Pomoćnici u nastavi za djecu s teškoćama u razvoju
Ide natječaj MZOS za pomćnike, upravo u tijeku, početkom mjeseca kolovoza.
Tko je zainteresiran neka pročita tekst u nastavku:
http://www.hsucdp.hr/djeca-s-teskoca...cama-u-razumu/
Djeca s teškoćama u razvoju u državi s teškoćama u razumu
Imate dijete školskog uzrasta? Čestitam vam dragi roditelji. Naša Država opredijelila se da bude Država znanja i učinit će sve u svojoj moći da vaše potomstvo opskrbi neupitnim znanstvenim spoznajama. Slova, rečenice, brojevi, jednadžbe, formule, povijest, atlas, kemijski elementi, pranje ruku, građa tijela, seks, note, glazba, akvarel, kemijska reakcija i mnogo toga drugoga. I nemojte dovoditi u pitanje ovu volju Države. Pokušate li svom djetetu uskratiti pohađanje nastave provest ćete se kao da su vas ulovili da u kafiću niste izdali račun preko fiskalne blagajne. Zatvorit će vas na neko vrijeme. Bez milosti. Pa se vi samo igrajte.
Uostalom, ako se prisjetite što ste sve vi radili u školi – družili se s najboljim prijateljima, naučili ste čitati i pisati, pročitali mnogo prekrasnih priča i knjiga, naučili tablicu množenja, zaljubili se u učiteljicu a kasnije u simpatiju iz susjednog razreda, išli svake godine na izlet a onda i na maturalac – shvatit ćete da bez toga vi nikada ne bi bili vi i da ne postoji ništa što bi to moglo zamijeniti.
Siguran sam da se slažete sa mnom kada kažem da zaista nitko ne bi smio biti onemogućen da pohađa školu. Instituciju koja će ga uz vas, ili druge ljude koji će brinuti o vašem djetetu, naučiti nekim osnovnim znanjima koje ljudski rod prenosi s generacije na generaciju, i koja će ga formirati.
S tim se slažu i mnoge međunarodne organizacije. Donijeti su međunarodni dokumenti koji su obvezali potpisnike u skoro svim zemljama na svijetu da svima treba učiniti dostupno školovanje. Za svaki slučaj, da bi osigurali da sve države razumiju pravilno pojam SVI, u Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom, u članku 24. piše:
1. Države stranke priznaju pravo osoba s invaliditetom na obrazovanje. U cilju ostvarenja ovog prava bez diskriminacije i na osnovi jednakih mogućnosti, države stranke će osigurati uključenost obrazovnog sustava, kao i cjeloživotno obrazovanje, usmjereno na:
(a) puni razvoj ljudskog potencijala i osjećaja dostojanstva i vlastite vrijednosti, osnaživanja poštivanja ljudskih prava, temeljnih sloboda i ljudske raznolikosti,
(b) razvoj osobnosti osoba s invaliditetom, kao i njihovih talenata i kreativnosti, te mentalnih i tjelesnih sposobnosti, u njihovu punom potencijalu,
(c) omogućavanje djelotvornog sudjelovanja osoba s invaliditetom u slobodnom društvu.
2. U ostvarenju ovog prava, države stranke će osigurati:
(a) da osobe s invaliditetom ne budu isključene iz općeg obrazovnog sustava na osnovi svojeg invaliditeta, te da djeca s teškoćama u razvoju ne budu isključena iz besplatnog i obveznog osnovnog ili iz srednjeg obrazovanja na osnovi teškoća u razvoju,
(b) da osobe s invaliditetom mogu imati pristup uključujućem, kvalitetnom i besplatnom osnovnom obrazovanju i srednjem obrazovanju, na ravnopravnoj osnovi s drugima, u zajednicama u kojima žive,
(c) razumnu prilagodbu individualnim potrebama,
(d) da osobe s invaliditetom dobiju potrebnu pomoć, unutar općeg obrazovnog sustava, kako bi se olakšalo njihovo djelotvorno obrazovanje,
(e) pružanje djelotvornih individualiziranih mjera potpore u okruženjima koja najviše pridonose akademskom i socijalnom razvoju, u skladu s ciljem potpunog uključivanja.
Kako je naša Država potpisala i ratificirala Konvenciju, sve što je u njoj zapisano obavezna je primjenjivati. I nitko od toga, barem službeno, ne bježi. No ako malo zagrebemo ispod površine, vidjet ćemo kako Država zna biti diskriminirajuća, nerazumna i nehumana ondje gdje se svi kunu u visoko postavljene humane standarde. I to ne od jučer ili od prije godinu – dvije.
NE MOŽEŠ POJESTI UŽINU – NE MOŽEŠ IĆI U ŠKOLU
Evo jednog primjera. Čuli ste sigurno da u Državi postoje djeca koja su na istoj intelektualnoj razini kao i velika većina njihovih vršnjaka ali … ali zbog nekih svojih nedostataka ne mogu samostalno sudjelovati u nastavi. Recimo, ne mogu sami nositi torbu s knjigama ali sva slova, abecedu i izgovaranje riječi savladavaju jednako brzo kao i njihovi vršnjaci. Ili ne mogu sami izvaditi knjige iz torbe i u nju je kasnije vratiti ali savladali su sve računske operacije i računaju jednako brzo kao njihovi vršnjaci. Ili ne mogu sami izvaditi zamotanu užinu i pojesti je ali zato jednako dobro kao i njihovi vršnjaci nauče pjesmicu ili tekst uloge za kazališnu predstavu.
Po vašem sudu dragi čitaoci, da li ta djeca koja rade jednako uspješno kao njihovi vršnjaci postavljene zadatke ali ne mogu nositi torbu sa školskim knjigama, ne mogu izvaditi knjige iz torbe i kasnije ih spremiti i koji sami ne mogu pojesti svoju užinu, dakle, da li ta djeca trebaju ići u školu?
Mogli bi postaviti anketu na našoj web stranici s tim pitanjem ali siguran sam da bi svi odgovorili da naravno da bi trebala ići u školu.
Kada bi isto to pitanje postavili stručnjacima koji se bave s djecom s teškoćama u razvoju ili savjetnicima u ministarstvima socijalne politike i mladih te znanosti, obrazovanja i sporta, sigurno bi i oni dali pozitivan odgovor.
I u čemu je onda problem?
Kada bi do kraja vulgalizirali sadašnju situaciju onda bi rekli – problem je u nedostatku novca. I zaista, odgovor je vulgaran. Naime, da bi dio djeca s teškoćama u razvoju, koja intelektualno u potpunosti mogu pratiti nastavni program, mogao pohađati nastavu, potrebno im je osigurati pomoć osoba koje bi im pomogle ono što one ne mogu (ponijeti knjige, izvaditi i spremiti knjige iz torbe, pomoći im u uzimanju užine i sl.). To rade tzv. pomoćnici u nastavi. Država to zna i već godinama za jedan dio djece to osigurava kroz projekte.
Međutim, svake godine Država pred novu školsku godinu započinje s pričom kako se ona trudi ali da je do novca teško doći i ne zna se da li će učenici koji bez pomoćnika u nastavi ne mogu pohađati školu – moći koristiti ovaj oblik pomoći. Stavite se vi u položaj roditelja ili te djece kojoj Država kaže: “Sorry, ali ne znam da li ćeš idući mjesec moći nastaviti školovanje.” Da li itko razmišlja o stresu koji proživljavaju i djeca i roditelji? Što znači da će zbog “nedostatka novca” dijete prestati ići u školu i onda, kada novaca ponovo bude – za godinu ili dvije – nastaviti kao da se ništa nije dogodilo?
VISOKA NAM JE RATA KREDITA – OVE GODINE DIJETE NE ŠALJEMO U ŠKOLU
Da ne kažem da u cijeloj ovoj priči nitko ne spominje djecu kojima također trebaju pomoćnici u nastavi ali nisu bila te sreće da ih dobiju. Naravno, zbog nedostatka novca. Draga djeco, vi bi trebali ići u školu ali za vas nema novca. Vi ostajete kod kuće. Vi nećete učiti ono što će učiti vaši vršnjaci. Vi se nećete družiti s vašim vršnjacima. Vi nećete nikada ići na maturalac.
Ali vratimo se mi pozitivnim pravnim propisima koje je naša Država dobrovoljno prihvatila, potpisala i ratificirala. U Konvenciji o pravima osoba s invaliditetom nigdje ne postoje izrazi kao: “ako bude novca” ili “ako država bude htjela” ili “za koliko djece država može omogućiti”. Pa ni vama Država, ako imate dijete bez teškoća u razvoju, ne omogućava izbor da možda ne pošaljete dijete ove godine u školu jer su vam velike rate za kredit. Ali Država ne razmišlja o tome ili misli da se preuzete obveze na nju ne odnose.
Sjetite se samo kako je premijer Zoran Milanović nonšalantno komentirao razlog zašto se lokalni izbori i izbori za europski parlament ne održavaju zajedno, o istom trošku. Rekao je da se tu radi o demokraciji i da demokracija košta te da treba prihvatiti tu cijenu.
Koštaju i prava preuzeta međunarodnim konvencijama. I humanost košta. I prava osoba s invaliditetom koštaju. Pa zašto onda i za to ne bi prihvatili cijenu?
DJECA IZ ŠEŠIRA
Ovako, Ministarstvo znanosti, obrazovanja i sporta ovih je dana raspisalo natječaj za “pomoć pri uključivanju učenika s teškoćama u odgojno-obrazovni proces”. Iz prikazanih uvjeta jasno je da će to pravo ostvariti samo 153 djeteta. A što je s ostalom djecom? Kako će Ministarstvo odabrati koja će se djeca uključiti u “odgojno-obrazovni proces” a koja će ostati kod kuće? Tako što će “vrednovati” projekte koje će im slati udruge osoba s invaliditetom. Ali tek ovdje sve vrvi od pitanja na koja je teško pronaći razuman odgovor. Što je s djecom koja nisu u članstvu udruga? Što je s udrugama u kojima ima više od desetero djece kojima su potrebni pomoćnici u nastavi (naime, prema dozvoljenim iznosima svaka udruga može prijaviti najviše desetoro djece)? Zašto bi djeca trebala biti kažnjena ako neka udruga ne zadovolji kriterije koje postavlja Ministarstvo? Zašto se djeca i roditelji drže u neizvjesnosti i tek bi pet dana pred početak školske godine trebali doznati da li će moći ići u školu ili ne? Zašto je natječaj raspisan samo za razdoblje do 31.12.2013. godine? Zašto će djeca i roditelji morati preživljavati istu torturu u siječnju iduće godine?
I za kraj: ako Država možda želi reći da ako nekome dajemo – drugome onda trebamo oduzeti, neka nam to javno kaže i mi ćemo vrlo rado sjesti s njima i pomoći im u razrješenju ove dileme.
Jer dok se to ne riješi, Država na udruge osoba s invaliditetom stavlja teret da iz šešira izvlače djecu s teškoćama koja će moći ići u školu a da ostalima kaže:”Žao nam je. Ali mi imamo plan i za mandat ili dva sve će biti bolje.”
Rješenje problema je samo jedno i jedino moguće: pomoćnici u nastavi trebaju biti pravo svih osoba koji se na drugačiji način ne mogu uključiti u odgojno-obrazovni proces. A to znači reguliranje zakonom i osiguranje sredstava u proračunu Države. Pa ako netko ima pravo na pomoćnika u nastavi on ga mora i ostvariti, a ne iščekivati hoće li neko od ministarstava raspisati natječaj ili neće i hoće li biti sreće da baš on/ona budu “izvučeni iz šešira”.
