Sretno!
Najveci korak je priznat problem, a onda ga krenut rjesavat. Time si vec na pola puta, bravo :)
Printable View
Sretno!
Najveci korak je priznat problem, a onda ga krenut rjesavat. Time si vec na pola puta, bravo :)
lavko, samo naprijed! Sretno!
sretno lavko!
sretno lavko i od mene!
Sretno.
Čitam i dalje ❤️
Lavko, drži se!
Čini mi se poticajno i dobro strukturirano, vjerujem da budeš uspjela.
Inače, nisam znala šta je to ortoreksija, zanimljivo.
Forca, lavko! :)
izvještavaj i dalje
sretno
Lavko, sretno i uspjesno :)
Lavko, zelim ti srecu!
sretnoooo lavko
Lavko,neka je sretno!
lavko, sretno!
Lavko, sretno i samo hrabro :-)
Lavko :heart:
sretno!
Lavko sretno. pred tobom je trnovit put, ali bitno je da si na njega zakoracila.
Lavko, sretno! Baš si informativno napisala taj post.
Niti ja nisam znala za ortoreksiju. Kod mene na poslu mladi dečki 25 god samo hodaju sa smoothijima i pričaju o prehrani, pa se dive jedan drugome kako su uporni, pa jedan dan samo proteini, pa jedan dan ovo, drugi dan ono, a ništa im nije. Uopće mi se ne da slušati kad mi počnu objašnjavati kako se hrane.
A sport i rekreacija, knjige, kazalište, film... 0 bodova. Ne znam kako si sami nisu dosadni.
lavko, sretno!
i ak trebaš vibre samo javi pa ćemo krenuti s podrškom
Lavko, koliko se "vrednuje", odnosno kako se postavlja prema tom priznanju - imam problem?
Ja nemam veliki problem s prejedanjem, samo mali :), ali volim zapaliti cca 2 cigarete dnevno. Odrekla sam se toga od Nove godine, ali se toliko puta sjetim kako bi mi baš sad pasala cigareta, da mi je muka od same sebe. Tako da mi se to priznanje - imam problem - čini beskorisnim. Trudim se, al baš me muči hoće li ikad proći taj osjećaj "jednom ovisnik, uvijek ovisnik".
Draga Lavko, pratim te od tvojih početaka na forumu i stvarno je inspirativno čitati kako se mijenjaš i osviješteno i uspješno radiš na sebi. Divim se, samo naprijed!
Oo koliko lijepih želja. ..hvala vam svima!
Znate da sam toliko puna dojmova da svaku noć ležim do dva i -razmišljam. Slažem, zaključujem, osjećam. .eee osjećam, dozvoljavam si to.
Pitaju me frendice- kako ti je na klinici a ja kažem- ko doma. Među svojima sam. Takav je osjećaj. I moć grupe je čudesna. Nije isto kada ste samo s terapeutom i s grupom od 10 ljudi. Grupa je jaka podrška, ko mala obitelj.
Jučer smo imali svakakvih terapija ali najsnažnija je bila psihodrama. Psihodramu vodi psiholog. Na početku sejave dobrovoljci koji žele raduti na svom problemu i onda grupa bira koji član ce taj dan raditi. Ja sam bila neopeedijsljena tj rekla sam da imam temu ali nisam jos ypremna , tako da ću se idući put javiti. A ta terapija je...uh, nešto što izvuče iz vas sve. Onaj koji je odabran iznosi problem i suočava se sosobom s kojom ima problem. Tu drugu osobu glumi netko iz grupe. I tu se kako mi kažu svi slome. Tu istesete srž, sve, ono što nikad nikom niyte rekli. Ja sam sluala jucsr da kao slusac sam se izgubila u priči, kao da nitko niej oko mene postojao, svi smo u toj emociji. Plače onaj koji prica ali placu i svi drugi. Ili smo svi nervozni. Ili smo ljuti.
Nakon drame sam bila izmozdena. Ko da sam kopala. I psihički i fizički. Ali s psihologom se dolazi do rješenja. Ne rješenja možda cijelog problema ali do neke točke gdje si ti miran sa sobom. Sa svojom odlukom. Koju mozda ni ne znaš kad krenes.
Moram sad ici. Nastavim navečer.
Lavko samo naprijed. I jaca si nego sto mislis kad te ovako citam. I samo ti pisi, treba i nama ostalima malo psihoanalize
Lavko, sretno!
:heart:
Evo sjedoh sad u miru, uspavala sam malu.
Čuj...priznanje je nekad pola posla, al ja bih rekla da je važno što će s tim priznanjem. Zapravo, ključno je zašto to činiš.
Koji ti je motiv? Recimo moji su motivi svi odreda žešći...želim prestati prežderavati se, jer..to činim iz emocionalnih razloga, jer tako potiskujem emocije, jer to nije normalan odnos prema hrani i to nisu dobri razlozi za jesti, jer ne uživam u hrani nego samo trpam, jer tako skrivam prave emocije a njih trebam itekako rješavati..i vrh vrhova..jer tako nisam dobra osoba, supruga, majka. Jer to nisam prava ja.
Nekako imam osjećaj da tvoji motivi i nisu slični haha. Ako ti je motiv da prestaneš s te dvije cigarete - trebala bih, ali ne znam zašto..mislim da ne valja.
Moraš znati zašto. I koliko ti je na skali od 1-10 taj zašto bitan. Meni je 11.
Htjela sam još samo pisati o onome zbog čega smo svi u klinici, a to nisu samo emocije - hrana.
U terapiji nema dijeta. Nema zabrana. Nema loše hrane. Sve je to hrana.
Ne uskraćujemo si ništa, ali pazimo zašto jedemo kad jedemo.
Potiče se tzv. intuitivno jedenje. Intuitivno jedenje, ili intuitive eating, je nešto što polako dolazi na mala vrata u svijet prehrane, barem kod nas. Radi se o tome da jedemo koliko nam je potrebno, koliko tijelo traži, u skladu s potrebama tijela, uravnoteženo, bez emocionalnog jedenja ili izgaldnjivanja. Jede se sve, nema izbacivanja ugljikohidrata, atkinsonova, un-dijeta, jedan dan smo jaja, jedan dan samo salata, itd. Naglasak je na uravnoteženo. U skladu i doslhu s organizmom.
Zašto se to prakticira? Pa zato što se pokazalo da dijete daju kratkoročni rezultat i dugoročnu štetu. Jer izgubiš 5, pa za pola gdoine natučeš 10 kila. Slikovito rečeno.
Provedeno je jedno, malo neljudsko istraživanje, prije dosta godina, koje je dalo rezultate, sad neću prepričavati, evo linka:
http://www.washingtontimes.com/news/2014/nov/24/remembering-the-minnesota-starvation-experiment/
Takvo jedenje moguće je kada je čovjek zadovoljan sam sa sobom, kada mu hrana ne služi kao bijeg..zato je pristup cjeloviti.
Ja pišem dalje, pa koga zanima može pročitati, možda se koja duša prepozna.
Ah, da, kako se ono kaže - zašto bi bilo jednostavno kad može biti komplicirano. Danas sam dobila nalaze i ustanovili smo da mi je GUK ravno 6.0. To je jako loše, a budući da sam inzulinski rezistentna, ovo je korak do dijabetesa tip 2. Nekako sam u dubini sebe samo čekala trenutak kada će takav nalaz doći dok sam gutala sve one tortice i čokse, ali se nisam micala s mjesta..kao - ma neće. Kako kažu da nema promjene ako se čovjek pošteno ne usere, e pa ja sam se danas nakon nalaza usrala. Prva misao bila mi je - moje dijete. Ja njoj trebam zdrava. I tako sam s nutricionisticom dogovorila da idući tjedan mjerim GUK sama doma kroz dan - s onim nekim trakicama, a onda ćemo ga mjeriti i po noći jer je jedan od mogućih razloga moje noćne gladi baš šećer u krvi. Ali nije jedini razlog.
Cijeli dan sam bila u grču zbog toga, mislila sam kako sam baš lijepo krenula i opet se neko sranje zakomplicira i sad mi nije ni do čega. Onda sam otišla u McDonalds i nažderala se. Bez Cole, ali meso sam proždrla. To mi je bilo- baš ono..ko da se fiksam. Izašla sam iz tog Meka, sjela u auto i mislila - OK, stara, gle..sad si vidjela da je najvažnije da ti vjeruješ sebi da nešto možeš. Sad te drma strah da ne oboliš od dijabetesa. Al realno - još nemaš dijabetes. Blizu si. Pa to ti je dar s neba - upozorenje u zadnji čas. Imaš izbor - smislit kako ćeš se pstaviti da to središ ili se po dobrom starom običaju vratiti u poznate obrasce i prežderat.
I onda sam si mislila, mislila, mislila...i dozvolila si taj strah, strah me pa što? Pa normalno da me strah. Trese me,da, pa nek me trese, neću ga zatrpat hranom, pa neću umrijet ako me strah. Pustila sam ga, pustila strah kroz cijelo tijelo, neka ga, što će se desit ako dozvolim sama sebi da ga osjetim? I navečer sam se smirila. Smirilo se u meni. Nisam imala potrebu otići u špajzu i smazat pol kutije napolitanki. Nisam htjela ni kavu sa šećerom popiti. Nekako sam se osjećala sigurno da tamo gdje sam došla postoje ljudi koji će mi pomoći i da kada sutra ispričam što se desilo, dat će mi dovoljno dobre metode nošenja s time. OK...nisam više sama, sad me netko zapravo želi naučiti kako. Bit će sve u redu.
Lavko
sve ce biti u redu.
:-)
nadam se ...
Lavko, nisu ti dali terapiju za inzulinsku rezistenciju?Koliki ti je nakon 2h?Ja ju imam i dobila sam terapiju, mogu ti reci da djeluje na apetit bas fest. I to u najmanjoj dozi. Meni je secer 5.1.
Ocito je da ti terapija tamo pomaze, ovo je doista prvi put od kada te pratim da si napisala tako nesto, samo hrabro dalje :hug:
:heart:
legendice! predivno si ovo napisala
Ali idući put kad pop... idi bilo di osim u McDonalds :) Jedna moja frendica dijabetičarka mi je pričala kako je jednom pojela njihov hamburger i nakon toga jako dugo nije mogla izregulirat inzulin, da joj je djelovao neusporedivo gore od ijednog kolača
Lavko, i ja sam inzulinski rezistenta i metformin mi čuda napravio. MOguće da budeš sad krenula na terapiju?
Da, trebam zdrava najprije sebi. Kako kaže moj dr-najprije moraš biti partner sebi da bi mogao biti partner drugima.
Ja sam s metforminom zatrudnila i pila ga kroz trudnoću. Nakon poroda prestala.
Idem endokrinologici da mi to sve istestira pa da vidimo za terapiju.
:heart:
Lavko, da mi je pola, ma i četvrt tvoje odvažnosti.
Bravo draga, samo naprijed!
Bravo, lavko!