pa ja sam i mislila samo na dječju ladicu, ne na cijeli ormar! :lool:Citiraj:
a nekima se glava nikad ne posloži
Printable View
pa ja sam i mislila samo na dječju ladicu, ne na cijeli ormar! :lool:Citiraj:
a nekima se glava nikad ne posloži
ahhahahahaahahahah
(di je ona tema gdje smo pričale o pranju ormara iznutra; neke to redovito rade, a neke su se jako čudile)
ja za mjacnistvo nikad nisam bila spremna, ni u 20-tim, ni u 30-tim, a sad da me neko pita nisam ni u 40-ti. ipak imam dva celjadeta i ne zalim ni sekunda sto ih imam. dapace...
pokretacici teme zelim svu srecu ovog svijeta, da ima srecu i veselje koje vecina nas u kuci ima. nece joj biti lako, ali svaki osmjeh koji dobije dat ce joj snagu kao i svima nama da ide dalje, pa makr mi bili u 20-tim, 30-tim, 40-tim ili 50-tim.
slazem se s nenom da ipak biologija radi svoje. neke stvari dozvoljava neke ne. ali kako biologija radi na svoju stranu, tako i psiha radi na svoju. prkosi joj i pokazuje imam i ja snagu.
Sve je to individualno...
Evo, mi ćemo postati roditelji u 40-toj, i to po četvrti put, k tome još blizanke.
Da li me strah? Pa mene je jedino bilo strah da trudnoće prođe uredno, da sve bude OK.
Ali razumijem pokretačicu teme, njima bi to bilo prvo djete. I vjerojatno nije isto postati majka po prvi put u tim godinama, ali što srce želi - nije teško.
Moja krsna kuma je po prvi put postala majka u 45 godini. Danas njezin sin ima 24 godine. Da, bilo je čudnih situacija u stilu je li ti to baka, ali okolina u kojoj se krećete uvijek se brzo prilagodi i prihvati da ste postali roditelji kasnije i to postane normalno.
Da na fizičku snagu, mislim. Ono s 19 sam najozbiljnije mogla spavat 4 sata dnevno mjesecima bez da sam imalo nervoznija...a s 28 nisam... I sad vidim da sam s 31 manje otporna na bolesti koje skupe, nego prije deset godina... Nisu to neke radikalne promjene, ali jesu...Pa kako bi bilo za još deset godina? A glava mi je takva kakva je, s 40 ću bit čisti zen.Citiraj:
AdioMare prvotno napisa
kako su ljudi različiti
casa ja recimo u dvadesetima nisam mogla ne spavati
mislim nisam ni u tridesetima :lol: ali sam mentalno sve puuuno lakše podnijela
brijem da bi sad poslije 35-te mogla uopće ne doživiti to nespavanje
u svakom slučaju mislim da čovjek jednostavno treba pokušati
je, nisu u cvijetu mladosti i to sigurno nosi određena ograničenja
ali recite mi što je sigurno, na što itko ima garanciju?
nekako kad mislim o ovoj temi, baš bi mi bilo tužno da se ljudi nađu tako u zrelim godinama i niti ne pokušaju doživjeti roditeljstvo
a žele ga...
ono, jedan je život
lijepo je znati ako i ne uspiješ, da si probao
ako uspiješ, što se silno nadam da će ovi ljudi uspjeti, ma gdje ćeš veće radosti!
Na temu - pokušajte.
A na starost - mladost: rodila sam s 28 godina i ono što sam mogla tada je neusporedivo s onim što mogu sad. Ne znam zašto.
Spavati nisam trebala, a bila sam sasvim ok, penjala sam se s djetetom bilo gdje, radila vratolomije bilo kakve, trčala za djetetom u svim smjerovima, nisam bila nervozna,...
Sad se osjećam umorno i umorno i umorno, dobro Hašimoto pridonosi toj ljepoti.
Moje mišljenje prema mojem iskustvu, da sad mogu birati, djecu bih imala s 22-23 godine dvoje jedno za drugim, pa onda do 30 ako bih željla stignem još dvoje.
Sad 7 godina nakon trudnoće, ne osjećam se ni mlađe, ni poletnije, ni spretnije, ni fletnije, a bome ni nešto pametnije.:roll:
ja se osjećam puno pametnije 8-)
a sad ozbiljno - i kod mene hashimoto igra na kartu umora
onda nije bilo hashimota ali mi je studij uz dijete igrao na kartu umora
no svejedno, u mom slučaju su veće godine bile pun pogodak
jednostavno ne mogu usporediti ondašnje mentalno stanje sa sadašnjim
mislim, sve sam ja ozbiljno obavljala i onda, ali mi je bilo teško neke stvari razumjeti na ispravan način
valjda (ne)zrelost, što li...
Prvo s 25, treće s 34. Treće mi je perolako, i u glavi i fizički.
Slazem se! Da mi je sa 25g bila ova pamet, isla bi odmah poslije faksa na prvo, i sa 30 na drugo. Ovako sam prvo u 30toj, drugo sa 35 i osjecam znatnu razliku u fizickoj snazi izmedju 1. i 2. djeteta.Citiraj:
apricot prvotno napisa
Ja sam dijete starijih roditelja. Mama je imala 42, a tata 55 kad sam se rodila. Mami sam bila drugo dijete iz drugog braka, a tati prvo.
Tada, prije 35 godina, kako mi je mama pričala je to bilo čudo, bilo je mnogo onih koji su se čudili i osuđivali.
Mama je s 42 godine, 19 godina nakon što je rodila prvo dijete i ostala udovica u tom braku, poželjela još jedno. Pričala mi je da je ta želja bila veća od ičega. Bilo ju je strah, vagala je, razmišljala i kad se odlučila obavila je sve moguće zdravstvene preglede i rekli su joj liječnici da slobodno ima još petero djece. Ostala je trudna vrlo brzo, trudnoća joj nije bila ništa teža od prve.
Ono što mogu reći iz pozicije djeteta starijih roditelja, da nikada nisam osjetila da sam zakinuta zbog njihovih godina u smislu da im je fizički bilo teško. Mama je imala beskrajno strpljenja, volje, živaca, ljubavi, pažnje. Radila je, došla bi s posla npr. u petak poslije podne, uzela me za ruku i neplanirano odvela na izlet vlakom u npr. Varaždin sa svojih 50-tak godina. Ja danas s 35 godina, nemam toliko elana, živaca i volje, koliko je ona imala.
Ono što je meni 'negativno' u toj priči je da sam tatu izgubila s 31, imao je tada 86 godina, znači dugo je i poživio, a mama je nažalost oboljela od alzheimera. Tako da sam zapravo dosta rano izgubila oba roditelja, iako je mama još živa, ali eto bolest je ružna. Kad se moja J. rodila nismo imali pomoć mojih roditelja.
Naravno, i mlađi roditelji mogu oboljeti i umrijeti, ali je ipak realno veća mogućnost kad su roditelji stariji. Kad sam imala 20tak godina, oni su već počeli ozbiljnije pobolijevati, tako da sam upoznala sve čari hitne pomoći, bolnica, znam nazive svih mogućih boleština, pretraga itd. i zapravo sam u dvadesetima ja njima postala roditelj na neki način.
Eh, da i još jedna stvar koja me opterećivala. Kad sam postala svjesna njihovih starijih godina i kad su oni prešli 70-tu, imala sam svakodnevni strah od njihove smrti koji je uvijek bio tu negdje u podsvijesti, baš zbog toga što su bili stariji, a ja još na neki način balava, pa sam znala panično trčati kući nakon što bih zvala tatu na telefon nekoliko sati a on se ne bi javljao. Kad je tata umro, oslobodila sam se i tog straha.
Zbog svega toga kao dijete sam si zamislila da ću biti mlada mama i da nema šanse da priuštim takve strahove djetetu i što rodim do 30-te rodim i gle čuda :-), kako to obično biva, prvo sam rodila s 31, sada imam 35 i još ne pomišljam na drugo, znači može mi se dogoditi da i sama budem majka u 40-tima :-).
Silvia, ako želite samo krenite, ja gledajući oko sebe vidim roditelje raznih dobi i ništa mi nije neobično.
Ja sam rodila s 33, i fizički i psihički sam se osjećala isto kao i s 20 :-). Sad je već malo drugačija priča, ipak su se javile neke tegobe koje prije nisam imala no ne mislim da bi mi one bile prepreka. Drugi par rukava je samo začeće, e tu mi je letvica previsoko.
Inače moj je tata prošle godine "plesao" u kolicima na bratovoj svadbi ;-) .
Ja isto mislim da ako postoji volja, zelja i energija, nema razloga da se ne krene na bebu i u kasnijoj dobi. Sto ce netko reci je najmanje bitno. Ne mogu zamisliti kako bi grozno bilo odustati od bebe jer je kakti prekasno, i onda se cijeli zivot pitati sto bi bilo. To je jedna od stvari koje je bolje pokusati ostvariti, nego pustiti da prodje bioloski voz.
Mene je mama rodila s 21 i ja se uopće ne sjećam da sam imala neko mišljenje o njenim godinama.
Što se tiče moje kćeri isto nisam nikada uočila da je to nešto što primjećuje.
Dok sam ja stisnula Pošalji, Dilek obrisala pitanje. Tako da ovaj moj post iznad više nema smisla.
Ovo sto pise mitovski, to je ono sto mene malo muci kad razmisljam o buducnosti. A prvo sam rodila 34 i tad mi se to cinilo sasvim ok godine, drugo s 37 i sad kad se priblizavam 40-oj i kad se u nekom trenutku spomenulo trece, nekako smo i mm i ja zakljucili da ipak ne bi. Izmedju ostalog, Poceo je on racunati kad ce x ici na maturu mi cemo imati y godina i tako, ja sam zakljucila da ne zelim to dalje racunati :mrgreen:
Tako da ne kazem da je lose ili da ne bi trebalo imati djecu i u 40-ima tko zeli, ali s danasnjim iskustvom nadam se da ce moja djeca ipak koju bebu i ranije, da malo uzivam i kao baka... Iako, ja razmisljam o tome kako biti baka, a oni jos u vrticu :lol: No to je zato sto vidim koliko je meni baka servis od pomoci, i rado bi da i njima moze biti. A mozda odluce da im je dadilja draza, ili da zele sve sami, previse je tu nepoznanica i ne valja razmisljati previse unaprijed jer smo preivse skloni zamisljati svijet u kojem je nase iskustvo "mjera" svih stvari.
teško se odmaknuti od svojega iskustva
da možemo potpuno apstrahirati od toga, ovaj topik bi ostao bez ijednoga posta
ili bismo svi pisali hipotetički
naravno da kad gledam kako moje prijateljice iz razreda idu djeci na maturu, i mlade i zgodne plešu s njima... bude mi žao
jer ću ja na maturi svojega sina imati 60
sve je to, zapravo - nebitno
ali ni sadašnji život se ne sastoji od nekih (pre)velikih stvari
svaki dan se "popikavam" na neku sitnicu
Ono što je meni bio bitan faktor pri planiranju obitelji, uz činjenicu da sam imala mlade roditelje pa sam željela i ja biti mlada mama, su također statistike - ali drugačije od onih koje je postala Inesz.
Kao što svi znamo, rizik za određene bolesti djeteta raste s godinama roditelja. I ako su roditelji stari, postoje povećane šanse da to dijete neće biti zdravo. A na prekid trudnoće se osobno ne bi mogla odlučiti, čak ni uz saznanje da beba nije ok. Dakle, u takvom slučaju, ja bi s 40+ rodila dijete koje bi zahtijevalo pojačanu skrb i koje bi vjerojatno ostalo samo nakon moje smrti, u nekoj instituciji.
Možda se čini dosta pesimistično to razmišljanje, i svjesna sam da nema pravila - može se i s 20 desiti da beba ima ozbiljnih zdravstvenih problema, ali brojke su neumoljive i ipak mislim da prilikom odluke o kasnijem roditeljstvu treba i to uzeti u obzir.
Bas se tema nekako prosirila, mnogo iskustava, vlastitih i tudjih... Ali mi je super da svi podrzavaju ideju da silvia i njm pokusaju :)
To na neki nacin pokazuje da ni jedno iskustvo, imanje djece sa 20 ili 40 nije negativno, naprotiv, djecu je uvijek lijepo imati, voljeti, odgajati... Samo je nekada malo napornije...
zelim od srca da uspijete!
Slažem se!Citiraj:
alef prvotno napisa
Da i ja nešto kažem na ovu temu, imam 2 sestre, najmađa je mlađa od mene 17 godina, mama ju je rodila u 44 godini života, tataje dvije godine stariji (eto desilo se neplanirano, što se meni, kojoj su počele mladenačke bubice sa 17, nije baš svidilo). Mene je rodila u 27-oj, drugu kćer u 35-toj, a za najmalđu sam već napisala. Sve tri trudnoće bez problema, sa zadnjom trudnoćom je radla skoro do samog kraja (do dva mjeseca prije termina), sva tri poroda "brzinska" bez rezanja, tj. šivanja. Zadnja trudnoća moje mame, dakle u 44 god, protekla bez ikakavih problema, bez ležanja, bez nekih tegoba i rodila je zdravu i veselu seku. Tako da mislim da stvarno nema pravila, priroda je priroda i protiv nje se ne može. A sreća koju nam je najmlađa sestra donijela kad se rodila je neopisiva, ne samo mojim roditeljima, nego i nama sestrama. Obažavala sam je (i sad naravno), čuvala kad je mama počela radit (ja sam tad bila pri kraju studiju i mogla sam si organizirat vrijeme vezano za odlaske na predavanja), učia uz nju, zajedno gledale MTV, slušala je muziku koji i ja slušam....
Moja najmlađa sestra danas ima malo straije roditelje u odnosu na svoje vršnjake, ali joj ništa ne fali zbog toga, ima jednaku pažnju, ljubav i brigu kao što bi imala da su roditelji mlađi. Uz to ima i dvije starije sestre. Btw, ona je meni (obe sestre) sada velika podrška u mojoj borbi za dijete. Jedva čekam da postane teta, a ja mama.
Ha,ha,haCitiraj:
Zuska prvotno napisa
A evo kakav je stav imala moja sestra o dobi moje mame koja je nju rodila s 28g.
Kad je bio roditeljski ili informacije u skoli inzistirala je da mama prije ode na frizuru. Iz ormara je birala sto ce mama obuci samo da netko ne skuzi "kako joj je mama stara". Inace,moja mama i tada i sada ima zavidnu liniju i izgleda bar 10gmlade,ali tako je mojoj sestri tada bilo u glavi. Danas ona s punih 40razmislja o jos jednoj bebici...
Sori izbrisala sam jer mi se ucinilo ko bespotrebno bediranjeCitiraj:
larmama prvotno napisa
Ja se totalno razumijem s AdioMare na ovoj temi!
Što se tiče teme, silvia, navijam za vas!
Nakon toliko iskustva s pdf-om neplodnost, planirati prvo dijete u 44-da, to je bioloski rub i vecina zena te dobi imat ce problema sa zacecem i odrzanjem trudnoce. Ako se sjecam statistike, svaka cetvrta trudnoca u toj dobi zbog starosti jajnih stanica zavrsava spontanim. Da idete pokusati ivf vjerojatno na to zbog tvoje dobi drzavno ne bi imala pravo jer zakonodavac racuna da je toliko mali postotak zena koje ce uspjesno iznijet trudnocu mali da ne placa postupke. Najrealnija sansa, ako ne upadnes ne u sretnice, nego prije u ove kojima se ne dogodi cudo pa zatrudne u 45-toj je ici u cesku na donaciju jajne stanice ili posvojiti nesto starije dijete. Muska dob je za zacece irelevantna. Ono 'zdrai smo' skoro pa nista ne znaci vezano za reproduktivni bioloski sat zene.
Nakon sto sam to rekla, zelim ti da bas ti budes 'jedna od tisucu iz pjesme josipe lisac'. A ovo 'najstariji roditelji', to dijete ner osvjescuje u bebljoj dobi nego u vrticko-skolskoj, ali boze moj, ko kome ista garantira, bolest danas i mlade kosi.
Glavni problem u toj dobi je napravit dijete i najveca zabluda modernog doba je da su cetrdesete ove tridesete za zenu.
Dakle, to sto mozda imas jos uredne cikluse ne znaci puno, u toj dobi kvaliteta jajne sta ice rapidno opada a ona je kljucna za zacece i vitalnu trudnocu. Probajte sest mjeseci pa cete vidjeti kako ide.
silvia, tolerancija i otvorenost sugestijama je jedno, no po meni fakat ne bi trebala brinut (pogotovo ne s 44g) sta ko misli o tako osobnoj odluci. nitko ne zivi u tvojoj kozi! sretno sta god da odlucila :dancingfever:
[QUOTE=Argente;2575451]Ovo je dokument o kojem Inesz priča. Za one kojima se ne da čitati, prepisujem sljedeću tablicu:
Dob rodilje
<= 14 - 9
15-19 - 1354
20-24 - 6759
25-29 - 1398
30-34 - 12920
35-39 - 5438
40-44 - 1041
=>45 - 58
[QUOTE]
Meni su opet ove brojkice totalno zanimljive:
u generacijama 25-29 ima skoro 10x manje nego kod onih 30-34,
i 5x manje nego u generacijama 35-39 ?
da ovo nacrtaš dobio bi rastućo-padajuću sinusoidu.
najsmješnije mi je što sam ja totalno kontra ovoj statistici:
rodila 2 u skupini koja malo rađa, a ne mogu zatrudnit u skupini koja najviše rađa :lol:
u gore citiranom postu se potkrala greška
u dobi od 25-29 godina u 2012. godini u Hrvatskj je rodilo 13 498 žena, ne 1398
dob od 25-29 godina je najćešća dob u kojoj žene u Hr rađaju
evo link na rdeovnu godišnju publikaciju Hrvatskog zavoda za javno zdravstvo:
http://hzjz.hr/wp-content/uploads/20...orodi_2012.pdf
Odgovor na pitanje iz uvoda može dati samo svatko sebi samom!! Autorica vjerujem, u svom srcu već zna što želi!!
Nema pravila u životu, nekom je bolje ranije, nekom kasnije, ko bi znao..
Osobno, ne bih rađala u 44-oj....čak ni u 40-oj...alo dobro, ja već imam djecu, i pomalo guštam o maštanju o vremenu kad ću bez njih moći na putovanja...pa ne bih opet u pelene...i školske obaveze....pa tako do penzije...
Zato kažem - svaki život - različita priča...nema recepta
Baš me zanima što se događa sa pokretačicom teme,
možda nam je već trudna dok mi ovdje o njoj lamentiramo :lol:
silvia, javi se!
btw. mog je tetka njegova mama rodila sa 45, kao drugo dijete,
(1. je rodila sa 42). tata mu je imao 56.
tak da je zbroj godina njegovih roditelja fakat bio preko 100 kao što je netko prije karikirao :lol:
deda i baka othranili djecu, uživali u unučadi, a baka je čak bila na unukinom vjenčanju.
vjerojatno nema puno takvih primjera, ali ih ima.
i mislim da su se nekada ljudi možda i manje svemu tome čudili.
djeca su ipak dar i blagoslov. kad god da dođu, dobro dođu.
koliko god ovo tvoje tumačenje ruše poneki slučajevi koji su iznimka - mislim da si baš rekla ono što je sukus svega...što je u biti neko optimalno praviloCitiraj:
ina33 prvotno napisa
ne dijelim djecu po spolu uopće ali evo jedan detalj našeg iskustva...
neki dan ja i muž pričamo o mogućem hipotetskom djetetu... i kaže meni moj muž (koji ima 53 godine ovaj čas) i koji je otac 5 i pol godišnjakinje i 2 i pol godišnjakinje - znaš mačkulina, da čudom nekim si opet trudna, ja bih opet curu...
ja ga pitam, čemu to i zašto to? A on će meni ovako: 'gle,ja sam muško, ja imam 2 brata, imao sam oca.... muškom djetetu je jako bitno da otac sa njim zaigra nogomet na livadici, u parkiću, da se ponekad pohrva u igri na tepihu, jer znaš dečki ti vole odmjeravati snage međusobno' - draga ja imam 53 godine, nemam ja te snage više sad a kamo li kada hipotetski on bude imao 4 ili 5 god a ja ću tada biti u 60 tim... star sam ja za muško dijete..
Moram priznati da sam ostala šokirana razmišljenjem jednog 53 godišnjaka muškarca o spolu djeteta.. dosada sam stalno slušala razmišljanje o djeci (općenito)
Moram priznati da sam ostala zamišljena... što vi mislute o tome?
MD ima 53 i uredno s našom jedinom curom od skoro tri igra nogomet, baca se po podu dok brani... vozi ju na biciklu, planinari, kad ona više ne može hodati nosi ju u ruksaku.
Nije stvar godina nego volje i kondicije. Bar što se nogometa tiče...
Nek malo sredi kondiciju, pa će sve moći...;-)
Btw, i MD je totalno bez kondicije, samo je uporan ko mazga.
Mačkulina, ne znam da li se sjećaš, ali moj muž ima 65, još malo pa 66, a ja u četvrtak navršavam 45.
I kad sam prije tri mjeseca imala izostanak menge za koji je i doktorica tvrdila da je trudnoća, on je bio sretan.
Da, sretan :-)
A ja, iako dugo pokušavamo i ne ide, baš i ne.
Zapravo sam bila strašno zabrinuta.
Jer, ipak smo u godinama.
Na kraju od trudnoće ništa.
Prokrvarila sam.
...i sad ga gledam, ok, vide mu se godine, ali ima u njemu i života i volje i snage za svašta.
I znaš kaj?
On je najbolji otac na svijetu.
Najbolji!
Bez pretjerivanja.
E da, bili su s nama na moru nećaci.
Dečko od 9, i cure od 6 i 7 godina.
Moj muž bi sve njih uzeo plus naša mala, dakle četvero djece i s njima na plažu.
I tri psa.
Ja sam se zezala: dece četri, pesa tri.
On bi s njima ronio, plivao, pa bi otišli na most skakati.
Učio ih skakati na glavu, salto...
Pa na sladoled.
Navečer obavezno na nogač.
A ja doma kuham i zovem gdje li su jer je dogovor bio da će doći prije sat- dva, a on mi odgovara:" evo, sad ćemo, još samo ovo pa ono :-)...
I kad bi napokon došli svi bi mi uglas prepričavali dogodovštine, s muž bi poslije kad bismo bili sami oduševljeno pričao kako su klinci sjajni.
I tako svaki dan, mjesec dana.
Godine su stanje duha, tvoj muž je dokaz!
Ma naravno.
Isti je on kakav je bio pred 23 godine od kad smo zajedno.
Tijelo stari, ali u duši, srcu smo isti.
I ja sam jedna od malo starijih mama ne zato sta sam ja tako htjela neko drugi je odlucio o tome
sa 22god vec sam bila spremna ali eto dogodilo se TEK sa 43god rodila sa punih 44god trudnoca uzivancija bez ijednog problema.
u mom slucaju je bila donacija JS.
Zbog rane meno pause izazvane kemo terapijama.
Moja zelja za djetetom je bila jaca od razmisljanja da smo prestari MM je imao 50god kad se mali rodio MM je bio davno odustao od svega glavni razlog starost ali sam ga nekako uspjela ubjedit da nismo bas tako jako stari:mrgreen: I na kraju je pristao na nas "jos jedan "pokusaj bilo ih je dosta.
Sada uzivamo I drago mije da nisam odustala.
Sta ce nam zivot donijet vidicemo nadamo se kad nam je podario dijete u kasnim godinama da ce nam podarit I malo duzi zivot:zaljubljen: