Depresija nakon prestanka dojenja

Pozdrav svima, nisam našla aktualnu temu, pa otvaram novu.
Naime, prestala sam dojiti prije 3 dana bebu od godinu dana. Dojenje je za mene od početka bilo izazovno, dva mjeseca smo se ustimavale, imala sam Raynaudov sindrom, krivi hvat, bili smo i kod laktacijske savjetnice i svaki dan sam mislila da više ne mogu. I onda je u jednom trenu postalo prekrasno, sve ono što sam čula da dojenje može biti, povezivanje, ljubav, utjeha, mir...ali moja beba nikad nije prespavala noć i budila se svakih sat-dva. Muž mi radi na terenu i nisam jednostavno više mogla tako funkcionirati, ujutro bi ponekad zaspala dok se ona igrala na podu i to me jako plašilo, počela me gristi pa je bilo i fizički neugodno. Pokušala sam ukinuti samo noćne podoje, ali nije išlo i ušli smo u neku fazu kad je ona bila manje zainteresirana i ja ssm vidjela priliku, bezbolno ju skinula preko dana i onda kroz koji dan i preko noći- Noćas je prvi put prespavala noć.
A ja... ja umjesto da sam sretna i zadovoljna, ja već tri dana plačem, emotivna sam ruina, izdajam da popustim pritisak i tad mi je najgore jer se osjećam kao da izdajem svoju bebu koja je toliko voljela cicu a ja sad izdajam njeno mlijeko u umivaonik...tu i tamo gurne glavu kao da traži cicu, a mene tad zaboli duša. Osjećam veliku krivnju što nisam izdržala, bojim se da je naša čarobna povezanost nestala, jako se teško nosim sa samom konačnošću toga. Nas dvije nikad više nećemo dojiti. Planiram još djece, ali kad pomislim da ona više neće dojiti, bude mi preteško. Čini mi se da je odrasla, velika, da me više ne treba, a znam da me treba i onda se osjećam još lošije što sam joj to ukinula... znsm ds zvučim dramatično, ali to su doslovno moji osjećaji zadnja tri dana.
Isto tako, vraćam se na posao i znala sam da neću moći funkcionirati ako ne spavam po noći ali cijelo vrijeme imam osjećaj kao da nisam iskoristila tu našu prvu godinu onako kako sam trebala jer sam uvijek bila u nekim brigama, jel previše doji, zašto ne spava, moram ovo, moram ono, moram ju skinuti s cice...priznajem da je i pritisak okoline imao utjecaj na moj prestanak osim iscrpljenosti jer su svi okolo već govorili moraš ju skinuti, bit će nesretna kad se vratiš na posao... a sad kad tražim podršku, dobijem odgovor pa budi sretna, to si i htjela, barem ti spava sad, daj se smiri i slično. pa pišem tu jer imam osjećaj da ćete me razumjeti, možda podijeliti svoje iskustvo...eto roman sam ispisala, ako će netko čitati hvala:heart:

Beboslava, ja te razumijem. :)

Nisam ukinula dojenje, ali osjećaji su bili slični tvojima. Dojila sam dva sina u tandemu do prije dva mjeseca kad je stariji sam odustao. Moja tuga je došla od toga što sam bila uvjerena da je odustao zbog mlađeg jer su se kontantno gurkali za vrijeme dojenja i ljubomora na malog je bila preočita (13 mjeseci razlike). Baš sam se osjećala kao da sam ga razočarala.

Sad kad je već prošlo neko vrijeme, mogu ti reći da vam povezanost sigurno neće nestati nego će se temeljiti na drugim stvarima. Na roditeljima je često neki vidljivi ili nevidljivi pritisak da sve mora biti savršeno izvedeno da bi djeca bila sretna. Ja vjerujem u onu sretna mama, sretna beba. Imala si razlog zašto si prestala dojiti, nije uopće mala stvar da ti je bilo fizički i psihički neugodno.

Brige su isto normalne, pogotovo u toj prvoj godini s prvim djetetom. To je instinkt i bilo bi čudno da nisi brinula, ne znači da nisi dobro iskoristila prvu godinu. Samo se osvrni na njen napredak, na to što je sve naučila od novorođenčeta do jednogodišnjakinje i što ste sve radile, sigurna sam da briga ipak ne prevladava kad pogledaš ukupno vrijeme. :)

beboslava, ja te isto razumijem :)
osim što mi nikad nije bilo lako kad su prestali dojiti, a pogotovo s drugom jer nisam planirala više djece i onda mi je bio osjećaj "nikad više"
meni inače sve dječje napretke i prelaske iz jedne faze u drugu prati i određena tuga, uz naravno veselje
kad su prohodali: nema više moga puzavca
kad su progovorili: nema više mog bebsija koji govori marsovski
kad su krenuli u jaslice.. ne želim ni razgovarat o tome :)
lani s mlađom zadnji dan vrtića, jao!
Za mene je to sastavni dio roditeljstva, jer oni se stalno mijenjaju, i stalno nestaje jedno dijete, a na njegovo mjesto dolazi drugo, a ja volim ove sadašnje, ali mi vječno nedostaju oni stari.

Tvoja je reakcija potencirana i hormonima, i vjerujem da će se kroz nekoliko dana smanjiti. Ali isto tako, kažeš da se osjećaš da si izdala svoje dijete jer si odustala, al ja bih ipak rekla, s obzirom da si navela da si imala više ne baš bezazlenih teškoća, da si jako puno izdržala, više nego mnoge mame, i da možeš na to biti ponosna. Kao da je mala stvar izdržat godinu dana neprospavanih noći, dva mjeseca uštimavanja..! Bar 80% mama koje ja znam nema šanse da bi to izdržale. Tako da ono što ti je bilo važno da daš svojoj bebi dojenjem - to si joj i dala.
Beba traži dojku, ok neće dobiti dojku, ali dobit će mamu koja je budna i u boljem stanju, da je može vidjeti i čuti i biti prisutna, to joj je još važnije!

Drage Riri92 i tangerina, hvala vam puno na poukama, utjesi i podijeljenom iskustvu. Pogotovo sam se poistovjetila s ovim dijelom gdje tangerina kažeš kako ti je svaki "kraj" i promjena bila bittersweet, mislim da me muči i skori povratak na posao, činjenica da ona prohodava, postaje toddler i nema više one male bebe potpuno ovisne o mami.
No, dugujem vam napisati da smo se ipak vratile dojenju... na moru smo i otkad smo došli jučer ujutro ona je totalno izgubljena, nervozna i stalno je tražila ciku po meni, kao da 5 dana nije izdrzala bez nje. Tako da nam je na kraju objema bilo jako teško...sinoć nije mogla zaspati nikako makar inače zaspi bez cike i na kraju sam posustala. Eto, svjesna sam da je to moja slabost i da sam vjerojatno jako zbunila dijete ali mislim da naše vrijeme prestanka još nije došlo. Od jučer smo obje puno mirnije i ja sam se naspavala bez suza napokon a i ona je imala mirnu noć. Osjećam u srcu da je ovo ispravna odluka i da je kriza iza nas, dobila sam novu snagu za nastavak i u glavi mi je samo da ja kao mama znam šta je najbolje za nas i briga me što drugi misle!
ona je još uvijek jako mala za prestanak a puno je velikih promjena u kojima će cika biti dobar saveznik. Držite nam fige!

Draga beboslava,

ti si mama i ti najbolje poznaješ dvoju bebicu i najbolje znaš šta joj treba, stoga mislim da si ispravno postupila. Šta drugi misle uopće nije bitno, bitno je da ste vas dvije mirne i zadovoljne. Što se tiče povratka na posao, ako možeš dogovoriti posao na 4h mislim da će vam tako biti lakše, jer ipak je bebica još mala prilikom povratka na posao - 1 mjeseci.

Sretno sa svime!

Citiraj:

---

beboslava prvotno napisa

Osjećam u srcu da je ovo ispravna odluka i da je kriza iza nas, dobila sam novu snagu za nastavak i u glavi mi je samo da ja kao mama znam šta je najbolje za nas i briga me što drugi misle!
ona je još uvijek jako mala za prestanak a puno je velikih promjena u kojima će cika biti dobar saveznik. Držite nam fige!

---

beboslava, tvoji osjećaji su normalni, hormoni su isto odradili svoje ...
Dijete očito nije još spremno za prestanak (i to je isto očekivano i normalno, stvarno je još jako mala, tek godinu dana ima), ja pozdravljam tvoju odluku, s kojom si, vidim, i ti mirna <3

Nemoj se puno opterećivati kako će biti kad počneš raditi, radije iskoristite ovo vrijeme dok ste još stalno zajedno, da uživate skupa onako kako je vama najljepše.
Kad kreneš na posao, i ona i ti ćete se tome prilagoditi. Probaj zanemariti savjete okoline koji te uznemiravaju ili ih osjećaš kao pritisak. Metoda kroz jedno uho unutra kroz drugo van je meni bila super, kad nisam željela ulaziti u rasprave ili sukobe.

Ako odlučiš nastaviti dojiti (masa žena doji i radi, nije to nemoguće niti neizvedivo), ona će sisati kad bude s tobom, vrlo brzo će skužiti da ni tata ni teta u vrtiću nemaju ciku.
Daj si vremena, kad dođe ta situacija, onda ćeš djelovati kako vidiš da je potrebno.

Sretno <3