Printable View
Pretpostavljam da je porazna ali ne mogu naći konkretne podatke - koliko nas doji? Malo više detalja - koliko ne doji, koliko do 6mj, koliko dulje... Ima li neki link? Stvarno bi voljela znati jer u svojoj okolini ne vidim dojilja, a vidim puno majki.
Ja znam da do 6 mjeseci doji 16 %, a do godine dana 1%...Tužno. :(
da, definitivno porazna statistika... :(Citiraj:
Luna Rocco prvotno napisa
podaci su očajni :cry:
ali, mi radimo na povećanju tog broja i budimo ponosne zbog toga 8)
svaka dojilja je jedan veliki uspjeh
i opet se iznova čudim kako par godinica (ajde, desetljeća) takve propagande :evil: (da ne duljim riječima), može uništiti, poljuljati ono jedino pravo, iskonsko
upravo tako!! kako se brzo usahnulo ono što je savršeno funkcioniralo pola milijarde godina...Citiraj:
buby prvotno napisa
Nije samo do marketinga, iako je i on odigrao ogromnu ulogu (http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...2ID=&Show=2216):
I do ovoga je (http://www.roda.hr/tekstovi.php?Teks...2ID=&Show=2214):
Citiraj:
"Ako pogledate medicinske udžbenike s početka 20. stoljeća, naći ćete brojne pokušaje da se dojenje učini znanstvenim i egzaktnim. Odavde su stvari krenule loše." Uzrok tome, kaže M. Renfrew, velikim dijelom leži u strahu i nepovjerenju koje znanost ima u prirodni proces dojenja. Pogotovo se činjenica da majka može staviti dijete na dojku i istovremeno raditi nešto drugo, te da dijete može samo otpustiti dojku kad mu je dosta, činila nesređenom i neegzaktnom. Medicinski/znanstveni model zamijenio je ovu prirodnu situaciju preciznim mjerenjem, primjerice, koliko mililitara mlijeka bi dijete trebalo popiti u svakom podoju, koje je poremetilo prirodnu usklađenost majke i djeteta te uvelo hranjenje na bočicu kao normu.
Stope dojenja počele su opadati nakon Prvog svjetskog rata, kad su žene počele ostavljati djecu kod kuće i odlaziti na posao uslijed emancipacije i pogibanja muškaraca na bojištu te u još većoj mjeri dolaskom Drugog svjetskog rata, kad je još više žena počelo raditi izvan doma.
"Tu je i prvi val feminizma", kaže Renfrew, "koji se utisnuo u opću svijest početkom šezdesetih, potaknuo žene da se odmaknu od svoje djece i počnu živjeti vlastiti život. I tako je element koji je mogao pomoći – međusobna ženska potpora, zapravo stvorio situaciju u kojoj su se nakratko izgubile čak i intelektualke, angažirane i osviještene žene koje su mogle posumnjati u ovakav stav. Posljedica je opadanje vjere u dojenje, razumijevanja njegove važnosti i sposobnosti zdravstvenih radnika da ga podrže. Naravno, sve se ovo događalo istovremeno s tehnološkim razvojem adaptiranog mlijeka i lakom dostupnošću formule."
Medikalizirani porod
Prije Drugog svjetskog rata, trudnoća, porod i kao slijed toga, dojenje, bili su dio svakodnevnog života. Žene su rađale kod kuće, uz asistenciju i potporu izučenih babica koje su i same bile dio zajednice, a potom su dojile uz poticaj obitelji i prijatelja.
Izdvajanje porođaja iz zajednice i njegovo premještanje u bolnice dovelo je do medikalizacije ženinog reproduktivnog života. Životni događaji pretvoreni su u medicinske probleme, a tradicionalno znanje zamijenjeno je znanstvenim i tehnološkim rješenjima. Ova je medikalizacija rezultirala nizom intervencija koje su ozbiljno narušile ženino samopouzdanje u vlastitu sposobnost da začne i iznese zdravo dijete, rodi ga i potom hrani.
Niz izgleda otprilike ovako: bolnice su institucije, neosobne su i nužno se moraju pridržavati rasporeda i propisanih procedura. Kako bi bolnica funkcionirala bez smetnji, pacijenti po mogućnosti moraju biti mirni i nepokretni. Za rodilje je to značilo ležeći položaj u krevetu, a to je neprirodni položaj koji je usporavao trudove te ih činio neučinkovitima i mnogo bolnijima.
Kako bi "ispravili" te umjetno izazvane nefunkcionalne trudove, liječnici su razvili niz lijekova (najčešće sintetskih hormona poput prostaglandina i sintocina), tehnologija (poput kliješta i vakuuma) i procedura (poput epiziotomije) da bi ubrzali proces. Umjetno ubrzavanje trudova dodatno je uvećalo bol te su razvijeni lijekovi protiv bolova. Neki od njih su toliko jaki da je majka često u nesvijesti ili teško omamljena u trenutku poroda te nije u stanju novorođenčetu ponuditi dojku.
Svi analgetici prolaze kroz posteljicu, stoga novorođenče možda nije pri svijesti čak i ako majka jest ili je pak toliko omamljeno da su mu nagon traženja dojke i koordinacija mišića, potrebna da prihvati bradavicu, znatno smanjeni.
Bebama daju dude prvi dan. Rezultat: dijete ne nacicava. Dijete discipliniraju sa rasporedom svaka tri sata najviše 20 min. Rezultat: ne uspostavlja se odnos ponuda potražnja. Zatim bebu nude čajevima što dodaje ulje na vatru u pogledu ne traženja cice, ne učenja pravilnog hvata i smetnji u crijevima. Dolazi neinformirano osoblje ili rodbina i zaključuju da dijete ne dobiva na težini. (Za očekivati je uz praksu duda-čaj-raspored.) Daje se adaptirano mlijeko. Majka prestaje s dojenjem jer dijete ne želi cicati.
Pet tisuća vrsta sisavaca na ovoj planeti nema problema s dojenjem, nego ljudi najpametniji od svih, ne mogu dojiti djecu.
U lokalnom rodilistu sve vrvi od Rodinih plakata o dojenju i sos telefona. Nitko to uopce ne gleda. Kad sam jednoj mami predlozila da nazove gledala me sva u cudu. Sestre se trude oko dojenja ali mislim da je 24-satni rooming in koji to ustvari nije problem. Bar u rodilistu. A nakon rodilista uh. Jako puno mama koje sam srela uopce ne doji. Jako je slaba podrska nakon rodilista. Ped ti propisuje adaptirano jer beba ne dobije 600 g vec 500 g u mjesec dana. Grupa za dojenje postoji ali nisam nikad bila - mozda bih trebala da vidim sto se ustvari dogadja. Ja dojim vec 10 godina i prestat cu kad najmladja to bude htjela.