postporodjajna anksiznost

https://www.google.hr/amp/amp.parent...oblem-anxiety/

pronasla sam se u ovom clanku. osjecam strasnu anksioznost u vezi dojenja, svih oko sebe sam vec izludila. na forumu sam vec potrazila pomoc i savjete kako izbaciti ad i par puta nazvala sos telefob.
iako imam puno podrske, divnog muza, ja se ne prestajem brinuti oko dojenja, je li mi dijete gladno ili ne. svaki njegov plac mi podigne anksioznist, kad spava strahujem sto cemo kad se probudi. koliko da dojim prije ad-a? hoce li mi se povecati mlijeko? kako cu zo znati?
a preduvjet uspjesnog dojenja je opustenost. zacarani krug :(

ima li slicnih iskustava?

Jesi li pokušala nekako se opustiti od ovog što navode u tekstu? Odspavati preko dana dok dijete spava? Dat ga na čuvanje mužu i otići na nešto što voliš, meditacija, šetnje sa djetetom u nosiljci?

Imala sam ja...i dijagnozu isto:) I isključivo dojila nakon cca mjesec dana od poroda. Prije toga je bilo kombinacija.

Meni se to intenziviralo nekim nemilim životnim okolnostima, više zdravstvenim,pa je počelo žestoko napadati, ali sve u svemu, ne brigaj puno...

Mislim da će ti i savjetnice reći da zoveš telefon kad god zatrebaš..i ja sam zvala zbog na prvu bedastih stvari, tipa, bebea neće kakati bez bočice i sl. jer smo prošli i tu fazu..ali sve se s vremenom izreguliralo.

Ako te uz dojenje muče i još neke stvari, potraži stručnu pomoć. I s antidepresivima se može dojiti, uz posebnu regulaciju...a započetak-popijčaj od matičnjaka kad god osjetiš da anksioznost uzima maha i misli počnu nekontrolirano zujati i brujati po tvojoj glavici.

Sretno!

Imala sam ankscioznost nakon rođenja bebice s nekim drugim simptomima ali sve je došlo na svoje...doduše trajalo je dugo. na početku sam koristila tablete ali su me u suštini spasile šetnje, vježbanje, isto čaj od matičnjaka i kamilice i pozitivno mišljenje. To je stanje koje neće trajati zauvijek mada se to na početku tako čini.

jesam, ali nije da se bas opustim. odem do grada i onda mi se cini da ga cujem da place...strasno! no dobro, svjesna sam da je to sve iracionalno pa cu a vremenom valjda prebroditi ovo. ne zelim ikakve tablete za sada, a psih pomoc cu vjerojatno potraziti.

Citiraj:

---

domica prvotno napisa

jesam, ali nije da se bas opustim. odem do grada i onda mi se cini da ga cujem da place...strasno! no dobro, svjesna sam da je to sve iracionalno pa cu a vremenom valjda prebroditi ovo. ne zelim ikakve tablete za sada, a psih pomoc cu vjerojatno potraziti.

---

Tako sam se i ja osjećala u prvim tjednima. Trebalo mi je 4 tjedna da dijete ostavim mužu i odem do dućana. Ali prođe to s vremenom.

Ako se loše osjećaš, stvarno probaj potražiti psihološku pomoć. Možda imaš i mogućnost to napraviti na uputnicu (pitaj liječnika obiteljske medicine ili čak patronažnu sestru koja ti dolazi radi bebice).

Možda možeš dobiti pomoć telefonom - recimo ovdje (doslovce sam to prvo našla) http://www.dzz-zapad.hr/personal.php?ordinacija_id=291
Možeš i putem interneta - recimo ovdje: http://www.tesa.hr/internet-savjetovanje/

Sretno!

ovo preko interneta mi je zgodno :)
malo sam se zasitila cijele ove situacije i mozda me anksioznost ipak popusti malo. oduvijek tako reagiram na velike zivotne promjene- takva sam. previse razmisljam o problemima koji bi tek mogli nastupiti umjesto da zivim u trenutku.

Koliko vam je postporođajna anksioznost trajala?
Što vam je najviše pomagalo?
Je li vas više obuzela nakon prvog, drugog, trećeg ili kojeg drugog poroda?
Ja sam nakon prvog poroda bila puno izgubljenija i, čini mi se, više anksiozna, a sada nakon drugoga je drugačije jer me brine i odnos sa starijim djetetom, rastužuje me njegova tuga kada ga ne mogu odmah primiti jer beba puno, puno želi sisati... Kad oboje krenu plakati, i meni se plače s njima. Hoću reći, lakše mi je, ali me sada i druge stvari brinu.
Tražim iskustva i ohrabrenje. :-)

Vidim da ste se raspisale upravo na ovu temu pod temom "Preemotivna", baš o dolasku druge bebe i osjećaja tuge pri pomisli na starije dijete. No, nadam se da će se netko ipak javiti. ;-)

Citiraj:

---

Mila majka prvotno napisa

Tražim iskustva i ohrabrenje. :-)

---

Imala sam epizodu kad sam bila preživčana da uopće pokušam riješiti situaciju nekako. Tako je ispalo da ležim na krevetu s novorođenčetom i dojim, a starije dijete uporno hoće da je nosim. Ona u plač, i oko kreveta, a ja ništa. Još sam se derala na nju da prekine plakati. To mi je bio valjda najtužniji moment. Kad se god sjetim nadam se da nije ostavilo traga.

Ono što sam mogla i trebala je spustiti se na pod, dojiti i nju zagrliti, ili je podići na krevet.

Tak da ono, samo nemoj bit ko ja, i imaj strpljenja, i sve će biti ok.

Citiraj:

---

Mila majka prvotno napisa

Vidim da ste se raspisale upravo na ovu temu pod temom "Preemotivna", baš o dolasku druge bebe i osjećaja tuge pri pomisli na starije dijete. No, nadam se da će se netko ipak javiti. ;-)

---

Između moje dece je razlika 2,4 godine.
Bilo je teško na početku, ali sam taj osećaj tuge pri pomisli na starije dete suzbijala razmišljanjem o mlađem detetu: o tome kako mlađe dete nikad neće saznati kako je to biti jedino dete i imati roditelje samo za sebe - i o tome kako npr. blizanci nikada i ne iskuse kako je to biti jedino dete.
Pa opet niko neće reći niti za blizance, niti za mlađe dete- a jadni oni, baš sam tužna zbog njih, nikad neće imati roditelje samo za sebe. Tako da, potrebno je samo da malo promeniš perspektivu razmišljanja i nestaće taj nepotreban osećaj tuge i krivice prema starijem detetu :).
A iz mog iskustva, kad ih pogledam sad sa njihovih 6 i 8 godina kako se i dalje igraju zajedno, paze jedno na drugo i slažu se (uglavnom :roll:), itekako je vredelo zakinuti starije dete na vremenu i pažnji kada nije moglo drugačije, a pokloniti zauzvrat priliku da razviju takav bratsko-sestrinski odnos.
Biće sve dobro, iako su prvi meseci teški :ghug:.

Opisuješ upravo moju noćnu moru. :-)
Ali, ako kažeš da je tako bilo jednom, tj. ako nije bilo redovito, vjerujem da si se i ti, s vremenom, bolje snalazila.
Ja pokušavam uvijek u dojenje uklopiti čitanje slikovnice, no istovremeno moram jako paziti i da braco ne lupi seku po glavici. No, kako dani prolaze tih je pokušaja, čini mi se, ipak sve manje.
Čini mi se da polako postajem manje anksiozna, ili sam to samo danas bolje volje. :joggler:

Ovo gore je bio odgovor Žutoj minuti jer tvoj, Pulinka, još nisam bila vidjela.
Hvala i tebi na komentaru. I sama sam drugo od troje djece i baš imaš pravo, nikada nisam razmišljala na taj način da je sad netko jadan što je drugi ili treći. Niti sam sebe doživljavala kao jadnu kad mi se brat rodio.
I ja vjerujem da će ljubav među njima rasti. Evo, već je danas braco seki dao jednu svoju staru igračku i ne pokušava joj više kucnuti po glavi. I stvarno dajem sve od sebe da ga u situacijama neodgodivog dojenja zaokupim nekom pričom ili slikovnicom. I mazim ga kad god stignem.

Mila majka
Ja sam nastojala SVAKI dan imat svojih zajedničkih bar pola sata samo sa starijim djetetom. Razlika je 2 god i 2 mj.

Prvi dio dana bih se posvetila bebi,a onda bi popodne kad pokupim kćer iz vrtića, bebu dala mužu, a ja bi provela kvalitetno vrijeme samo s njom.
Tako bih i ja bila fokusiranija (bez bebinog ometanja) a i odmornija 1 na 1.

E sad ako si cijeli dan doma s oboje, sigurno si umornija i sve je zahtjevnije al možda bi ipak mogla popodne probat provodit ovu praksu.

Citiraj:

---

Mila majka prvotno napisa

Opisuješ upravo moju noćnu moru. :-)
Ali, ako kažeš da je tako bilo jednom, tj. ako nije bilo redovito, vjerujem da si se i ti, s vremenom, bolje snalazila.
Ja pokušavam uvijek u dojenje uklopiti čitanje slikovnice, no istovremeno moram jako paziti i da braco ne lupi seku po glavici. No, kako dani prolaze tih je pokušaja, čini mi se, ipak sve manje.
Čini mi se da polako postajem manje anksiozna, ili sam to samo danas bolje volje. :joggler:

---

Moj recept:
- slikovnice
- audio priče i glazba
- dozvoljavanje diranja stvari koje su inače zabranjene (ladica s plastičnim posuđem, ladica s čarapama, kvačice i slično)
- kartonske kutije
- ako ništa ne pomogne, magija su bili crtići - dozvoljeno samo da bih sebi i mlađem djetetu kupila mir...

Stariji nije bio agresivan, ali je bio premali da bi shvatio kako malom braci ne smije turati prst u oko i u usta i govoriti "tu ti je oko"...

Kod nas je vrtić (gajba) bio stalno u funkciji dok mlađi nije prohodao - unutra je bio viper po potrebi, a vrtić je bio "brana" da stariji brat ne može do maloga.

Mlađi je volio mir, pa sam ga znala pokriti pelenom dok sam dojila, ne da ga stariji ne vidi, nego da mali ne vrti glavom i da mu veliki ne odvlači pažnju. "Šator" je dobro funkcionirao. A stariji je obožavao pravi alat (pa sam imala probrano ono što smije dirati), kuhače, fen i slično - to sam mu dala da se zabavlja dok sam ja dojila ili dok nisam imala slobodne ruke.

"Kućica" je isto bila odlična - velika kartonska kutija (od mikrovalne pećnice, kasnije od televizora), ili deka prebačena preko sobnog stolića - tu se veliki zavlačio i to mu je pružalo puno zabave, a meni dragocjene trenutke mira.

Za mlađega - mobil protiv deračine (dok je morao biti u krevetiću), razne glazbene igračke, plišavci

Za obojicu - glossy časopisi (to su znali raščehati u sitne komadiće), razno smeće (ambalaža - npr. kutija od riže koja ima prozirnu stranicu, plastične boce i čepovi...), sve te upotrebne stvari bile su bolje od pravih igračaka.

Jednom mi je stariji ušao u špajzu, a tamo je na podu bila košara s valjda 2 kg jabuka. Zagrizao je SVAKU, hehehe....

Citiraj:

---

Peterlin prvotno napisa

malom braci ne smije turati prst u oko i u usta i govoriti "tu ti je oko"...

---

To i moja radi. :lool: :lool:

Citiraj:

---

zutaminuta prvotno napisa

To i moja radi. :lool: :lool:

---

Da, da... kao da je braco lutka ili plišani medo...

Bilo je još bisera - moj stariji se nedjeljom budio u 6 kao i radnim danom... Mi ostali bi (naravno) još malo spavali,jer mlađi sin je spavalica bio od pelena, a takav je i danas.

Veliki je ustao u krevetiću i veselo zove: MAMAAAAA... (mama spava), pa onda TATAAAAA.... (tata spava), pa onda zove brata MEMEEEEE(Emil) jer kakav je to način da se on probudi, a mi svi ostali spavamo? Morao je uredno probuditi cijeli kvorum, hehehe... I tako je to trajalo godinama. On je i danas ranoranilac, a mlađi je noćna ptičica.

Brzo to prolazi. Evo starijeg na pragu punoljetnosti, a mlađi je samo korak iza njega.

Dobra strana priče je da i postporođajna anksioznost brzo prođe, a isto tako i roditeljski umor iz ranih dječjih godina. Aliii ima batina i drugi kraj - bolje da ne gledam u ogledalo, ufff....

Lili75, hvala ti na prijedlogu. Dobar dio dana sam sama s djecom i pokušavam što više pažnje posvetiti starijem djetetu dok se paralelno bavim mlađim (dojenje, nošenje), a i kad se suprug vrati, pokušavam raditi što više stvari koje sam uvijek ja s njim radila (mijenjanje pelene, oblačenje nakon kupanja, čitanje, uspavljivanje) tako da se ne osjeća zapostavljenim.
Nadam se da će uskoro prestati fizički napadi na seku, malo mi je stresno kad stalno moram biti spremna na obranu.
Peterlin, od tebe sam nekako i očekivala hrpu konkretnih savjeta, hvala ti! :-)
Nešto već primjenjujem, a puno ideja sam sad od tebe dobila.
Ali za sam osjećaj anksioznosti primjećujem da se iz dana u dan povlači.
Danas sam na pola babinja, polako se ipak vraćam na svoje. Eventualno me možete povremeno unazaditi ako sam baš jako umorna koji dan...
Hvala vam puno svima (neki smajlic koji šalje puse i zagrljaje).

Sretno dalje Mila majka korak po korak, dan po dan

Citiraj:

---

Mila majka prvotno napisa

Lili75, hvala ti na prijedlogu. Dobar dio dana sam sama s djecom i pokušavam što više pažnje posvetiti starijem djetetu dok se paralelno bavim mlađim (dojenje, nošenje), a i kad se suprug vrati, pokušavam raditi što više stvari koje sam uvijek ja s njim radila (mijenjanje pelene, oblačenje nakon kupanja, čitanje, uspavljivanje) tako da se ne osjeća zapostavljenim.
Nadam se da će uskoro prestati fizički napadi na seku, malo mi je stresno kad stalno moram biti spremna na obranu.
Peterlin, od tebe sam nekako i očekivala hrpu konkretnih savjeta, hvala ti! :-)
Nešto već primjenjujem, a puno ideja sam sad od tebe dobila.
Ali za sam osjećaj anksioznosti primjećujem da se iz dana u dan povlači.
Danas sam na pola babinja, polako se ipak vraćam na svoje. Eventualno me možete povremeno unazaditi ako sam baš jako umorna koji dan...
Hvala vam puno svima (neki smajlic koji šalje puse i zagrljaje).

---

Drago mi je da je tako... Bit će to sve dobro, iako se nemoj začuditi ako bude još svakakvih dana. Dogode se zahtjevne situacije (dovoljno je da se jedno dijete razboli) pa da bude čupavo...

Ja sam imala pomoć u kući neko vrijeme, ne dok su bili bebe, ali dok su bili u prvoj jasličkoj godini. Ne savjetujem ti to, samo se prisjećam. Bilo mi je važno povremeno se dooobro odmoriti, a za to sam bila spremna prihvatiti doslovce bilo čiju pomoć i to su ljudi znali - kolege s posla, kumovi, prijatelji, susjedi... tko god je želio pričuvati djecu ili bar jedno dijete, dobio je priliku. A mm je imao odličnu foru koja nam je godinama dobro služila: 1x tjedno ili 1x u 2 tjedna (kako je stizao) uzeo bi starijeg sina popodne i otišao s njim k svojoj mami. Svi su bili sretni - baka je imala priliku družiti se s unukom, a ja sam dobila dragocjeno vrijeme 1:1 za mlađega + vrijeme za odmor ako bi ovaj spavao. Kad su bili veći, znao je i manjega odvesti, a veliki bi ostao sa mnom.

Bilo je stvarno svega - moj stariji ima ambliopiju i strabizam + bio je nagluh kao dijete, mlađi je alergičar i astmatičar od rođenja - hodočastili smo oko doktora iznadprosječno, aliiii kad posložiš kockice tako da se neke stvari moraju obaviti (svi moraju biti nahranjeni, presvučeni i stavljeni spavati) a drugo samo ako stigneš (pegla nije 2 godine izašla iz ormara osim za mm-ove košulje koje je tada rijetko nosio, a ja u te 2 godine ni jednom nisam iznijela smeće ni obavila veliki shopping), krevet smo spremali 1xtjedno, ali kada se prala svaki dan najmanje jednom.

S vremenom ćeš naći način kako izaći na kraj sa svime. ODMAH se moraš pomiriti s tim da imaš samo 2 ruke i da ne možeš biti u isto vrijeme na raspolaganju starijem djetetu ako dojiš ni mlađem djetetu ako starijem brišeš guzu ili ako si pod tušem. Oni će brzo naučiti da je to tako i to im je kapital ne samo dok su mali, nego za cijeli život. Bez pretjerivanja. Moj stariji je znao ležati na podu ispred kupaonskih vrata i škiljiti kroz onu ventilacijsku rešetku dok sam se ja tuširala. Jest da je to trajalo minimalno koliko je moglo, aliiii nije bilo uzmaka. Pa morala sam se prati zabogamiloga. Psihoterapija mi je bila ležanje u kadi navečer, nakon što bih obojicu ekspedirala u krpe. MM je tada imao svoje vrijeme pred televizorom, a ja svoje u kadi.

Sretno i uživaj u lijepim trenucima, a one druge zaboravi!

Pozdrav!
Zanima me je li još netko imao sličnih problema kao ja. Naime, prije nekih mjesec dana sam se počela osjećati jako loše. Počeli bi mi se znojiti dlanovi, stopala, srce bi počelo ubrzano kucati, ja bih se uplasila i javio bi se brzo nakon toga visoki tlak. Izvadila sam krv, hormoni štitnjače su u redu, imam anemiju, pijem zeljezo I sve drugo organski je uredu, i srce i bubrezi tako da ispada kako meni tlak raste zbog anksioznosti. Pijem lijekove za to i jedva čekam da to sve prođe. Doma imam bebicu od skoro 4 mj i starije dijete koje ce uskoro napuniti 6 godina. Istina je da sam tokom trudnoće bila dosta uplasena, nisam se mogla opustiti, kao ni sada...unazad 2 mj sam saznala i dosta šokantnih i ružnih stvari pa možda je i to utjecalo...ja se uporno pokušavam smiriti, nor.igram se sa starijim djetetom ali nakon nekog vremena osjetim slabinu, znojenje i povisi mi se tlak. Popijem jedan Helex 0,25mg i nakon nekih sat do dva se osjećam bolje. Je li se ikome još to događalo? Jer doktori kažu da je meni tlak vjv na psihickoj bazi. Ne znam.....
Hvala

Pozdrav!
Zanima me je li još netko imao sličnih problema kao ja. Naime, prije nekih mjesec dana sam se počela osjećati jako loše. Počeli bi mi se znojiti dlanovi, stopala, srce bi počelo ubrzano kucati, ja bih se uplasila i javio bi se brzo nakon toga visoki tlak. Izvadila sam krv, hormoni štitnjače su u redu, imam anemiju, pijem zeljezo I sve drugo organski je uredu, i srce i bubrezi tako da ispada kako meni tlak raste zbog anksioznosti. Pijem lijekove za to i jedva čekam da to sve prođe. Doma imam bebicu od skoro 4 mj i starije dijete koje ce uskoro napuniti 6 godina. Istina je da sam tokom trudnoće bila dosta uplasena, nisam se mogla opustiti, kao ni sada...unazad 2 mj sam saznala i dosta šokantnih i ružnih stvari pa možda je i to utjecalo...ja se uporno pokušavam smiriti, nor.igram se sa starijim djetetom ali nakon nekog vremena osjetim slabinu, znojenje i povisi mi se tlak. Popijem jedan Helex 0,25mg i nakon nekih sat do dva se osjećam bolje. Je li se ikome još to događalo? Jer doktori kažu da je meni tlak vjv na psihickoj bazi. Ne znam.....
Hvala

Poslano sa mog SM-G991B koristeći Tapatalk