je uglavnom stići sve. U boravku je često sam nadoknadio ono što na nastavi nije stizao. Na testovima mu i danas ponekad daju veći font i to mu puno pomogne, ali sve u svemu - ide to. Produljeno vrijeme za matematiku mu nikad nije trebalo jer on to kuži i zna, a za hrvatski mu ne bi pomoglo jer on to ne voli i ne bi bio bolji čak ni da ima cijeli dan za šk.zadaću, hehehe...
Moj mlađi sin nije u miocu niti je tip za gimnaziju. On je više praktičar nego teoretičar. Eno ga u tehničkoj školi, po vlastitoj želji uči za računalnog tehničara, uživa u stručnim predmetima i odlično mu je.
Ja sam biolog, pa moram reći da doktori puno (previše) pridaju važnosti zaležanosti u materici, ne znam zašto im je tako draga ta dijagnoza.
I meni su to napisali kao uzrok asimetričnosti ćerkine glave i desne nogice nakon porođaja, ali ja, kada pogledam mog muža i njegovog oca, vidim vrlo, vrlo blagu, ali identičnu asimetričnost lica (jedno oko je neprimetno niže i sužen im je zvukovod na istoj strani lica), a asimetrični položaj desne noge (isto primetan samo stručnjacima) imamo ja i moja majka. Sad, prilično je mala verovatnoća da smo se baš svi zaležali u materici...Ipak, i nasleđe igra određenu ulogu, mada "zaležanost u materici" možda zvuči utešnije nego "to je dete nasledilo" :).
Na temu, Jela, odlično je što imate mogućnosti za dijagnostiku i što reagujete na vreme, verujem da će vremenom sve doći na svoje.
Jedino se ne treba obeshrabriti ako se pomaci vide tek nakon mesec-dva ili tri, upornost i pozitivan pristup su stvarno ključni.
Kod nas u selu se malo pažnje pridaje ranom govoru dece, opšte je uverenje da su deca koja progovore pre druge godine izuzetno napredna, da ne kažem forsirana, čak i pedijatar ne podržava neku veliku dijagnostiku pre druge godine. Čak i u vrtiću do logopeda se izuzetno teško dolazi.
Kao rezultat, puno dece u nižim razredima ipak mora kod logopeda, da ispravlja na teži način ono što je moglo biti ispravljeno ranije i lakše.
Tako da je odlično što reagujete ranije, samo ne treba na dete preneti zabrinuti stav. Sve će biti u redu, i čeka vas još puno lepih iznenađenja sa vašom devojčicom :).
Hvala vam na podrsci :)... nakon cca mjesec dana od dana kada nas je zadesila vijest da mozda sa Miom nesto nije u redu, stabilizirali smo se, stvarno radimo s njom koliko fizicki i psihicki mozemo i mogu reci da su pomaci evidentni. Naucila je puno toga, kontakt ocima je sve bolji, ne samo s nama nego i drugima, kad zeli nesto sto ne moze dohvatiti vise ne pruza ruku i place nego pokaze prstom i vikne "to" i pogleda nas :))). Zna iz obiteljskog albuma pokazati i reci sve (mama tata ba di ), kad je presvlacimo kazemo joj da odnese pelenu u smece i ona ju uzme i u kuhinju otvori ormar i baci u smece. Uglavnom svaki dan nesto novo pokupi, u parku sve vise se oslobadja, gleda drugu djecu puno vise. Mali koraci ali idemo na bolje :)
Da, tako to ide. Pojacani rad s djetetom jednostavno postane nacin zivota. Ni ne mislis o tome, samo radis sve sto treba. A rezultati dolaze s vremenom, cesto i brze nego mislimo.
Nakon cca 3 mjeseca se javljamo sa napretkom. Suvag krecemo iza Nove godine, i dalje smo dva do 3 puta tjedno na floor timeu. Novost je sto smo je upisali u vrtic. Koliko imamo informacije, u vrticu je super, sudjeluje u aktivnostima, sama jede, spava, ne place.... stvarno super. Pocela je pricati sve u 16.... spaja dvije tri rijeci u recenicu, zna preko 200 rijeci, prestali smo brojati vec... jedino sto je postala kao papiga... sve zivo ponavlja ukoliko ne zna znacenje, ali joj je i razumjevanje sve bolje. Kontakt ocima je uredan i stvarno je sretno djete.
Brine nas sto u stvari ne znamo nista, ima dosta eholalije sto sam citao da nije bas super i ponekad ima drugaciju intonaciju u govoru... kao neki pjev. Odazivanje na zvanje je s nama super, paznja joj je ok kad joj pokazujemo nesto, razumije dosta toga.... ne odaziva se bas kad je zaigrana, ali nas ukljucuje stalno u igru, pa kaze tata juji (da se igramo lovice :) ).... pa se skriva i onda se smije stalno kad je nadjemo... sretno djete u svakom slucaju. U Suvagu su rekli da je ok samo da malo kasni i da joj treba poticaj a opet na nalazu napisali nespecifican poremecaj govora i komunikacije :(. U svakom slucaju svi oko nas govore da je normalno djete i da se ne brinemo, ali to je jednostavno nemoguce kad je vlastiti djete u pitanju :)
Sigurno neće biti jednog dana Maja Šuput što se tiče brbljavosti i interakcije, ali je normalno dijete. Ne mogu svi biti super ubrzani i pričljivi. Možda će joj više ići matematika i tome to.
Ovo su dobre vijesti.
Ne brinite zbog nalaza, to je samo papir. Oni su negdje morali evidentirati to kašnjenje, a govorni razvoj je još daleko od toga da bude završen. S tim papirom uredno ćete na terapiju i na kontrole, tako da budete mirni sami sa sobom - poduzeli ste na vrijeme sve što je trebalo. Bitno je da dijete napreduje. Sretno i dalje!
Bok imam problem s 2.5 godišnjakom,ne priča agresivan je,grize djecu u vrtiću kao i nas doma tuće i štipa. U Suvag se moramo naručit što ču i učinit ovaj tjedan. Zanima me da li se ima pravo bit doma s djetetom koji ima poteškoća u govornom razvoju,da znam pitat logopedicu da mi da preporuku il radit na 4 sata. Hvala na odgovoru
Hi!
Suvag je dobro mjesto za rješavanje ovakvih poteškoća...
Što se tiče odgovora na pitanje o skraćenom radnom vremenu ili ostajanju doma - nema jasnog odgovora. Prvo treba obaviti kompletnu dijagnostiku koja ne uključuje samo logopeda nego još i neurologa i psihologa, po potrebi i otorinca i fizijatra (to je sve u okviru Suvaga - nakon inicijalnog pregleda sve ćeš doznati, ne može se unaprijed, jer to ovisi o inicijalnom nalazu) a onda ćeš ići dalje. Možeš za početak pitati i svog pedijatra, jer su oni dobro upućeni u to. Sretno!
Hvala na odgovoru pitat ću prvo pedijatra,a na Suvag ga moram svakako naručit ovaj tjedan jer mi je pedijatrica dala več uputnicu za Suvag.
Zamoli pedijatricu da te ona ili sestra iz ambulante naruči, inače se može dogoditi da čekaš mjesecima. Ona može reći da je hitno, a ako budeš išla sama, to će ići dosta teže.... (Govorim iz višedesetljetnog iskustva, hehehe...) Ugnjavi pedijatricu, može ona to. Ili probaj prvo sama, pa ako ti se učini da je predugo čekanje, opet ugnjavi pedijatricu.
AKo si iz Zg, najbolje ti je na noge otići do Suvaga u Lj.Posavskog i dogovoriti termin. Obično se s njima može dogovoriti da te zovu ako se otvori bilo koji termin ranije ako je hitna situacija.
Bok moja pedijatrica se već ogradila da me ne može naručit jer nemaju naruđbi,al našo je muž neku vezu pa ću vidjet dal će ona što prije naručit,ak ne otići ću do Suvaga idući tjedan. Ma htjela bi što prije jer me tete u vrtiću požuruju jer im je s njm teško,a ja vjerujem da je,a ne mogu za sad drukčije mora ić u vrtić. Zašto pitam za skračeno vrijeme rada,daleko stanujem pa ako ću morat na vježbe s njim nema ko ić osim mene
Suvag ti ima i dosta vanjskih ambulanti, tako da kad jednom završite s dijagnostikom, možda ne moraš ići na vježbe u Ljudevita Posavskog...
Gle - još je na dugačkom štapu, ali tu je popis njihovih centara, ima ih na raznim lokacijama: http://www.suvag.hr/vanjske-lokacije/
Na vježbe se negdje može ići i popodne, negdje ne. A što da kažem - ja sam promijenila posao jer sam morala sina voditi na vježbe u Suvag i još na Rebro (slabovidnost).