Spontani i kiretažai-kako se nositi s gubitkom trudnoće?:(

Pozdrav svima!
Nova sam ovdje.Na žalost otvaram jednu ovako tužnu temu.u 9 tj.t.sam i prekjučer sam saznala da se moja bebica više ne razvija :(.Ogromna tuga i šok.3.g nam je trebalo da ostvarimo trudnoću.Prije 2.mj imala sam biokemijsku trudnoću i negdje u 5.tj.t sam prokrvarila.Taman sam se bila malo smirila i stvarno me iznenadila ova trudnoća.Nekako sam mislila ajde možda ovaj put bude sve ok.Onda su krenule muke.U 6.tj sam završila na hitnoj radi krvarenja.Sumnjali na vanmateričnu t.Onda ipak potvrdili da nije vanmaterična,ali da sumnjaju da će išta biti jer je bio prazan GM.Nakon tj dana kontrole razvila se i žumanjična vrećica i to sve je pobudilo nadu da će sve biti ok.10tak dana nakon toga moj tadnji pregled utvrđeno je da se sad vidi i plod međutim cijeli razvoj je stao :(.Srce mi se rasparalo kad sam to čula.Sad čekamo da vidimo hoću li se sama očistiti,ako ne morat ću na kiretažu i iskreno strah me kako ću to psihički podnijeti.Svi samo govore mlada si i sve stigneš,ali rijetko tko razumije moju bol.Sad sam se raspisala na veliko.Voljela bih da se jave one koje su proživjele sl.Kako se nosite s time,kako ste se odlzčile za novu trudnoću?

Žao mi je draga....ne znam biti će teško,ali moraš dalje....prvo napravi nalaze zašto se to događa,mlada si ne prihvačaj kao odgovor....nisam imala tvoju situaciju pa ne znam kako ti pomoči,izgubljenu bebu u 22tj.trudnoče,napravila nalaze,6mj poslije ostala trudna i imam curicu 3 godine,ali je trudnoča isto završila samo što je beba bila velika.....isto mi je prvi puta trebalo 3godine da ostanem trudna...želim još jedno ali ne ide,nalazi su mi uredni...

Hvala ti puno na odg.i podršci.Žao mi je što si prošla tako nešto :(. Ali eto ipak si uspjela imati jednu živu i zdravu bebicu ....Od srca ti želim da uskoro stigne i ta druga.
Ja sam trenutno u razmišljanju da je sve što želim 1 živo i zdravo djetešce.Iako je moj san bio imati ih 3,još uvijek je samo san.Da dođem do 1 mojoj sreći neće biti kraja...

Žao mi je.
I znam kako ti je teško.
Ali nemoj se predati.
Nastavi se boriti i nadati.
Ja sam izgubila pet trudnoća s ukupno šestero djece.
Tek šesta trudnoća je bila uspješna i danas sam ponosna i sretna mama divne sedamnaestogodišnje djevojke.

Zao mi je :-(
Ja sam imala isto missed ab u 9.tt,to je bilo 2011.
Nazalost nisam izbjegla kiretazu.
Jako sam tesko psihicki prosla to.
Odlucili smo godinu dana pauzirat pa ponovno na bebu ali godine su prolazile,a nova trudnoca se nije desila.
Na kraju smo zavrsili na ivf i ostala sam sada trudna nakon 3.ivf :-)
Bilo me jako strah pogotovo onih prvih kriticnih 12 tjedana.
Sada smo vec 20+5.tt i malo je lakse.
Ako zelis mozes mi se javiti u inbox.
Drzim fige da sve prode ok.

Cure hvala na podrsci.Nikako necemo odustati.Ali definitivno cemo malo pauzirati od svega.Dok se sve ne slozi na svoje mjesto.Pocela sam krvariti i zaista se nadam da ce sve uspjeti otici :unsure: .
Drago mi je procitati da ima i pozitivnih prica.Zao mi je sto ste i vi morale proci kroz to ruzno iskustvo :-( .Ali najbitnije je da je na kraju svega toga izaslo nesto lijepo.
Jeste radile kakve pretrage nakon spontanih?

I ja sam imala dva spontana missed ab u 9tj.u periodu od 6mj.Oba puta kiretirana pod općom,nisam ranije krvarila. Drugi puta me isto malo iznenadilo i nažalost nije uspijelo. Poslije toga sam sve pretrage obavljala,trombofilija detaljno,brisevi,uzv štitnjače.Nalazi svi uredni,ponekad priroda čini svoje) sad MM i ja idemo u nove pobjede,godina je prošla od zadnjeg i nadamo se najboljem. Drž te se svi koji prolazite kroz teško razdoblje-MM je stalno uz mene i to je najvažnije.....

Prva trudnoća... Evo prošlo je 6 mjeseci od prekida... Sve super, svi nalazi uredni i u 17 tjednu ostajem bez plodne vode i doktori otkrivaju da bebač nema bubrege. Da stvar bude gora to je bio prvi ultrazvuk na koji je i moj muž išao i sretno isčekivao da vidi to malo stvorenje na ekranu... Sjećam se svih doktora koje sam prošla, njihovih lica i riječi i iskreno mislim da to nikad neću zaboravit. Odmah sam upućena na pobačaj u riječkom kbcu, koji je trebao trajati maximalno 2 dana međutim sudbina je htjela da se i to zakomplicira... Pobačaj je trebao biti pomoću tableta međutim na mene nije djelovala ni najveća moguća doza tableta za pobačaj. Svaka 4 sata dizanje iz kreveta pa pregled i nova tura tableta. Slijedeći cijeli dan na infuziji, pa navečer gelovi i sve skupa je završilo u 19 tjednu induciranim porodom mojeg malog sinčića čiji plač nikad nisam čula. U trenutku samog poroda nisam izdržala a da ne dignem glavu i pogledam tu malu glavicu i ta slika me proganja... Riječima se ne može opisati ta bol, kako fizička tako i psihička tim više što ti hoćeš da to sve skupa završi čim prije a u isto vrijeme plačeš u sebi jer jedva čekaš kraj... To mogu razumjeti samo žene koje su to prošle... I zato sam se odlučila javiti na forum, imam osjećaj da nitko oko mene ne razumije kako mi je a čim više vremena prolazi mene sve više boli.... Drugu djecu trenutačno ne mogu vidjet, kad dođu šogorice sa svojim malim sinovima ja imam osjećaj kao d ću živa iskočit van iz svoje kože... Ma nisu ni pomislile kako meni mora bit jer eto one su sretne majke i ne mogu to razumjet... Kako dalje? Svi nalazi su pokazali da je sve u redu osim šta su se eto krivo spojili kromosomi i doktor je nakon 3 mjeseca kad sam došla na očitanje phd nalaza rekao da možemo odmah na novu bebicu i da su šanse da se opet tako nešto dogodi gotovo nemoguće... Ali.... Šta ako ovo, ako ono? Sto pitanja, bez odgovora... Htjela bi bebicu svim srcem ali mozak je jako oprezan i užasan strah me konstantno odvlači od te želje.... Kako ste vi drage moje to preživjele i uspjele krenut dalje i radit na novoj bebici? Vrijeme ide, 32.godina i bit će sve teže, ne bi htjela kasnije u životu žalit zato što sam odustala

Petra88Noa,jako mi je žao što si to morala proči..:-(
Izgubila sam 4 trudnoče,zadnju sa 11 tt. Neko vrijeme nakon gubitka nisam mogla pomisliti na novu trudnoču,sama činjenica da bi se to ponovilo mi je bila prestrašna. No....želja za bebom je ipak bila jača. I opet i opet..
Mi smo na kraju svoju bebu dobili.
Baš kako kažeš,nisam htjela kasnije žaliti što sam propustila priliku dok sam mogla...kolko god teško bilo iči naprijed.
Pusti sebi da odmoriš,odtugujuješ..napraviš ono što ti je več potrebno da bi bila spremna na novi pokušaj.
Ja imam osječaj da još nisam rodila svu svoju djecu..teško opisati. No,i godine su tu..
Grlim

Žužy divim vam se ♥️ i svaki put kad mi je najteže naletim na nekog tko je to nažalost prošao više puta nego ja i pitam se pa kako čovjek to izdrži, tu bol i tugu?!?! A odgovor je ovo šta ste rekli, želja za djetetom je jača od bilo čega ♥️

Citiraj:

---

Petra88Noa prvotno napisa

Prva trudnoća... Evo prošlo je 6 mjeseci od prekida... Sve super, svi nalazi uredni i u 17 tjednu ostajem bez plodne vode i doktori otkrivaju da bebač nema bubrege. Da stvar bude gora to je bio prvi ultrazvuk na koji je i moj muž išao i sretno isčekivao da vidi to malo stvorenje na ekranu... Sjećam se svih doktora koje sam prošla, njihovih lica i riječi i iskreno mislim da to nikad neću zaboravit. Odmah sam upućena na pobačaj u riječkom kbcu, koji je trebao trajati maximalno 2 dana međutim sudbina je htjela da se i to zakomplicira... Pobačaj je trebao biti pomoću tableta međutim na mene nije djelovala ni najveća moguća doza tableta za pobačaj. Svaka 4 sata dizanje iz kreveta pa pregled i nova tura tableta. Slijedeći cijeli dan na infuziji, pa navečer gelovi i sve skupa je završilo u 19 tjednu induciranim porodom mojeg malog sinčića čiji plač nikad nisam čula. U trenutku samog poroda nisam izdržala a da ne dignem glavu i pogledam tu malu glavicu i ta slika me proganja... Riječima se ne može opisati ta bol, kako fizička tako i psihička tim više što ti hoćeš da to sve skupa završi čim prije a u isto vrijeme plačeš u sebi jer jedva čekaš kraj... To mogu razumjeti samo žene koje su to prošle... I zato sam se odlučila javiti na forum, imam osjećaj da nitko oko mene ne razumije kako mi je a čim više vremena prolazi mene sve više boli.... Drugu djecu trenutačno ne mogu vidjet, kad dođu šogorice sa svojim malim sinovima ja imam osjećaj kao d ću živa iskočit van iz svoje kože... Ma nisu ni pomislile kako meni mora bit jer eto one su sretne majke i ne mogu to razumjet... Kako dalje? Svi nalazi su pokazali da je sve u redu osim šta su se eto krivo spojili kromosomi i doktor je nakon 3 mjeseca kad sam došla na očitanje phd nalaza rekao da možemo odmah na novu bebicu i da su šanse da se opet tako nešto dogodi gotovo nemoguće... Ali.... Šta ako ovo, ako ono? Sto pitanja, bez odgovora... Htjela bi bebicu svim srcem ali mozak je jako oprezan i užasan strah me konstantno odvlači od te želje.... Kako ste vi drage moje to preživjele i uspjele krenut dalje i radit na novoj bebici? Vrijeme ide, 32.godina i bit će sve teže, ne bi htjela kasnije u životu žalit zato što sam odustala

---

Jako mi je zao sto si morala prozivjeti svu tu bol!
Znam da ti sada ovo zvuci nemoguce, ali vjeruj mi s vremenom ce biti drugacije.. tuga ce ostati, ali naucit ces se nositi s njom.
Pa ce biti ipak malkoc lakse. Do tada si dozvoli apsolutno sve kako bi sebi pomogla prebroditi tu kolicinu neizmjerne boli.
Smij se kada ti se smije, placi kada ti se place.. i u pravu si. Nitko tko to nije prosao ne zna sto je to! I bolje da nikada ne saznaju! Ja ti zelim svu srecu i saljem ti velik zagrljaj. Znam da sada strah radi svoje ali ja se nadam da ce i kod tebe pobjediti zelja za bebicom, i da ces nas uskoro razveseliti s malim mirisnim smotuljkom u rukama :heart::love2:

Evo imam potrebu napisati i svoje iskustvo u nadi da će pomoći nekom ili barem meni da ispričam sve. Ako ima netko da je prošao slično voljela bi da odgovori svojim iskustvom, što je bilo poslije, dali je došlo do zdrave trudnoće, poslije koliko, kakav je bio nalaz PHD i citogenetike, kako ste se nosile s time psihički? Ja trenutno imam osjećaj da sam na rubu. Biti će malo duže pa da počnem, krajem 2022. muž i ja počinjemo planirati trudnoću, poslije nekoliko mjeseci pozitivan test, odlazak kod doktora i njegovo mrtvo hladno- To je takozvana biokemijska trudnoća. Naravno šok nakon veselja jel zbilja jako želimo dijete međutim to nas ne zaustavlja, nakon što se tijelo očistilo pokušavamo ponovno i ja mijenjam doktora. Prolazi godinu dana od početka pokušavanja i ja i muž krenemo na početak testiranja plodnosti, ali za nekoliko dana ostanem trudna. Prvi pregled i ultrazvuk, otkucaji srca se lijepo vide, beba se normalno počinje razvijati, neizmjerna sreća. Doktorica nas šalje na test kombiniranog probira kako bi vidjeli da nema nikakvih sindroma ili srčanih mana iako to nitko zapravo neočekuje obzirom da sam ja prilično mlada i zdrava, ali tu počinje trauma. Na testu kombiniranog probira se vidi povećan nuhalni nabor, nosna kost nije vidljiva, a kad stigne test krvi on pokazuje povećanu mogućnost za sindrome (down, edwards i patau). Poslije toga doktorica me šalje na ultrazvuk na kojem će se bolje pogledati srce, tada sam bila 13tt i tamo vide malformacije na srcu te mi govore kako su velike šanse da dođe do smrti ploda i ako i dođe do termina velike su šanse za kratkim životom. Na sljedećem uzv (17tt) više nema otkucaja srca, šalju me u bolnicu gdje utvrđuju fetalnu smrt. Taj ponedjeljak sam ostala u bolnici te su mi dali tabletu za omekšanje cerviksa obzirom da niti sam se krenula otvarati niti krvariti baš ništa. U utorak mi daju prvu od 3 tablete u razmaku od 3 sata koje uzrokuju trudove, a poslije 3 tablete ti trudovi i počinju te poslije nekog vremena izlazi plod, ali ne i posteljica. Obzirom da posteljica nije izlazila sama napravljena mi je evakuacija i kiretaža. Mi smo dali da se uzme uzorak kože bebe kako bi se napravila ta citogenetika te smo sad u čekanju i žalovanju. Ima li netko da je radio citogenetiku, koliko ste čekale rezultate?
Kako je teklo sve nakon? Kako ste zaliječile psihu? Jeste li uspijele dobiti zdrvo dijete poslije?