Kako se ostvario moj dugo sanjani san - majčinstvo
Ja ( PCOS ,bez ovulacija , hiperinzulinemija
MBM ( asthenozoospermija 50/50 )
Moja prića o dugo sanjanom majćinstvu zapoćinje 22.11.2004 . Vraćala sam se sa endokrinološkog pregleda u Vinofradskoj gdje su mi rekli da moram trošiti diane 35 dugotrajno zbog cisti na jajnicima uz dodatak gluformina zbog inzulinske rezistencije . Prolazila sam ulicom Sv.Duh i odjednom sam osjetila neku čudnu energiju kao da me netko gura uz briejg . praćena tom nekom energijom johu nemogu ni danas obijesniti došla sma do varata Odjela za ljećenje neplodnosti . Ulazim u čekaonicu i predajem sestri J. papire neznajući koga trebam taržiti . Sestar J, me pogledala je papire i pitala što mi treba , ja joj kažem da trebam sa neki mpoprićati .Uputila me k dr.B kojeg sma taj dan ćekala gotovo poal dana
Konaćno upoznajem dr.B . Uzima moje papire upučuje me u oordinaciju , pita me što trebam , dali želi bebicu . Ja mu korz suze odgovaram da želim bebicu viuše nego išta . Dogovrili sve što treba napraviti od pretraga . Kada sam skupila svu hrpu nalaza 28.11.2004 dolazim kod njega na dogovor za dalje . Krenuli smo sa AIH metodom , na žalost nismo uspijeli ostvariti moju toliko željenu trudnoću . Bila sma pripremljena da ta metoda neće baš dati rezultate . Nakon neuspiejlog
AIH tražim moišljenje Dr . Kupešić .Njezina konstatacija nakon uvida u naše nalaze je bila IVF . Ponovo odlazim kod Dr. B sa usmenom predajom Dr. Kupešić o pokušaju IVF-a , na što on pristaje .
Prvi IVF u stimuliranom ciklusu rađen je 01.02.2006 na žalost trudnoća nije ostvarena . U međuvremenu ja se bacila na istraživanje i pronalaženja riješenaj svog PCOS-a i dolazim do ovrijal drillinga .Nosim isprint Dr.B , on uzima moje nalaze i na konzilajrnom stavlja moj da se tako izrazim slućaj na stol i moj prijjedlog o drillingu , konzili odobrava zahvat. Ovarijal drilling ućinjen u 6. mjesecu pod vodstvom Dr.M .Kerner
22.11.2006 krećem na svoj drugi IVF .Punkcija 29.11 dobivene dvije stanice jedna izvrsna druga malo manje .05.12.2006 vraćena jedna blastica .Period od transfera do bete provela sma mirujući . 18.12 radila Betu koja je iznosila 870 . Sva u šoku i nevjerici javljam muži radisnu vijest na moju žalost njemu je to bila loša vijest .
Prvi uzv kod dr.B bio je jako emocionalan vidjeti moju malu toliko željenu mrvicu . Trudnoća protiče uredno sve do 6 mjeseca kada mi je diajgnosticirana supsticijska pneumonija . Nakon toga dogodila mi se nesreća zbog koje sam završila na odjelu aptologija trudnoća gdje sam provela malo manje od mjesec dana zbog hematoma na posteljici .
Dr.Habek me otpušta kući zbog lagane depresuje i s obzirom da je trudnoča nastavljena urednim tokom . 18.08 Zaprimljena sam u bolnicu radi dovršenja trudnoće carskim rezom . Vikend sma provela na odjelu patologija trudnoća . Ponedjeljak 20.08 .u 11.23 rođen je moj Jan-Renato
moj PROJEKT kako ga je nazvao moj sada bivši muž .
Još jedna priča malo podulja
Nepopravljiva romantičarka iliti „ne odustajem dok je jajeta u meni“
Kada sam se išla vjenčati unazad 12 (slovima:dvanaest) godina svi su se tome čudili. Najčešća postavljana pitanja su bila: „Jesi li trudna?“ ili „Kupujete stan?!“ Ništa od toga nije bilo. Jednostavno smo se moj dragi i ja voljeli i željeli smo imati djecu kao prirodan nastavak naše velike životne ljubavi. Ljudi oko nas nisu posustajali s pitanjima. Bože, da li smo mi posljednji romatičari koji smatraju da je zajednički život nešto što vrijedi; razmišljala sam u sebi čudeći se čuđenju svih oko nas, prijatelja, kumova, poznanika. Nismo se obazirali na rat i poraće, na siromaštvo, na nedostatak stalnih i dobro plaćenih poslova...iako su nas svi upozoravali na to.
Nismo previše razmišljali o tome kako to da u 7 godina veze koliko smo zajedno bili prije braka s nikada nije dogodila trudnoća iako se uopće nismo čuvali. Nekako smo to pripisivali činjenici da nismo planirali trudnoću i ciljali baš plodne dane već živjeli zajedno i spontano. Odmah po sklapanju braka smo malo intenzivinije nastojali postati roditelji, opet, bez nekog velikog planiranja, nanovno je buknuo žar ljubavi (prvi smo madrac strgali već nakon godinu dana). A nakon godinu dana razočarenja iz mjeseca u mjesec, sa svakim menstrualnim krvarenjem krvarila su i naša srca. Odlučili smo napraviti prve pretrage. Ishod je bio nepovoljan moj muž: olisgoasthenoteratozoospermia, dakle, ima ih malo i prilično su nepokretni, uz to blesavi „plivaju u suprotnom smjeru od poželjnog za začeće“ i dosta ih je „abnormalnih“. Bože može li biti gore?, pomislila sam. Naravno da može i moje su pretrage pokazale da imam nekih poteškoća, odnosno da nemam pravu ovulaciju svaki mjesec. Preporuka liječnika je bila odmah otići po stručnu pomoć, i još k tome dodatak znam vam ja jednog doktora tamo trebali bi dati 500 DM i odmah idete u postupak, a ovako će vas razvlačiti po pretragama.
E, da , da sam ja znala što je to postupak i još više da sam bila spremna platiti nekakav novac na ruke unaprijed nekom liječniku, pa čak i za ostvarenje svojeg najvećeg sna to nisam. Još mi nije rekao ni kojem liječniku. Ma što god. Međutim, kod mene tinja još prevelika nada da ćemo bez liječničke pomći ostvariti roditeljstvo i to unatoč i usprkos nepovoljnim nalazima. Igrom slučaja dobivam stipendiju za školvanje u inozemstvu i budući sam negdje čula da često nakon fizičkog razdavajanja partnera dolazi do željene trudnoće sva puna nade odlazim na školovanje u Nizozemsku. Međutim, ćorak, to je još samo jedan mit koji vlada na bespućima potpomognute oplodnje.
Stvarno nemamo više što čekati, ali ja osluškujem svoje srce, raspitujem se o klinikama koje nude pomoć. Sva sam u nekom grču nepovjerenja, pa tko će se za mene založiti: nemam poznatih liječnika, nemam novca, nemam roditelje na položaju. Glava puna briga.
Iz više usta dobivam preporuku da su na Vuku Vrhovcu super i da će mi rado pomoći. I tako nakon 7 godina veze i 7 godina braka u studenom 2004. ruku pod ruku sa suprugom treperećih srca i olovnih nogu idem put Vuka Vrhovca. Informacije, porta: „Gdje je humana reprodukcija?!“ Drugi kat, lift, izlazimo: gužva neopisiva, neki pričaju, jedni idu amo drugi tamo, ništa ne razumijem. Srce bubnja bam, bam još čvršće suprug i ja stišćemo ruke. Nekako na prijamnom šalteru ispipamo da suprug treba andrološku obradu (3 spermiograma od ranije, svo govore isto, ali to nije dovoljno izgleda). On se javlja u labos, a meni se učini da ugledam poznato lice dr. Lučingera iz novina i onako bez reda: „Dobar dan, dali ste vi dr. Lučinger? Jesam, ja sam. Pa eto kad bih mogla k vama na pregled. Danas, kaže on i doda da nije gužva. E, ako ovo nije gužva što onda jest? Javite se sestrama! Sestrama? Gdje? On pokaže rukom i ja vidim dugačka linija pacijentica pred vratima male sobe i čekam. Budući je već otvoren karton radi supruga kažu da samo pričekam, malo čekam, nšta ne razumijem ... samo čekam. Polako se prazne hodnici i ja dolazim na red. Kratak razgovor: 8 godina braka, ne čuvaju se od početka. Uglavnom zdrava. Idemo skidajte se. Da se skinem? Pitam pripremljena samo na razgovor. Ma možemo mi razgovarati kaže doc, ali ono što me zanima to ne mogu vidjeti iz razgovora. E, da, skidam se sva zbunjena, a da sam samo znala koliko ću se još puta skinuti u istoj kabini valjda bih odmah od muke zaplakala. Prilikom pregleda još već šok jer je uslijedilo pitanje liječnika: „Zašto mi ne vjerujete, ja želim da mi vjerujere.“ Zar mi se na čelu vidi da sam sva puna straha, grča i nepovjerenja? Jajnici, jajovodi, maternica sve u redu. Idemo u postupak kad bude dovršena androloška obrada supruga javite se. A androloška obrada nikad gotova, još jedan spermiogram, pa punkcija, pa biokemijska analiza ejakulata i tako je došao svibanj, a postupak zakazan za studeni. Dakle, od dolaska na kliniku do 1. postupka prošla jeravno godina dana i da više nisam 33 već 34 godine stara.
Ali jako se veselim tom prvom postupku, puna nade i veselja isčekujem tih šest mjeseci od svibnja do studenog i mislim 24 godine super su to godine sada ćemo mi to odmah riješiti. Jesam se načekala u životu, ali evo uskoro će jesen i tada ću biti trudna, konačno, yesssss...
Došao je dugočekani studeni, 3 dc provela čekajući čitav dan pred doktorovima vratima. Bio je još k tome uredovni dan na poslu (dan kada se primaju stranke), a ja obećala šefici da ću se brzo vratiti, čim obavim kod doktora. To brzo se pretvorilo u čitav dan, ja gotovo proplakala pred vratima jer nisam shvaćala zašto neke žene odmah dolaze i odlaze, zašto su neke bile pregledane rano ujutro, kamo je to doktor otišao u onu malu sobicu i nije se pojavio nekoliko sati. Zašto ja čekam i čekam i čekam. (nažalost sve sam to jako dobro uspjela naučiti u narednih 4 godine i prestala se čuditi). Na rubu suza šaljem sms prijateljici i dobivam odgovor:“Misli pozitivno:“ U tom času bivam pozvana, dobivam protokol i krećem po svoje prvo dijete. Na posao uspijevam stići pred sam kraj radnog vremena, provučem se pored portira i nešto promucam šefici. Koliko sam energije, veselja, nade i očekivanja položila u taj prvi postupak maštajući o trudnoći i o bebi. Uslijedila je punkcija i dobili smo 5 jajnih stanica. Nakon dva dana uslijedio je prvi šok, oplodile su se tri. Pa kako to nisam znala da se i to može dogoditi. Slijedeći dan naručena na transfer, dakle, 3. dan po oplodnji, osjećam se vrlo svečano, pa uskoro ću biti trudnica kad ono slijedi slijedeći šok. Transfer nije moguće obaviti iz tehničkih razloga, osjećam velike bolove kod pokušaja transfera. Vraćaju me u predsalu daju mi sredstva za smirenje i opuštanje i svi odlaze. Zovem muža i pokušavam mu objasniti. Vraća se doktor i sestre ponovno pokušavamo transfer ali ne ide. Odgađa se transfer, a moja tri embrija se zamrzavaju. To je bilo dno, oblačim se, dolazi suprug, plačem...suze samo liju.... jecam. Zajedno odlazimo na razgovor k doktoru i on nam pojašnjava situaciju, nije mogao proći ušće maternice. Još tri dana nakon toga ne mogu presttai plakati. Vjetar vije šareno otpalo lišće, a ja šetam sama i plačem.
Slijedi novi pregled a potom i dogovor za operaciju: dilatacija + polipektomija. Nije sve baš prošlo jednostavno, prvo odlazim na dogovor liječniku u KB Merkur čije se poruke uglavnom svode na slijedeće: da još nisam rodila, da bi mogla iskrvariti, nikad ne roditi, dobiti tešku infekciju, njega tužiti i sl. U suzama se vraćam dr. Lučingeru koji ponovno uzima stvar u svoje ruke i dogovara mi pregled u KB Sestara milosrdnica, gdje odmah na pregledu dogovaram operaciju. Osjećam ogromnu zahvalnost prema doktoru, a on na moj upit kako ću mu se odužiti odgovara rodit ćete. Mislim da sam se otprilike tada zaljubila u njega.
Histeroskopija i polipektomija prošle u najboljem redu, odmah sam bila otpuštena kući i dva ciklusa nakon toga krećem na svoj prvi FET. Koje uzbuđenje i veselje, odradili smo i operaciju, sada je sve Ok i sada ću biti trudna. Uradili smo probni transfer i sve ide super. Jupppiii, već se vidim u trudničkoj garderobi, a pomalo sanjam i bebicu. Novo razočeranje slijedi 14 dana nakon transfera jer beta je negativna manja od 0,1. Kako je to moguće, 14 dana sam uglavnom mirovala, bila na bolovanju, sve sam lijekove uzimala onako kako su mi rekli. Šta je krenulo krivo, nije moguće, zamijenili su epruveticu s krvi. Kupujem i test za trudnoću, najkvaliteniji i najskuplji i on pokazuje minus, a ja ga bacam u smeće. Teško je dragog pogledati u oči, još mu je teže ispričati kako se osjećam. Tražim od njega podršku, a u stvari i on je sam treba. Najteže je sresti mamu, dragog, buraza, odmah mi se plače. Znam da ima i gorih stvari u životu i da mi je tek 35 i da imam vremena. Sve ja to znam, ali srce ipak krvari. Imamo i pravo na još svije besplatne stimulacije na teret HZZO-a. Ovaj put smo platili samo odmrzavanje tj. 1250 kn.
Očito se nisam dobro pripremila i gotovo išta ne znam o postupcima. Čitam brošuru „Čudesne bebe“ i saznajem za Rode i počinjem virkati na Forum. Ne prijavljujem se još. Sada znam puno više o toj čarobnoj implantaciji, a nažalost saznajem da je na nju jako teško i utjecati i kada bi liječnici riješili pitanje implantacije embrija onda bi zauvijek i riješili pitanje nepolodnosti i netko bi zbog toga vjerovatno dobio i Nobelovu nagradu. U jesen 2006. odrađujem i svoju drugu stimulaciju. Rezultati su ovaj put izvrsni: 16 stanica, 15 oplođenih, 12 blastocisti. Dvije izvrsne vraćene, 10 zamrznuto u 3 paketića. Šanse za trudnoću velike. Rezultat jedno veliko ništa. Odrađena i tri FET-a rezultat još uvijek ništa, suze se mjere u galonima. Sve više sam na Forumu i početkom 2007. izlazim iz forumske ilegale i postajem sjetna 35. Sve što sam saznala o MPO-u saznala sam na Forumu; cure beskrajno vam hvala. U proljeće 2007. odrađujem i svoju treću stimulaciju, rezultati porazni; od 12 stanica oplođeno samo 5, a embriji su slabe kvalitete, svih 5 vaćeno, rezultat još jedno veliko ništa. Počinjem razmišljati o imunologiji, koagulaciji, tražim pretrage, odlazim primarijusu Duiću. Sve sam više aktivna na Forumu. Počinju i prve zajedničke kave, upoznajem naše forunmske legende, žene koje se bore za bebu dugi niz godina, čak i puno dulje od mene, a ne odustaju i ne plaču kao ja plačipi..a. Uskoro mojim rokovnicima i imenicama dominiraju imena suborki s foruma i suborki koje nisu na forumu. Upoznajem tu i svojeg frizera, trgovca, soboslikara.
Razmišljam i o tome gdje bih mogla otići u inozemstvo, svi govore u Mariboru ima jako puno uspjeha. Sve svoje nade usmjeravam na Maribor. Više od mjesec dana uporno zovem pokušavajući dobiti termin za konzultacije; ja ne uspjevam pa mi pomaže kuma i uz njezinu pomoć dobivam termin za svibanj 2007. Na konzultacijama dobivam termin za postupak lipanj 2008. Bože, pa tko će toliko čekati, tada ću već biti 37. U međuvremenu rješavam još jednu stimulaciju u Zagrebu, sada već plaćam lijkove cca 4500 kn, ajde može se preživjeti. Opet ništa!!!!!!!!!!!!!! Plaćam još poneki prirodnjak cca 3.500 sve u nadi da ću ostvariti konačno tu dugo očekivanu trudnoću. Rezultati bete uvijek nemilosrdni – negativni, najnegativniji, manji od 0,1. Suze više i ne spominjem. Moj dragi na to drugačije gleda, nekako muški, sve je to eksperiment, šanse za neuspjeh su puno veće nego za uspijeh, čemu plakati još nam nitko nije rekao da je gotovo. Oko mene same trudnice. Rijetko koja žena koju sam upoznala na hodnicima naše male klinike nije već rodila ili barem ostvarila trudnoću. Jednom sam jedina imala negatvinu betu u čitavoj svojoj grupi s transfera. Više i ne očekujem pozitivnu, ali idem dalje jer sam zajedno sa suprugom donijela odluku: „ne odustajem dok je jajeta u meni“. Prijateljice me slušaju i puštaju me da plačem, one su već sve rodile. Već su rodili svi oni koji su se silno čudili nama što se vjenčavamo, a nisam ni trudna, niti smo kupili stan. Mnogima od njih se desilo, a baš im nije trebalo tada.
Posao ne spominjem, tamo me više nitko ne razumije i nema trunke empatičnosti za mene. Nerviraju ih moja izbivanja, moja bolovanja. Dovoljno je da okrenem leđa pa da čujem šapat. Kolegama se ne da podmetati leđa, a ja i tako nikako da ostanem trudna. Za izlaske radi folikulometrija više i ne pitam, samo odem. Najteže mi se vratiti na posao nakon neuspješnog postupka i osjećati one sažaljive poglede na sebi bez tona. I gledati gomilu nerješenih spisa na stolu i slušati tužbalice korisnika nezadovljnih jer moraju čekati svoj red. Hej, hello čuje li netko mene. Jednu romatičnu ludu koja je odlučila biti majka nepovoljnim okolnostima i sudbini usprkos. Jednu romantičnu ludu silno zaljubljenu u svog mužića i koji imaju samo jednu veliku želju. Čini mi se, malo tko me čuje, samo moje Rode, one su uvijek uz mene i odmah odgovaraju na svako pitanje.
U veljači 2008. nakon još jednog neuspješnog priodnjaka na kojem nisam ni došla do transfera uzimam pauzu do odlasaka u Maribor u lipnju. Radim samo pretrage, skupe, dosadne pretrage. Uputnice, uputnice, nisu dobre, mijenjaj, naručuj se čekaj. Nalazi uglavnom OK, povišen je homocistein; kako to riješti saznala opet na Forumu od svoje drage uporne folna + B12. Za mjesec i pol dana, nalaz je u normali. Super sada smo i to riješili. Radi koagulacijskih nalaza aspirin 100 i to uzimamo redovno. I idemo dalje, opet s pogledom u nebo jer stiže Maribor. A tamo su skoro svi uspjeli pa čak i oni koji su imali vrlo slabe rezultate stimulacija u Zagrebu i prvi puta dočekali blastociste. Tamo ću uspjeti. Nažalost jezivo su poskupili. Postupak cca 2000 € (za to smo štedjeli 2-3 godine), a lijekovi 6000 kn to ćemo na rate tu kod nas. Benzin i cestarine još cca 200 €, ali nema veze sada ćemo konačno biti trudni, s 37 nema veze. Kupujem knjigu Ne osjećam se prestara za mamu, odlična je. Ovo s Mariborom čak ima i nekih prednosti jer ne moram rano na folikulometrije, već polsijepodne iza 5. Nitko ne zna da sam u postupku, odradim čitav dan i onda za tili čas eto nas u Mb. Za period nakon transfera uzimam godišnji pa i tako je ljeto tu, a ja ću nakon godišnjeg lijepo na čuvanje trudnoće. U stimuliranom postupku dobivam 14 stanica od toga 11 zrelih dogovor je da na transfer dođem u subotu. U utorak poslijepodne slijedi novi šok, telefonski poziv iz Maribora, od 11 stanica oplođene su samo tri stanice, transfer sutra u srijedu. Ne mogu vjerovati. Zar u Mariboru gdje su mnogi uspjeli i gdje imaju odlične statistike? Da li je sve ipak ružan san? Odlučim da nema brige i da idem tamo s podignutom glavom. Odlučim da ću postaviti neka oštra pitanja što se dogodilo s oplodnjom mojih stanica jer do sada sam uvijek imala bolju uspješnost oplodnje. Međutim, tamo me dočeka širok osmjeh prof. Vlasiavljevića i pitanje da li želite jednu ili dvije bebe. Moram priznati da ne razumijem. Ako vratimo dva zametka bit će trudnoća, ako vratimo sva tri najvjerojatnije će biti blizanačka trudnoća, kaže on. Dragi i ja se pogledom dogovorimo da uzimamo sva tri, oni su odlični, kaže profesor bit ćete trudni. Kao neporavljivoj romatičarki ovo mi je bilo dovoljno da zaboravim sva pitanja koja sam smišljala tijekom vožnje do Maribora po odvratnoj kiši i nevremenu i da zaboravim svu dosadašnju gorčinu. I da zaboravim da sam novcem uloženim u postupak mogla promijeniti većinu pomalo ostarjelog namještaja u stanu. Bit će namještaja, uvijek, a vrijeme za bebicu je sada. Nakon transfera koji je obavljen poslijepodne, a prije njega i kupnja u shopping centru krećemo sretni za Zagreb s našim blizancima. Nebo je potpuno vedro nakon oluje i sunce sja: bit će oni Sunčana i Vedran razmišljam ja i samo se smještim...sretna i opuštena kao rijetko kada.
Šok je uslijedio 11 dana po transferu, kada sam prokrvarila i to prvi puta pod Utrogestanima otakako sam u postupcima. Na svoju sam ruku povisila dozu Utrogestana i propisala si strogo mirovanje i na taj način samo odgodila neminovno... beta 0.76. Opet ništa, potrošena ušteđevina, godišnji odmor. Najteže je ipak je bilo pogledati dragoga u oči i shvatiti da i Maribor nije čudesan već samo uspješan, ali eto u mojem slučaju se pokazao kao nepovoljnija opcija od starog dobrog Vuka. Tamo sam već odavno skužila red u neredu i stekla status starog pacijenta koji je ipak imao malu prednost kod čekanja. Znam da su neke nove žene koje nisu ništa razumjele (kao i ja na početku) i koje su se čudom čudile kako se tamo odvijaju stvari bile ljute i ovim im se putem ispričavam, a najviše od svega im želim da ne steknu status starog pacijenta i da ostanu trudne prije nego išta skuže. I prije nego što s doktorom postanu prave prijateljice. I prije nego osjete težinu gorčine i razočaranja i fizičke boli u onoj maloj sali gdje se odvijaju punkcije i transferi. I prije nego što se preko nekoliko puta budu tiskale s cca 20-ak žena na ona 4 kreveta u predsali. I smijale se i plakale s njima. I prije nego saznaju datume rođendana doktora i sestara i brojno stanje njihovih obitelji. I prije nego ostare i osijede (ja npr. imam 60% sijedih vlasi). I prije nego što se sve želje svedu samo na jednu : ŽELIM DIJETE!
Dakle s 4 godine intezivnog MPO staža, s dvanaestak nesupješnih transfera, s cca dvadesetak kg više nego na početku tog staža i još uvijek s velikom neispunjenom željom i odlukom da idem dalje „dok je jajeta u meni“, ali i s jednim novim mirom koji je stigao iz spoznaje da mogu raditi što god, imati super uredne nalaze, dobru volju, dobre embrije, dobrog doktora punog humora i razumijevanja ne mogu ostati trudna sve dok se to ne desi i uz novi nick sretna35 krećem u nove pobjede na dobrom starom Vuku u jesen 2008. Nije se moj doc ljutio na mene, ali mi je ipak rekao da nisam trebala trošiti teško stečene novce u Mariboru jer sve što meni treba ima i na Vuku i samo je pitanje trenutka kada će doći do trudnoće. I da je on mislio da trebam ići negdje drugdje po pomoć da bi mi to on prvi rekao. Ja sam njemu rekla da sam uvijek bila zdovoljna uslugom i tretmanom na klinici, ali da sam nakon niza neuspjeha imala potrebu probati i nešto drugo. I tako smo krenuli iz početka: listopad – pobjegle dvije stanice u potpunom prirodnjaku, studeni upecane tri stanice nastale u prirodnjaku s klomifenom, transfer tri dobra embrija, rezultat ništa. Veljača, prirodnjak uz klomifen, 2 stanice, dva super embrija. Transfer dva dobra embrija treći dan po oplodnji 23. 2. 2009. Beta 457, druga beta 948, treća beta 33 906, srce kuca s 6+4/7. Danas smo 23+2/7 i maleni Vedran lupko stalno lupa u maminoj buši. I sve smo zaboravili, sve ružno što je bilo i samo se molimo da bude OK s mamom i sa mnom. Šampanjac je puknul već nakon prve bete, i tu su nazdravili mama i tata, bake i djed, ujak i ujna i moji bratići (sa sokom od jabuke naravno).
I mislili smo da suza više nema, ali one ipak padaju dok Vedran i ja pišemo ove redove, gdje su li se samo bile skrile.
Dio tih suza je naravno i zbog drugih žena koje još nisu uspjele postati trudnice i mame unatoč svim naporima koje ulažu, i zbog autističnih, krajnje neempatičnih političara koji uskraćuju nama običnima ono što sebi dozvoljavaju i zbog još sto čuda koja ne štimaju. A dio tih suza je i od ganuća jer imamo jedni druge, jer se brinemo jedni za druge i jer činimo sve kako bi nesklone vjetrove okrenuli u svoju korist. Jer dobar vjetar u leđa nam treba. I jer imamo dušu... još uvijek ... jer je nismo izgubili... i jer smo humanisti romantičari...jer ne odustajemo dok je jajeta u nama i jer ćemo uspjeti jer su naše želje tako obične i tako nesebične...imati dijete za koje ćemo se brinuti i čvrsto na prsa privinuti unatoč i usprkos.......................................
Srdačno vaša nekad sjetna danas sretna Nataša mama to be.
