moja L. je s nepuna 2 mjeseca ostala u bolnici na nekom promatranju (dugotrajan, neutješan plač). 3 dana.
ja s njom nisam mogla ostati, ali sam mogla bit uz nju od 8-21 sat.
i bila sam. odlazila sam doma na brzinski ručak kad bi ona zaspala.
sestre i nisu baš za neku pohvalu osim kad je roditelj u blizini. tad su divne i bajne i samo što zvizde s neba ne skidaju.
ali kad nema roditelja dite ko šljivi.
jedan dan sam otišla tako na ručak, a L. se probudila prije nego sam se vratila. i naravno počela plakat jer joj je ispala čuča iz usta a ko beba je nije mogla vratit.
i dočeka me jedna mama čije je dite bilo s mojom L. u sobi.
i kaže mi ta mama: "provjerite joj glavicu jer je pola sata lupala glavom o krevetić. zvala sam sestru i upozorila je neka pomakne vašu bebu, ali se sestra pravila da me nije čula. ja nisam mogla doć do vaše bebe jer sam svoju dojila."
poludila sam (srićom maloj nije bilo ništa na glavici).
istu večer je L. otišla sa mnom kući s tim da sam toliku paniku digla da su u roku hitno napravljeni svi nalazi iz kojih se vidilo da mojoj L. nije ništa. :D
btw, radi se o splitskom dječjem odjelu.