Tužna pjesma, prekrasna http://www.youtube.com/watch?feature...&v=MYSVMgRr6pw
Printable View
Tužna pjesma, prekrasna http://www.youtube.com/watch?feature...&v=MYSVMgRr6pw
Moji baka i djed su vise puta pozivani na razgovor ili zbog kicenja jelke koju su skrivali, ali se saznalo, ili zbog toga sto su njihova djeca u igri usla u crkvu ili... Uglavnom kao drzavni sluzbenici moji baka i djed nisu prakticirali vjeru. Jesu li vjerovali - ne znam. Njihova djeca nezainteresirana za religiju. Moji roditelji nikad nisu isli u crkvu. Jesu li bas ateisti, ne znam. Mislim da su nesto kao jennifer g.
Sestra i ja volimo jedan ogranak porodice koji je jako religiozan i u biti smo samostalno odlucile krenuti na vjeronauk u osnovnoj skoli. Mislim da nisam nikad zbilja vjerovala, nego mi je bila draga ekipa i mladi svecenik i taj skromni prostor u kojem smo imali misu. Mali broj ljudi u novom dijelu grada, nije bilo crkve (danas naravno velika crkva stoji, arhitektonsko ruglo). Isti taj svecenik je 1991. promijenio retoriku i malo po malo politickim "savjetima" odbio me od tada vec pune velike crkve u istom dijelu grada.
Kod nas je u ranom djetinjstvu mašta bila rezervirana za moju sestru. Ja sam slagala kockice i čavliće, gradila stanove i izradjivala namjestaj, heklala odjecu, slagala elektropionir. Jedino sto me uvijek mucilo, ustvari izazivalo frustracije, je znače li neke riječi nesto drugo na nekom drugom jeziku i što sam "shvatila" da sam prije nego sam se rodila bila nešto drugo, i to zrak, pa sam svima objasnjavala da sam bila u Kini i Japanu kad sam bila zrak.
Nisam bila bas pametna kad sam vjerovala da sam se iz 79% dusika i 21% kisika pretvorila u proteine i masti :). To je jedino u sto sam bezrezervno vjerovala.
Bake i dede su bili izrazito religiozni i praktikovali veru bez zadrške. Išli u crkvu, slavili što se trebalo slaviti i tako redom.
Mama i tata više tradicionalisti, poštovali tradiciju, nikada se, da ja čujem, nisu izjasnili da li veruju ili ne.
Ja skeptik po rođenju. Nikad nisam popušila te priče o deda mrazovima i ostalim. Mada, sad mislim da je to jer se nisu puno ni trudili da me ubede, kao i ja sad moje dete. Kad me iskreno pita da li postoje, odgovaram iskreno da ne. A kad dođu praznici onda se pravimo da postoje zbog poklona :mrgreen:
Sećam se svojih razmišljanja o veri, religiji, bogu u gimnazijalskim danima. Uvek sam se pitala kako su pravoslavci/katolici/muslimani/we tako sigurni da su baš oni u pravu, da je njihov način praktikovanja vere, najbolji, jedini pravi. Letos sam čitala svoje dnevnike između 15. i 20. godine i naišla na neka takva pitanja. Nije mi bilo jasno ako misle da je bog u kog veruju tako dobar i mislostiv kako mogu da mrze, odbacuju pripadnike drugih religija, kao da njih nije stvorio isti taj bog. Svašta sam se ja tad propitivala :mrgreen:
Onda sam se, poslednjih par godina našla u jako neprijatnim situacijama gde su me ljudi koji su mi bili bitni, bliski, optužili zbog ireligioznosti, na neki način mi okrenuli leđa, i meni i mom detetu. Sa nekoliko ljudi koji su mi bili jako važni i prisutni u životu sam se zbog toga razišla, tj. oni su se od mene i moje porodice sklonili i ogradili.
Sad kad sam to prebolela (a trebalo mi je vremena) nekako se osećam baš oslobođeno. Poštujem svačiji izbor ali insistiram da se i moj poštuje. I više se ne suzdržavam da pričam o tome, kao što pre jesam.
i kod mene ( i mm-a) ovako.
u nekoj dobi sam počela propitivati o vjerovanjima drugih, i brzo zaključila da to nije za mene. i nikad nitko u obitelji nije "promijenio stranu" ,
par puta sam čula komentar kako (svi) ateisti u teškim trenucima postaju vjernici, to bi valjda bilo nešto kao ovo o čem seni piše
a meni jedna od dražih obiteljskih priča je ona o mom djedu, on je kad je zašao u zaista ozbiljne godine (a još je bio u sjajnoj formi, u svakom pogledu) sazvao obiteljski sastanak na kojem je
upozorio da mu nipošto ne dovodimo svećenika, čak ni ako on to sam bude tražio - jer to će biti znak da je prolupao zbog bolesti :mrgreen:
I kod nas je ovako :-)
S tim da za dijete nisam do kraja sigurna... kad je u "normalnom filmu", razmišlja slično kao i mi, a kad se poželi inatiti, krenu provokativna pitanja da zašto on ne ide na vjeronauk, počne se naglašeno križati i sl. :roll: Ali to više doživljavam kao isprobavanje granica roditeljskih živaca nego kao stvarnu potrebu za vjerom. Uostalom, odavno sam mu rekla da može vjerovati u boga i bez školskog vjeronauka, ako želi.
Vjeru samu po sebi još i mogu razumjeti, ali ono što mi je apsolutno strano, daleko i odbojno je religija po propisima crkve (bilo koje). I bez problema ću slušati i svirati vjersku glazbu (nedavno sam si nabavila Bachove korale, iz čistog užitka u harmonijama), ali da slušam propovijedi ili glas "odozgo" - nema šanse.
ajme tanja, meni je pregenijalan taj tvoj mali :lool:
j je uvjereni ateist, a m govori da vjeruje u boga.
jer njene cure u vrtiću vjeruju.
i ne znam što ću s njom slijedeće godine i vjeronaukom. i kako će ona podnijeti da bude izvan nečega, bilo čega, a u svemu mora sudjelovati.
Razmisljam vec duze da li da nacnem ovu temu pa evo.
Dakle, ja u zivotu inace nemam nikakvi problema niti "neispunjenosti" zbog mojeg nevjerovanja, religije me u pricipu ostavljaju hladnom i eventualno intelektualno radoznalom oko meni cudnih koncepata, no s prakticne strane u principu nit trebam niti zelim niti mi nedostaje. U stvari, osjecam cak neku vrstu zadovoljstva sa sobom da mi nije problem prihvatiti smrt kao apsolutni kraj.
ali ima jedan tuzan aspekt naseg zivota kad se obicno nadjemo u situaciji da je gotovo nemoguce proci bez crkve i vjerskog obreda - a to je kad umre netko od obitelji. I onda si u totalnom skripcu, s jedne strane mozes naravno ne pozvati svecenika, no s druge strane onda je ispracaj bez ikakvog obreda, samo s govorm ili dva (koliko to traje, 5 minuta mozda) a sve ostalo je praznina. I jos ti na krematoriju npr kazu da oni pustaju pjesmu samo na pocetku i kraju, a izmedju moze samo ako je svecenik i crkvena glazba. I onda netko od obitelji ipak ode i osigura svecenika pa dozivis da te usred ispracaja gleda (jer se ne krizas) i prica da "oni koji ne vjeruju su zagovornici smrti i protiv zivota". I drugo, zalosnije, je da se osjecas prilicno iskljucenim jer vec na pocetku jasno kaze da se obraca okupljenima koji vjeruju a ti ne vjerujes, znaci sto se obreda tice ti si tamo "visak", ne obraca se uopce meni. A kako i bi kad ga ionako vidim prvi i zadnji put u zivotu. Ima nesto jako tuzno u tome da na zadnjem ispracaju nekom od tvojih najblizih govori o pokojniku netko tko ga nije poznavao i ne zna nista o njemu :( Mislim, u svoj tuzi i zalosti nije to ne znam kako strasno, ali mene na kraju ipak boli da ne moze drugacije, da nekome tko nije vjernik na kraju "zadnje slovo" drzi svecenik i prica pricu u koju pokojnik uopce nije vjerovao. Kao neka mala izdaja na kraju.
Sprovod možeš organizirati po svojoj želji, možeš dovesti zbor koji će pjevati, možeš organizirati govore, to da na Krematoriju puštaju pjesmu samo na početku i na kraju nipošto nije istina, tj. možda to ulazi u njihov program sprovoda, ali ti sam na sprovodu možeš organizirati što hoćeš.
Moze se svasta. Samo tesko da u tim trenucima imas bas snage i volje jos smisljati i alternativni "program", dovoljna je muka vec i sve ostalo sto moras obaviti. Pogotovo kad tako nesto nisi ni pomisljao :-( A za krematorij samo ponavljam sto su meni rekli, mozda se mozes svadjati i boriti bitke... A mozda ti je tad jednostavno pretesko ici jos i tu "krojiti pravdu".
Uopće se ne moraš svađati niti boriti bitke, ako misliš na upravu groblja, to je potpuno uobičajena stvar, svaki dan se ljudi pokapaju bez svećenika, i to nije nikakav alternativni program. Postoji mali muški zbor koji pjeva na sprovodima (i onima sa svećenikom i onima bez), oni imaju svoj program koji pokriva sve vjere i uvjerenja, a možeš slobodno dovesti i svog izvođača (meni se npr. jako sviđa kad trubač na sprovodu odsvira "Tišinu"). Dakle, ne bih rekla da je to išta alternativnije niti teže za organizirati nego sprovod sa svećenikom, a osobno mislim da je to stvarno situacija u kojoj treba poštivati volju onoga tko je umro.
uf, imala bih na ovu temu svašta reći. odgajana sam u ireligioznom duhu. mama je bila zakleti ateista iako je zbog prirode posla provela dobar život po crkvama. interesantno, odgojila ju je moja bogobojazna nana i mislim da je baš zbog tog odgoja osjećala priličan antagonizam prema crkvi kao instituciji, ne i prema vjeri. prije nešto više od 20 god. je iznenada preminula i mi smo onako u šoku, usred ratnih događanja i zbog pritiska okoline ipak pozvali svećenika. ne znam da li nam je to oprostila. srećom, bio je to stariji svećenik koji je njezin mještanin pa je na obredu više pričao o njoj kao osobi jer ju je poznavao, a manje je naglasak stavio na onaj vjerski dio. danas ni sestra ni ja ne bi isto postupile.
tata je druga priča, on se mijenja kako mu dođe :mrgreen:. sad pod stare dane je kao opet pronašao vjeru pa s njim nekad žustro raspravljam oko toga i na kraju mi ipak prizna da su mu neka moja stajališta opravdana. u crkvi valjda nije bio desetljećima, ali je baš nedavno napisao sonetni vijenac o križnom putu. nekad je pak pisao o Titu pa mu se rugamo da je šoto bandira :mrgreen: doduše, znao je on i u ona vremena imati neke svoje eskapade, pa je tamo negdje 70tih izigravao popa na sprovodu našeg papagaja kome je prisustvovalo pola djece našeg malog mista u kojem smo tada živjeli. i dospio je na dnevni red sjednice u školi u kojoj su on i mama predavali. umalo da ne ostane bez posla. s druge strane, inzistirao je na mom slavenskom imenu kad sam se ja rodila tamo negdje nakon hrvatskog proljeća umjesto Dubravke kako me je htjela nazvati mama. starija sestra je već imala staro hrvatsko ime pa je mene dopalo ovo kojeg sada nosim. :roll: prilično zbrčkano. isto kao što danas neki paze da im imena djece ne zvuče presrpski...nebulozno. al ajde, neke stvari mogu razumjeti u kontekstu vremena u kome su se zbivale. tako danas pokušavam razumjeti i onu epizodu sa svećenikom na maminom sprovodu...
Meni je jedan od najganutljivijih i najsadrzajnijih sprovoda bio jedan ateisticki na krematoriju, bila su tri govora i glazba i nekako sam ga dozivjela najmanje formulaicnim sprovodom na kojem sam bila, bas nekako slava te osobe i njenog zivota i svih ljudi koje je njena ljubav takla. U stvari...ostala sam osupnuta kako je bilo jer su svecenicki govori nekako uvijek isti i relativno neintimni. Nakon tog sprovoda sam uputila svoje da ih molim da me ne pokopaju sa svecenikom jer prije o tome nisam razmisljala.
Je l ima uopce neko pogrebno poduzece u stilu Six feet under? Negdje sam citala da netko organizira sprovode za ateiste kod nas. To sam primijetila jer mi se cinilo da postoji rupa na trzistu za to pa sam muzu govorila da cu ja to organizirati.
Tradicionalni sprovodi se meni ne svidjaju. Najgore od najgoreg mi je ono razdvajanje muskaraca i zena. Zadnje sam bila na sprovodu od tate od prijateljice u nekom drugom gradu. Dosta veliki sprovod. Nije mi na kraj pameti bilo razdvojit se od svog supruga. Poslije se valjda trazimo po groblju.
I mene to sokiralo al mislim da se na tradicionalnijim, seoskijim to radi.
Pa ja sam, Ina, rođena u takvoj sredini, ali mi nije jasno. Jel' se razdvajaju u crkvi ili na groblju?
I ja prvi puta čujem.
Naravno da postoje organizatori sprovoda, u Zagrebu na samom Mirogoju (a sigrno i na drugim grobljima), a postoje i razna pogrebna poduzeća. Ne treba ništa tražiti, oni nađu vas kad vam je potrebno.
E to, da kad onako sav nikakav dodjes u pogrebno da ti ponude alternativu. A ne samo svecenik ili nista. A na tebi je da popunis nista. A za sto bas u tom trenutku nemas volje ni ideje iskreno. I jos dio familije naravno hoce svecenika iz razno-raznih razloga. Pa popustis jer je ionako mislis svejedno, mrtav je, nema ga, nista to ne znaci... a na kraju ti ipak nesto znaci.
Inace, ja jos nikad nisam bila na pogrebu bez svecenika...
To je na seoskim sprovodima standard. U jednom dijelu povorke idu muskarci, u drugom zene. Nisam sigurna, ali mislim da ispred lijesa idu svecenik i muskarci, odmah iza najuza obitelj, a na kraju zene. Skroz bezveze.
Pa sad, u Zagrebu definitivno nije tako da ti nude svećenika ili ništa, na samom Mirogoju te zatrpaju programima i lecima glazbenih sastava (svakoga, a ne samo onoga tko želi sprovod bez svećenika), a što se tiče govora to ti naravno ne može nitko organizirati.
Kod nas (Prigorje) je. Nije da ce ti netko prigovoriti ako ti ne zelis, i sve cesce se mlađi ne razdvajaju. Ali stariji, podjela je po defaultu.
U st-u i zg-u nisam primijetila to razdvajanje ali na jednom zg prigradskom sprovodu su mi rekli da je to tamo obicaj, to sam tek nakon 40-te skuzila, mozda u gradu nije tako cesto. Za ovaj sprovod na kojem sam bila mislim da je obitelj zamolila prijatelje ako bi mogli rec par rijeci, to nitko nece odbit i ispalo je divno i muzika je bila krasna. Bilo je bas nekako individualizirani, ni traga nekom sprancastom pjevusenju tj formulaicnim citanjima iz sv knjiga, na sto meni izgledaju standardni sprovodi...sad, mozda bi mi i ovi alternativni izgledali slicno da sam bila na njih 10, ali ovaj me bas ono protresao.
A vjer je ta praksa tradicijski di nema sluzbe pogrebnika pa su muski fizicki radili oko ukopa, a ionako su se zene druzile sa zenama a muski s muskima..
evo, ja neki dan i u zg bila na takvom pogrebu (razdvajanje), i opet me iznenadilo. A, umalo me sokiralo kada sam, mojoj baki na pogrebu, uporno razmisljala sto mi je cudno, a ono, muskarci i zene odvojeno mole, svatko svoju dionicu.
Dakle, ja sam prva u svojoj obitelji ateist - moram reci, poprilicna zbrka u glavi, ne po pitanju vjerovanja nego po pitanju obicaja, navika...Sto se vjeronauka tice, s B nije bilo puno dileme, on je oduvijek bio fasciniran i crkvama i obredima, i sto bi Cvjeta rekla, u svemu mora sudjelovati pa i u vjeronauku. F nije takva, ne voli crkve, tu guzvu...za nju vec puno ozbiljnije razmisljamo da, kada krene u skolu, ne ide na vjeronauk, i MM se s time slaze iako je on vjernik u kuci :)
Zuska, na ovom di sam ja bila su se razdvajali nakon mrtvacnice, kad se krenulo za lijesom.
u švicarskoj sam razgovarala s osobom koja se bavi nevjerskim obredima. http://www.ceremoniegrichting.ch/
ako bi te takvo što zanimalo, javi se :)
Bila sam na više sprovoda bez svećenika (uključujući o onaj moje mame, prije 18 godina) i to su redom bili lijepi sprovodi - s govorima delegiranih prijatelja (moj tata je govorio svom dobrom prijatelju, na sprovodu, to sigurno nije lako), nekoliko starih klapskih pjesama, trubom...nimalo prazno i vrlo osobno.
Da parafraziram jednog fratra, kad umrem bolit će me dupe šta rade na mom sprovodu. :lol:
Za Pofukove fanove na topicu
dvije-crkve-na-dva-bozica-pjevaju-i-pricaju-o-miru-a-nijednoj-nije-do-pomirenja
Ja sam prvi put primijetila razdvajanje pred par godina kad sam da sestrom bila na jednom sprovodu. Nemam pojma odakle je ona znala da ce tako biti. A ja sam bila u šoku da su svi osim mene znali. Kako smo bile same bez muzeva postovale smo igrokaz. Drugi put kad sam s muzem isla najavila sam mu tu mogucnost. On isto nije mogao vjerovati i zaista su se razdvojili. Mi nismo htjeli. Nakon svecenika i govora ispred mrtvacnice, za lijesom krece prvo obitelj, pa muskarci, pa zene. Ovo zadnje je bila javna osoba, ogroman sprovod i totalno disciplinirana podjela.
Zanimljivo kako su običaji različiti. Ja sam bila na pogrebima i u gradu i na selu, i ateističkim i, još više, vjerničkim, pa nisam to nikad vidjela, a i MD prvi put to čuje.
Doduše, ja sam bila iznenađena zastavom na vjenčanjima (poslije sam skontala da je to bilo više-manje svuda, osim kod nas u Istri), a iznenadila sam se i još jednim običajem na koji sam naišla u medijima, ne znam je li vezan samo za slavonski dio zemlje, ali bio mi je morbidan...kad umre ili pogine mlad dečko, onda jedna ženska osoba glumi nevjestu u vjenčanici na sprovodu. Ajme, ježim se.
A opet, blago etnolozima, meni je to sve jako zanimljivo...
Zuska, za taj obicaj sam cula i ja kod nas u primorju. Vjerujem da se vise ne prakticira, ali sjecam se, kao dijete, jednog takvog pogreba.
Iako, kad promislim, meni je bezveze da sprovod bude takav da je totalno protivan vrijednostima osobe koja se sahranjuje.