Podižem temu - ima li novijih iskustava iz Pulskog rodilišta? Ima li kakva mama blizanaca da podijeli svoje iskustvo ? Čula sam da se u Puli forsira CR za blizance - je li zaista tako?
Printable View
Podižem temu - ima li novijih iskustava iz Pulskog rodilišta? Ima li kakva mama blizanaca da podijeli svoje iskustvo ? Čula sam da se u Puli forsira CR za blizance - je li zaista tako?
i mene zanimaju novija iskustva iz pule. da li se sta promjenilo? i da li jos uvijek treba donijeti bas sve sa sobom?
Evo još jedne koju zanimaju novija iskustva iz PU rodilišta,:-) Pročitala sam sve postove pa se nadam da će nam se javiti neko sa "friškijim" iskustvom...
*meri* ti si već rodila u Pu? Kako je tebi bilo?
ja sam bila 2009. god. na carskom. bilo mi je tako da sam rekla ako ikad ponovo budem trudna idem u rijeku!
nazalost sad vidim da je to malo tesko izvedivo s obzirom da imam malo dijete i da bi trebalo odlaziti tamo na kontrole (nema me tko voziti), a i biti tamo 8 dana, malo je daleko.
žao mi je da si imala takvo iskustvo, nadajmo se da će ovog puta biti bolje... vidim da nam je termin blizu... inače,moja je frendica ljetos rodila u PU i sve je bilo super tj.svi su bili super osim naravno par "slavnih babaroga s 3.kata". žao mi je šta se ne izađe u javnost sa nj imenima jer meni je van pameti da već godinama svih teroriziraju i da smo sve splašene od tog 3.kata... :evil:
imaš pravo rađati u bilo kojem rodilištu u hrvatskoj kojeg želiš, niti jedan te ne smije i neće odbiti i priče o kontrolama tu ili tamo ne drže vodu, imaš pravo ić na kontrole gdje god želiš. jedino nemaš pravo na putni nalog ako biraš rodilište koji ti nije najbliže bez medicinske naznak. Bilo bi poželjno da liječnik na uputnici za porod napiše samo 'rodilište' a ne 'rodilište xy', to nije nikakav problem samo zamoliš, pa onda poslije možeš razmišljati gdje i kako.
*meri* ako ideš drugi put na CR, ne moraš biti 8 dana, ako je sve ok možeš otići nakon 5 i vratiti se par dana kasnije vaditi šavove.
hm, ako je sve u redu. ako mi beba dobije zuticu kao prvi put opet sam u ........ . u svakom slucaju zalosno je da moram razmisljati o rijeci, a pulsko rodiliste mi je tu pod nosom.
sta nema bas nikog friskog iz pule ko bi podjelio svoje iskustvo?
izgleda da ne :(
a nista, onda cu ja za jedno tri mjeseca napisati svoje iskustvo :-)
Rodila sam u PU eto u ned će biti 2 god.Bila sam zadovoljna.Najgore mi je bilo onih prvih sat vremena u rađaoni kad sam bila sama.Trudovi sve jači,povremeno su dolazili i odlazili,bila je gužva.Sjećam se da sam ih zvala i pitala ima li koga da dođe.Došao je jedan stariji dr.pogledao dolje i rekao još je rano,sve je uredu samo polako.I otišao.Poslije je došao mm,kad sam ga vidjela nisam znala da li da vičem na njega da šta mu je toliko trebalo da dođe ili da se veselim što je došao što više nisam sama.Od mm dolaska do poroda je prošlo 1.45 min.Bila je dr.koja me to rano jutro i primila,pitala sam ju da li mogu dobiti nešto,na što će ona pa sad je kasno samo što niste rodili,ajde da rodite prije nego mi završi smjena.I rodila.Reznuli su me ali nisam ništa osjetila.Kad sam dobila sreću u ruke bila sam sretna.
Dok me dr.šivao iza njega su bili dva studenta i sve zapisivali tako da sam bila sigurna da me šiva kako treba.Šivanje je trajalo 15 min.
Vratio se mm s bebom,pozdravili smo se i otišao.Bebu su stavili ispod mojih nogu i krenuli smo u lift,svi koji su tada prolazili govorila sam hvala,pitala sam da li ima ručak i sestra se čudila rekla je da je rjetko vidjet nekog tako raspoloženog tako da se i ona nasmijala.Usobi mi je pomogla da se istuširam,obučem.
Pokazale su mi kako da dojim i bila sam im zahvalna.Jedino imam primjedbu na one koje su radile u ned.jer su bile mlade i ne baš pristupačne,došlo mi je da plačem pred mm kako sam bila tužna i nemočna,on je otišo do njih a one su mu samo dale dohranu i to je to.Kad smo cimerica i ja navečer čule gromki glas nama omiljene sestre i kad nas je došla posjetiti,kao samo je navratila bile smo jako sretne,pokazala mi je opet kako da dojim,pa i kako da dam dohranu.
Kući sam uz upornost,suze i kumu uspjela dojiti dojili smo duuugo,do prije dva mj.
Sad sam opet t i opet ću u PU i to pametnija i mm neću puštat dok nerodim,a kažu da je drugi porod lakši i brži pa ćemo vidjeti.
Termin mi je 4.4.2012.
onda cu ja ipak prije tebe napisati svoje iskustvo.:-)
curke čisto na znanje, u puli vam imaju i stolčić.. razmislite o tome da ga tražite jer vam ga neće nuditi sami.
da, imaju ga vec dosta dugo. znam da su govorili na tecaju jos kad sam prvi put bila trudna. ali meni to ne pomaze jer ja moram na carski.
Pozdrav cure,
trebaju mi novija iskustva iz Pulskog rodilišta. Prvo dijete sam rodila carskim rezom prije 5 godina zbog tlaka u trudnoći, pa me zanima dali se išta promijenilo kod procedure prije i poslje carskog reza. Dali je ostanak u bolnici još uvijek 7 dana nakon carskog, ili .... Termin mi je početkom 3 mjeseca 2012, i vjerojatno ću i ovaj put na carski isto zbog tlaka...pa se želim što bolje pripremiti za boravak u rodilištu. Hvala ....
drugi tjedan idem na carski pa cu znati da li ima nesto novo ili je procedura ista.
upravo se vratila iz pulskog rodilista ako nekoga zanima, mogu napisati sta vas zanima.
mene zanima :)))) ima tek sat o tom da razmišljam, čeka me dug put... al krecem malim koracima odmah
čestitam meri :)
pa.. napiši priču :D
dakle, bila sam planirana za carski. u srijedu su me zaprimili u bolnicu i planirali za petak. tamo sam dva dana bila na patologiji trudnoce (4. kat), vadili mi krv, radili ctg, anesteziolog.. klasika. u petak sam bila prva na programu, digli me u 6 ujutro i odveli u radjaonu. brijanje, ciscenje, tusiranje i u krevet na ctg, infuzija... sve isto kao i pred 3 godine, samo mi je vrijeme nekako brze prolazilo, mozda jer sam vec znala proceduru pa nisam bila toliko u stresu, a mozda i zato jer ovaj put nisam imala trudove. kad je doslo vrijeme da me pripreme za u salu ide skidanje i onda jedno (neugodno) iznenadjenje.. kateter. toga zadnji put nije bilo. samo stavljanje katetera je bolilo ali nije strasno i kratko traje ali me nakon toga jako peklo, tako da bi radje bila izabrala trudove umjesto toga. ali ajde nije dugo potrajalo do anestezije. odveli me u salu koja je sad u sklopu radjaone i to mi je isto bila novost jer su me zadnji put vozili na prvi kat. ovo je puno bolje jer te nakon operacije ne drmuskaju u onom starom liftu. u sali su me docekala dva anesteziologa, stigla 3 dr (ustvari 2 dr i jedna specijalizantica), babica, pedijatrica, sestra koja asistira na operaciji uglavnom gomila ljudi. ide premjestanje na stol i posto sam isla na spinalnu ubod u kicmu, koji je malo duze trajao i malo vise bolio nego prvi put jer joj nije bas islo glatko. dok anesteziolog stavlja tlakomjer i onu stipaljku na prst, neko od njih postavlja paravan, a drugi vec pocinju sa mazanjem trbuha. noge pocnu trnuti i oni mazu i mazu, a ti sve osjetis i imas osjecaj da ti anestezija ne djeluje i da ce te sad zarezati na zivo, ali nije tako. bol ne osjetis, ali osjetis da cackaju po tebi. posto je ovo meni drugi carski ide malo veci rez jer oni moraju prvo izrezati oziljak inace to tkivo ne bi srastalo. anesteziologica koja mi je sjedila kraj glave, govorila mi je sta se desava i umirivala rjecima da je sve ok i da operacija tece po planu. posto mi je bio malo mucno stavila mi je masku sa kisikom i odmah mi je bilo bolje. onda je rekla: sad ide kupanje (plodna voda) i onda osjetis kako navlace i cupaju nesto iz tebe i odjedanput osjetis olaksanje, kao da netko skine sto kila sa tebe i onda: gromoglasan plac. suze nekontrolirano krenu same od sebe i ne mozes se prestati smijati dok slusas kako tvoja beba place. nakon nekoliko trenutaka (prvo ga uzima pedijatar u ruke) ti ga donesu onako malog zamotanog u zelenu krpu svog jos masnog i drecavog i drze ti ga kraj glave da ga mozes poljubiti par puta i onda se smiri kao da zna da je sad sve u redu. nazalost rukama ga ne mozes taknuti jer ti budu vezane zbog tlakomjera i infuzije. onda ga odnose i ide na 3. kat gdje ceka na tebe. slijedi sivanje koje traje i traje i imas osjecaj da nikad kraja. kad zavrse vracaju te u radjaonu gdje ostajes slijedecih otprilike 6 sati na promatranju. pocinje boliti rez i boli sve dok ne namolis da ti daju inekciju protiv bolova, onda se bol polako smiri i osjecas se puno bolje. izmjere ti par puta tlak i to je otprilike to, nitko te bas previse (ili uopce) ne gleda niti sta pita. kad dodje vrijeme da te presele na 3. kat obuku ti spavacicu i ide izvlacenje kateteta (traje 2 sekunde, hvala bogu) i dobijes ulozak i jednokratne gacice (toga zadnji put nije bilo nego su me vozili sa onom zelenom krpom medju nogama). dodjes na odjel, premjestanje na krevet, donesu ti bebu i dovidjenja. ako sta trebas moras se derati da dodju, znaci sto se toga tice nema nista novo. ja sam se sama digla na wc jer nitko nije dolazio. taj dan i slijedeci dan su mi davali samo caj i juhu (samo tekucinu, bez icega unutra). nakon toga su mi dali cistu pastu i onda sam slijedeci dan pocela jesti normalno. novo je to sto caj vise ne donose u bocama kao prije, nego ti 2 puta dnevno dodju natociti u casu. drugi dan na viziti skidaju onaj flaster sa rane. nakon toga su mi jos samo jedanput pogledali ranu, prije nego su mi 7. dan skinuli savove. dodje vizita: dobar dan, kako ste, dobro, dovidjenja. o sestrama ne znam ni sama sta bih napisala, rijetko koja ljubazna, ponoci se ljute ako beba place..... znaci nista novoga. presvlacenje bebe 3 put dnevno. navecer ako imaju donesu ti za ujutro cistu spavacicu i plahtu (aaako imaju) koju si moras sama namjestiti, presvuci. za bebu moras imati pelene, cak mi je jedna prigovorila sto nisam donijela kremicu, a prasak za pupak i gazice imaju oni. za sebe, vec klasicno moras imati sve, osim spavacice koju daju oni. i to je u principu to. 7. dan ne racunajuci dan poroda skidaju savove i ides doma ako je sve ok. a jesam se raspisala........
meni je sestra upravo rodila i zanima me, obzirom da se nakon carskog ne preporučuje naprezanje i sl., kako su to oni zamislili koncept rooming in-a bez pomoći sestara????
zvono je kod vrata, a vrata predaleko od kreveta
pomoći niotkuda ni nakon deranja i vrištanja
koja sramota!!!!
pljuc pljuc na odjel babinjača tj. na sestre i odgovorne koji tako postupaju sa ženama
sta ima koja soba u kojoj ta zvona uopce rade???
neka zamoli da joj suprug ili netko bude uz nju po danu, da joj je teško se dizati
svaki dan će se lakše dizati, samo prvih dan dva su baš loši za to, a vrlo je važno da bude sa bebom zbog povezivanje sa njom i zbog uspostavu dojenja.
to je baš nezgrapno, ostave te a ti baš ne možeš ništa sama, a doma te svi čekaju i teoretski bi ti bar netko uvijek mogao uskočiti.
ne pustaju nikoga nego samo muza za vrijeme posjeta od 16-16,30. meni je tek 5. dan bilo malo bolje, toliko da sam se mogla malo lakse dizati.
Evo ja sam rodila 16.4 i imam potpuno drugacije iskustvo nego nasa meri. S obzirom da je porod bio u 36-+1tt imala sam sestru koja me stalno pratila u predrađaoni. Donjela mi je i deku jer mi je bilo hladno. U rađaoni doktor i dvije sestre. Nakon poroda najgore mi je bilo ono sivanje koje je trajalo vise nego porod. Ma nikad kraja. Lezis tamo na promatranju 2 sata.Beba nije bila samnom jer su je odmah prebacili na pedijariju. Dobila sam ulozak i jednokratne gacice koje mi je sestra obukla,pomogli su mi preci na drugi krevet i odlazak na treci kat. Tu noc je stalno dolazila jedna sestra koja me vodila i na wc,donjela mi je i tabletu protiv bolova a dobila sam i jesti(mada je to bilo dvije fete kruha i med).
Tako je i bilo sva tri dana lezanja na trecem katu(izgleda da sam uletila u neku normalnu smijenu).Sestra nas je obilazila tri puta po noci da vidi kako je beba,kako smo mi.
Da sve to izgleda jadno,sobe,hrana to je istina. Ocaj zivi.
ajme, ja sam sa 36 tt imala trudove i cijeli dan (navecer su se smirili, nakraju rodila na 39+4 CR) sam bila tamo, pokrili su me sa mokrom plahtom jer nisu imali drugu, dali mi piti toplu vodu jer nisu imali hladnu.
ok, rodila sam na CR pa nije za usporedbu, ali nisam jela 2 dana, nitko nije dolazio po noci (jedino ako bi necija beba plakala, dosli bi se bunit sta place). prvu noc su mi uzeli bebu (uobicajena praksa), ali nitko nije dosao do ujutro pogledat da li sam ziva. na wc sam se nakon operacije digla sama jer nikog nije bilo.
nakon operacije sam umirala od bolova dok nisam namolila da mi daju inekciju protiv bolova. itd, itd..........
izgleda da si imala srece.
ne mogu te zaustaviti ako želiš prije van ;)
a za usporedbu, u drugom bližnjem rodilištu ak je sve ok nakon CR se ostane (samo) 5 dana, i jede se isti dan (doduše samo bistre juhe, ali se jede).
I ja rodila carskim rezom u OB Pula i bilo mi je nešto između normalnog i katastrofe. Sve ovisi o sestrama. Nisu mi dali jesti na dan poroda i dan poslije, tek 2. dan nakon poroda "bijela dijeta" - grozno. U rađaoni bilo sve OK, ali na 3. katu, osim par izuzetaka, sestre su neljubazne, krute i hladne. Sestra Ester i sestra Lahorka su mi zakon, one su najbolje tamo...a ove ostale..mah...
Ja sam rodila 26.3. u 13.05.Ujutro sam došla u rodilište oko 9 i pol s trudovima svakih 5 min,nakon pregleda uputili su me na kat.Tamo su me klistirali,obrijali,dali mi spavačicu i krenula u rađaonu.Suprug je bio samnom,ćesto je dolazio doktor i sestra koja mi je i vodu nudila da pijem.Sestra je pri kraju bila cjelo vrijeme u sobi.Pri porodu bio je i doktor prisutan kao i pri šivanju koje je trajalo malo kako sam imala 5 šavova.Sestra mi je donijela jednokratne gačice i uložak,prebacile cu me na drugi krevet,pokrile me i plahtom i dekom i zajedno s bebom stavile su me u predrađaonu gdje smo čekale da odemo u sobu.
U sobi sam bila oko 2 sata bez bebe.Na zov moje cimerice došla je sestra i odvela me na wc.Donijele su mi i ručak.Noći su često dolazile i provjeravale kako smo ja i beba.Jutarnja vizita bila je brza,kako ste,dobro i išla bi dalje bez da dolje pogleda stanje.
U pon sam rodila a u sri sam na viziti pitala mogu li kući?Nedostajala mi je starija kći,a ležat mogu i kući.Rekla mi je da mogu ali da prije potpišem da izlazim na vlastitu odgovornost da nebi bilo da su me potjerali te da prvo vidi ped.kako je beba.Beba je bila ok,potpisala sam,mm došao po nas i otišla sam doma.
Jedino mi je žao što nisam rodila na stolčiću i ako su mi napoćetku rekli da će mi ga dati nakraju nisu jer su rekli da nemam snage da pređem na stolčić.
izgleda da stvarno ovisi na koju smjenu potrefis. u radjaoni je jedna zena u susjednoj sobi zvala i molila sestru (babicu) da dodje jer da ona vise ne moze izdrzati bolove, samo joj je odbrusila da sta bi ona htjela da je sad brzo kraj i da mora trpit i otisla van na terasu. sa drugom zenom (u drugoj sobi) je bio muz i kad je zvao da dodju, ona se pocela smijati, sta do sad je puhala a sad je prestala puhati i sad zove. zena skoro rodila sama. ja sam ih molila da mi daju nesto jer me jako boli, samo me potapsala po ramenu i nasmijala mi se i otisla.
na 3. katu, hvala bogu nisam imala problema sa dojenjem kao moje cimerice (jedna otisla, druga dosla) koje su plakale od muke nakon sto su ih sestre izvikale, samo zato jer su imale problema ili nisu znale nahranit svoje dijete. uzas.
koja dosjetka, svaka čast lunas :lol: :klap:
Pozdrav svima!
Kad sam prije godinu dana surfala u potrazi za iskustvima iz pulskog rodilišta, nisam ih našla mnogo pa sam odlučila da ću ja svoje iskustvo obavezno podijeliti ne bih li tako doprinijela širenju informacija. Međutim, prošlo je tako devet i pol mjeseci, a ja nikako stići... I danas sam rekla, sad ili nikad.
Post je glomazan, ja ne mogu šturo :)
Pula, dakle.
Iskreno, nisam se dvoumila između Rijeke i Pule iako su mi gotovo jednako udaljeni jer mi je nekoliko frendica nekoliko mjeseci ranije rodilo u Puli i nisu imale neka grozna iskustva.
I tako mi je jedne noći sa subote na nedjelju, oko 1:30, a nakon što su nam gosti otišli, tijekom pospremanja suđa u perilicu, puknuo vodenjak. Sjećam se pozitivnog uzbuđenja mene i dragoga. Lijepo smo si skuhali kavu, otuširali se, još malo gledali tv, ja sam jela (jer tko zna kad ću opet) i oko 3 krenuli za Pulu.
Bila je izrazito mirna noć, samo sam ja te noći zaprimljena pa je sve išlo relativno brzo i skulirano - od prvog pregleda (da, puknuo vam je vodenjak, nemate trudove, niste otvoreni, ali idete u predrađaonu), preko klistira (ništa strašno, opet bih išla; brijanje sam sama odradila dva dana prije), do predrađaone. Većinu vremena sa mnom je bio moj partner koji je imao potvrdu pohađanja tečaja iz našeg grada (džabe tečaj). Tada, oko 4-5 ujutro rekli su mu da ode kući jer da tko zna kad ću roditi i da ćemo ga zvati kad mi počnu trudovi. Tu noć u rađaoni nije bilo nikoga, a u predrađaoni samo jedna djevojka koja je došla dan ranije (i rodila dan kasnije). Fino sam zaspala i probudila se oko 9 kad sam osjetila prve lagane trudove.
Krenuo pregled, a doktorima sam rekla da ne želim epiduralnu ni drip i stariji doktor (možda prezime na A.? hm, ne sjećam se) me odmah pitao jesam li završila medicinu pa, nakon što sam skontala kamo bi nas razgovor mogao odvesti, rekoh - nisam doktor i poštovat ću vaše mišljenje pa ću tako, ako bude nužno, uzeti oboje, ali dozvolite da vam sad na početku odmah kažem da želim, ako je moguće, roditi bez toga. Tu se doktor smirio, a mlađi doktor me u još nekoliko navrata bio pitao želim li epiduralnu (a nakon poroda me pitao da li bih opet rodila bez?! imala sam osjećaj da bi je baš bili rado dali).
Dakle, ujutro sam bila otvorena tek 1 cm i jako sporo sam se otvarala pa sam lagano meditirala kako sam cvijet koji se otvara :-) i tako sam sljedeća 3 sata imala lagane trudove koje sam prohodala, sjedila na lopti, družila se s partnerom koji je u međuvremenu došao...Trudovi su bivali sve jači (povremeno me prikopčali na CTG) pa sam ih lijepo prodisavala s dragim i sa predivnom sestrom Ester koja je bila samnom od početka do kraja i vodila me u disanju, slušala sam je i mislim da mi je zbog toga porod bio 30% lakši. U nekom trenutku cvijet se otvorio (u vrlo kratko vremenu :) i poslali me u rađaonu u kojoj sam provela između 30 i 60 minuta - rodila sam u 15:30.
Iskreno, mislila sam da rađanje više boli. Čim sam rodila, pomislila sam - u, ****te, mogla bih opet. Možda je stvar u mentalnoj pripremi, opuštenom stavu i ispravnom disanju. Uz malu napomenu: tako je sve bilo do zadnjeg trenutka, dok mi - odjednom - nisu rekli da počnem tiskati. Odjednom zato jer sam štreberski mislila da će prije tiskanja doći faza gdje će se meni htjeti tiskati, a oni će reći da to prodišem ("otpuhujem leptiriće") jer još nije vrijeme. Dakle, tu sam - u maniri prave štreberice - zatiltala i nisam znala šta dalje, tj. kako tiskati, a u sekundi kad sam skontala da ne znam tiskati, obuzeo me stravičan strah da ću naštetiti svom djetetu. Uh, kad se sjetim. Pokušala sam tiskati dva puta, sjećam se da je doktor rekao "srećom da beba zna što joj je raditi, kad mama već ne zna", a treći put su mi sjeli na trbuh i ja rodila. To je sve trajalo par sekundi, ali dovoljno da se zbog tih nekoliko sekundi danima osjećam loše jer sam se osjećala kao da sam na kraju samog poroda iznevjerila svoju bebicu.
Inače, malo su me recnuli i dobro sašili, u zadnjoj minuti trudova prije izgona mi ipak dali malo dripa. Čim je bebica izašla, odmah su je stavili na moj trbuh, a dok su me šivali, okupali je i dali mom dragom, a kad je sve završilo provele smo zajedno dva sata u rađaoni, ona je spokojno spavala na cici, a ja sam je zaljubljeno gledala.
Ima i jedna smiješna strana mog poroda - pristala sam donirati pupkovinu, ali kako je bila nedjelja, nisu znali kad ću roditi i da li da je uopće uzmu jer je transfer za Zg išao tek u ponedjeljak. Međutim, kad su skontali da rađam u vrijeme koje im dogovara vezano za vrijeme do transfera, odlučili su je uzeti. I tako su mom partneru u rađaoni uvalili formular s pitanjima koja on nije smio ispuniti, nego je meni čitao pitanja i ja sam morala odgovarati na njih. Problem je bio što je to bilo pod mojim najvećim trudovima pred sam kraj poroda. A nikad kraja tim pitanjima! I nisu baš jednostavna, moraš razmišljati koje bolesti imaš u familiji, kad si putovao kamo, a meni šibaju trudovi i govorim im da nisu normalni, da zašto to ne mogu kasnije ispuniti, a oni - ne, ne morate prije poroda.... On mi, jadan, čita obrazac, a ja rađam....
Uglavnom, nismo stigli završiti obrazac, rodila ja, pa završili odmah nakon poroda. Sjećam se ako sam razmišljala kako me stigla sudbina da me birokracija proganja i na porodu i kakav mi se to Monty Python događa, ali sad bar imam što pričati.
Da rezimiram - sve u svemu, porod lijep i za prvi put, relativno brz, fantastično iskustvo.
I, da ponovim za one koje se boje - mislila sam da više boli. Kad me mjesec -dva prije poroda počeo hvatati strah od poroda, skontala sam da lako mogu završiti u panici pa sam si rekla sljedeće - ideš prema nečemu što će se neumitno dogoditi, bojala se ti ili ne. Koliko će strašno ili lijepo biti, ovisi o tebi i tvom stavu. Hajde da prema tom iskustvu kreneš otvoreno, opušteno i radoznalo, dozvoli si da u tom iskustvu uživaš jer je to možda jedino takvo tvoje iskustvo u životu i doživi ga najbolje što možeš. Nakon tog dana, nikad me nije uhvatio strah...(do onih par sekundi zbog bebe dok sam tiskala).
Naravno, svjesna sam da mom lijepom iskustvu kumuje i to što sam tog dana bila jedina rodilja pa su se mogli posvetiti samo meni, i sestra i doktori. Da je bila gužva, pitanje je kako bi sve to izgledalo.
I sad dolazimo do famoznog odjela babinjača. Uh.
Prvo, sobe i wc-i su čisti. Ne izgleda to ni dobro ni loše, ne znam što tko očekuje, ali rekla bih - normalna Hr bolnica. Ja sam fizički bila relativno ok, digla se, istuširala se, večerala i to sve što ide, a najviše su me boljeli ogromni hemeroidi. Rez i šavovi ništa ne bole spram hemića (mada, nakon što su hemići prestali boljeti, osjetila sam šavove i to dobro). Klasika, ne možeš sjediti i to, stalno na wc, mijenjaj uloške, peri hemiće, ima se posla.... Bebicu su mi, nakon dolaska u sobu, uzeli na par sati (sad mi je žao, sad je ne bih puštala), ali su je oko 1 u noći donijeli na podoj i sljedeća 2-3 dana dosta smo vremena provodile zajedno, uključujući i spavanje.
Međutim, nosim jednu veliku traumu, a to su sestre. Npr, drugi dan od poroda, sjedim na krevetu, beba glasno plače (inače je glasna, jako) i sestra ulijeće u sobu i dere se - dobro, mama, zašto vam beba plače, želite li da dobije temperaturu od plakanja? Ja zbunjena, grlim bebu, ona kaže, pa šećite malo (ne znam da joj moja sika treba stalno, ali tad sam naučila).... Nakon nekog vremena prolazi druga sestra i ugleda me kroz vrata kako šetam po sobi i ljuljuškam bebu koja sad ne plače. Ulijeće u sobu i dere, mama, pa što to vi radite? Ja, pa, umirujem i uspavljujem bebu. Ona meni posprdno, vidi se da vam je prvo, samo je vi ljuljajte pa ćete je morati stalno ljuljati. Dakle!!!! A to je tek mala crtica i još nisam došla do glavne priče. Dakle, treći dan od poroda, ujutro su bebici dvaput dali adaptirano, a da me nisu pitali, kao, trebali su je pregledati, a ona je stalno plakala... I tako ona nije cicala jedno par sati, a meni to jutro navrlo mlijeko. Nisam ni skontala, samo su cice postale jako tvrde, kao kamen, i tople. I tu počinje moja kalvarija. Popodne cice pokazujem dvjema starijim sestrama, a one se deru na mene kako sam dobila zastojne dojke i da to treba pod hitno izdojiti. I uzme jedna od njih moju cicu i počne je pritiskati, mlijeko šprica na sve strane, a meni se vrti od bolova. Vjerujte, to me je bolilo više od poroda. I urlam. A druga se dere, joj, kakve ste vi mame kad ne možete podnijeti malo boli. Optužila me da sam pila previše vode, kažem ja, pa svi nam stalno govorite da pijemo vodu, kaže ona, da, litru, dvije, ali ne 5. Pa nisam popila 5 litara vode, što je vama!
Naredi mi da se imam nastaviti izdajati ručno (jer izdajalica nije mogla više biti od pomoći, previše su bile tvrde, bebica isto nije mogla sisati) i ostavi me, a ja plačem kao kišna godina. Osjećala sam se silovano i jadno. Podnijela sam i porod i šavove i hemeroide velike kao manji grozd, ali nisam bila spremna za tu bol, ni takav pristup. Pokušala sam se izdajati, nije baš išlo, ali ja sam peštala te svoje sise i plakala satima. Dok me predvečer nije vidjela jedna mlada sestra i rekla - pa zašto ne dođete na električnu izdajalicu? Ja, vi imate električnu izdajalicu? Zašto mi to nitko nije rekao? Dođem tamo i izdajam se satima. Plačem, ide krv, mlijeko jedva, sise bole... Treća sestra se dere na mene. I tako dočekala ja 11 sati na električnoj izdajalici, sise toliko bole da ih ne mogu dirnuti i dolazi četvrta sestra. Gleda mene, gleda sise i kaže, pa zašto vam nitko nije dao oksitocin? To će vam otpustiti mlijeko. Uglavnom, ušmrkala ja to i nakon pola noći počela se ručno izdajati - a mlijeko bez problema izlaziti! Dakle, nisam mogla vjerovati da sam prošla kalvariju od 8 sati, a da je problem zapravo bilo lako rješiv. Izdajala se ja ponovo satima, bebica je počela sikiti bez problema, odlučila sam da neću spavati tu noć i da ću hraniti bebu koliko bude trebalo, izdajati se sve samo da mi se cice ne upale i sve samo da odem sutra doma jer mi je odjel postao neizdrživ. I tako je i bilo.
Međutim, ujutro na viziti oni konstatiraju da to nisu izdojene dojke (!), da imam hrpu mlijeka i da ću morati ostati još jedan dan da ne dobijem mastitis i da će mi sestre pomoći. Poludila sam, rekla sam da ću ako ostanem još jedan dan prolupati i da ne želim da mi sestre pomažu kao što su mi pomagale dan ranije... Doktorica vidjela kamo to vodi, dala mi oksitocin za doma, dali mi pola tablete koja se inače koristi kad se želi zaustaviti proizvodnu mlijeka i otpustili. Prije toga me, naravno, sestre optužile da ne znamo dojiti pa kad sam im pokazala da znamo i da je bebica puno sisala (gledale nas + vagale), i one su konstatirale da ja jednostavno proizvodim puno mlijeka. Vjerujte, ta tableta je bila nužna - ja sam stvarno imala hrpu mlijeka (i još uvijek ga imam :) i pomogla mi je da mi se proizvodnja malo smanji, inače bih bila dobila mastitis, a zastojne dojke koje sam dobila u tih par sati necicanja bile su mi dovoljne.
Što bih napravila da se vrati unazad? Zabranila bih im nadohranu, beba bi bila stalno sa mnom, a ako bi zatrebalo, ja bih se na vrijeme počela ručno izdajati dok to nije toliko bolno. Ki bi da bi, sad je lako biti pametan, onda nisam znala da se to tako odjednom može dogoditi, a nitko me nije pregledavao.
Također, svaka je sestra imala svoje teorije o dojenju (20 minuta jedna sisa pa 20 minuta druga; počni sljedeći podoj sa sisom s kojom si prethodno završila, stalno mijenjaj sise, ma ono) i o tome što rodilja smije ili ne smije jesti (smiješ sve, smiješ samo dijetno itd.).
Uglavnom, dio sestara na odjelu - koma. Niti taktike, niti razumijevanja, niti milosti, niti živaca. A nas peru hormoni... Nekoliko puta sam bila prisiljena kucati na njihovu sobu, s kakvim su mi samo tonom znale reći - šta jeee? A kad mi zdravstveni radnik smrdi na cigarete, kao sto je dio tih sestara, onda mi je to stvarno koma.
Da ne budem tako negativna, ima u dobrih sestara, pogotovo mlađe cure, da nije bilo njih, bilo bi puno gore. I glavna sestra je super.
Sljedeći put ću opet u Pulu. Nadat ću se da u rađaoni ponovo neće biti gužve, a što se tiče odjela babinjača, bit ću pametnija i - znat ću se postaviti prema njima. Bebica će biti stalno sa mnom. A mast Hadenza protiv hemeroida svakako nosim sa sobom.
Pozdrav i sretno!
Zuska - kao da sam ja pisala svoja iskustva na odjelu babinjača. Baš isto isto. Pa ti ostani normalna.