Već sam nekoliko put napisala svoje iskustvo, ali da sad ne kopam...
Oba puta Sveti Duh.
1. porod u travnju 2006, prijevremeni 34. tj., beba nožicama okrenuta dolje, hitan carski pod općom anestezijom. Oporavak: ja bih rekla "prisiljen" jer sam već 2 dana nakon sc-a morala šetati s jednog na drugi kraj bolnice i sjediti na neki štokrlekima radi pokušaja dojenja nedonoščeta. Da nije bilo za moje dijete, vjerovatno ne bih 10 dana mogla iz kreveta, a pri prvom pokušaju šetnje skljokala bih se. Toliko me bolilo i loše sam se osjećala.
2. porod VBAC. Od samog početka trudnoće priželjkivala sam VBAC i u tome sam imala punu podršku svog doktora i okoline. Naravno, upoznala sam se sa potencijalnim prednostima i rizicima i sama donijela odluku: pokušat ću VBAC samo u slučaju da sve krene prirodno, da su sve okolnosti (položaj bebe, debljina ožiljka od carskog itd.) idealne. Odlučila sam odbiti i kap dripa i moj dr me podržavao u tome. Zvijezde su se stvarno posložile, malac je bio u idealnom položaju, ja došla na porod 6 cm otvorena. Moram priznati da su sva dr. došla razgovarati samnom i na suptilan način sugerirala carski. Dogovorila sam se s njima da ako bilo što pođe po zlu, idemo odmah na carski, ne idemo glavom kroz zid. Ako ide potpuno prirodno ok, ako ne ide opet carski- Bože moj, nije smak svijeta. Ležala sam u predrađaoni 8 sati sa potpuno bezbolnim ali i neučinkovitim trudovima, i u tih 8 sati se nisam pomaknula sa tih 6 cm. Opet je došao doktor, i opet u dogovoru samnom pristajem na amniotomiju, i ako ide ide, ako ne idemo na carski. U roku 2 sata od tada, rodila sam malca od 4050 g i 53 cm. Namučila sam se fakat, ne znam više jel bio znojniji mm, doktor , babica ili ja. Al uspjeli smo ga nekako istisnut. Moram priznat da sam nekoliko puta pomislila da mi puca maternica. I da sam u nekom polubunovnom stanju tražila da mi rade carski na živo, da ću sve potpisat, jer znam da u 1 po ponoći nema anesteziologa. :) Zaradila sam i neku majušnu epiziotomiju, iako su se doktor i babica trudili da ne režu, očito je ipak moralo. Lagala bih kad bih rekla da nije bilo teško i bolno. Osjećala sam se strgano još 3 dana poslije poroda, ali sam nakon 2 h već hodala i brinula se o bebi. Oporavak nakon carskog i nakon VBAC-a (koji je kod mene okarakteriziran kao težak) je kao nebo i zemlja. O emocionalnim i psihološkim razlikama neću ni govoriti...
Gledaj, sama moraš odlučiti želiš li uopće pokušati VBAC. Ne vjerujem da će te netko forsirati na nešto što ne želiš. Ali ponavljam, ti možeš žarko željeti, čak i donijeti odluku, ali ako ti se okolnosti ne poslože pa opet ništa od toga. Kako god bilo- SRETNO! :)