Gore si ti....

Nikada, niti u snu ne bih pomislila da ću ikada na ovoj temi napisati jednu riječ, a kamoli jednu priču...
Ta priča ima sretan početak i jako žalostan završetak...ta priča krenula je prije otprilike mjesec dana...Moje tijelo se mijenja, menga kasni, nešto se događa. Radim kućni test, a kad ono dvije plave crtice pojavile se samo tako. Srce lupa 100 na sat, smijem se, plačem, stiže treća sreća u naš mali dom, našu malu obitelj. Djeci ne govorim, čekam muža da dođe s posla. Grlimo se, ljubimo, nismo očekivali, ali jako, jako smo sretni. Za nekoliko dana odlazim svom ginekologu u kojeg imam puno povjerenje i koji mi je vodio i prve dvije trudnoće. Starije dijete se rodilo 3 tjedna ranije, mlađe 6 tjedana, e sada moramo posebno paziti i nadgledati bebu. Malo čudo pliva na sve sve strane, maše rukicama i nogicama, pozdravlja, sreći nema kraja, moje srce je ispunjeno.

S obzirom na prethodne ranije trudnoće, svjesna sam da moje tijelo možda neće i ovu trudnoću moći izdržati do kraja, ne radim paniku, ali naručujem se za 2 tjedna kod vrhunskog doktora u Zagrebu, idemo se posavjetovati i vidjeti što će on reći, ipak on nema zastarjelu aparaturu, možda da savjet da trebam mirovati, ma sve ćemo to napraviti samo da beba bude dobro.

Došao je i taj dan, uzbuđena sama odlazim kod doktora, dolazim u krasnu ordinaciju, svi ljubazni oko mene, srce radi ubrzano, jedva čekam UZV. Prvo što mi je bilo čudno kad mi je na vaganju sestra rekla manje kg nego što sam si ja bilježila kod kuće, ma dobro, možda moja ili njihova vaga nije dobra pa zato toliko odstupanje...I eto mene kod doktora. Dajem mu opće informacije, obje trudnoće uredne, djeca malo ranije rođena, nalazi uvijek svi bili ok, neka sitna bakterija u prvoj ali to je sve dobro prošlo i na vrijeme izlječeno. Idemo sada vidjeti našu bebu treću sreću. Doktor objašnjava što su sjene na UZV, gdje se što nalazi ali preskače nekako bebu. Malo mi je bilo čudno da ne pliva kao zadnji put, ali mislim si...ma spava...sad će mami mahati....Ali tu sam se gadno prevarila...kaže doktor rečenicu koja para srce, tijelo, dušu: „Žao mi je, ali vašoj bebi ne kuca srce“. :-o Kako ne kuca? Zašto? Provjerite još jednom! Suze klize, šok, tišina bol u srcu, u tijelu, u trbuhu, grč...skamenjena sam i bez teksta. Doktor kaže: „žao mi je možete se obući“... Pridržavam se za zid da se ne srušim od bola, suze klize po cijeloj ordinaciji, pa kako je to moguće!??!? Nijemo gledam u jednu točku, čujem samo doktorovo tipkanje i riječi kiretaža, tablete, anestezija, ne čujem više ništa samo tišina i ukočenost.
Izlazim iz ordinacije vrištala bih, gdje da krenem sada, zovem uspaničeno muža, kaže on ma pogriješili su, odi kod svog doktora. Nisu vidjelo se krvarenje, beba spava na nosiću malenom skvrčena i stisnuta. Ta slika mi je neprestano u glavi, srce mi se para. Treba sada autom doći doma, jedva nekako i polako, tko bi se nadao da će sve ovako završiti?! Zašto?! Sto pitanja u glavi dok vozim svom doktoru. Sve je vidio na slikama, nije trebao novi UZV. Daje mi hrpu papira, uputnica, uputa...
Slijedeći dan u Vinogradsku na pregled...slijedi 5h, 5h!!! čekanja na pregled da bih još jednom u cijeloj gunguli čula žao nam je i upute da dođem idući dan na kiretažu...Ovdje bih priču završila jer tu bol i patnju kroz koje sam morala proći ne bih nikom poželjela. Ista je obavljena pod općom anestezijom i mislim da tu nisam pogriješila, ništa nisam čula niti vidjela niti osjetila. Ostala je praznina, nemoć, šok i nevjerica...prevelika tuga. :cry:
Nije utjeha imaš već dvoje, nije utjeha bit' će još djece niti bolje da je sada nego za par mjeseci...utjeha je topla riječ najboljih prijatelja, najveći zagrljaj na svijetu, a možda i vrijeme...ne znam...ima trenutaka kada sam sasvim dobro, ali nisam budim se nebrojeno puta po noći, u suzama i boli...dan još nekako prođe ali noć je grozna.
Za našeg anđela zapalili smo svijeće, sada je na nebu, na lijepom i mirnom mjestu i maše nam i čuva nas. Ova pjesma anđele naš samo ja ze tebe, u našim si mislima i molitvama: https://www.youtube.com/watch?v=y1yCMUvSl-Q

grlim te jako i duugo..
sve mi je kako se osjecaš jako dobro poznato.. a taman sam te htjela pitati kako si na jednoj veseloj temi..
da, nije utjeha što vecina ljudi u dobroj namjeri izgovori.. normalno da je lakše što vec imaš dvoje djece no tuga za izgubljenim djetetom nije ništa manja..
ja sam jako tugovala za svakom svojom izgubljenom mrvicom.. i cesto su mi i dalje u mislima, i zamišljam kakvi bi bili...
i da, noci su grozne..
biti ce ipak lakše nakon nekog vremena.. sad je prerano znam..

Mašnice, žao mi je što si sve to prošla .
Grlim te

:love2: zao mi je masnice :-(

mašnice, jako mi je žao :heart:
prošla sam isto u drugoj trudnoći

dobro je da si bila pod općom anestezijom za vrijeme kiretaže, ja nisam i to je bilo grozno
drži se!

Masnice zao mi je. Scenarij je iz moje prve trudnoce. Tako da na neki nacin te shvacam.

mašnice, jako mi je žao:love2:

Prošlo je 6.mj.....peče me oko srca kad se sjetim...ali lakše je ide se dalje.

Nedavno sam bila na pretragama pape, briseve... idemo dalje...strah je tu ali odlučili smo da ćemo probati ponovno.

Imamo zeleno svjetlo od doktora...

ne poznamo se, ali razumijem bol
žao mi je
svu sreću za nadolazeću bebicu želim

Draga, samo hrabro. Svu srecu zelim ������

:klap: sretno:yes: